RSS

Planina Zvijezda – snalažljivi i oni drugi

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Amiru Šišiću
Zvijezda planina

Planina Zvijezda

“Samo ti potpiši, evo ovdje. Kako drugi, tako i ti. Ama, i ne moraš ako nećes, ali što si ti bolji od ostalih? Kog’ sam ja pit’o…evo vidi, svi su do sad potpisali.” – sasvim razgovijetno čujem grubi glas koji u početku, od oštrog zapovjedničkog tona naglo pređe skoro u utišanu molbu. Više mu glasova raštimovano horski još tiše odgovara, udaljavajući se od mene, pa ne razabirem ….. Izgubiše se.
Sjedim na ivici vojničkog kreveta koji me zapao u jednoj od brvnara gdje je smješten naš vod. Odmah do vrata je sto sa klupama sa obje strane gdje može sjesti i jesti istovremeno, možda, i deset sardinski zbijenih ljudi. Ma, i trpezarija može biti problem, mislim, jer dvije standardne kartaške ekipe će to mjesto rijetko napuštati. Četrdesetak željeznih kreveta na sprat, kako li su ih samo ugajgulili? Tek dovoljno mjesta da se nekako provlačiš između, a ako bude i razbacanih ruksaka i čizama po podu, a što je za očekivati, biće pravo uzbudljivo. U dva ugla nasuprot vratima i iznad stola na crvenoj žici vise sijalice. Ne škilje, već svijetle… baš pravo. K’o zvijezde na planini Zvijezdi!
Nema ni puni sat da smo došli na obronke Zvijezde. Iz Vareša, donekle još uvijek upotrebljivim autobusima, a onda, boga mi, nastavili pješke. Prva smjena je otišla pravo na liniju da zauzme polozaje, a mi ćemo za sada u “pripremu”. To je sve što znamo. O detaljima, ništa. Umoran sam od pješačenja i baš mi se ne pomjera, ali mi je to što sam čuo neobično i interesantno.
Uto će Mahmut, navlačeći čizme i više k’o za sebe: “Bezbeli dijele nešto, pa se treba ‘pružiti na papir’ da si to i primio. Tako i treba, isključiti mogućnost zabune – da ne bude oni k’o biva nešto dijelili, a to neki k’o biva nisu dobili… Do sada ništa nismo potpisivali, osim onu zakletvu na Soukbunaru. Sada uvode red jer sigurno mirišu primirje ili možda i mir … valja im prikazati da je sve bilo k’o po koncu…čisto – bistro!”
Izlazimo vani. Čujemo zučnu diskusiju velike grupe boraca, pedesetak metara od nas, a kod brvnara gdje su kuhinja i sanitet. Na stolu ispred jednog za koga znam samo da je iz one grupe koja je otišla na liniju leže neki papiri, a ostali prilaze, jedan po jedan, i potpisuju. Ali šta, ne znamo. Ništa se ne dijeli. Okolo manje grupe u zučnoj raspravi. Pitam o čemu se radi, ali upitani me, samo klimanjem glavom, upućuje za sto. Nisu baš najsigurniji u detaljima. Čekamo. Ubrzo smo i mi na redu. Mahmut pita povodom čega je ovo “druženje”?
Onaj sa olovkom obrazlaže: ”Naša grupa treba da preuzme liniju sa 20% manje boraca nego što su imali ovi koje smjenjujemo. Prije dva dana došlo je do pomijeranja linije prema naprijed, ali i do proširenja naše zone odgovornosti. Nećemo! Tražili smo da idemo svi, cijeli bataljon, pa da se poslije nađe neko rješenje. Kažu nam da ne može, jer onda ostajemo bez ljudstva u rezervi.”
Uzimam prvi list. “Pa, šta ste napisali?” – pitam.“ Ovdje nema ništa već samo potpisi, a za šta, protiv koga i zašto?”
Pisar se zbunio. Očekuje pomoć, pokazuje rukom… “ma otišli su tamo komandir čete i Sijarić… sa’će oni. A vi potpišite, ne možete mimo nas….”
Mahmut širi ruke – “Jeste li vi normalni, linija se mora preuzeti, inače smo svi nagrabusili.”
Pođoh i ja nešto dodati, ali me prekida glas dolazećeg:
“Ama, đe si ba kolega? Ko bi rek’o da ćemo se ovdje naći. Potpisuj, nego šta, kod mene je ona prva stranica” – sa kojom pobjedonosno maše. “Sve smo sada dogovorili sa komandom.”
Gledam ga blijedo i upitno, ko li je ovaj? Mislim. A on k’o da čita pitanje – “Ja sam Sijarić. Nekolike generacije iza tebe na faksu. Mala raja, zato me se ne sjećaš.”
Pruža mi onaj papir. Čitam na glas, otprilike da ćemo preuzeti liniju, ali da ne preuzimamo odgovornost za potpunu sigurnost sve dok se bunkeri i tranšeji ne završe, dok se ne popuni sastav u ljudstvu, ili, dok se ne skrati naša zona odgovornosti, svakako prema ljudstvu sa kojim raspolažemo.
“Ovo već ima nekog smisla…” počeo ja, ne znajući gdje ću završiti, ali me Mahmut prekide i gurnu mi olovku u ruku: “Hajde, hajde, poslije mene si siguran. Pa nećeš valjda da budeš zadnji. Vidiš da se ovi u redu iza nas guraju s nestrpljenjem.…”
Tih sedam dana pripreme svaki dan smo pješačili do linija i radili na utvrđivanju tranšeja, rovova i bajti – zemunica za spavanje. Mi udarnički, a oni borci koji su na liniji bi nam se povremeno priključivali. Interesantno da nije bilo granatiranja – samo povremena pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Svaki dan je upadljivo vidljivo da napredujemo. Samo sedmi dan smo bili oslobođeni te obaveze. Pitam za Sijarića. Ne znaju gdje je, ali na liniji nije. Mahmut misli da je napredovao, pa dodaje: “I što ti je sad to bitno, jedino da pokažeš da si bio neka faca na faksu, pa te se sjećaju brucoši… “
A granatiranje poče dok je naša grupa preuzimala dodijeljenu zonu odgovornosti. U devet ujutro. I trajalo je sve do večere. Nisu ni bili baš precizni. Prebačaji, ne baš mali, i uglavnom u šumu. Jedino je nezgodno i užasavajuće za uši.
Gruha i odjekuje na sve strane. Problem je rov broj 11 koji nije u potpunosti pokriven. Fali nešto debelih trupaca i preko njih sloj velikih zimzelenih grana za kamuflažu. A već je sve otprilike isječeno i spremno. Mi smo komšije iz rova broj 12, pa im pomažemo. Njihov član zvani i znani k’o Mr. Bean, elektroinženjer u miru, satra se šetajući. Ne mogu da vjerujem svojim očima. Ode dublje u šumu, potpuno nepotrebno, pa došeta sa grančicom ne većom od otvorene šake sa pet ispruženih prstiju. I teatralno je baca na krov rova. Tako u krug, bez zastoja.
Pitam njegovo društvo: ”Šta je ba ovo? Čovjek ašćarile ima problema, pa što mu ne pomognete?”
Asim Pejković će sav zadihan, više rukama nego glasom:”Tebi neobično, a mi smo navikli. Nema tu pomoći moj Saško. On je u svom svijetu i neka ga tamo. Allah je uz njega. Nikad ga ni grančica ogrebala nije.”
Svih petnaest dana koliko nam je trajala ova dupla smjena na liniji prođe relativno mirno. Doleprša pokoja granata sa njihove strane. Vrlo rijetko se javi PRAGA. Kao na prozivci, ono, tu sam. Rafali iz PAM-a su bili nešto češći. Snajpere kao da su negdje zaturili, pa ih zaboravili, ili su snajperiste pustili na odmor. Monotono, a i bolje da je tako….kartanje, čitanje, branje gljiva….
Imali smo i posjetu. Dolazili nam komandanti specijalne jedinice “Crni labudovi”. Džipom dokle se može, a do linije tabanića fijakerom sa komandantom bataljona Janjom. I dalje, zajedno u izviđanje na njihovu teritoriju. Prema selima Zubeta, Ravne … ako se dobro sjećam.

ZubetaSelo Zubeta

Otišli sa prvim mrakom, a vratili se slijedeći dan. U zoru. Snimili stanje u njihovoj odbrani. Rezultat – uspješna akcija je vjerovatna, ali bez “Crnih labudova”. Mahmut mi kaže da oni nisu zadovoljni sa mogućim plijenom. “Čuuuuj ….plijen?” Pitam.
“Pravilo, ima neko birvaktilsko. Ratni plijen se eto dijeli,” kaže on.
Šta se može, oni su specijalci. Imaju čak i džip. Neki naši ga išli razgledati. K’o neko čudo. Specijalci u nečemu, pa mogu birati i da ne idu, a regularne jedinice će morati. Pitanje je samo da li mi ili slijedeća smjena.
Ali, kad nas poslaše u pripremu zadnjih sedam dana terena bi nam jasno da ćemo biti samo rezerva u pripravnosti, ako se bilo šta pokuša u ofanzivnim dejstvima.
A taj period bijaše interesantan. Moraš naveče pitati za dozvolu da se sutra udaljiš od onih brvnara, da se otkotrljaš niz strmine dole do Vareša, ili bilo gdje. Odobrenje znači da sutra ujutro nema akcije, jer ako je komanda šta planirala moramo svi biti na okupu.
Išao i ja sa Mahmutom, odmah prvi dan. U Vareš. Pjehe, bezbeli. Prvo malo odmorili, pa se počastili, prava kafa, malo šetnje…. Uletjesmo na pijacu. Tezge većinom one mirnodopske, razbacane bez ikakvog reda. Na njima, za sarajevske prilike, bogat izbor povrća, voća, raznih prehrambenih artikala. Ima i Vegeta. Kupismo po dva paketića. Pitamo za suhi masni sir, onaj u kolutovima. Uputiše nas na kraj reda tezgi i vele -pitajte Visočane. Kad tamo Amir Šišić sa kojim se poznajem iz Unioninvesta. Zastadoh na nekoliko metara udaljenosti, gledam kako vješto barata stvarima i procesom…pravi trgovac. A Mahmut je već od njega dobio odgovor da dođemo za koji dan, kazao, donijeće sir. I dok mi on to govori prolazeći pored mene, očekujući da ga slijedim, Amir me ugleda, pa će iznenađeno: ”Boga ti inžinjeru, jesi’l to ti?”
Prilazeći, slegnuh ramenima – “Nisam baš najsigurniji, ali valjda još uvijek ličim na samog sebe. Jel’de?”
Pruža ruku, grli me …” Eeeee, da mi je neko rek’o da će me direktori braniti sa puškom u rukama, a da ću se je okrenuti na biznis, proglasio bih ga za luđaka.” Trpa u nake papirnate kese, ne gledajući i bez reda, paprike, paradajz, patlidžane, jabuke…trpa li trpa, ma dobar dio od svega što mu se našlo na tezgi. Usput objašnjava da je bio ranjen, sada je sve u redu, ali je nesposoban za Armiju već četvrti mjesec. Dovuče ovdje što mu se nađe u bašći, a nešto i kupi u Visokom, jeftinije je tamo, pa proda ovdje …. “I vi iz Saraj’va ste dobro došli za ovaj nas pos’o. Neka vas. A popunjavate i naše linije, pa sad moja jedinica može bez mene. Bio sam zagrijan za ovu borbu, malo šta se moralo, ali malo više iz inata. Mislio ono, ma nećete nas satr’ti, jebem li vas naopake. A sad sam svaki dan zainteresovaniji za ovo malo što vrtim. Ugled’o se na druge. Na liniji će biti isto sa mnom, ili bez mene. A i bolje da izađem iz ovog belaja pun love, ne mora baš ono pun paretina k’o brod , nego da ostanem …. Ama, i ne zaradi se nešto posebno, ovo se ja samo tješim. Pun mi je k…. svega. Dobro si ono rek’o da ličiš na samog sebe. Eto ja ne bih smio tako o sebi…..Izvratio se….Hajmo mi na ćevape. Ja ti više ne pijem, al’ vama ne branim… Mali pripazi ti ovo moje,” – viče nekom koga ja i ne vidim. “Prodaj, k’o svoje….. lova bezbeli meni, a za ostalo ćemo se zdogovoriti.”

VaresVareš

“Šta ću bolan sa tim kesama, valja mi deverati šest dana, pa ako ostane štogoderce da valja, to nosim do Sarajeva. Nisam ti ja za tak’e vel’ke poduhvate.” Okrećem se tražeći Mahmutovu pomoć.
“Šta bi sad htio gospodine šefe? Da ti ovo isporučim do kuće? Ili ti je malo? Pa ja, guzonjama nikako ugodit’. A valj’o si mi u ….” I uvali Mahmutu one kese. “Šef je u pravu jarane. Hem si mlađi, hem je on ovo zaradio, pa hajd’ sad i ti zaradi svoj dio.”
“Nema problema jarane, sve što preostane biće moja briga do kućnih mu vrata, ….” uskače Mahmut – “do naše brvnare može i ovako, a tamo ja već imam opremu-ambalažu pod šifrom ‘ako šta naleti’, pa ću prepakovati.”
Dobismo po porciju ćevapa. U restoranu pored nekog potoka. Dobri pravo. A kako i ne bi bili. Do prije sat samo bijahu misaona imenica, a sad evo ih uživo. Puše se! Amir će limunadu. Za nas tu ne bi pive, ali Amir ode i odnekud’ nam donese po dvije. Etikete odlijepljenje, ne raspoznaje se porijeklo. I ne popi svoje šerbe ni do pola, pa najednom skoči – “Možete i ponijeti te boce, a po sir dođite, znate gdje sam svaki dan….” Bez rukovanja i bez pozdrava, sve okrećući glavu čas lijevo, čas desno, u svakom slučaju izbjegavajući moj začuđeni pogled, udalji se hitrim koracima u pravcu pijace.
“Allahu dragi, je li on zdrav?” – izleti Mahmutu iz punih, žvakanjem još zaposlenih usta.
“Jaštaradi neg’ zdrav, možda i previše,” rekoh otvarajući prve dvije pive. “Ove preostale dvije ćemo ostaviti za kasnije.More l’?”

Epilog:
- Ne odoh ja više do Vareša. Bijaše to predaleko i naporno za mene. A i imao sam nekih drugih dogodovština. Mahmut išao dole i kupio nam sira. Amira nije viđao, a možda se nisu ni prepoznali, k’o kad su se i sreli na kratko i u “letu”.
Pri povratku, na počeku uspona uz Igman, negdje kod Lokava, skoro se sudarih sa Sijarićem. Kažem da sam se raspitiv’o, da niko nije znao gdje je….
Odgovara da je on znao gdje je, ali ni sad ne zna zašto i u kom svojstvu. Po noći je bivao u jednoj sobici predviđenoj za pritvor, odmah uz Komandu. A po danu opsluživao “glavonje”. Radio šta mu kažu. Cjepao drva, prao, čistio…..Jedne prilike od nekuda donijeli janje, on ga odradio i okrenuo na ražnju. Tad’ se i “bezbjednjak” koji je naročito bio zainteresovan za njega, toliko oduševio da ga je pozvao za sofru, da ravnopravno učestvuje u gozbi.
– Ne prođe ni mjesec dana, a ja preko puta Druge gimnazije sretnem zagonetnog Mr. Bean-a. Razgovorljiv i vedar. Drugi čovjek. Demobilisan. Kaže mi da radi kao elektroinženjer u nekom ministarstvu. Na moju opasku da je dobro isfolir’o, odgovara da nije. “Griješiš, moj Saško. Ja sam onda bio privremeno tamo sam sebi k’o neki stranac, ihtijar-neznanac što je do sada skoro izlapio iz mog pamćenja. A sad sam u svojoj koži, onaj stari ….vidi me u odijelu. Kako mi stoji? Haaa?!”

 
Komentariši

Objavio/la na 09/12/2013 u Nekategorizirano

 

Zvijezdi u pohode 2. dio – U dječijem vrtiću

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Feridu Alimanoviću

Uz Zvijezdi u pohode 2.dioDođe dan sakupljanja boraca našeg bataljona za odlazak na Zvijezdu, a zakazano vrijeme i prođe. Ja jednostavno ne odoh. Govorili mi neki da se štekujem na neko pogodno mjesto kod rodbine ili prijatelja nekoliko dana dok ne prođe gužva. Nisam se sakrivao, nego ostao kod kuće. Sutradan, negdje oko podne, na vrata našeg stana bahnuše dvojica vojnih policajaca iz naše brigade. U maskirnim su uniformama. Važni. Napuhani. Nismo se viđali ranije, ali smo se lako prepoznali.
“Znam jarane kako ti je. Možda bih i ja tako uradio da sam na tvom mjestu…” – onaj će stariji.
A taj “stariji” nema ni dvadeset i pet godina. Balonje. Sklonjeni su sa linije da se sačuvaju. Biće da su sinovi nekih važnih i poznatijih faca. Možda bih i ja isto učinio za svoje sinove. Ali, ne kažem im to. Neću da ih provociram. Ne iz nekog straha, već da ih pitanjima ne povrijedim.
“Samo vi uđite da se ja obučem, a biće i kafa. Doduše, nije prava, ali dobra je kad nema bolje.” – govorim im i uvodim ih u sobu.
Sjedoše. Dina uđe, pozdravlja i kaže da će pristaviti vodu za kafu. Ode na balkon gdje je neophodna skalamerija, a gorivo plastika. Haris i Denis se stisli u čošku.
Zovem ih -” Dođite ovamo da vas upoznam sa mojim drugovima.”
Dolaze do kauča, rukuju se sa vojnim murijašima, pa se vratiše na svoje mjesto. Gledaju i čekaju još uvijek sa nepovjerenjem, ali meni se čini sa manje straha.
“Mi smo sa golfom. Trebamo svratiti kod još trojice dole prema Barama. Malo češ nam pomoći oko adresa da ih nađemo.” – govori onaj stariji, kome kao da je malo manje neprijatno. Onaj drugi se potpuno zijanio. Ne zna šta bi sa sobom. Zove Harisa da mu pokaže pušku. Haris odrečno maše glavom.
Ulazi Dina sa dva tanjura – “Evo šta se našlo, a saće i kafa.” Na tanjurima po dva četvrtasta komada polagane pite, koja bi se trebala zvati zeljanica, ali joj je pravo ime pita od žare ili koprive.
Neće da uzmu, odbijaju sa – “Ostavi bona djeci.”
“Onda ni ja neću s’vama…” – okrećem ja na šalu.
Pojedoše. Na brzaka. Čini mi se i pita je grickala njih. Popiše i po fildžan kafe. Za to vrijeme sam se obukao. I sjedim. Oni ne govore ništa, a znam da im se sada žuri. Mislim, najbolje je da prekinem ovaj vacuum.
“Eee, red je sada da mi završimo naš posao.” – kažem. A oni jedva dočekaše pa skočiše na vrata – ”Čekamo te dole!”
Pozdravih se sa Dinom i sinovima, onako lagano kao da ću se vratiti za sat-dva, te i ja niz stepenice za onom dvojicom u maskirnim. U golf-dvicu, pa niz Jukićevu. Obiđosmo te tri adrese. Ja čekam u autu, a oni se penju do stana. Dvojica nisu kod kuće, bezbeli se negdje zaštekali. Onaj kojeg nađoše i svedoše do auta neprekidno kuka i pravda se da je bolestan, ali i on će sa nama. Ne vrijedi mu vađenje.
Pravac Otoka – dječije obdanište. Nema potrebe da se koristi u one namjene zbog kojih je napravljeno. Sada je u drugoj funkciji i dobro zaštićeno od granata. Pritvor, vojni zatvor….. Na ulazu stražar. Propusti nas bez riječi.
“Sada ste pod mojom pažnjom u pritvoru,“ reče nam čovjek kod koga smo dovedeni. Upisa nas u debelu teku i predade, baš kao pakete, dalje u postupak. Čuvar valjda, ne govoreći ništa, pokaza nam rukom da ga slijedimo. Ubrzo se nađosmo u jednoj od desetak malih prostorija pregrađenih čeličnim rešetkama. Sve su već popunjene. Ubaci nas u poslijednju u nizu. Unutra po dva željezna kreveta. I ništa više. S prednje strane takođe je zavarena rešetka sa vratima na kojima je reza sa katancem.
“Neću vas zaključavati, ali ako šta trebate vani, zovite. Ni slučajno sami ne izlazite.” – kratko nas čuvar uputi u osnovno pravilo. I ode.
A mi se raspitujemo kod “komšija” šta je slijedeće na redu. Da li su sa nekim razgovarali, da li su naši izašli iz Grada? Ama, znaju li išta što bi nam moglo popuniti ovu neizvjesnu prazninu? Saznajemo da su prvi ovdje jutros dovedeni, a neki malo prije nas. Ne znaju ništa. Smješteni su tu i niti im ko šta govori, niti ih bilo ko išta pita.
Ispružih se na krevet i isključih iz povremenih dovikivanja, šala i dozivanja. Mislim, eto pokazao sam im otpor, ne može Janju da boli ona stvar zato što mi nemamo čizme i zato što naše porodice nemaju ni zehre brašna. Ama, ni ta naša poruka da smo ljudi i da zaslužujemo makar minimum poštovanje neće ništa promjeniti. Mi ćemo za njega i njemnu slične ostati i dalje samo potrošna roba. Topovsko meso. Ali bilo je važno pokazati otpor i protest radi sebe samoga. Trebao bi čovjek poštovati sebe čak i ako ga drugi ne poštuje, makar bio i komandant. A šta sad? Šta dalje? Čekaj, kažem sam sebi, ne preostaje ti ništa drugo. Čekaj bez misli. Čekaj njihov slijedeći potez i onda odluči kako misliš da je najbolje za tvoje kod kuće. Oni su najvažniji.

Ručali smo u restoranu. Svi zajedno. Večerali smo u restoranu, opet svi zajedno. Hrana slična onoj koju dobijamo na liniji. Možeš čak tražiti i repete. Sve je čisto i uredno. Vidimo da ima i posebna velika sala sa televizorom. Jedan od nas pita možemo li gledati tv – program.
Onaj, valjda čuvar, kaže:”Ne možete se miješati sa četnicima.”
Vidim tamo nekoga tipa koji gleda sportski program i bučno komentariše. Sam je i čini mi se osjeća se kao u svojoj kući. Barem se tako ponaša.
“Kakav bolan četnik! Vidiš ga kako se raspištoljio. K’o svoj na svome!” – čudi se Ferid. Pa da provjeri da nije šta pobrkao upita: ”A onaj tamo je četnik?”
I dobija odgovor -” Jaštaradi.”
“Jebo ti budalu ako mi je sada išta jasno….” – Ferid odmahuje rukama i nešto mrmlja za sebe.
Ne upuštam se u komentare, ali mislim, ovo ti je prosta računica, koja je bazirana na onome da iz ništa ne možeš dobiti nešto. A to ništa to smo ti, Ferid, Mahmut, Nikola, ja i ostali. Kakvu korist može od nas imati Janja, komanda i ta njihova ekipa. Nikakvu. Šta može ušićariti ako se pobrine da nam pribavi malo hrane za djecu ili čizme za nas? Ništa! A mi smo u postupku. Dodijeljeni smo mu i nemamo kuda. Brojevi u stroju.
Onaj četnik je već nešto drugo. Mogućnost dobitka i zarade u razmjeni ili u budućem poslu sa četnickom stranom. To nije izdaja ili saradnja sa neprijateljem. To je jednostavno biznis. Vrtiće cigare, svakoliku robu, možda i drogu doturati ili puštati u Grad, a “tal” svakog od igrača se unaprijed zna. I to se poštuje. Još ako je četnik koji gleda tv-program neki važan, mislim poznaje ili je rod tamo nekih uticajnih, onih što se pitaju i odlučuju na onoj strani, ma hajde bolan ne bio, pa taj vrijedi suhog zlata. I njemu se ne može na primjer, reči: ”Boli me k…. četo što se tebi gleda utakmica …… Nećeš gledati i tačka!”
Isto veče negdje oko devet sati izađe pred nas onaj koji nas je upisivao u teku.
“Ja ću vrlo kratko.“ – kaže – “Stvari stoje ’vako. Ko hoće da ide na teren ima dva sata da ode do kuće po stvari. Biće izbrisan iz ove evidencije k’o da se ništa nije desilo. Ako se ne vrati biće uhapšen i predat na sud.”
“Ja sam bolestan i trebam kod doktora. Kad budem dovoljno dobro idem i ja.” – javlja se onaj što je dovezen sa mnom.
“U Varešu i na Zvijezdi imaju i ambulante i doktori. Tamo ćeš ba bit’ pregledan i liječen. Ako oni odluče da nisi za terena pustiće te kući.” – spremno će zapisničar.
Ferid me preduhitri sa pitanjem – ”A šta ako ne odem na teren?”
“Ima i za to rješenje. Ako ne izađeš sa svojima bićeš ovdje sve dok te ne ubacimo u neku drugu grupu iz naše brigade koja ide na teren. Ne znamo kad’, đe i kol’ko… “ – odgovori zapisničar.
Onda se obrati meni – ”Ti i ovaj bolesni trebate otići na najudaljenija mjesta, pa ćete imati prevoz do kuće i nazad. Eto, to vam je to! Pa vi kako hoćete.”

Epilog:
Tu noć smo izašli svi osim Ferida Alimanović. Sretoh ga po našem povratku u Grad. Priča:”Bio sam u obdaništu još pet dana. Dolazila mi žena sa sestrom. Svaki dan. Donesu čistog veša, knjiga i još poneku sitnicu. Njih dvije u stanu. Nemamo još djece…Ja nemam briga…. K’o mala beba. Banja, jarane, prava banja. Pogriješio sam samo što sam se hvalio da mi je dobro, pa oni čuli, ukapirali i poslali me na liniju sa ovom rajom što je vas mijenjala.”
Nakon mjesec dana vratih se kući sa iznenađenjem za Dinu, Denisa i Harisa. Ma nisam mogao ni sanjati, ja koji nikad gljive ubrao nisam, da ću donijeti dvije pune kese vrganja. U maloj kesi svježi, a u većoj osušeni. Dina pripremila, mi sve klapnuli, a nikom, hvala bogu, ne bi ništa. Sreća! Bili su pravi vrganji.

 
Komentariši

Objavio/la na 13/11/2013 u Nekategorizirano

 

Zvijezdi u pohode – ići ili ne ići

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Zvijezda planinaZvijezda planina

Nikoli Bosniću

Negdje u ljeto 1994. godine sakupilo nas borce u veliku halu na Stupu 2. Vraćamo se kući sa linije. Prije nego što smo krenuli obrati nam se Janja, komandant našeg bataljona. Obično su smjene prolazile bez ovakvih skupova. Nismo se nešto uredno postrojili,ali ipak stojimo nekako grupisani po četama i vodovima. A ni Janja nije rekao ništa posebno. Pozdravio nas je i zahvalio na svemu što smo do sada pružili. Najavio nam je odlazak na teren u trajanju između trideset i četrdeset i pet dana. Polazak je za četiri dana. Bićemo na planini Zvijezda, iza Vareša. Sve smo to znali i prije dolaska u ovu halu. Kaže, zna da je teško ostaviti porodicu, naročito malu djecu bez očeve pažnje i stalne brige da imaju makar osnovno što trebaju, hranu i odjeću. Govori Janja, a ja i ne slušam baš pazljivo..

Read the rest of this entry »

 
Komentariši

Objavio/la na 19/10/2013 u Nekategorizirano

 

Pahuljice kao šampon za kosu

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Palošu Etdinu, heroju koji je preživio pakao Otesa….

Svako jutro, zorom, razmile se na obje strane Igmana ovi koji imaju rodbine i prijatelja u obližnjim naseljima. Sve po rasporedu i dogovoru sa komandirima. Vrate se na vrijeme. Isti dan, predveče. Puni novih habera i selama za rodbinu. Jedni donose i kese sa “onim što se našlo” za sebe i svoju porodicu. Drugi, kažu nisu ponijeli jer nećemo još kući, al’ će ići opet. Oni treći što su silazili u Butmir i Sokolovića – koloniju našli se i na pijaci. Kažu sve duplo jeftinije nego u Saraj’vu, a ima i stvari koje kod nas ne možeš ni sanjati, a kamo li živim okom vidjeti.

A svi nam, baš svi, probiše glavu pričom o kupanju i tom meraku. Vode imaš koliko hoćeš, nije ono dva-tri litra. Ne moraš misliti dokle će doteći. Voda topla, može i vruča, ako ti je čeif. Sobe ugrijane… …još da se može i prespavati.

 Uz pahuljice

Kontam, mora postojati neko rješenje i za mene u tom pogledu. Sa svima sam dobar, ali me niko ne zove sa sobom. Vjerovatno svako ima valjane razloge. Ama, neću nikoga moliti. Sam ću se snaći. Vode ima dovoljno, a može se otopiti i snijeg, imamo i velike lonce. U bajti se svakako loži i voda se može ugrijati. A unutra je ionako vruče. Našao sam neke cipeletine, malo ih preuredio, pa sad imam i “ljetne papuće”. Ne trebam pomoć. Sam ću, pa kako ispadne. I tako počnem, pripremim sve pa i sebe i trči van’ na snijeg. Jedan dan se operem do pasa, pa utrčim u bajtu. Drugi dan se operem ispod pasa, pa opet utrčim unutra, u toplo. Treći dan se pripremam i mislim smijem li oprati glavu i kosu. Prije dvije godine imao sam upalu živca na lijevoj strani lica. Bijaše strašna hladnoća, a mi na liniji u hotelu Bristol.

U bajtu ulazi Samir – “Čuo sam šta se ovdje radi pa sam doš’o k’o prvo da vidim jel’ to tačno. A evo i da se nađem pri ruci, mogu ti polijevati vodu.”

Izgleda da je to bio onaj milligram koji sam čekao, što prevagnu i ja počeh ubjeđivati sam sebe da neće biti problema. Pomislih, šta ću sad’ . Ne mogu nazad. Pristanem. Izađemo vani i samo što sam skvasio kosu počeše prolijetati pahuljice. Sve jače i jače. Sve više i više. Kao rojevi oko glave.

-       “Eto, sad imaš i šampon kakav niko nikad nije koristio” – odmah će spremno Samir.

Nisam se ni požurivao, valjda zbog nekog čudnog osjećaja koji mi se javi i podsjeti na one noćne tekme na male. Mi u potkošuljama, a snijeg do koljena, i ne prestaje sipati … Mislim još samo da mi je, ona prije dvadesetak godina obavezna, kuhana rakija – ma gdje bi mi bio kraj…Ne bi je, na moju žalost, ali sve prođe u najboljem redu.

Ostalo nam još sedam dana da provedemo na Igmanu. Oteglo se ko ciganska godina. Spori dani. Neki borci se vraćaju iz Sokolović – kolonije i ja se zataknem u tom društvu sa komandirom čete Amirom Selimovićem. Razmjeniše nekoliko rečenica. Odoše zajedno u komandu. Iz tog šturog razgovora shvatih da će nam neko nešto pomoći. Nemam pojma šta? Ali taj neko je Esad Mulahasanović, koga spomenuše kao pomoćnika komandanta za logistiku dole neke brigade. Znam čovjeka. Radili smo zajedno u Unioninvestu. Bio je sposoban rukovodilac gradilišta i često je kontaktirao sa nama u Sektoru pripreme. Eto razloga da i ja malo protegnem noge. Svratiću i na tu pijacu. Možda ću nešto i kupiti za ponijeti kući. Jest’ da se treba pješačiti možda i sedam sati, svakako u oba pravca, ali kad mogu drugi ….. I zaključim da ću sutra ujutro tražiti od komandira odobrenje.

A sutra nas Samir sabra po završetku naše smjene. “Imam dobre vijesti” – kaže – “Naš vod je u pripremi slijedećih sedam dana, što znači do smjene našeg bataljona i povratka u Saraj’vo. Što će reći, mi ne idemo više na liniju i u rovove. Zašto i kako, za nas je nevažno.” Pročita pet imena – “Ovi što ih pročitah mogu kući, ali se moraju vratiti na primopredaju naše linije kada moramo biti u punom sastavu.”

Prozvani odlepršaše u sekudni. Odmah mi je bilo jasno da su bili u toku svega, a kasnije sam odgonetnuo da su upotrebljeni za unošenje privatne robe u Grad, a nagrada je sedam dana kući.

Pitam – ”Šta je sa mnom? Ovi obilazili rodbinu i prijatelje i sad odoše, a ja nigdje ne mrdam?

Samir će spremno, kao da je znao šta ću pitati – ”Ti možeš u Sokolović – koloniju. Do večere da si nazad!”

“Dobro to, a što ne mogu kući?” – doupitah.

Samir samo odbrusi – ”Ne možeš.” I nestade.

Nas nekoliko drugara začas se skotrljasmo niz Igman. Oni će da prošvrljaju po pijaci i malo okolo. Ja lako nađoh tu komandu brigade gdje je lociran i Eso. Nije tu. Kažu mi da je otišao na neki sastanak na višem nivou. Vratiće se, ali ne znaju kada. Čekam. Dali mi i kafu. Pravu. Prođe i sat, a onaj mi stražar kaže: ”Jarane, ako nije došao do sada, male su šanse da će danas navraćati. Bolje ti je dođi sutra.”

Kad malo razmislih i jest’ tako. Doći ću drugi put, pa šta da radim sedam dana u pripremi. Nađem one svoje pajdaše. Već znaju šta, kako i gdje kupiti. Pošto nemah određene želje provodaše me okolo. Kupih i ja nešto. Nerado. Sve mislim, dolaziću opet.

Uzbrdo je bilo mnogo teže. Ali, mir, bez granata i pucanja, i pokoja šala olakšavaju koračanje olovnim mi nogama. Ostali su duplo mlađi i čini mi se kao da lete. Malo, malo pa me sačekuju. Dođosmo na vrijeme.

“Sredio sam da i ti možeš kući do primopredaje naše linije za sedam dana.” – šapće mi Samir – “Ostali ne moraju znati. Možda se nećeš trebati ni vraćati. Bićeš obaviješten telefonom iz komande šta ti valja raditi.”

“Ako niko ne zove? – upitah.

“Ništa. Ostani kuci. Kad se svi vratimo u Grad ja ću te zvati da ti dam novi raspored.”

“Kad mogu ići?”

“Sad.“

Smijulji se na njemu svojstven način. Drago mu što me šalje kući, a čini mi se još draže što me doveo u bezizlaznu situaciju. Veli mi – ”Bolje ti je sutra. Možda i možeš, svakako ako odmah kreneš, stiči do tunela prije mraka. Pitanje je veliko? Ama, nahod’o si se za danas.”

“Onda vozdra” – napravih nekoliko koraka, pa se napola okrenuh:”Mogu, mogu, moj Bahtiću. Nemaš pojma šta se sve može, a ni ne veli se džabe da nema udarca bez starca!”

 

Epilog:

Prošao sam kroz tunel istu noć sa nekom drugom brigadom. Potpuno sam bio zaboravio na Esada Mulahasanovića. Potpuno sam bio zaboravio na plan kupovine potrepština za kuću.

Sedmi dan ujutro neko iz komande na Stupu zvao telefonom. Nisam bio u kući. Dina primila poruku da trebam biti u jedanaest sati pred tunelom. Objasnila im da me ne može do podne nikako obavijestiti. Ostalo je na tome da barem pokuša, a bezbeli da nije uspjela.

Kasnije doznam da je Samir Bahtić dobio opkladu jer je igrao na mene. Jedini je on iz komande tvrdio da čim mi kaže da mogu kući da ću isti čas to pravo iskoristiti i vratiti se prema tunelu i Sarajevu. Poslije mi kaza:”Nisam vjerovao da možes toliko pješačiti, ali sam morao biti protiv onih guzonja.”

 
Komentariši

Objavio/la na 02/10/2013 u Nekategorizirano

 

Na Igmanu

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Hasanu Džaniću koji je poginuo na Otesu, i bratu mu Fuadu… koji negdje kod Alhosa a prema Koševskom Brdu, zaustavlja Tamić i ne obazirući se na stravično granatiranje, dok ga ja kroz dim, prašinu  i strah jedva prepoznajem, iskače vadi četiri hljeba veća i od Avazovog nebodera, pa će nabrzaka – evo šefe ovo je za vojsku, a i ti si sa linije…. Dok ja skontah, on u Tamić i nesta…

Primirje je. I bolje nego da nije. Ali, možda je to što smo nazivali primirje i opasnije jer se ljudi, a naročito djeca opuste. To četnici jedva dočekaju pa tim neopreznim “glinenim golubovima” pošalju smrt preko svojih omiljenih artiljerijskih “spravica”, patova, pamova, a posebno snajpera.

tunel

Počela je 1995.godina. Snijeg. Dovezli naš bataljon u Dobrinju nekim jedva kotrljajućim autobusima. Trebamo proći kroz tunel dugačak oko 800 metara i eto nas u Butmiru. Onda slijedi pješačenje kroz Sokolović – koloniju i Hrasnicu, pa puzanje uz strme igmanske dionice sa stijenama i pjeskom različite granulacije, takozvane “riže”. U zadnjoj fazi trebamo proći opasne i manje opasne puteve da bi došli do naše linije odgovornosti koja je okrenuta prema Krupcu. Odužilo se čekanje pred ulazom u tunel. Tunel je danonočno u funkciji jer ljudi izlaze iz Grada i ulaze u Grad. A mi čekamo dozvolu za prolazak. Tako barem kažu. Najavljeni smo uredno i na vrijeme. Tunel je pod kontrolom Armije BiH čiji smo i mi dio, ali eto, nešto čekamo li čekamo. Povremeno se šire razne vijesti, pa se onda demantuju. Kao, unose se ranjeni i poginuli, unosi se roba za firme koje će to platiti. Spominju se naši bivši komandanti Džebo i Hodžić koji valjda sada vode brigu o tunelu, pa kao imaju neke neraščišćene račune sa sadašnjim komandantom Paldumom. Ulazimo u treći sat čekanja na snijegu i hladnoći. Ljudi su sve nervozniji. Pričaju sve glasnije. Traže objašnjenje. Ne znam ko je prvi predložio da razmislimo o povratku kućama jer smo tamo potrebniji. Odmah uslijedi komentar da nema šta da se razmišlja. Možemo i pješke. Spontano, jedan po jedan, okrećemo leđa tunelu, a nakon par minuta oni najudaljeniji počeše se lagano i nevoljko kretati, ali sve osvrćući se i očekujući poziv da se vrate. Ne znam da li je prošlo i pet minuta, ali znam da moja grupa još nije došla na red da se pomiče, a zabruja vijest da je prolaz za nas otvoren i da prvi borci već ulaze u tunel.

“Vidite raja kako i naši umiju da ekspresno riješe problem, samo kad hoće.” komentariše tu situaciju Asim Pejković i obavezno dodaje ono svoje već svima poznato: ”Rek’o sam ja davno da nam četnici ne mogu ništa, jebat ih! Ali naši će nas doći glave. Kadli-tadli!”

Prođosmo kroz tunel. Blato do članaka, a voda mjestimično i do koljena, ali se može izbjeći ako si malo sretniji i spretniji. Dođosmo do izlaza. Snijeg prestao. Znači, jedan problem manje.Trebalo nam je preko tri sata pješačenja da bi došli na našu liniju odgovornosti. Kasnimo sa smjenom. Oni na liniji nas čekaju već spremni za odlazak. Toliko žure da nemaju vremena ni da nam prigovaraju. Nas su već ranije podijelili u grupe i rasporedili na određena stražarska mjesta i pripadajuće zemunice – bajte. Hitro preuzimamo liniju. Mene zapade treći rov. Ne prođe ni sat a dolazi komandir voda Samir Bahtić i kaže: ”Došlo je do promjene. Kad završite sa smjenom ti Saško prelaziš u rov broj 1 i na spavanje u bajtu broj 1, a ti Ante u bajtu 4 i rov 4.”

Znam da Ante Medić neće ništa reći. On je Samirova raja pa možda i zna razlog te promjene. A i inače je prava dobričina. Nije se ljutio i čak kad je imao krupnih razloga. Dodijeljeno mu je priznanje i novčana nagrada, kao recimo, najdisciplinovaniji borac našeg bataljona u prošloj godini. Taj rov broj 1 gdje prelazim je opasniji i gleda direktno na Krupac. Ali, mirno je. Nema nikakvih dejstava. Nadlijeću helikopteri UN-a, a sutra će doći i njihovi oficiri da zajedno sa našim i četničkim uspostave neku liniju razgraničenja. Moraćemo se i mi i oni povući na nove, rezervne položaje. Pa mi je potpuno svejedno zbog ovog preraspoređivanja. Ali, više priče i šale radi priupitah: ”Šta je ba sad ovo,Samire? Jest’ vala da nisi radio kao projektant, al’ očigledno imaš damar za taj posao. Stalno nešto mijenjaš. Još da možeš mijenjati i cure gdje bi ti bio kraj. Ali, pritegla te žena, nema mrdanja jarane. Jel’de?”

Jedva dočeka da se izjada:“Kod kuće je jedna žena, pa je lako. Ovdje svako zanovijeta u stilu – daj me rasporedi sa ovima, nemoj sa onima. Jedni dobri sa komandirom čete Amirom, drugi dobri sa komandantom Janjom, a ne treba im se zamjerati. To moraš uzeti u račun. Ne mogu svima ugoditi. Nema teorije. “

“Zna se da ti je najvažnije ugoditi Janji. Njegova riječ je najstarija.” – kažem “- ali me više zanima kakvo je to grupisanje? Pa nismo na plaži?!”

“Eeee, baš je to u pitanju. Kako se okupati ovdje na Igmanu? Pod snijegom. Nemamo nikakve podesne prostorije, a i nije predviđeno da se sada nešto improvizira. Trebamo se snalaziti kao i svi ostali. A to znači povremeno, samo preko dana, otfurat do rodbine, prijatelja il’ poznanika u Butmir, Sokolović – koloniju, Hrasnicu… ili preko Igmana u Lokve, Hađiće, Pazarić, Tarčin. Tamo imaš sve uslove. A ima i drugih stvari što ih nemamo u gradu, pa je to prava zgoda da se nešto i ponese kući. Sad skoro svi imaju negdje nekoga od starosjedioca ili od protjeranih koji su se tu skrasili. Zato traže da su u određenim grupama da mogu ići zajedno u obilazak na ta ista mjesta…”

“Stani jarane! A đe ću ja?” – uskočih s pitanjem. Odmah sam ukapirao da je Ante i prebačen tamo u jedan od tih “timova”, a ja ovamo sa onima koji su na klupi za rezerve, pa ako ih neko pozove.

“Ko ti je kriv što si jedini sa Koševskog Brda, a uostalom školovan si i prepametan.“ – spusti mi Samir. Nako nehajno. I ode za poslom.

Istu noć nas nadigoše. I to samo one koji drže liniju u rovovima od broja 1 do broja 4. Trebamo se pomjeriti naprijed do slijedećih rovova koji su sada ničiji i prazni. Prvo moramo dobro utabati stazu u snijegu. Nekada su ti rovovi bili u našim ili u četničkim rukama, no to vise nije ni bitno. Sutra će oficiri UN-a sa našim i četničkim glavešinama napraviti novu liniju razgraničenja. Moraće se obje strane povuci na rezervne polozaje. Helem, neko plaho pametan se dosjetio da mi preko noći zauzmemo one rovove naprijed, da bi se onda, kad se budemo morali pomjeriti nazad, ustvari vratili gdje smo i bili. Sa nama se i Samir uvukao u rov broj 1. Vidim da smo sada u rovu koji je okrenut za borbena dejstva prema nama. Čak su i otvori za puške usmjereni prema našoj strani. Kažem Samiru da je ovo četnički položaj i da bi trebali na brzaka sredit sve detalje da nas UN-ovci ne bi prokužili. Naime, ako je meni, običnom vojniku to očigledno, logično je da će to odmah primjetiti i ti oficiri. Neki se protive. Smatraju da ne vrijedi trošiti trud i vrijeme kad ćemo ovo mjesto ionako ubrzo napustiti. Međutim, Samir ništa ne govori, ali prvi počinje sa radom, vjerovatno računajući da će mu se neko priključiti. Tako i bi, pa se preuređenje završi za sat vremena uz pomoć jednih i uporno odbijanje drugih. Sad taj rov makar liči kao da je oduvijek bio naš.

Dolazili, prolazili, zastajkivali i zagledali ti “generali” zaduženi za uspostavu nove linije razgraničenja i primirja. Nama je naređeno da se nipošto ne uključujemo u bilo kakav razgovor. A niko nas ništa nije ni pitao. Uglavnom, rezultat je bio povoljan za nas jer trik je uspio. Mi se sutradan vraćamo na naše prvobitne položaje, a četnici se moraju pomjeriti još nazad. Ne znamo da li imaju već spremne rovove ili trebaju praviti liniju. To nam i nije bilo bitno. Sada je između nas šira zona kojom povremeno patroliraju vojnici UN-a maksimalno koristeci i terenska vozila, gdje je to moguće. Helikopteri UN-a obavljaju redovne kontrolne letove u određenim vremenskim razmacima.

Na zemlji snijega i previše. Stao je. Dosta je napadao. Utonuh u sjećanje kako prije početka naših ZOI 84 nije bilo snijega ni na planinama a ni u zraku, a ni u najavi…. Unioninvest izgradio i prije roka pustio u funkciju pumpnu stanicu pitke vode u podnožju Igmana, kao i potisni cjevovod do smještajnih i sportskih objekata na Velikom i Malom polju. I prije početka tih radova unioninvestovci su dobili zadatak da se riješi mogući problem nestašice snijega. Niko nije očekivao da će se desiti nemoguće i da snijega neće biti, ali za svaki slučaj trebalo je i to predvidjeti. Projektovan je sistem za pravljenje vještačkog snijega, uvezeni su i sniježni topovi, ali nisu upotrebljeni. Nekoliko dana prije početka takmičenja napadao snijeg i preko mjere, pa je trebalo praviti i uređivati skijaške staze….

Na Igmanu nema sniježnih topova. Samo su četnički topovi tamo negdje. A i pucaju prema Gradu. Ti topovi, za razliku od sniježnih, djeci i odraslim u okovanom Gradu ne donose lepršavu radost razigranih pahuljica, već samo smrt, krv i bol.

Mirno je u potpunosti, pa skoro niko ne bi rekao da je rat. Oni vojnici UN-a u međuzoni ili “tamponu” se dosađuju. Čak navrate i do nas. Nude nas cigarama, daju nam i neku hermetički zapakovanu gotovu hranu.

“Hoće da vas navedu na grijeh. Sve je to krmetina!” – odmah se javio dobrovoljac Brane – “Nego dajte vi to meni. Ja ću vam kao pravi jaran pomoći da ne sagriješite…..”

Ali niko nije toliko naivan – ”Zovi ih i traži za svoje guzove, a mi ćemo ovo prodati na pijaci kad se vratimo s linije. More se i krmetina uvalit pod govedinu. Gladna usta ne gledaju…”

Prosu se smijeh. A neko se zagrcnu i poče mahnito kašljati.

 
Komentariši

Objavio/la na 12/09/2013 u Nekategorizirano

 

Šečer i meci

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Janu Doršneru, koji je poginuo u Azićima na način kako ga i pamtim …. smiren, siguran, čvrst i uspravan…

Nakon odmora kod kuća u trajanju od četiri dana sakupismo se u kasarni Maršala Tita. Dobra vijest iz komande – iz Fabrike duhana Sarajevo obećali prodati po dvije šteke cigara po normalnoj cijeni i to za svakog borca. Spisak već gotov, a mi brže-bolje dajemo pare da se ko šta ne predomisli. Cigare su za vrijeme opsade Grada bile sve. Za pušače sredstvo za smirenje, a za one koji ne puše čvrsto sredstvo plaćanja.

Sačekasmo mrak pa cijeli bataljon krenu na Stup. Ovaj puta pješke u grupama, ali nam to ne smeta. Neko i komentariše u smislu, za borce nema goriva jer treba “guzonjama” da se vozikaju… Drugi zbijaju šale i na račun “njih” i na račun boraca. Tako se kotrljamo lagano. Začudo, nema ni granatiranja.

U Halilovićima, negdje kod vojnog otpada, Asim Gogalić – Žuti traži da se odmorimo. Brunda zadihano:”Nije hića raja, neće nam četnici uteći.”

Svi smo iznenađeni jer je Žuti možda najmlađi, ali je sigurno najkrupniji i najjači. Narastao, a u duši ostao malo odraslije dijete uvijek spremno na svaku vrstu šale.

Mahmut će mi onako usput:” Ovo je neka zajebancija.”

A Asimov nerazdvojni jaran Pezo se čudi: “Kakav odmor, bolan ne bio, pa skoro smo došli.”…. I nakon kraće pauze dodaje: “Hajd nek’ ti bude, možemo smirom zapaliti po jednu, a i da vidimo šta si sada smislio.”

Rasteretismo se i posjedasmo kako se ko snađe. Pezo sjeo na onaj pocinčani odbojni branik kraj ceste i ne skida ruksak. “Hajde ba, raskomoti se malo i ti, skini tu grbu sa leđa,” – proziva ga Asim.

“Nemam ga rašta skidat’, valja nam odmah dalje,” sa dimom od cigare mješaju se i Pezine riječi.

“Stan ba malo, jesmol mi ahbabi ili nismo?” – pita Asim.

“Jašta smo jarane, ali samo kad imamo cigara. Nismo mi zaboravili kako si ti ono zakuh’o sa četama na Debelom Brdu. Ljudi ni krivi ni dužni, ali tebi Hadžo nije doturio sledovanje cigara, pa ti pušeći orahov list povilenio, zarafalo i isprovociro jednosatnu pucnjavu sa njihove strane.” – govori Pezo i otpuhuje dimove prema Asimu.

“Pa onda jaro, nemoj da mi propadne foluška,” – skače Asim, skida mu ruksak sa leđa, odvezuje čvor i vadi dvije cigle.

”Nosiš ovo nekoliko kilometara i ne osjetiš, a to može jos samo magare.”

“Meni su cigle bile u torbi dva sata, a ti svoje nosaš u glavi od rođenja …” ne čujemo dalje, a i ovo je dovoljno da makar na trenutak zaboravimo ovu surovu opsadu i da se počnemo smijati k’o ludi. Mislim kako je smijeh najbolji lijek za sve, uvijek, a pogotovo u ova teška vremena.

Na liniji sam i ovaj put u istoj grupi sa Grbom, komandirom čete a u sklopu Esinog voda. Smješteni smo u krajnju lijevu kuću u nizu kuća koje drži naša četa. Rovovi su bolje utvrđeni, a iskopane su i solidne tranšeje do linije i između rovova. Na lijevu stranu od naše kuće nije se ništa radilo. Čudimo se izmeđuse Mahmut i ja, jer ovako i nismo direktno povezani sa našim na toj strani. Ne znamo čak ni gdje su tačno naši rovovi.

Nakon što završismo smjenu u ponoć, Mahmut i ja uđosmo u kuhinju, a tamo oko stola svi iz naše smjene. A na stolu vreća sećera. Sitnog sećera doduše, al’ su za kupovinu i kilograma tada trebale goleme pare.

“Otkud’ to?” – pita Mahmut.

“Našli u onoj kući pred nama. Pogledajte i vi, možda ima još. “ – javi se neko od raje.

Vidim i ja sada da međusobno rastaljuju taj šećer na podjednake dijelove. Mislim, šta ćeš, oni su od početka zajedno, a nas dvojica smo im pridodati sada i ko zna do kada. Ma, šta ih briga za nas. Šećer mogu dobro prodati. Ne računajući ništa, sam od sebe mi se nametnu zaključak, pa izletih:   “Kol’ko mi se čini svima pripada dio, osim nama dvojici?”

Svi šute, pa nakon kratke nedoumice nas dvojica odosmo u spavaonicu. Nismo se stigli ni raspremiti a ulazi komandir Grbo. “Čuo sam sve, al’ se nisam htio pred vama miješati. Nikad ne znaš kako će ko reagovati? I vi ćete dobiti vaš dio, isto kao i drugi. Bezbeli! Možda su i završili sa rastalivanjem, pa uzmite odmah što vas sljeduje, da ne odleti.”

“Kad imaš šansu iskoristi je. Idi i jami naš dio.” – Mahmut će.

Odem. Jedan mi pruži dvije kese. Šuti. “Jebaji ga jarane, ukehasmo motku….u pravu je naš Grbo. Svima treba…” – čujem glas iz grupe sa druge strane stola.

“Lafa” – bijaše sve što rekoh. Vraćajući se mislim, otkud mi sad to? Možda će neko i skontati, a većina nece. Biće k’o strana riječ. Vjerovatno reakcija na njihovo podcjenjivanje. Kažem Mahmutu da mi se to od mene lično nije dopalo. “Tu ti ne mogu pomoći, al’ ako ti ne odgovara sećer, deder mi ga ’vamo,” – zeza me.

Jedan dan daje nam Eso po tri originalne kartonske kutije metaka 7.62 mm. Iznenađenje je to samo po sebi, a još čudnije je jer se sve dešava u kući. Mahmut upita: ”Kojim povodom, je li se to nešto sprema?”

“Ne sprema se nikakva akcija. To je za vas lično. Toliko vam pripada.“

Pošto ga mi upitno gledamo, dodade: ”Žurim, a Grbo će vam objasniti.” Ode. Dočekasmo i Grbu da nam objasni. Došao u obilazak rova a Mahmut zahvaljuje na municiji. Ne tražimo objašnjenje, ali ga očekujemo.

Šecer 2     slika-Drveni-vojni-sanduk-od-municije-7-62mm--16667869v288h216

Grbo ispuni naša očekivanja: “Navalili neki da odu u onu kuću preko ceste, lijevo. Kažu sigurno ima velik razlog da četnici odmah pucaju čim neko kroči na onu stranu. Baš zbog toga i ne treba ići, opasno je, nedam ja. Onda se priključi i Eso toj ideji, uporan, kaže mi, ići će on sa još jednim borcem. Po noći, naravno. Otišli i ponijeli bateriju. Mi čekali spremni iza naše kuće ako štogod zapne. Vratili su se nakon jednog sata sa gomilom papira. To je kuća predsjednika stranke SDS za Ilidžu. Nisam gledao detalje. Spiskova i podataka koliko hoćeš. Sve smo odmah odnijeli u komandu. Ostale jedino stotine onih omota za kasete… na njima piše “kompozitor Vidić”. Svi smo se složili da u toj kući mora biti još nešto, možda i oružje. Odlučimo da se vrate istu noć, ali da tamo ne dočekuju jutro. Dobili su još jednu bateriju. Pred zoru dolaze i nose između sebe drveni sanduk municije 7.62 mm, originalno JNA pakovanje. Eso donio i automatsku pušku. Nisu stigli detaljno pregledati i predlažu da sutra naveče idu četvorica. Odnesemo odmah municiju u komandu. A oni dodaju jednog njihovog za sutra. Esi krivo, kaže hoće oni iz komande da pokupe kajmak i smatra da nismo trebali ni ići do njih u komandu. Sutra se tek desilo pravo iznenađenje. Našli su i iznijeli još dva drvena sanduka municije, ručni bacač sa šest granata, još jednu automatsku pušku … ali čudo jedno kako i gdje su to otkrili. Pregledali su sve prostorije i našli jedino nešto hrane, pa spremili da ponesu makar to. A jednom našem se dopao ćilim, pa pitao onog iz komande, ako može hrana može li i ovo, jer, kaže, on je svakako izbjeglica i nema ništa. I bez potvrdnog odgovor počeo da mota ćilim u rolnu, ne hajući mnogo šta mu se govori. Odjednom se ukaza poklopac u drvenom podu. Uđu dole, kad tamo prava soba, samo niža, pa su morali biti pognuti. Unutra sve što treba za ugodan boravak. Sto i stolice, napravljeni ležaji sa dušecima i pokrivačima, ama uvedena i struja…. televizor… I tu nađu municiju, pušku, ručni bacač i granate. Ostao ćilim tamo, ali smo svi na dobitku. I svaki od nas šesnaestorice dobi po tri kartonske kutije municije. Tako nam pripada po pravilu, to je postotak koji pripada onima koji zarobe ili nađu…”

Vidim na Mahmutovom začuđenom licu da ni on blage veze nema o tim pravilima, ali šutimo. Dobili smo nešto što nam je životno važno, a što nam i pripada po nekom, pisanom ili nepisanom pravilu, pravilu koje ne moramo znati. A da trebamo nešto davati možda bi i pitali za detalje.

 

Epilog:

Naša smjena na liniji je završena. Vraćamo se kućama. Na Stupu moramo proći kontrolu koju vrši naša komanda. Dozvoljeno je iznošenje samo hrane. Mahmut i ja kažemo da imamo po tri paketića municije 7.62 mm.“Ne morate ništa objašnjavati“ – kazaše – “znamo sve, ali to morate predati i biće vam vraćeno kad slijedeći put pođete na liniju.” Bez riječi predajemo municiju, ne pitajuči za “pravilo”. Sve je uredno evidentirano u svesku debelih korica. Naravno da smo tražili da nam tu municiju vrate slijedeći put, pa još u nekoliko navrata, dok se nismo umorili i odustali. Šta možemo? Kako došlo, tako i otišlo.

Pare koje smo dali za kupovinu po dvije šteke cigara su nam vraćene nakon dvije sedmice. Dobili smo obrazloženje da nam “naši” ljudi iz FDS nisu prodali cigare kao što su obećali. A jesu, samo što je neko to iskoristio da počne privatni biznis. Dobio od nas pare, po 10 KM za šteku, po istoj cijeni kupio od Fabrike duhana, da bi na pijaci prodao šteku za 50 KM. Pa vratio nama naše, a njemu/njima ostala razlika. Šta možemo, borba je borba, ali je i posao za neke uvijek i samo posao. Nama rat, nekim profit-brat!

Više se nismo vraćali na Vidića kuće. Linija je pomjerena dan prije našeg povratka. Čuli smo da su ono dvoje starih Vidića imali sakriven telefon i da su pomoću njega održavali stalni kontakt sa četnicima.

 
Komentariši

Objavio/la na 24/08/2013 u Nekategorizirano

 

Begova čorba i skladište makarona

 

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Slobodanu Nenadu – Bodi, ….u miru učio iz knjiga od mene posuđenih…… nekoliko dana poslije “čorbe i makarona”  poginuo od minobacačke granate u “mom” rovu na Vidića kućama….

Sviće. Budimo se jedan po jedan. Gurka nas Izet koga zora zateče na straži. Tihi smo i pažljivi da ne napravimo ni najmanju buku. Poštujemo više strah, ali i naredbu od noćas kad su nas doveli u rejon Azića. Ugurali nas u ovu kuću i otišli. Ostala poruka: ”Vrlo oprezno i što tiše jer ne znamo gdje su trenutno četnici. Nadamo se da nisu isuviše blizu.”

Čitava grupa, nas desetak, je zajedno u jednoj velikoj sobi. Neki i ne ustaju sa poda. Izet šapće: ”Valjda neko mora doći da nas uputi šta ćemo dalje. Tako nam je i rečeno?”

Samo sa jedne strane u sobu probija svijetlost. Ostali prozori su prekriveni dekama. “Sa te strane smo ušli kroz prozor“ – pokazuje Mahmut glavom. Ustaje, a i ja za njim. Otškrinusmo pritvoreni prozor i ispod njega ugledasmo kao neke stepenice improvizirane od betonskih elemenata. Najmanje dvije stotine metara brisanog prostora, pa tek onda desetak kuća sa pomoćnim seoskim objektima,baštama i voćkama, sve razbacano bez ikakvog reda. Pusto, nigdje živa roba. Ni ljudi, ni životinja. Ni mrve zvuka.

“Ondje su na drugoj stranu četnici” – išareti mi Mahmut na suprotnu stranu kuće. Prelazimo preko sobe pazeći da na koga ne nagazimo, iako su svi već u sjedećem položaju. Nikola zapalio cigaru, a Esad se k’o nećka, i veli – “ Pričekaću da mi Mahmut donese kahvu sa rahatlokumom. “

Provirujemo između deka na prozorima. Odmah poludesno pred nama dio ovog domaćinstva, štale i garaža; desno čistina sve do nekog visokog drveća u daljini; lijevo prilično daleko ulica i nekoliko kuća. A pravo ispred nas pukla ravnica, nigdje ništa možda i pola kilometra, pa red kuća, malo veći razmak i jedna poveća zgrada. Vidi se da nije stambena. Mislim, poznato mi to, dvoumim se malo, a Mahmut me preduhitri, u nevjerici: ”Ama ovo je ona škola, a ispred one kuće lijevo je korito gdje smo nas dvojica stražarili prije sedam dana.”

Čuje se neki zvuk iz pravca onih basamaka. Zgledasmo se. Puške su već spremne. “Il’ je životinja, ili neko naš” – šapatom pomalo lažem sam sebe, – “da je neko njihov već bi pripucao.”

Uto se pomoli nečija glava, pa se začu tihi glas da nas umiri.

“Ja mislio da još spavate.“ Eso, zamjenik komandira Grbe se uvuće u sobu.

“Daj koju garku, nestalo mi …. Umalo te ne upucah.” – spremno će Nikola.

“Ne bi me čudilo, da to municije što ušparaš u onom pravcu, usmjeriš po nama.” – provocira ga Eso bacajući Nikoli otvorenu kutiju Drine.

“Važno je da su tebi one opekotine na ruci zamladile, one kad si mi pipko cijev da se uvjeriš pucam li na čete…. “ – ne ostaje mu dužan Niđo, ali biva prekinut….

“Hajde, hajde, nemamo vremena. Ova kuća je potpuno izolovana, pa se ne može uspostaviti ni linija, ni rov. Moramo se povući do Vidića kuća. Što prije, to bolje. Samo po dvojica, sagnite se i krećite se što brže.”

Povlačenje prođe bez ijednog pucnja sa njihove strane.

I tako poče period formiranja linije na Vidića kućama. Već su bile određene prostorije za smještaj, mjesta za rovove i uvezne tranšeje. Iza naših linija radni vodovi se smjenjuju dvadeset i četiri sata. A po noći kopaju i utvrđuju položaje i kod nas na liniji. Kad nismo na smjeni uvijek nešto radimo, naročito prvih dana kad je bilo relativno mirno. Mahmut i ja smo smješteni u krajnju lijevu kuću sa Grbom komandirom čete i Esinim vodom. Držimo prva dva rova desno, a dalje se nastavljaju rovovi naše čete. Sve kuće u tom području su potpuno prazne. Samo u kući odmah iza naše živi dvoje starih ljudi, bračni par Vidić. Rečeno nam da ih izbjegavamo. Mahmut i ja komentarišemo da ne mogu biti u zoni ratnih dejstava. Treba ih iseliti zbog njihove sigurnosti , a i zbog mogućih dojava četnicima. Čujemo da su i već odrasla djeca živjela sa njima, a sada nisu na našoj strani. Objašnjavam to Grbi. Odgovara da je pričao sa komandom bataljona i brigade: ”Kuća je pregledana, oni su pod kontrolom, stari su … neće da odu samovoljno, a baš ih ne bi ni trebali istjerivati da ne bude ono, eto kakvi smo..…. stari će ponekad ići do one kuće gdje ste prespavali i nipošto ne pucajte na njega.”

“Ma nećemo mi, a kako će reagovati četnici?” – upitah. Od Grbe ne bi odgovora, ali malo kasnije rješenje dođe uživo, jer gledamo starog Vidića kako ide sasvim normalnim korakom ispred linije do one kuće. Zadržao se možda pola sata, pa se vraća još sporije koračajući jer u obje ruke nosi napunjene kese. Četnici se ne javiše.

Sutra u cik zore, u vrijeme kad se noć lagano presvlaći u dan stari Vidić dolazi sa dvojicom naših u maskirnim uniformama. On ne progovara, a oni nam kažu da su iz vojne policije i da će zajedno do one kuće. Odoše.

Već je svanulo, a nama upravo došla smjena u rov, kad će Mahmut vukući me za rukav: ”Stani malo ‘ljeba ti da vidim i ovo čudo.” Pogledam, pa vidim i ja. Sredinom livade kao u laganoj šetnji vraćaju se sva trojica, samo sada stari na užetu vodi kravu. Dođoše do nas bez problema. Jedan od maskirnih će oštro :”Ovo je za potrebe Armije, dali smo mu papir.” I odoše. Stari otšeta u svoju kuću, a ona dvojica i krava produžiše dalje u pozadinu.

“Hajde, ustaj da mi pomogneš!” – zove me Mahmut iz kuhinje.

“Vidiš da čitam, a znaš da nisam za te poslove u kuhinji. Zar nam nije rano da ručamo, ali ako si veš štogod ugrijao, eto i mene ?” – kažem i nevoljko ustajem. Naveče su nam kuhari donosili hranu za slijedeći dan, pa bi onda mi to raspodjelili i jeli kad ko hoće. A novog, neotpakovanog posuđa u kući toliko da te misao sama navodi da se domaćin spremao za svadbu, ili je sve to pokupio negdje kad je počelo ovo bezvlašće. Koristimo šta nam treba, a suđe ne peremo već dva dana. Ima vode, može se ugrijati, a ima i deterđenta. Mahmut opere naše, ostali neće ni da čuju. Samo ono prljavo suđe slažu li slažu. Znajući Mahmuta kao “higijeničara” pomislih da hoće da nas dvojica operemo sve što se nakupilo od cijele ekipe.

“Hajde, hajde, nećeš ništa radit’. Samo gledaj i seiri, a da pojedeš ovaj specijalitet malo ćeš pričekati.” – opet će Mahmut.

Mislim, hajd’ da malo protegnem noge i da vidim šta hoće. A on već očišćenu kokoš sječe na komade i ubacuje u veliku šerpu.

“Vidi“ – kaže – “što su me zaposlili ovi naši izvidnici. Kad već ne mogu četnika, uhvatili koku pa je zaklali, ogulili, donijeli. Kažu da sam sad ja na redu da pokažem majstorluk, pa da skuham begovu čorbu. Sakupio sam raznog povrća i nekih začina, ali bih volio da ovo armiram sa malo tjestenine, recimo makaronima il’ rezancima. Da se najedemo k’o ljudi.”

“A ti mislio da ja već tražim makarone?” – upitah.

“Upravo tako” – odmah će on – “samo da ovo pristavim na šporet, pa ćemo zajedno, jer imam ideju.”

Izađosmo vani i on me povede koji metar u lijevo od naše kuše. Pokazuje veliku drvenu šupu sa nastrešnicom sa strane. “Hajmo mi zaviriti tamo” – kaže.

“Bolan Mahmute, tamo su nake vreće sa stočnom hranom, pa zar ne vidiš kako su pravilno složene od poda do krova, a i ostalo je vjerovatno za nas neupotrebljivo” – rekoh i pođoh da se vratim.

“ Onda ću ja sam “ – i pođe. Kažem mu da se pripazi jer ima dvadesetak koraka otvorenog prostora od naše kuće do te šupe. Pođoh da uđem u kuću, ali se predomislih. Sačekaću ga ovdje. Okrenem se upravo u trenutku da vidim kako metak otkinu komad drveta sa šupe, a Mahmut koji je već bio skoro na cilju, čini mi se u dva-tri skoka se nađe do mene. Odnekuda istrča Eso, pa kad sazna šta se desilo ljutito će: ”Zar vama dvojici nije rečeno da se ne krećete lijevo od ove naše kuće, pogotovo ni slučajno tamo” – pokazuje nam široku asfaltiranu ulicu i veliku domaćinsku kuću.

Begova corba1  Begova corba2   Mahmut uđe unutra očekujući valjda da ću i ja za njim. Mislim, šta li im je tamo? Iako nisam previše radoznao nešto me pogura okolo iza kuće gdje su oni starci, znajući da ću ostati neopažen od četnika i tako bih mogao prići šupi sa zadnje strane. Uspijem doći. Vidim da kroz leđa šupe ne mogu ni proviriti unutra. Kvalitetno napravljeno. Ma, i da imam sav alat prilično bih se namučio da napravim otvor. Onda zapazim da onaj dograđeni dio nije tako čvrst, kao da ga je neko na brzinu pravio. Daske su zdrave, ali ekseri su na većem rastojanju… i mic po mic koristeći neku željeznu šipku koja mi se nađe pri ruci djelimično oslobodih jednu dasku i sklonim je na stranu…. Ukazaše se vreće od 50 ili 60 kila sa makaronima. Hajd’ sad znam da ima i ovakvih pakovanja, mislim. Vreća je duplo šira od daske i ne može se izvuči kroz otvor koji je nastao njenim uklanjanjem, a ne mogu je okrenuti ni na “kant”. Šta ću, rasjećem vreću nožem i iz nje počeše da “cure” sitni makaroni. Izgledaju mi dobri, a vreće kao da su jučer iznesene iz fabrike. Ne vidim datum na njima. Mahmut će znati može li se ovo koristiti. Gledam u čemu ću ponijeti. Neko me kucka po ramenu. Ona starica Vidićka kao da mi je pročitala misli. Pruža mi kesu. Vidi molim te, ona me je čitavo vrijeme posmatrala, mislim, vračajući se opet naokolo u našu kuću.

“Odakle ti ovo, bože dragi?” – začuđeno će Mahmut – “dobro je, jaštaradi, neko se pravo snabdjeo. Ima tu nekih kesa, uzmi koju i napuni pa ćemo mi i kući ponijeti. Bolje ti je odmah. Ko zna šta nas čeka. A i ostalim treba reći, pa nek’ uzima kome treba.“

Malo kasnije, dok punim dvije plastične kese prilazi mi ona starica. Vidićka. Baš se privukla kao duh. Nosi nešto zamotano u novine iz kojih kaplje voda. “Sigurno imaš djecu “ – kaže i pruža mi taj zamotuljak. “Tek sam oprala kelj i kupus, pa morko, a ti kasnije izvadi… prepakuj.” I ode. Ja iznenađen ne stigoh reći ni hvala.

Taj dan smo za ručak imali poseban specijalitet, begovu čorbu na Mahmutov način, a desert je bila informacija gdje se nalazi golemi rudnik zlata – makaroni. Samo za našu ekipu. Ne zna se sa čim je raja bila više oduševljena? Begovom čorbom ili kesama makarona koje su spremili za ponijeti kućama.

 
Komentariši

Objavio/la na 30/07/2013 u Nekategorizirano

 

Sijeno

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Tih ratnih mjeseci 1993.g. komanda naše brigade, inače stacionirana u kasarni Maršala Tita, raspolagala je sa upotrebljivim kamionima. A i za gorivo su se nekako snalazili. Poslije ručka nam podijeliše lanč – pakete, cigare. Znak da ćemo negdje. Pa nas to veče potrpaše u kamione i tek tad prostruja glas da idemo pravo na Stup. Kuda su vozači krivudali samo bog i oni znaju, ali smo se bez problema dokotrljali negdje u blizinu crkve u centru Stupa. Odatle smo krenuli pjehe u manjim grupama. Rijetke  ekspolozije granata i povremena kratka rafalna paljba narušavale su tišinu noći povećavajući strah i neizvijesnost. Smjenjuju se neasfaltirane uličice, pa se provlačimo između niskih starih i novijih kućica sa voćnjacima, vrtovima i razvaljenim ogradama. Komandir čete Grbo nam pokazuju na jedan dio puta koji je zaštićen barikadom napravljenom od automobilskih guma i traži da taj dio pretrčimo. Četnici pucaju češće i žešće upravo na tom dijelu, ali mi sretno prođosmo, bez povrijeđenih. Jedna grupa ostade u “Karitasu”, a naša četa nastavi desno nekom širom i “imućnijom” ulicom. Red većih i novih kuća sa obje strane. Grbo nas smjesti u kuće na desnoj strani, jer one na lijevoj su izložene direkno prema četnicima. Nekako se rasporedismo po sobama koje kao da su malo prije našeg dolaska napuštene. Bodu oči trpezarijski stolovi i na njima servirani objedi. Kao da su nečiji životi baš zaustavljeni u tim tanjurima sa ohlađenom čorbom. Zveket kašika kao da čujem i osjećam u zraku…kao da je kuća duhova. Ma, pričinjava mi se!

“Pokušajte koliko-toliko odspavati jer sutra zorom treba na položaje” – kaže nam Grbo i nastavlja – “Ovim starijim dajte krevete, kauče, a mlađi mogu i na podu.”

Pojedinci odmah biraju mjesta za spavanje što niže, jer je sigurnije. Nešto se i probralo iz onih lanč-paketa, pa se pojelo ili mijenjalo. Ima ih koji su već utonuli u spasonosni san. I ja se trudim. A Zoran Vavan ne prestaje sa pričom i komentarima, a najviše sa pitanjima. Gdje li smo došli, koliko li ćemo ostati, gdje li su četnici, imaju li spremni rovovi i položaji za nas ili ih treba praviti..? Mislim, normalno da ga sve to zanima, a i ja bih volio da znam. Ma, i da znamo to nam ne bi ništa pomoglo. Biće šta će biti. A to ćemo saznati uskoro, za nekoliko sati.

Javlja se i Mahmut, “Jebi ga Zoka, imao si osmijeh ‘od hau do hau’ kad su te tvoji bivši učenici prepoznali, pa rasteš kad te oslove sa profa, onda i mi počeli …ali pravi profa osim što ispituje daje i odgovore, a ti samo pitaš.”

Našto profa otpuhuje i nastavlja u njegovom stilu:”Lako je tebi moj Mahmute.” I uvijek bi prilično slikovito i uvjerljivo, a svaki put na drugi način, ubjeđivao sve oko sebe da je njemu, eto baš njemu najteže. Pa tako nekako, uz profinu priču, umor nas savlada jednog po jednog.

Sutra zorom budi nas Grbo, tiho, al’ oštro:”Šefkina grupa će sa mnom i što prije pođemo, to bolje.”

Provlačimo se iza onog desnog niza kuća. Tranšeja je iskopana duboko do koljena i to samo na dijelovima koji su otvoreni prema četnicima. Negdje smo zaštićeni kućom, garažom ili ogradom, ali se krećemo maksimalno pognuti. Ulazimo u jednu prostranu garažu-radionicu.

Grbo daje uputstva:”Na ovom mjestu se grupa mijenja ujutro i naveče kad je vidljivost smanjena, znači svakih dvanaest sati. Dugačak i opasan je pristup. Ovdje vam je priprema. Držite dva rova. Ovaj pravo koji vidite, ispred garaže petnaestak metara, okrenut je prema Osnovnoj školi u Barama. To je ničija zemlja, ali pojedinačno i četnici i naši povremeno ulaze u školu. Ne smije im se dozvoliti da uđu u većem broju i da se zadrže. Drugi rov je možda dvadeset metara na lijevu stranu od izlaza iz garaže na drugom uglu ove kuće čiji krajnje desni dio vidite. Gleda direktno na UPI farmu u Doglodima. Tranšeja nema i kopaće ih ljudi iz radnog voda, ali samo po noći. Sad Šefko nek’ odredi smjene pa ćemo vas zajedno razvesti.”

Ubrzo se Mahmut i ja nađosmo u rovu prema školi. Nismo nikoga zatekli pa ni zamijenili. Jasno nam je obojici da smo mi prvi i da je to tek pokušaj uspostavljanja linije razgraničenja. Smješteni smo u neko betonsko korito iznad površine zemlje, dužine četiri do pet metara, širine možda jedan metar, a visine dovoljne da možemo sjesti na neke šamrlice i normalno osmatrati.

Tako poče naše sedmodnevno iskustvo na ovoj lokaciji. Po danu smo ovdje, a po noći u onim kućama gdje smo spavali prvu noć. Tu, u jednoj od kuća je i komanda. Prilično je mirno. Ponekad se javi pješadijsko naoružanje, ali se ne dešava ništa ozbiljnije. Tranšeji su dublje svaki put kad dolazimo na liniju. To je dobro, mada mi komentarišemo da bi se moglo kopati i brže. U školu ulaze četnici i kad smo na smjeni. Uvijek samo po dvojica. Obučeni su u sivomaslinaste uniforme, ali koliko smo uspjeli skužiti, nemaju puške, već izgleda samo pištolje i bombe. Moraju da pretrče pedesetak metara i kad ih primjetimo već su skoro u školi. Mahmut ispuca metak- dva, onako reda radi. Kaže -“Nek znaju da su primjećeni”. Ja ne pucam.  “Strane su mi te tvoje vojne doktrine rezervni poručniče, bolje da misle da nisu viđeni pa da ih sačekamo i iznenadimo u povratku.”  Nekad se vrate vrlo brzo, a nekad ih i ne vidimo dok smo na smjeni, pa prenesemo informaciju da su unutra.

Jedan dan prilaze nam iza leđa dvojica nepoznatih u maskirnim uniformama. Obaviješteni smo iz komande da će ići ispred naše linije. Kažu da idu u školu da pokušaju naći neke motorole. Tada smo od njih i saznali da su u toj školi prvo bili četnici. Naši ih istjerali i proveli unutra nekoliko dana. Među ostalim i ova dvojica. Našli dosta različite opreme, a iznijeli samo ponešto. Mislilo se da će škola ostati u našim rukama. Međutim, jedan dan su ih četnici intenzivno i veoma precizno granatirali pa su se naši morali povuči. A ni četnici tada nisu ušli u školu. Ova dvojica su tada ponijeli i nekoliko motorola, ali im u brzini puno više ostalo. Sad bi te motorole dobro došle, pa idu da ih potraže i probaju izvuči. Otpuzaše kroz vočnjak prema školi.

Ne prođe ni sat vraćaju se, a mi ih ne vidjesmo da su ulazili u školu. Zaprtili se sa nekim vrećama na leđima. I ruke su im zauzete prepunim plastičnim kesama.

“Nema motorola, sve odnijele čete” – kaže onaj visoki – “a mi pokupili malo voća, što da propada. Evo probajte i vi..” Pruža kesu da sami uzmemo ..

Mahmut, bez  žurbe izlazeći iz onog korita, nehajno priupita :”Jeste li sigurni da niste zaboravili puške?”

Onaj drugi samo malo usporio, pa onda požuruje:”Hajde ba brže jer već kasnimo, a vidiš da je njima do zajebancije.”

I tako ostadosmo bez “maltarine”.

 Treći dan se vratismo sa linije na spavanje, a ispred kuće nas čeka Grbo. “Ako možemo da se dogovorimo” kaže, “vi ste preko dana na liniji, a noću spavate, ona druga smjena kaže da to nije pošteno pa hoće da se od sutra zamijenite s njima.”

“To je u redu” kaže Šefko. Ostali samo sliježu ramenima.

“Ali kako to izvesti? ” uskaće Mahmut, “Jedna smjena bi trebala biti na liniji dvadeset i četiri sata, pa onda opet da se vratimo na smjene od po dvanaest sati. Ili, da se ubaci jedna međusmjena.”

Ostade to da prenoći, možda se sutra nađe rješenje problema.

Neočekivano igra bijaše otkrivena u slijedećih sat vremena. Esad i Nikola ostali bez cigara pa odoše da traže kod raje iz drugih grupa koja daju stražu na drugim mjestima u istoj ulici. Nikola se brzo vrati sa kupljenim cigarama. Veli – “Eso će brzo. Otišao sa nekim jaranom da nešto vide.”

I stvarno ne prođe puno vremena upada Eso, a u naramku mu tri glavice kupusa. Mi blehnuli! Ne stigosmo ni pitati, a on poče:”Prokuženi su, sad češ ćut'! Hoće da se mijenjaju sa nama, e sad znamo i zašto. Između nekih kuća su, normalno, i bašte. Bilo raznog povrća,  a i pokoja voćka. Mi to nismo vidjeli jer smo po danu na našoj liniji, a po noći spavamo. Svi drugi to odrađivali i nema više ništa za pokupiti. Na kraju preostalo da se obiđe čistina ispred onog lijevog reda kuća prema UPI farmi.Tu je ostalo ponegdje krompira, ali po danu ga je nemoguće tražiti jer je suviše opasno. Eeee, zato oni hoće dnevnu smjenu, da po noći mogu po krompir. Nego pokaz'o mi jaro mjesto i haj'mo mi odmah u obilazak.”

Nije ni završio priču, a mi koji smo bili budni već na vratima. Javili se stražarima na tom mjestu i puzali dalje nego smo očekivali. Krompir je tu vađen vjerovatno mašinski, ali je ostao po koji komad na zemlji, a moguće i u zemlji. Prvih pedeset metara niko ništa ne nađe. Tek kad sam pomislio da se vratim Mahmut me tiho zove. Dopuzah do tog mjesta, vjerovatno preskočenog prilikom vađenja krompira. Morali smo rukama  razgrtati zemlju i otkopavati  krompir da me na kraju  zapadne možda i čitav kilogram. Blago meni! Neki nisu ništa našli. Dalje u dubinu, prema farmi, vala nismo smjeli. Na povratku naletimo na dio bašte onako kao usput pokriven nekim kartonima. Sjednemo da se odmorimo i otkrijemo da ispod ima još mrkve u zemlji i šest glavica kupusa koje je neko tu zaštelio da kasnije pokupi. Bezbeli, podijelismo i to.

Sutra više niko ne spominje zamjenu smjena. Dan prođe potpuno mirno. Jedino ne miruju krave na njihovoj farmi. Muču li muču! Danas su nešto bučnije nego inače. Kad se vratismo u spavaonice zajedno sa nama se uvuče vijest da su naši osmatrači na Sokolju primjetili četničke kamione koji se nekim sporednim putem spuštaju u našem pravcu. Makadamski je put, pa se digla prašina. Ne mogu reći tačan broj, kažu oko četrdesetak kamiona. Šefko ode u komandu da provjeri. Vrati se i potvrdi:”Vijest je tačna. Naši misle da kamioni dolaze po nešto važno jer se boje da to pošto idu eventualno nama ne padne u ruke.”

Ali profa ne misli tako. Računa na glas – “Četrdeset kamiona, a u svakom po najmanje trideset četnika, znači eto nam stiže njih najmanje hiljadu i dvjesta komada. A ne dolaze na mobu, nego da ubijaju i da nas pokolju. Bolje su i naoružani, do zuba, pa uz artiljerijsku pripremu mi jednostavno nemamo nikakvih šansi.” Izbacio na pod ono što mu je ostalo iz lanč – paketa, pa sve dijeli na dvije gomilice. Pošto sam ja odmah do njega, a valjda i zbog povjerenja, objašnjava mi: “Ovo ovdje, pokazuje na glavne obroke, je za moju ženu Gordanu, a ono tamo su razne džidže – midže i to je za kćerku Zoranu. A ja ću tebi sve to lijepo zapakovati i označiti.”

Neko mu dobacuje da ne razdvaja jer će one svakako to zajedno jesti.

 “Ne dolazi u obzir to tvoje,” odgovara, “moraju dobiti odvojeno, da se uvjere da sam ja na njih mislio i sada .. a sa mojim zadnjim otkucajima srca, koristeći ovo malo snage što mi je preostalo među prstima dijelio im ove moje nepojedene zalogaje…”

Ostalima nije do šale. Neizvjesnost  i strah se uvukli u nas. Ipak neki nastoje okrenuti na šegu, a neki ga ubjeđuju da su ovi iz komande u pravu i da je neko izvlačenje dobara u pitanju. Ali, profa ne popušta te postaje još uporniji i žešći u obrazlaganju svoje “predsmrtne” teorije.

“Kako ti znaš da ću ja ostati živ i čak moći da odnesem to tvojima, a da ćeš ti poginuti? To je preveliko znanje i za tebe profesore. I onda vidiš da ti je čitava teorija na klimavim nogama, jer ako će sutra i napasti sad bi nas granatirali.” – kažem, očekujući da ću ga malo zbuniti i da će prestati o tome.

“Znam moj Sale, ja sam ti umjetnička duša.. eeee, ne znaš ti šta je sve unutra, u mojoj dušici.”

U međuvremenu Šefko ode po Grbu računajuci valjda da treba i spavati a da ova Zokina priča može izazvati i probleme. I stvarno ga komandir umiri, istom pričom kojom su i ostali pokušavali. Proradi kod umjetničke duše povjerenje, poštovanje i respekt prema nadređenom, šta li? Možda i umor? Zaspa Zoka za desetak minuta, a i mi za njim.

sijeno

Epilog:

-Sutra zorom svi poranili. Mirno, a mi isprepadani. Ne smijemo ni pogledati u onom pravcu. A kad skupiš hrabrosti imaš šta vidjeti – iz onih kamiona četnici istovaraju sijeno za krave na farmi.

-Jučer, na prelazu kod automobilskih guma, poginuo vozač golfa.

-Poginuo jedan borac neoprezno tragajući za kupusom tamo gdje nikako nije smio.

-Dok smo bili kod svojih kuća, a prema priči, većina Jukinih boraca napustila liniju preko noći da odnesu to što su “hairovali” po napuštenim kućama. Četnici to nekako skužili pa jednostavno ušetali u naše rovove. Mi za sedam dana uspostavljamo novu liniju kod Vidića kuća. I opet Jovo sve nanovo! Oteglo se! Kao da neće biti kraja.

 
Komentariši

Objavio/la na 08/07/2013 u Nekategorizirano

 

Elektroprivreda

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Gordani Mužijević

Tenkom dejstvuju sa tri položaja. Igru smrti počinju sa parkinga kod spomenika na Vracama. Pošalju nekoliko projektila u pravcu  zgrade Loris i Trga Pere Kosorića. Zatim ta gusjenica, znajući da ne može biti ničim ugrožena, lagano i  “ponosno” paradira Husinjskom uličicom  presjecajući ulicu B. Šurbata koja vodi na drugu stranu Vraca. Ostajući približno na istoj nadmorskoj visini  dotutnji  i zaustavlja se ispred velike bijele privatne kuće na kojoj piše “Prodavnica autodijelova”.  Pošto se četnici i odatle ispucaju i zadovolje granatirajući  područje od Doma zdravlja “Omer Maslić” do Hotela “Bristol”,  tenk se spušta niže ispred Osnovne škole da bi i sa tog mjesta  oni odradili zločinački zadatak. Tu se cijev pomijera prema gradu sve do Zemaljskog Muzeja. Kad sve raspoložive granate odlete na djecu i civile Sarajeva tenk se izgubi iza prevoja Vraca prema raskršću Lukavice i Trebevića. Valjda da bi ga ponovo našibicali-snabdjeli municijom. Skoro istovremeno kada se ovaj tenk izgubi iz vida na parkingu kod Spomenika zaustavlja se nova neman. Izlazi neko muško, a ulazi neko žensko- nišandžija sa dugom plavom kosom. Odradi i ona svoju turu, sa ovog mjesta, pa se opet zamijene. Ona vani on unutra. I tako se ciklus ponavlja. Jedino varira broj ispaljenih projektila sa pomenutih mjesta. Gledamo sve to kroz durbin, a ne možemo ništa učiniti.

Slika1

A počelo je oko devet sati ovog jesenjeg jutra 1992.g. najavom sa Grbavice. Tražeci svog komandira slučajno se nađoh u unutrašnjosti zgrade Elektroprivrede među nekim pripadnicima policije, Vikićevcima. Iz motorole  jasno i razgovjetno čujem glas meni nepoznatog Zoke sa Grbavice koji upozorava da će se granatirati područje od Zemaljskog Muzeja do Trga, u periodu od 10 ujutro do 4 poslije podne. Počinje danas i trajaće sve  dok im se ne dozvoli da pokupe svoje mrtve kod “11 plavih”. Nisam čuo početak i kraj poruke. Ne znam da li je cilj bio da se pomogne kako bi se ljudi na vrijeme nekako zaštitili i sklonili, ili je to bila prijetnja. Ja ne čuh naš komentar il’ odgovor, ako ga je i bilo? Dvojica odmah uskočiše u golf-dvicu i pojuriše ulicom Vojvode Putnika. Vozač ne diže ruku sa sirene, a drugi otvorio pozor pa na sav glas opominje rijetke prolaznike da počinje granatiranje. Komandir i ja se uputismo u mali amfiteatar, gdje je bila naša grupa.

2 Zgrada Loris

I stvarno su granatirali taj cijeli dan, sve po redu vožnje. Neselektivno i po civilnim ciljevima. Isti zločinački program i sutra. Dođe i dan za našu smjenu koja se izvrši normalno.

Nestvarno brzo prođoše ona dva dana kod kuće. Kao i obično. Trebali smo biti slobodni četiri dana, no, trećeg dana dođe kurir i kaže  – “Hitno u kasarnu Maršala Tita”. Mahmut, Nikola i ja koračajući nevoljno  razmišljamo zašto li nas trebaju? Oni sa okolnih brda šalju redovno sledovanje  granata na Grad. Linije miruju. Nemaju nekog posebnog i  nama vidljivog razloga da nas zovu. Ubrzo se skupismo u jednoj od učionica zgrade gdje je smještena naša brigada. Rekoše nam da će i HVO početi držati liniju na potezu Zemaljski Muzej – Elektroprivreda, pa kad su oni na liniji mi ćemo biti u fazi pripravnosti u kasarni Maršala Tita. Za svaki slučaj, ako im padne šta na pamet da ne bude iznenađenja. Bilo je normalnih i logičnih pitanja, a i odgovora kojim nismo bili zadovoljni. Jasno nam je jedino da smo od sada četiri dana na liniji pa četiri u kasarni. A kući, kažu, možete trknuti preko dana na nekoliko sati i to na smjenu. Po noći morate svi biti na broju. Tako poče i ovaj ciklus koji se ubrzo prekinu, ne zato što su bojovnici HVO jedne noći svi presli na drugu stranu Miljacke, nego što smo mi malo prije nego su oni zbrisali, bili prebačeni u Aziće..

A dok smo bili u kasarni Marsala Tita, Mahmut i ja bi se skoro svaki dan kad su četnička dejstva smanjena provlačili između zgrada i ograda  do Bratstva i Jedinstva 25 u kratku posjetu mojoj mami. Da vidim je li sve u redu. Jer, granatirali su intenzivno tu zgradu i tu ulicu. A ni snajperisti nisu zaostajali. Sestra mi ide redovno na posao u Zavod za izgradnju grada. Komšinica Dragana je u Energoinvestu svaki dan. Kažu – ovo je naš način borbe. Urede se pravo kao da će u lov na momke. Šminka i ostali folovi, sve tip-top, pa pravac na posao. Neće ništa raditi. Ali kažu, neće nas uništiti one barabe. Ubiti možda, ali uništit nikad! Mamu, ako je mirno, zateknem u stanu na petom spratu, a nekad je sa Gordanom Mužijević u njihovom stanu na četvrtom koji nije direktno izložen vatri sa Grbavice. Za vrijeme granatiranja su u skloništu, zajedno sa svim komšijama. Bilo kako bilo uvijek bi se našla prava kafa za nas dvojicu. Čak i nes-kafe! Mama i Gordana bi nas svaki put iznenadile sa nekim novim sitnicama, pa kad bi mi zapitkivali: “Odakle sad ovo, kako nas nađe .” uslijedio bi brz i jednostavan Gogin odgovor – “Ja za svoga ličnog mudžahedina uvijek moram imati nešto u šteku”. Pa bi mi onda odvajajući od onih svojih oskudnih dobara pakovali nešto za djecu i Dinu, jer “njima je najpotrebnije.” To navraćanje kod moje Gordane, na kafu i “štasenađe” postala je tradicija koja se održala do kraja opsade Grada. Kada je stan moje mame, postao neupotrebljiv i opasan za boravak jer je tenkovska granata ispaljena iz šljivika sa Grbavice probivši tri zida u tom stanu prošla na metar iza maminih leđa, pa probila još tri zida u stanu Dr. Prohića preko puta i završila u kupatilu, mama je prešla u bratov stan na Čengić Vilu. Doktor Lav, naš komšija, kaže da je granata prošla ispred glave, a ne iza, moja mama bi bila mrtva. Ovako ne čuje, al’ se i to postepeno vraća. Poslije smo i mi bili na linijama Azići, Stup 1 i 2, ali vrlo često bi Mahmut i ja zajedno svraćali do Gordane. Do naše Goge, koja je svojim ličnim mudžahedinima značila više nego svi generali Armije BiH.

Slijedeća smjena na Elektroprivredi poče neuobičajeno mirno. Povremeno se začuje pokoji pojedinačni pucanj. Snajperisti odrađuju svoj krvavi pir. Ne šalju nam crne pozdrave i smrtne želje u vidu granata. Mahmut i ja idemo u uobičajenom ritmu – dva sata rov, šest sati odmor i priprema u amfiteatru. Čitamo sve do čega dođemo.

Izeta sve to napisano kao zanima, pa kaže: “Nemojte da vam šta slučajno promakne. A svaki dan ima meni da podnesete izvještaj. Samo kratko! Nemam vremena za bacanje”.

3 zgrada_elektroprivredabih-gori

Za vrijeme večere izbi neko komešanje, pređe u trčanje nekih i negdje, traže nekoga.ima i panike. Dolazi naš komandir do nas koji smo već jeli, pa Mahmuta i mene šalje u rov sa svojim zamjenikom, a ostalim naredi da pođu za njim. Odmah. Na stražarskom mjestu se pridružismo onoj dvojici koja su na dužnosti.

A dobismo i objašnjenje: “Nestao jedan Srbin. Bili su u rovu njih dvojica. Vrijeme za večeru. Nije ispoštovano pravilo da ona slijedeća smjena dođe i zamjeni ovu 15-20 minuta da bi svi mogli jesti. Kako se to odigralo još se tačno ne zna, uglavnom jedan od one dvojice na straži ode da večera i ostavi drugog samog.. pa se onda zamjeniše. E sad, kad se ovaj drugi vratio zateče rov prazan. Srbin nestao i ostavio pušku. Nije nestao iza stola. U tom slučaju se može zamisliti da je otišao u grad, nego iz rova. Dakle prešao Miljacku i otišao pravo u Strojorad, svojima. To je sve što se predpostavlja. Noćas će se pretražiti svaki ćošak Elektroprivrede. Ispitati  gdje se sve kretao, šta i koliko zna. Neko ce otići i do njegove kuće . moguće da je tamo. Do daljnjega ćemo imati udvostručeno ljudstvo na liniji. A vi, otvorite četvere oči.”

Uputi nas kako da se sada razvučemo po rovu i zamjenik komandira ode.

 Nekako prođe i ta duga noć. Niko nije spavao. Ako nisi na smjeni pretražuješ zgradu. Svanu, a rezultata nema. Provjereno kod kuce. Nema ga. Misle da ne zna ništa posebno. Svako ima svoje varijante i priče ne prestaju. Ko, kako, zašto.neko mora da je kriv? Straže se vratiše u normalu. Stepen opreznosti naravno povećan. Dan je bez dejstava, miran. Noćas oka nisam sklopio, umoran, a san ne dolazi. Čitam.

Mahmut me zazva:” Da vidiš ovo”.

 Vodi me do bestrzajnog topa. Inače je zaklonjen, a sada ga posada stavila u borbeni  položaj i usmjerila prema Vracama. Dvije granate strpljivo čekaju.” Samo da nam odobre” – kaže mi crnomanjasti, a k'o šipak nabijeni komandir odjeljenja. Komšije smo iz Livanjske. Četiri zgrade trospratnice nas dijele. Od početka smo zajedno. On u artiljeriji. Prvo imali obuku, jedno vrijeme čekali oruđe, pa dočekali. Tek su prije desetak dana dobili bestrzajca. Željni da se pokažu.

“Ne smijemo na svoju ruku, a imamo samo dvije bebe” – dodaje. Pruža mi durbin da vidim da je na Vracama ispred Osnovne škole neko posebno važan. Donijeli im stolice na livadu. Pa jedni zasjeli, a ovi drugi se oko njih utrkuju ko će i kako više i bolje da im udovolji.

“Sve smo namjestili. Samo da nam padne komanda, pala bi i njima gore na hastal ova mala…ma zaslužili su atomsku” – drobi crni kao za sebe. A onda daje svojima nalog da top ponovo zakamufliraju.

Epilog:

- Onaj Srbin je vjerovatno prebjegao na četničku stranu jer ga niko od nas nikada više nije vidio.

- Moj komšija – Crni i njegovi ne poslaše ni jednu od svojih “beba” na livadu ispred škole, jer naredba nije nikada primljena.

 
Komentariši

Objavio/la na 15/06/2013 u Nekategorizirano

 

Lova do krova, a vode ni za lijeka

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Bilo je to početkom 1993.godine, u Azićima. U ” babinoj kući” tako smo je zvali. Zoka, Mahmut i ja. Ubacili nas tu da se utvrdi linija. Ako može. Imamo hrane. Dali nam nake lanč – pakete. Ima i cigara. Dali, a ni jedan ne puši.

Sutra drugi dan. A nemamo vode. Nemaju naši ni pristupa do nas. Po danu. U toku noći dolazio jedan i donio nešto municije. Obećao donijeti i vode. Ali nije. Svanulo. Gladni. Ama, ne možes ni jesti kolko si žedan.

Kuća je prilično ostećena, ali se još uvijek drži u komadu. Popeh se u potkrovlje da osmotrim ima li negdje ona ručna crpka – pumpa u blizini. Ugledah nešto slično, tridesetak metara naprijed, polu lijevo. Siđoh pa kažem Zoki i Mahmutu tako i tako…. šute…. šta ću … rekoh…. Odoh ja. Žeđ me goni, a jača je od straha.

Puzao i puzao. Lice se vuče po travi. Ne puca. I dopuzah. Kontam –  treba li to zaliti – prvo usuti malo vode odozgo da bi to radilo. Vidim kantu, stoji uspravno, ali prazna. Malo se pridigoh i samo što dotakoh onu ručku kad ona zaškripi. U tom momentu pomislih – čuje se do Pala. Sačekah koji minut. Ništa. Šta sad? Mislim, ako nastavim ovo će tutnjat, k'o tenk. Uto, par metara od mene  ugledah rupu u betonu. Od granate. Valjda. Ispunjena vodom. Ova je k'o zmaj – pomislih i natočih kol'ko se moglo u tri čuturice. Otpuzah nazad. Baš se oteglo.

Stadosmo cijediti vodu kroz gazu. Pustili da odstoji…. popili  i nikom ništa. Sve OK. Tu noć nam donesoše i vode. Prođe nekako i to. Ta se linija nije pomicala do kraja opsade.

U tom potkrovlju naletih na jednu kartonsku kutiju u kojoj je bilo možda i preko jedne kile metalnog novca Kraljevine Jugoslavije. Sve po  jedan ili dva dinara,  iz mislim nekih tridesetih prošlog vijeka. Uz te kovanice nađoh i dvije debele sveske. Obje dobro očuvane. Format A4, tvrdih korica. Normalno ja to kasnije kad je stabilizovana linija i mi dobili smjenu, ponesem i predam u Komandu. Oni se smiju. Ništa ne pomažu moja objašnjenja da to ni blage veze nema sa četništvom i slično. Jedan, valjda važniji,  kaza drugom – uništi ta govna, a meni dadoše nekoliko dinara, kad su mi toliko dragi – kažu.

2 dinara0001.1   2 dinara0001.2

2 dinara0002   2 dinara0003

E sad, te sveske mi ne izlaze iz glave. Ja malo listao, šta mogu kad’ su mi duša slova, i nisam se mogao načuditi šta je sve tu bilo. Prvo, ne mogu se sada sjetiti prezimena, a ni detalja. Nije mi jasno ni kako su to sve bilježili? Izgleda mi da su zapisivali negdje pa to prenosili u te sveske. To je sigurno sakriveno sa tim starim novcem, vjerovatno prije 1941. A ukratko od prije 1900. g.  pa negdje do    1939. g.  za svaku godinu za taj kraj, ne sjećam se tačno granice, ali prema brojevima sam ocjenio, od Stupa do Rajlovca je zapisan broj domačinstava i broj ukućana, te porodično stablo za svaku porodicu, ko se oženio (udao) kada i za koga, spisak alata po domaćinstvu, naročito za obradu zemlje, stoka i sve uz to vezano, godišnji  vremenski pregled – kiša, snijeg, poplava, godišnji pregled za tu porodicu šta su gajili, koliko je koštalo i koliko su zaradili. Za svaku svadbu iz te porodice lijeva strana sveske koliko su potrošili, a na desnoj strani procjena onoga što su kao poklone dobili. Ne mogu se sjetiti svega. Ali mi žao što to ne zadržah, međutim, nisam smio.

Kasnije saznadoh da je ta “baba” u to vrijeme bila na našoj strani u skloništu objekta na Stupu koji je vezan za vatrogasce – za trening šta li, bio i kao mali toranj. Zadržala se “baba” tu u skloništu neko vrijeme, a donosili su joj i odjeće i još ponešto iz kuće. Kad sam ja za nju saznao već je bila otišla negdje dalje. 

 
Komentariši

Objavio/la na 15/05/2013 u Nekategorizirano

 

Bristol

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Hotel Bristol. Kraj 1992. i početak 1993. Studeno. Strašno. A još strašnija muzika “orchestra” sa njihove strane. Note svih kalibara i decibela. Utvrđeni u ulazu u Bristol, onaj bliži drvenom mostu, osmatramo preko sistema ogledala. I to kroz rupicu malo veću od oka. Odradim svoju smjenu. Pa na odmor – pripravnost. U prostoriji do starog Bristola na prvom spratu. Imamo i grijanje. Bure od 200 litara. Otkinuto samo dno i trpaj šta ti je najbliže od drvenarije. Grijem se na vatri i dimu. Dim goni na suze. Uto primijetih da se nešto dešava na lijevoj strana moga lica.

Bristol

“Ma nije ti ništa, jebo ga ti, nego daj tu flašu,” govore mi u glas.

Zoka donio viski i dao meni. Za svaki slučaj da ne bude problema. Da je ja unesem i da doziram. Pijemo iz zatvarača – čepa. Malo k’o i drijemnem. Prebaci me na momente…

Da li sam moju Dinu upoznao baš kod ovih drugih ulaznih vrata. Ili tamo malo preko Miljacke, na stepenicama doma Vaso Pelagić. U tome se nikad nismo složili. A bila je 1974 godina, decembar, al’ datum ne znam. Šepao sam, tu se slažemo. Sigurno znam da sam 13.decembra povrijedio koljeno. Sutradan odem kod dr. Vasiljevića, punktirao mi tu sukrvicu, pa zvekn’o neku injekciju iz inostranstva. Kod nas ih nije bilo. Donosio ih neki rukometaš za sebe, povremeno mu trebalo i držao kod doktora.…Nema gipsa nego imobilizacija koljena zavojima dvadeset i jedan dan. Novi metod. Dakle taj susret bijaše ovih datuma prije…koliko godina… računam..

Nasta komešanje i galama. Čuje se neka vriska. Iz nebodera negdje iza leđa. Jezivo. Zovu neki policajci i Vikićevci. Traže zapaljivu municiju. Neboderi u ulici Darodavalaca krvi gore. Naši hoće da to vrate na prvi neboder sa lijeve strane preko drvenog mosta. Dali i mi municije, ko je šta imao.

Samo što odoše, Izet će sa prijedlogom – “ Ili veći čep ili dva mala zaredom.”

”Ama tri – jeb’o ga ti” – dopuni neki duboki glas.

I tako i bi. Preko motorola pozdravljaju nas iz komande. I komandant brigade Paldum. A pjeva i Hanka. Opet utonuh u neko stanje između…

Eeee, pa zbog ovog Bristola prof. Določek me oborio iz Kinematike. I to na usmenom iz teorije. Što je bilo skoro pa nemoguće. Već sam prošao i zadatke i teoriju, pismeno. Skupio nas u salu broj sto i nešto. Jedni položili teoriju, drugi zadatke. Svako će dobiti pitanje iz dijela u kojem i nije u potpunosti zadovoljio.

“Šta ću ja?” pitam – ” obadvoje sam prošao.”

Kaže, “jedno dodatno pitanje iz teorije “ pa nakon kraćeg razmišljanja, “ izusti – “plan ubrzanja”.

Nacrtao ja skicu na tabli i objasnio. A on mi složi mat u tri poteza.

“Možda nije loše, ali sigurno nije prema mojim predavanjima.”

“ Učio iz Meščerskog.”

“ Kolega, vidimo se na slijedećem ispitnom roku.”

A ja skontah – i u Bristolu. To je bio problem. Navraćao i profa ponekad, najčešće petkom sa svojom ekipom Šipčić, Šipovac, Pašić, Lovren, Novo …I nije se moglo desiti da se ne sretnemo. Šta čes, ljudi smo. A i Vlatko samo čovjek.

Zorom opet na smjenu. Prođe mirno. Kažu, danas će pustiti neke sa Grbavice na našu stranu. Mene boli čitava lijeva strana lica. Jarani ne vide neku promjenu. A i kako bi kad smo svi garavi od “grijanja”. Sa druge strane ulice, iz kuće do starog restorana Dubrovnik, pretrča neka djevojka. Šefko, komandir naše grupe, je napada šta radi, što budalesa…A ona došla da nam kaže da su preko puta u onoj kući njih dvije sestre, pa veli da su spremne za pružanje pomoći i civilima i vojnicima, kome zatreba…Oni mlađi, nikad ne miruju i nabacuju svoju priču. Neko se sjeti i mog bolnog lica. Pogleda ona, kao nešto….i dade mi jednu malu bobu. Kaže mi da je američka.Toliko smije dati. Ako bol ne prestane daće mi jos jednu… I stvarno ona jedna bi dovoljno. Što ti je Amerika, pomislih…

Kasnije za ručak dobili i po dva kolača. Iz komande. Većina ih ostavila za ponijeti kući gdje su potrebniji. A donijeće dječici i zračak radosti, tako rijetke, a ljekovite.

U neko doba se pojaviše i Malikovi roditelji preko drvenog mostića. Starci. Jedva nekako prebauljaše. Nisam to mogao gledati. Znam ljude, a da su mi i nepoznati ne znam da li bih gledao…..Ovako, ostadoh u ulazu u staru zgradu Bristola. Malik sretan, daje nam viski. Gledam koliki je čep i upoređujem sa onim na flaši koja je pri kraju.

Dofura i golf iz grada. Izlazi jedan i pita ko je sada prešao i gdje je “to” što su poslali za njega? Uzima plastičnu kesu i vadi 30-40 cm dužine bijeli zamotuljak, na kome piše – “za Kineza”. Suho meso. Vadi i drugi zamotuljak iste dužine, ali duplo širi. Suho meso presječeno toliko da se može presaviti. Ovo je za kapetana. On ne obraća toliko pažnju na ovo i traži dalje. Našao je što je tražio. Ne vadi iz kese. Samo je pipao, pipao i napipao. Pa kaže, a tu je…i golf nestade ulicom Vojvode Putnika prema gradu….

A mi sve po starom. Straža, pa odmor na kome moraš biti uvijek spreman. Miran dan. Ne znam zašto? I bez dogovora pojačasmo dozu. Sutra ionako furamo kući.

Opet odlutah u stari Bristo. U sjećanja. Nikako ne mogu da odgonetnem zašto smo baš tu dolazili da pijemo šumadijski čaj, što će reči kuhanu rakiju. Zimi. Snijeg do koljena. Razbaci lopte na male. Skineš se u potkošulju…pa ko izgubi plaća čaj. Od kojeg se možes i napiti. I to dobro. Pravo. I nikad nikom ništa. A vidi sad, vjetrić pirnu… i lijeva strana lica…

A koliko je puta samo naš Kemo Šahinpašić skočio iza stola u novom Bristolu, na prve zvuke muzike ponekad i orkestra Suada Balte. Naročito na onu Jelo, Jelo, Jelena… Ma, sve je taj pjesme znao…. A neki dan mi reče neće ga u Armiju BiH. Drugi se sklanjaju, a on navalio do daske. Kažu mu da je bolestan i da ne može. A on njima da može – šta može. Ima nešto i mora se naći. Stvarno u ovom paklu što nam ovi hajvani napraviše, neki iz pozadine zablistaše. Pravo…..A gdje li su Marko i Ilija? I šta li su sada? Jedan konobar i to rođeni. A imao je velik ožiljak na licu kao neku opekotinu, bože, sa koje strane. Drugi bijaše šef sale. Popili bi ponekad i na “njihov” račun. Kako? Lako. Dolazile delegacije iz prijateljskih arapskih zemalja. Naravno, niko od njih ni ne miriše alkohol i naručuju piće prema propisu. Ali, nalaze načina, sve krijući jedan od drugog, da im osoblje zakamuflira i donese žestoko piće, ono što stvarno hoće. A naši bili pravi specijalci u tome. Kako je osoblje Bristola naplaćivalo ove usluge ni danas ne znam. Ali bi i mi nekad zaigrali u timu. Dolazi Marko, a znao je i šef Ilija, donosi zna se šta već ko pije i kaže da prijatelji iz prijateljske nesvrstane zemlje časte…što je bilo nemoguće odbiti…

Na kraju smjene natovarim se onim što sam uspio sakupiti za grijanje i kuhanje – šta se nađe, pa hajd’ kući. Ovaj put nosim i dva kolača… eheej. A sve mislim šta ću naći. Sve u redu. Standardno. Kupanje sa litar-dva, maksimalno tri litrice vode. Znam da je za nepovjerovati, ali mi koji smo to prošli znamo da može. Mora.

Pa, pravac maksilofacijalna hirurgija jer sam tek poslije kupanja vidio problem – deformacija na licu. Lijevo oko jače suzi, a teže ga zatvaram i otvaram. Kaže mi doktor Bušić da postoje znaci incipijentne pareze, a na papir napisa:

“ Dg./ Paresis . facialis lat sin.

Th./ Ordinirati Chymoraldrag. 4×2; Beviplex drag. Mirovanje, kontrola za 2 dana. Ordinirati oculoguattae.”

 

Očni doktor mi reče da to nije veliki problem i dade neke bočice….

Za dva dana opet sam kod dr. Bušića koji bi kratak – nastaviti terapiju i kontrola za tri dana.

Za tri dana me primi dr. Hujić – “Lokalni nalaz zadovoljava. Mirovanje.” Ali me uputi u jedinicu. Čudno, zar ne?

“Završi sa terapijom, a nadati se da će se na licu sve vratiti na svoje mjesto.”

A u glavi doktore, a unutra u duši, doktore…hoće li se to ikada vratiti u normalu?

Nisam ga to upitao, al’ ni sam još uvijek ne znam odgovor na to pitanje.

 
Komentariši

Objavio/la na 27/04/2013 u Nekategorizirano

 

Uoči Bajrama ‘92.

BorasG-100

Napisao: Gordan Boras

Epicentar svih seizmoloških mentalnih potresa ‘92 u Sarajevu, ili kako su to nadrealisti slikovito dočarali sa sarajevskim berlinskim zidom, htjeo je da bude baš tamo gdje smo mi uspjeli da savijemo gnijezdo. Raskrsnica Ljubljanske ulice i takozvane Zaobilaznice, gdje se ćiro nekoć provlačio, bila je linija koja je razdvajala dvije kulture, a koju su po nekom svom nahodjenju odredili ovi odozgo, gdje zrak ima manje kiseonika, pa mozak zataji, što se debelo pokazalo noć uoči Bajrama ‘92. Za razliku od padine ispod zaobilaznice, sa ulicama prošaranim mnogim onomadnim vilama i kojekakvim neobičnim prezimenima, iznad zaobilaznice je dominirala brdska kultura, ili kako su ih nekad zvali,  fenjeraši. Od Soukbunara ih je dijelilo Jevrejsko groblje, a na drugu stranu su se preko Vraca doticali Hrasna brda. Brdska kultura se obično ostavljala ili uzimala nekako na Vracama, zavisno u kom se pravcu putovalo. Tog Aprila bilo je drugačije, brdjani su zonu komfora spustili sve do zaobilaznice, što se u Ljubljanskoj ulici neposredno uz zaobilaznicu dobro osjetilo. Pročitam ja u novinama članak, pa kaže: “Ovih je dana objavljena knjiga “Uzroci rata. Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine”. Riječ je o pravoj historiografskoj poslastici u kojoj je dr. sc. Ivo Lučić s Hrvatskoga instituta za povijest rekonstruirao jedno povijesno razdoblje koristeći se, među ostalim, golemom količinom dokumenata koje su iza sebe ostavile jugoslavenske tajne službe”. A posebno mi se u razgovoru novinara sa gospodinom Lučićem zareže misao autora knjige: “politički sustav nije mogao izdržati demokratsku provjeru”. Gospodine Lučiću, kako je onda politički sustav u Čehoslovačkoj izdržao demokratsku provjeru, obzirom na još crnji oblik komunizma? A onda se sjetim one naše poznate krilatice “znaš ti nas – jebo ti nas “, pa mi bude sve jasnije, vrati me nazad sve do Kotromanića, Kosača, Pavlovića i druge srednjovjekovne bosanske vlastele, pa pred očima ugledam Aliju, Bobana, Obrvaša, kosatog Rašu i ostalu bosansku vlastelu dvadesetog vijeka. Nisam ni slutio da će April ‘92 da bude krvav. Naivan, Titov pionir, preokupiran egzistencijom i ljepotom akšamluka, nisam pridavao značaja političkoj zbilji. Čuo tamo za nekakve banane, šleper banana, hoće proći, neće proći, merhametli Alija pustio, pa ubiše srpskog svata, pa Alija ubjedjuje preko medija da će sigurnost u gradu jamčiti združeno JNA i Milicija. Hajde, rekoh sam sebi, hvala Bogu, uozbiljile se ove sijede glave, znaju šta rade. Velim ja ženi, dogovorili se Aljo i Kukanjac, pa gdje bi oni dozvolili budalaštine, ozbiljni ljudi, sve će to da štima.

Dan uoči Bajrama, vračam se ja kući iz svoje magaze kapitalistički umoran, baš kao da sam znao da ću trebati treninga za budući život u kapitalizmu, kad na vjestima javljaju da umjesto jedne Milicije od danas imamo dvije Milicije. Kako to?. Uniforme ostaju iste. Jedna je Rašina, a druga je Aljina. Još jedna budalaština, velim sebi, pa onako umoran odem u krevet. Nisam uspio ni zaspati, kad čujem ženu kako uplašeno reče: ” Evo ih opet “. Koga opet? Pogledam ja kroz prozor, a raskrsnica kao na dlanu. Zaposjela Milicija, što raskrsnicu, što čoškove, što okolne busije. Evo, uvjeravam ja ženu, rekao Aljo da će pojačati kontrole u gradu, samo ne vidim JNA pripadnike, valjda će se i oni pridružiti. Vozaju se koje kakve banane, pa nije ni čudo što su kontrole pojačane, gadan vakat. Gledamo mi raskrsnicu, baš kao da smo u prvom redu balkona kina Dubrovnik. Noć, tišina, nema nikoga, samo milicioneri u plavim uniformama i automatskim puškama čekaju. I dočekaše. Zaobilaznicom, iz pravca Soukbunara, približavaju se svjetla. Zaustavljaju bijeli Pežo 404, izgledom nov, kao da je juče sišao sa trake. Gledamo nas dvoje, izadjoše dvojica, opkoljeni milicionerima otvoriše gepek, pa legoše iza auta licem prema asfaltu. Rafalnom paljbom proštepa Rašina Milicija nesretnike, kao da su vreče. Nije im to bilo dovoljno, pa kad su ih ubacili u gepek, doštepaše ih kroz gepek i pomakoše auto iza raskrsnice u pravcu Vraca. Nama knedle u grlu, ne progovaramo ni jedne, a Rašini bojovnici, kao da se ništa nije dogodilo, nastaviše da čekaju. Nije prošlo dugo, začu se ispod naše zgrade: ” drž ga gore “. Nesretnik, nije stao, a da je i stao ne bi mu se bolje pisalo, valjda mu tako grah pao. Onako pod punim gasom, jeste uzbrdica, dodje do raskrsnice, pa naumi desno, zaobilaznicom put Vraca. Sačeka ga Rašina rafalna paljba. Otvoriše se izrešetana vrata bijelog golfa i beživotno tijelo ostade visiti. Gurnuše Golfa iza Pežoa, pa se opet pripremiše za novu žrtvu. Te noći nisu imali sreće da ponovo zapucaju, a u medjuvremenu se zaobilaznicom iz pravca Vraca pojavilo vozilo hitne pomoći, Renault 4 tamno plave boje, nikad prije vidjeo na sarajevskim ulicama, pokupi mrtve, pa se vrati odakle i dodje. Nešto iza dva sata poslije ponoći nestade Rašinih jahača Apokalipse. Kao dokaz ostaviše dva izrešetana vozila, da izgubimo nadu, da je sve to ipak bio samo ružan san.

Raskrsnica

Mjesto događaja: raskrsnica, Ljubljanska ulica i bijela višekatnica u kojoj stanovah.

 
Komentariši

Objavio/la na 22/04/2013 u Nekategorizirano

 

Svaki početak je težak – ali ovaj…aj…aj…aj!!!

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

April 1992.g. provedoh u radnoj  obavezi. Inače mi je to bio ratni raspored, ali u Lukavici. Sada Lukavicu ne mogu dohvatiti ni pogledom. Odem neredovno do bivše ambulante Energoinvesta u Šaloma Albaharija. Jednom nam dadoše i nešto novca. Vraćajući se na Koševsko brdo sustignem inženjera elektrotehnike Gadžu. Radili smo na istoj lokaciji, ali se poznajemo samo iz viđenja. Oni nisu dobili ništa. Čudi se. Ja mu nudim da podijelimo. Jest’ da su prodavnice opustošene, na ovaj ili onaj način, ali se može još ponešto kupiti. Odbija. Ako mu zatreba naći će me, kaže. Pitam je li još u Mjesnoj Zajednici?

Tada se on sjeti da sam i ja dolazio 6. aprila, da se stavim na raspolaganje. On je taj dan bio neki glavni faktor. Uzeo nam podatke, a ako i kad zatrebamo zvaće nas. Uputi nas u Zavod za transfuziju da damo krv. Odredi Titagu da vozi neki kombi. Potrpasmo se nabrzaka. Gore gužva. Titaga kaže da smo sa linije i nešto u tom smislu. Nema prolaza. Ali kad mu vidješe tandžaru – pušku povjerovaše i mi preko reda obavismo posao…

Početkom maja građevinski inženjer Miroljub Tasliđić me uključi u građevinsku jedinicu civillne zaštite, Koševsko brdo. Većinom smo popisivali i procijenjivali štete od granata. Nekom smo doktoru u ulici Antuna Hangija popravljali krov. Sve je bilo problem, od materijala, pa nadalje.

Ne znam kako, ali odjedanput se nađoh i u opštoj jedinici civilne zaštite. Svaki dan kod Indire i njene drugarice u Osnovnu školu “Franjo Kluz”. Ova druga je bila važnija, a kasnije je i napredovala u tim vojnim strukturama, ali ja eto zaboravio ime. Obje su bile vrlo korektne. Najčešće nas  šalju u tunel od Velešića prema Ciglanama. Onaj lijevi je bio zatvoren za saobračaj. Utovaraj, istovaraj, pa opet utovaraj, istovaraj, i sve tako. Šuti i radi šta ti kažu.

Čim je iz kasarne Maršala Tita iseljena JNA uputiše nas tamo na rad. Svaki dan od sedam do tri poslije podne. Tek tad spoznadoh da je ta JNA bila država u državi, a kasarna Maršala Tita grad u gradu. Sve su imali, od svoje interne televizije, pa nadalje. Radimo samo u dozvoljenim zonama koje su pregledane i u kojim nije bilo mina. Svaki dan drugi zadatak, a daje nam ih čovjek koji je i kod JNA bio zadužen za skladišta. Ostao. Podijele nas u grupe, pa radi šta ti je rečeno. Spisak ko je radio taj dan predaje se Indiri. Trajalo je to možda mjesec- dva.

Taj dan mjeseca jula, dođem kući malo kasnije jer su granatirali i Koševsko brdo. Žena i djeca u skloništu. Isprepadani. I za sebe i za mene. Kako ne bi bili. Opet je drugačije kad sam tu. Granatiranje i pucanje još traje. Ma, nismo čestito ni progovorili kad upadaju dvojica u civilnoj odjeći, ali naoružani automatskim puškama. Prvi pogled, koji može i prevariti govori ti da su u mirno doba bili vjerovatno problematični u svim smjerovima.

“Aaaa, tu se kriješ! Jedva te nađosmo”  – viču uglas i popravljaju puške na ramenima.

“Šta vam je?! Od koga se krijem i zašto bih se krio! I lakše malo. Ne derite se. Djeca su mi ionako isprepadana od ovih granata? Zar treba i naši da siju i utjeruju strah?” – jedva izgovorih od iznenađenja.

“Hajde hajde, nema priče, trebaš kod Indire u školu. Smjesta!” – govori  jedan, a onaj drugi kao nezainteresovano gleda okolo.

“Kakve ba Indire, pa sad sam iz škole” – meni stvarno nejasno o čemu se radi.

“Mi ćemo tebe fino tamo predati, pa se dalje snalazi kako znaš i umiješ. Nemoj nas tjerati da primjenjujemo silu.”

Žena i djeca prosto skamenjeni. Blijedo gledaju. Zanijemili. Nas trojica krenemo zajedno al’ se onaj jedan u onih stotinjak metara koje pređosmo od ulaza do škole negdje izgubi. Drugi mi se k’o pravda, nešto u smislu – jebiga jarane moram galamit’ kad’ sam s’ njim… a znamo mi da si ti maloprije od Indire…

Školska  aula napola puna raje. Ne poznajem nikoga. Ubrzo počeše dolaziti i neki momci sa kojima sam radio u kasarni Maršala Tita. Dolazi i Mahmut. Čekamo, a pojma nemamo šta i koliko.

Kad smo najmanje očekivali, i skoro prestali da mislimo o čemu se radi, eto njih trojice. Dvojica sa nekim papirima zauzeše mjesta u vrhu aule. Treći stoji uz zid. Mi se svi zbili na drugoj polovini sale. Murat, kako reće da se zove (prezime sam zaboravio) proziva jednog po jednog sa spiska. Odeš do njih, malo popričaš i oni te upute na jednu ili drugu stranu sale.

Prozva i mene. Dok sam prilazio neko iza leđa prokomentarisa da ćemo mi zajedno da oslobađamo i Trebinje. Šutim. Nekoliko opštih pitanja valjda da se uvjere u identitet. Na kraju me pitaju imam li kakvih zdravstvenih problema? Kažem da sam povrijeđivao lijevo koljeno, no, sada je u redu, ali bih ga ipak volio pregledati. Jer, povremeno me zna zaboliti. Šaljući me u onu veću grupu jedan od njih mi reče da će i koljeno doći na red, a da sad imamo prečih stvari.

Nakon što obradiše i poslijednjeg, one iz manje grupe pustiše da idu kućama, a nama preostalim se obrati onaj treći što je u toku te trijaže samo šutke stajao uza zid. Kaza nam da se zove Salko Gušić. Pozdravi nas i održa kratki govor. Ne možeš mu vala naći ni mrvicu zamjerke. Vidi se da ima neko vojno obrazovanje. Sve vrste zala su nas napale i moramo se braniti…..završi sa pozivom da sada idemo kućama, nikakve priče nikome, a večeras u osam da dođemo u školu. Reče nam da ćemo biti odsutni pet- šest dana i da se trebamo prikladno obući.

Samo što smo se to veče skupili na zbornom mjestu u školi kad se javi neki momak od možda dvadesetak godina. Reče da se zove Siniša i da će ići ma gdje trebalo, ali da oružje neće uzimati u ruke. Iz vjerskih razloga. Nije ni završio rečenicu, a Salko se poće derati na njega… čak mi se učinilo da mu ruka krenu prema pištolju. Pa, onako ljutit raspali: oni nas zatvaraju, muče, protjeruju, ubijaju, siluju..il’ ćemo se braniti, il’ će nas nestati. A braniti se možemo jedino oružjem… A Siniša negdje propada … pa se potpuno zijani.

Pojma nemam kako bi se to završilo da ne priskoči jedan momak u zrelijim godinama. Haris – Hare. Viđao sam ga u Jukićevoj ulici u mirno doba i uvijek me asocirao na lagano problematične tipove. Zagrli Hare onog Sinišu uz nešto kao – nema problema jarane, tiš s’ nama, biće posla i za tebe. Ima nas za puške, svakako ako oružja ima dovoljno… Mislim, vidi ti kako je ovaj jalijaš mudriji od onog iz vojne  škole. A Gušić ništa. I to me čudi. Samo procijedi da će nas zasada Hare voditi. Možda su se i dogovorili da ovako igraju?

Potrpasmo se u mini-bus. Vozi se bez svjetala. I to pravim lavirintom. Unutra potpuni mrak. Jedan upita  – zar nećemo u kasarnu Maršala Tita? Nema odgovora. Drugi se nada da vozač zna cilj i put , a to je najvažnije. Uto sa prednjih sjedišta dopre do nas – Zlatište. Nasta žamor i razni komentari, od pusti ga ba, zajebava, mani šala nismo s Pala …. Neko dodade – gore je ludnica, tri dana sve gori. Ali, kad se Salko okrenu i reče  dovoljno glasno da ga svi čuju – Zlatište. Svaki glas bijaše presječen k’o laserskim nozem. Grobna tišina. Svima je poznato da su tu najveće borbe zadnjih nekoliko dana. Utonusmo u sopstvene misli, a u zraku osta samo brektanje motora.

I stvarno, dođosmo na Soukbunar. Prespavasmo u nekoj bivšoj prodavnici . Kratku obuku smo imali čitav dan vrlo blizu u nekoj sali. Siniša ne dira oružje, ali radi sve što mu Hare kaže. A mi se prisjećamo detalja o naoružanju, koje smo nekad davno savladali. Po jedna puška –  tandžara, poluautomatska i automatska, pa rastavljaj i sastavljaj. Na doručak i ručak idemo u tamošnju osnovnu skolu, malo uzbrdo, pa lijevo stotinjak metara. Menza tako čista i sređena, prosto za nepovjerovati. Bijeli stoljnaci, a i hrana sasvim solidna. Domačini ljubazni kao da smo im rod rođeni. Na večeru nas uputiše oko pet poslije podne.

Kad završismo sa jelom rekoše nam da u šest sati idemo na Vranjaće.  Smjena je po noći, jer je zamjena ljudi jedino moguća samo po mraku. Jedan po jedan ulazimo u drugu prostoriju da zadužimo oružje. Kad tamo Rasim Kapetanović, geometar ili geodeta, nije važno, ama moj drugar iz Unioninvesta. Drago mu što me vidi, a kaže da bi volio da se susrećemo u  ljepšoj situaciji. Nismo se vidjeli sigurno desetak godina. On je radio u Iraku, a sretali smo se kad bi dolazio na odmor. A ja opet odoh na rad u Alžir, a neposredno po povratku pređoh u Energoinvest. Razmijenismo dvije – tri rečenice. Rasim žuri sa zaduživanjem naoružanja da smjena ne kasni. Dade mi poluautomatsku pušku i pet (nije greška) metaka. Ali mi kaza da malo pričekam. Kad ostadosmo sami odnekuda izvuče deset metaka i pruži mi ih uz  kratko – čuvaj se, nemam više, al’ ću potražiti…

Uz svaki pocetak je tazeak

Sačekasmo da se smrači, pa uzbrdo.  Cilj je Vranjaće 1 i Vranjaće 2. Na jednom mjestu okomite stijene visoke nekoliko metara. Mislim, a šta sada… zar već u nebo?! Oni preda mnom nestaju u mraku i kad ja dođoh na red  otkrih da mi se valja penjati uz već postavljeni debeli konopac. Na vrhu napravih korak–dva, ispred mene nazirem blagi uspon. Šiblje skresano skoro do zemlje, a polomljeno drveće predstavlja jedini, kakav-takav zaklon. Upućuju me u rov, krajnje desno. Četnici pucaju nasumice i nemilice. Znaju da se nešto događa. Mi smo ustvari na otvorenom, nema rovova i tranšeja. Pomjeram se u početku klečeći, ali kako zafijuka više i na ovu stranu to trenutno pređe u puzanje. Kamenje i nisko oštro šiblje ne osjećam od straha. Prošla smjena se izvlači i prije nego što mi zauzimamo njihova mjesta. Oni se kreću malo slobodnije i uspravnije nego mi, ali puno brže. Valjda su oguglali, a normalno je što žure da se izbave iz ove neizvijesnosti makar na dan-dva. Iz tmine, sa moje lijeve strane, čuje se poziv za pomoć. Izgleda da je neko pogođen? Odlazeći ili dolazeći – pitam se? Razmišljam – da mi je naći taj položaj krajnje desno. Dokle? Sačeka nas čovjek i samo reće – ovo je vaše mjesto, a oni su gore u šumi, a naši su desno, na Debelom brdu…Ode. Jasno je i Mahmutu i meni da ovdje nema rova, samo neko prirodno nisko uzvišenje visine 15-20 centimetara, i oboreni  borići  i grane. Moraš ležati jer si samo tada  koliko-toliko zaklonjen.

Tako provedesmo noć. Četnici pucaju s vremena na vrijeme. Njihova paljba je bez ikakvog pravila. U nekoliko navrata se primjetiše neki pokreti ispred nas, jedno pedesetak metara polulijevo. Nešto se kreće i to samo na jednom mjestu i čini nam se da se udaljenost ne mijenja. Četnici krenuli – pomislih. Čim se još malo približe, pucamo. Kad se malo razdani otamo nam neko maše. Zgledasmo se, pa ono je naš Nikola Bosnić, bog te mazo. Odakle tamo? E da imadoh još koji metak ne bih toliko štedio, a ne bih ni profulio – prošaputa Mahmut. Vjerujem mu, on je rezervni poručnik. Šutim. Dobro je što ne spomenuh onih deset metaka što mi Rasim dade. Bila bi Nikoli tapija. Garant! Ubrzo čujemo i smjenu. Ponavlja se sve što je sinoć već viđeno. Četnici pucaju, ne štede municije. Nova smjena ulazi na liniju, a mi izlazimo. Ovaj put svi pužemo. I ostadosmo svi nepovrijeđeni.

Epilog:

Za čitavo vrijeme opsade Murata sam vidio dva-tri put kako ide niz Jukićevu prema Barama, sa “komesarskom” torbicom preko ramena. Možda ga vidjeh i na polaganju zakletve, 19.08.1992, ne sjećam se više?  I jednom ga skužih kod Markala pred njegovom burekdžinicom. Kaže – otvorio nedavno … nije loše. Ne spominje Trebinje. A ni ja. Šta ću mu prisjedati na “muku”?

Salka Gušića ne vidjeh od one noći kad nas je doveo na Soukbunar. Nisam siguran da li je prisustvovao kada smo polagali zakletvu? A čuo sam i čitao, kasnije …uspješna vojna karijera.

Nekoliko dana nakon one prve smjene doznam da je tada poginuo Edin Zorlak. Radili smo zajedno. To je jedan od onih koje čovjek može samo poželiti u blizini. Uvijek spreman za  pomoć , za šalu, za posao…. Bezkaharan. Nikad ga nisam vidio bez osmjeha…ma svijećom da tražiš boljeg ne bi našao.

Nekih mjesec dana kasnije opet smo na istoj liniji. Mene zapalo Debelo brdo, desno od Vranjaća. Ta linija je ostala vrlo opasna. Mogu te upucati snajperom i odozgo i sa desnog boka – sa Vraca. Ko glinenog goluba! Ali, rovovi i tranšeje su primjerno utvrđeni.

I tako su prolazili dani malog čovjeka koji se borio da se odhrva i preživi…

 
Komentariši

Objavio/la na 14/04/2013 u Nekategorizirano

 

Četiri krompira i jaje

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

krompir i jaja

Negdje u junu ili julu 1992.g. Civilna zaštita MZ Koševsko Brdo podijeli šporete na drva. Svaki ulaz u našim četverospratnim zgradama u Livanjskoj dobi po jedan “smederevac”. Postavili smo ga između prizemlja i prvog sprata. Potaman za dvanaestak stanova u ulazu. Gornja površina dovoljno velika da mogu stati i tri-četiri veće šerpe. Ima i rerna. Domaćice se dogovore, naprave ne baš strog raspored, svako doturi po malo drva, naravno mnogo manje nego da kuha sam… Pripomognu žene jedna drugoj, pripaze ono što se kuha. Sva djeca probaju malo i one komšijske hrane. Čini mi se radilo to pravo dobro.

Koristim ona četiri dana kod kuće. Kao slobodni dani , jest al’ od linije. Opet stalno nešto radim. Svaki dan sa Mahmutom u kasarnu Maršala Tita na ručak. Tako se štedi za svoje, a još ako ušičariš koji frtalj hljeba i doneseš kući, onda je to puna šaka brade. Nabere se i nasjecka pokoja polomljena grana, zaveži to nečim il’ u vreću pa na leđa, i pravac – kuća. Ujutro ili poslijepodne, zavisno od granatiranja, letam sa Denisom u potragu za vodom i drvima. Dina mu ne da i kaže – još si mali. Al’ on hoće. Kaže veliki je. Jaštaradi! Ima četrnaest godina.

Dođu djeci najčešće Dinini roditelji aba – Ekrem, nana – Fadila, a rjeđe i moja mama koju zovu majka – Razija. Nečim ih obraduju….Harisu se približava rođendan pa ga zapitkuju šta bi volio za poklon. Odgovora nema. Ništa. To kasno jutro dolazimo Denis i ja odnekuda bez vode, ali sa nešto malo drva. Bilo i granatiranja više nego standardno. Dina i Haris su u skloništu. Ne zna se ko je neraspoloženiji i zabrinutiji. Da li ovi što dođose il’ ovi sto čekase….? Obadvoje zagrliše i izljubiše Denisa. Sjedosmo. Šutimo. Ne mogu mi naumpasati ni pametne ni glupe riječi. Samo psovke upućene onim životinjama na okolnim brdima… I tako žena mi, valjda da unese neku priču, kaze:“ Haris je konačno rekao šta bi volio za rođendan”.

Mi se zgledasmo, a Denis će: “Nema problema, samo reci Hare.” A onda smo se uvjerili da ima i druga vrsta “navođenih projektila” koji te čine bespomoćnim, jer ono što Haris reče bijaše baš to: “Za četvrti rođendan četiri krompira.” “Otkud’ mu krompir …” gledam ženu, u čudu. “Objasniće mi kasnije” kaže. Denis pada od smjeha, osjećajući vjerovatno da bi takva želja u vrijeme mira, a prije ove opsade, bila apsurdna i smješna. No, najednom prestade, shvatajući da je ta želja neispunjiva jer ni on nije vidjeo krompir, ihajhaj od kada. “Sad’ ce tebi Denis ispričati sve o krompiru i zašto ga ovdje nema…” izdvojiše se korak – dva… Upitno pogledah u Dinu?

Objašnjenje za krompir uslijedi : “U stanu starog hadžije Beglerovića sa kojim si ti znao lijepo popričati sada su njegov sin, žena i dvoje djece. Ne znam od kada su tu. Viđali smo ih i prije početka ovog belaja, al’ dal’ su dolazili u posjetu il’ na koji dan, ne znam. Uglavnom, sad tu žive. Imaju i kuću sa malom baštom i kafanom koja i sada pomalo radi, u Jukićevoj, kod Bosnalijeka. Kažu i negdje dalje u rejonu Kobilja Glava, Barice, Ugorsko.. imaju zemlju i jos nešto. Otac Jasmin je najčešće u kafani. Dolazi ovdje svaki dan i donosi povrća i voća. Ja izbjegavam da kuham kad i oni… i mi se snalazimo pa djeca jedu možda što druga nemaju, ali ni blizu kao njihova. Remza, Beba, ja uvijek, ma i drugi ponekad, podijelimo djeci ponešto od onog što kuhamo, neka ni jedno ne ostane željno. Oni ne dijele ništa, mislim sa našom djecom, a za drugu djecu nisam sigurna. Pitala ja jednom i da proda nešto….bolje da ti ne govorim šta mi je rekla. Djeca se normalno poigraju u skloništu, ali kad se kuha i jede, mi se sklonimo. Užas! Gledaš a znaš da svojoj djeci ne možeš ni osnovno priuštiti….” Osjeti se plač u glasu, ali suze ne idu. “Eto malo prije vas, čujemo Beglerovićka zove svoje sinove da jedu krompir, ali tako da haustor zvoni… Haris me pogleda ispitivački, pa kaže: – Mama molim te samo da prođemo, da vidim šta je to krompir, nećemo stajati ni pričati? I tako, hajde da mu ispunim makar tu želju .. a slušao me….”

Krompir više nismo spominjali. Denis pomogao svojom pričom, pa Haris niti spominje rođendan, niti krompir. Ali, svi ga pokušavamo kupiti ili dočepati ga se na bilo koji način. Tako i ja u pripremi na liniji na Debelom brdu “raspisao potjernicu” za krompirom. Obečali jarani, učiniće što mogu. Male su šanse ali..

Prođe još jedna tura od četiri dana na Soukbunaru. Izet Mudželet se najavio da će sa nama kući, pa veli da slučajno ne odemo Mahmut i ja bez njega. Sačekasmo ga, a on čim dođe trpa papirnu kesu u moj ruksak odložen na stepenicama. “Evo ih za Harisa, jebem mu babu. Nema nego četiri, a toliko i sljeduje za četiri godine. Moramo poštovati pravila.” Kaže tako, a vidim da je Mahmut bio u toku. “Pa moj jarane, što mi ih prije ne dade?” Pitam, a jedva čekam da pođemo.

“Jesam ostao u gradu i evo me u Armiji, ama nisam toliko mahnit.” Bio je spreman odgovor. Mahmut i ja se zgledasmo upitno. A Izo nastavi već u hodu: “Pa da proglase da pomažem četnike, jer ti bi bezbeli zbris’o na kratko do Koševskog i tako oslabio liniju.”

Smijemo se tako kotrljajući se niz Soukbunar. Raspoloženi jer smjena prođe dosta mirno. Idemo kućama, a i njih dvojica djele Harisovu radost koja eto samo što nije….

I bi Harisov rođendan taj dan, iako nije na tačan datum. Kao ono, rođendan je kad je kuća puna svega, a ova četiri krompira ispuniše i stan, i sklonište, i nas.

Ma, problem nasta kad za dva dana aba Ekrem donese krompire. Denis će odmah u šali da je njegov rođendan na redu. Ali, Haris sad već veliki, napunio četiri, ne ostaje dužan. Malo se zamisli, pa će: ”A što ja ne mogu imati dva rođendana?”

Nešto kasnije, majka Razija i tetka Majda dolazili djeci da ih obiđu i obvesele. Naravno donijele nešto šta se našlo. Ma sve je dobro i korisno. Majda na putu iz centra grada naišla negdje da “Francuski unproforci” dijele ono hrane što im je ostala od doručka. Stala u red, dobila nešto i donijela. Haris ne skida pogled sa kuhanog jajeta. Razmišlja kako li će se ovo podijeliti. Denis daje jaje i kaže Harisu: “Opet tvoj rođendan.” Nemajući ništa protiv Haris uze jaje, pa ga okreće u ruci. Zagleda ga. Sjeća se on ovoga čuda, ali je to “čudo” uvijek bilo ispečeno u tanjuru ili skuhano al’ oguljeno. Ovo je nešto treće. Opet stariji brat riješi zagonetku i objasni šta i kako dalje….a mlađi neda jaje iz ruku. On će sam. Kucnu i razbi ga, pa ga oguli i pojede.

Odlazeći, Majda upita: “Harise, šta će ti tetka donijeti slijedeći put?” Haris će k’o iz topa: “Jaje.”  “Ma, šta će ti to, jaje ti je bezveze.” – reće tetka i … osta živa.  Šokirani Haris gledajući je zapanjeno, nevjerujući u ono što je čuo, samo odvrati: “ŠTAAA? JAJE TI JE BEZVEZE?”

Epilog:

Onaj šporet – smederevac, nakon 15-20 dana služenja stanarima našeg haustora, jednostavno nestade. Niko nije ništa ni video, ni čuo. Nameće se pomisao da su u tome “nestanku” morala učestvovati najmanje dvojica snažnih ljudi. Vjerovatno neko od domaćih, a morali su imati ili kamion ili prikolicu.

U našoj kući uvijek ima krompira i jaja. Kad se pođe u kupovinu uvijek dopunjavamo spisak šta bi trebalo, a nikada se ne spominje krompir. A ni jaja. Ma, uvijek se kupi oboje. Haris počesto skuha pet-šest jaja , pojede jedno a ostatak drži u frizider. Urezano u dječije engrame! Neizbrisivo. Valjda nek’ se nađu spremna.

 
Komentariši

Objavio/la na 30/03/2013 u Nekategorizirano

 

Ramazan u rovu i malo sjećanja

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Tako u RMK “Žica” krajem te 1993.g. u Sarajevu poče reorganizacija Armije BiH. Konačan rezultat je nešto gdje su nas neki od početka priželjkivali vidjeti, a gdje naivni nisu mogli da vjeruju da se možemo naći. A mene sudba odvede u bataljon komandanta Janje, na Stup i Stupsko Brdo. I to odmah neposredno nakon linije iz betonskog hangara u Azićima stavismo se na raspolaganje pravo komandiru druge čete. Nekom Gaguli. A on već napravio smjene i to tako da mene i još neke koji dolazimo sa linije ponovo posla u rov, a neke koji dolaze od kuće i slijedeća četiri dana bogme lijepo posla kućama.

Pitam: “Šta je ba ovo komandire? Neko osam dana zaredom u rovu, a neko osam dana zaredom kući?”

Kaže mi: “Tako ti je grah pao.”

“Pa zato si ti tu da nam grah tako ne pada, nego da nas rasporediš pošteno” – počeo ja .…ali on me prekinu i kaže Fudi da nas uvede u liniju.

Mislili mi novopridošli da čemo negdje zajedno ali nas Fudo razbaca u različite grupe. Kud koji mili moji. Nas trojicu smjesti u jednu solidnu kuću, gdje su nas već čekali ostali. Međusobno se poznaju i već imaju parove za stražu. Idem u sobu gdje ću se smjestiti. Čujem neki žešći razgovor oko novog rasporeda. Vraćam se, a prilazi mi čovjek od šezdeset i više godina.

Kaže:” Jarane, ja sam Jakub. Ti čes sa mnom.”

“Ja sam Saško, a volio bih da sa upoznajemo u kafani”, rekoh nešto u tom stilu.

“Kafu pijem, a u kafanu ne idem, ali i tamo je bolje nego ovdje. Nego, ne valja kasnit’, hajmo mi odmah” govori Jakub i već izlazi.

“Kuda čemo, pojma nemam gdje smo?” Pitam.

“Mi ti pokrivamo ulice Dobrinjsku i Stupsku. Četnici su u Kasindolskoj tamo desno, a lijevo je Teološki fakultet i Nedžarići. Ne beri brige jaro, samo za mnom, drži se tranšeja i rova i ne proviruj glavuše. Jučer su upucali Zorana.”

Govori i vodi me kroz tranšeju duboku preko dva metra. Voda mjestimično i do koljena. Dođosmo. Prizemlje neke kuće dobro utvrđeno, tu smo ako je sve normalno. Ispred nas možda tridest metara čistine pa krivudava obala riječice Dobrinje, a iza vode oko pedeset metara livade, pa onda drveće i neke kučice gdje su vjerovatno njihovi položaji. Imamo i položaje u podrumu i dvadesetak metara lijevo iz tranšeje, oba ispod nivoa zemlje. Obilazimo ih povremeno, a zaposjedamo kod granatiranja i jačih dejstava.

“Ovdje i nije loše jarane. Mi smo krajnje desni rov naše čete. Što ideš više lijevo uslovi su gori i povećava se opasnost. Ma, i ovdje su jednom četnici upali i ubili dvojicu. Opustili se, mislili ima čistine pred njima i neće se niko usuditi prići….. I tako …. Jedva su naši ovo vratili. Morali, moj jarane. Ovo je važna tačka.” Priča Jakub, dodaje drvo na vatru i malo-malo pogleda prema rječici.

“Koji Zoran?” – izleti iz mene.

Malo se zbuni, pa će:” ….a onaj sto je jučer ubijen. Lovrić. Zapamtio sam po onom igraču Sarajeva, Franci. Ja sam ti inače za ono – boja fesa – boja dresa. Bezbeli jarane ti si plavac, željovac…”

“E moj Štuki.“ rekoh za sebe. Jakub ušuti, očekujući valjda još nešto.

A ja sam bio već u drugom vremenu i prostoru – Štuki i ja bijasmo ista generacija u Trećoj gimnaziji. Ista bijasmo smjena, razred do razrada, ja IV-1 a on IV2. Vješt sa loptom i jako dobar u malom nogometu. Raja sa Stare stanice. Bezbroj smo utakmica odigrali jedan protiv drugog; razred protiv razreda ili njegovi stari staničari protiv nas novodoseljenih; dosta i u istom timu za školu, za smjenu, ili kad bi igrali mi učenici, a kasnije i kao studenti, protiv Jaže, Plave, Kosme, Željka …. bilo je i fudbalera Želje. Oba smo se znali posvađati sa Plavom, ja čak i kao učenik. Drugi nisu jer su znali da je uzalud. Tako je kako on kaže, jal’ nikako. Ali nikada Štuki i ja nismo došli “na riječ” iako se nismo međusobno štedjeli na terenu. A znao je i napraviti i primiti šalu. Pamtim dobro šta su mi napravili on i njegovi drugari iz razreda, zajedno sa Plavom. Pred kraj četvrtog razreda svi se borimo za što bolje zakljucne ocjene. Nisam ja zaboravio na predvojničku obuku. Pitam nekoliko puta profesora Plavu u razredu, ne tamo negdje u igri, zašto sam bez ocjene u ovom polugodištu. On uvijek okrene na zezu i na svoju “Zvezdu” . Tako ističe i naš zadnji čas predvojničke.

Pitam: “Šta je sa mnom?“ On kaže: “Lako ćemo, pa ti si odgovarao do sada pet puta “. Proziva druge, ispituje i ocjenjuje. Zvoni i on ode.

Samo što je počeo slijedeći čas ulazi Štuki i pravo za katedru. Došaptava se nešto sa profesorom Avdićem, koji me uputi u IV2 jer me treba Plavšić. Odem.

“Trebao bih ti zaključiti četiri, ali Zoran i ovi tvoji drugari su me izmolili da ti dam još jednu šansu za peticu.“

Vidi da ću početi neku priču, pa Plava nastavlja odmah: “Pusti sad to šta je bilo i šta sam ti govorio. Nemamo vremena. Treba ti petica, hoćeš li odgovarati ili nećeš”.

“Hoću” kazem.

Nešto me pita za šta ja prvi put čujem. Kažem da nismo to učili. On kaže da jesmo. Pita Štukija i ovaj potvrdi. I još poče kao da mi pomaže, poče nešto pričati da me podsjeti….

“Ovo nisi znao. Drugo pitanje” ulijeće Plava. Pa opet nešto zveknu.

 Oko mene se učionica okreće. Širim ruke: “Otkuda vadite to…ovo nismo…”

“Jesmo, jesmo učili, ali tebi je samo lopta u glavi.” – brzo će Plava i pokazuje rukom na Štukija. Ovaj opet potvrđuje, klimata glavom i nešto laprda, ali ga ja ne čujem. Zvoni mi ono “za ovo jedinica, pa čemo vidjeti da možda bude zakljucno trica.” Ne znam ni ko to govori profa ili neko od raje. Uputim se ka izlazu iz učionice. Plava me zove. Ne reagujem. Izlazim i sjedam na stepenice. Štuki sjeda do mene valjajući se od smjeha. Gledam ga blijedo i onda u trenutku shvatih da su mi namjestili igru. Da je bio bilo ko drugi ne znam šta bi se desilo, ali ne bi prošao baš jeftino. ”Razbiću slijedeći put i tebe i loptu, matere mi.” – nekako prozborih počevsi se i sam smijati.

Ugledam Jakuba ispred sebe koji me gleda nekako upitno, a samo će         “ I…?”

“Ma kontam nešta i prekontavam se koji vrag natjera tu Plavinu sestru Biljanu, Plavu i ostale da ubiju našeg Štukija???. …Mislim ubili su ga oni, a neko drugi je samo povukao obarač. Ostali žena i djeca i sestra. Ne pitaj me sad hljeba ti ko je taj Štuki…” rekoh i ubacih mokru kladu u vatru.

“Ama neću jarane. Sada si mi dovoljno ispričo” , pa kad vidje da ga ja zadjuđeno gledam dodade – ”ma jašta bolan ne bio ti si čitavo vrijeme govorio. Ponoviću ti sve ako mi ne vjeruješ.”

Slijedeću smjenu sam na istom mjestu sa istim ljudima.

“Drago mi je da se opet vidimo. Ja sam Saško, ako si zaboravio? Pozdravljam ga i pružam ruku.

“Vala nisam zaboravio, jarane, al’ mi to tvoje ime nešta ne ide od ruke. Doduše nisam ga ni prob’o izgovoriti, ama znam da neće iz mojih usta” spremno će Jakub. A onda nešto tiše: “Ramazan je i imam nešta zate.”

“Nisam ti ja od tog’ posla” – kažem .

“Jesi, jesi za ovo, pričaćemo u rovu” – već mi skoro šapće.

Jakub i još neki poštuju sva pravila ko has-muslimani. Poste, klanjaju , iftare….odobrili im da koriste menzu u terminima kad trebaju. Komanda preko kuhara pripremi neka jela posebno za njih. Ubrzo se prijavili još neki borci. Kao, nisu znali za to, pa su kasnili sa prijavama. A neki neće. Ima i prigovaranja i ubjeđivanja. Jakub neće da se upliće. Samo kaže da svak’ svoje zna.

Prilično je mirno. Sa njihove strane rade snajperisti i neredovno neko ispali pokoji kratki rafal. Čujem da ima snajperista i na ovoj strani. Neki Nijemac, vuk samotnjak, ne druži se ni s’kim. Kažu, došao da nastavi gdje je stao njegov otac. Ne vjerujem i pitam Jakuba. Nije ga video i ne zna ništa o tome. Govori mi da je na naše stražarsko mjesto ranije dolazio vlasnik kuće. To je neki Hrvat, bivši predsjednik MZ. A ove dvije najblize kuće su vlasništvo njegove braće. Ne dolaze u zadnje vrijeme, jer nakon onog napada kad su poginula naša dvojica mogu i doći samo sa komandirom.

Tu veče u rovu mi nešto daje. “Probaj, evo i tebe malo zapalo od Monike” kaže Jakub da tiše ne može.

“Ko ti je ta?” pitam.” Do sada je nisi spominjao”

“Saš čut’, jarane” poće Jakub. “U mene ti žena nesto radila i prije ove nevolje u restoranu Monik, kod Delamustafića. Nastavila odlaziti i pod granatama, radi šta god him treba. Pansion radi – kako i koliko, ne znam. Počela i da kuha, bezbeli sve našu hranu. Kako je Ramazan oni pripremali i iftare. Dolazili razni gosti, a ona ih ne vidi jer samo kuha. Čuje imena u priči al’ zaboravi ko je sve dolazio. Uvijek spreme sve najbolje. Neki dan šef him kaže da je ovo maksuzija, da sve mora bit k’o po koncu. Donio dvije kace travničkog sira, kaže onaj glumac Pejakovic sir obezbjedio. Žena pitala šta čemo sa onim starim sirom. Odgovorio joj kratko da baci, i da slučajno ne pomješa sa ovim friškim. Ona izvadila taj stari sir, mrven ga oprala i pokazala mu da je dobar. On opet rek’o da baci ili nosi kući. Donjela, pa evo i tebe zapalo bogda. Neđe pri kraju od tog iftara doš’o šef po nju, kaže gosti hoče da vide onu koja je pravila burek i baklave. Ode gore u salu i izgubi se kad je ugledala Aliju. Sjeća se samo kroz maglu da joj se zahvalio i da je nekom reko da je nagrade. Tako je odmah u njegovo ime dobila viski. A poslije se zahvalio i Delamustafić , dao joj tepsiju zvrkova pite i guticu para. Eto ti dobio zvrk”.

“Sa ovim sirom ja bih volio domaću šljivu jedno 36%, a mogla bi vala i loza, al’ ni viski ne prosipam, moj Jakube. Jazuk bi bilo prolit.”.

I nisam ni završio, a čujem: “Jarane, viski su u mene mi djeca namah prodala na pijaci. A zar bi ti, matere ti, pio za ramazan?”

 
Komentariši

Objavio/la na 16/03/2013 u Nekategorizirano

 

Mlijeko u prahu

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

“Sve je u redu tata” – na vratima mi govore uglas Dina, Denis i Haris. Skidaju sa mene drva i kanistere sa vodom, kako mogu i kako stignu.

“ Nema mlijeka za djecu, a nema ni cipela. A dijelili u Merhametu dok si ti bio tamo. Možeš mislit’, neka djeca  dobila sve, a na spisku su i Karitasa. I tamo dobijaju. Šta već  dijele… Ama i neka … Za našu djecu kažu da je nestalo mlijeka u prahu pa čekaj novu isporuku. Za cipele… kažu nema odgovarajućih  brojeva. Hajd’ nek’ im bude. Al’ to nije sve. Najgore je što sam ja i Haris ili Denis, ne znam više koji, na spisku, a ti i drugo dijete ne postojite…” dočeka me Dina rafalno. Vidim da joj je prekipilo.

Šutim. Znam da je njima gore nego meni. Dosta je što su ih oni sa brda prikovali za sklonište, nego i ovi naši  još više zagorčavaju ono malo što je od života ostalo. Mislim samo da mi se rastovariti i “okupati” sa dva-tri litra vode/ moguće je moguće/, malo porazgovarati  sa svojima…. pa u Merhamet….

Dobro me uputiše – Livanjskom do bivšeg taxi-stajališta, pa lijevo niz stepenice, dalje Kordunskom i na kraju malo prije gdje se ona ulijeva u M. Džudže, sa desne strane gdje je bila mesnica , e tu ti je sada Merhamet. Pred ulazom nema nikoga, a ni unutra nije velika gužva. Stanem na začelje i čekam. Vidim, ispred onog prvog, za stolom prepunim papira sjedi  Gadžo. Znamo se  pomalo, viđamo se,  zastanemo, popričamo, ali sve onako površno. Mislim, normalan čovjek i dobar. Neće biti problema ni nepotrebnog ubjeđivanja. Ne tražim ništa što mi ne pripada… Tako sam valjda malo i odlutao pa i zaboravio da se čovjek izvrne k’o rukavica sa funkcijom i promjenom visine važnosti…

I ne primjetih kad dođoh na red. Obrati mi se veoma ljubazno, kao da me prvi put vidi, i zamoli da gospodin, kako me oslovi, objasni  šta on može za mene učiniti. Pomislih, to je zbog drugih, hoće radi njih da ostane služben.

Kažem da je dolazila supruga da podigne mlijeko u prahu i cipele za djecu. Rekoh i prezime, da ne bude zabune.

I bez gledanja u papire odgovori da je mlijeka u prahu nestalo. Prioritet su imali najmlađi, ali čim prime nove količine biće i za nas.

Dobro, velim. Ipak mu napomenuh da su i djeca iz komšiluka, starija od moje, dobili to mlijeko. Eto, ne može biti sve idealno, kažem  da razumijem, ama šta je sa cipelama?

Gleda u spiskove pa mi saopšti da za Denisa nije bilo broja. Kad prime slijedeću isporuku zvaće nas.

Pitam za Harisa, a on zove slijedećeg u redu. Ja malo glasnije da mi imamo dva sina. A on meni da je jedan na spisku… a da sjeti se, evo dopisani ste kad vam je dolazila supruga.. I vi i Haris, sin od četiri godine. Zvaćemo vas….

Pomaknem se korak – dva u lijevo. Da ne smetam. Šta ću, mislim i govorim sam sebi, ne komplikuj i ne pravi neprijatelje gdje ne moraš. I ovi na brdima su previše. Ali mi nije jasno kako od nas četvoro koji smo stalno zajedno u tom stanu,  samo dvoje na spisku Merhameta…

I onda mi se “vrati film” i u sjećanju iznenada izroniše ona dvojica što dođose nekoliko dana nakon zadnjeg popisa stanovništva, bijaše li 1991.g. Da, da, 1991.Kažu, nije obavezno, ali ako možemo malo popričati sa njima i dati im neke dodatne podatke. Ne sjećam se u ime koga su vršili tu dopunsku anketu. Tada mi je to bilo nebitno i vjerovatno bih sve to zaboravio da nije bilo pitanje i o nacionalnosti. Dina, koja je iz sarajevske muslimanske porodice i ja koji nosim muslimansko prezime se zezali pa i oni prihvatili. Pusti to, kome je to važno. A eto, voljeli bi da i to upišu, pa blago vrše pritisak… I na kraju upisaše dvoje u muslimane, a dvoje u  Jugoslovene. Sad’  tek vidim ko je gdje upisan..

Okrenem se prema Gadži  a ne znam šta ću mu reći. Ama nešto hoću, pa u onom trenutku kad su  misao i riječ na raskršću,  a to  nešto u tebi, što imaš ili nemaš, apotekarski vaga u kom će se  smjeru sve pokrenuti, vidim Gadžo nešto potpisuje. Oči mi se zalijepiše na rijec Nalog broj taj i taj. Čujem da govori onom koji je na redu da sve može podići u neboderu preko puta, u bivšoj samoposluzi. A kad Gadžo, koji je kod mene već došao do titule gospodina,  pruži onaj papir čovjeku, riječ MLIJEKO, čitko napisana  i kristalno jasna, pogodi me k’o snajperski metak. Čitavog me zdrma i izbaci iz ravnoteže….  Istrgoh taj papir koji je bio u jednoj od ruku ove dvojice il’ negdje između i stavim pred  svoje oči da se uvjerim. Vidim četrnaest stavki a među njima, jes’ vala, i mlijeko u prahu. Isto ono što je sve podijeljeno i bajagi nestalo pa nema za moju djecu. Čovjek, sada vlasnik ovog papira, šara pogledom između Gadže i mene. Gadžo skoči i nekog zove.

“  O boga ti poljubim…zar ima i ovo?” – izleti iz mene. I trenutno osjetih da sam sa one kritične raskrsnice skrenuo u mirne vode.

“Ne bojte se merhametli gospodine Gadžo. Samo bih vas zamolio da i ono dvoje članova  moje porodice brišete sa tog spiska. Brišite nas! Od vas nam ništa ne treba.”

A on, drhtavim glasom kojim je nastojao prikriti nervozu, veli  – “Ja ću samo dodati dvoje, kako sam obećao. I javićemo kad nešto bude.”

“Radite šta hoćete, ali mene više ovdje nećete vidjeti.” – odgovorih i pođoh ka izlazu.

“ A ‘đe je moj papir” – javi se i onaj.

Gledam u svoje otvorene, poluraširene ruke, a šake prazne. Stvarno, šta li bi od tog papira, mislim, a pogled mi instiktivo leti prema dole. Možda mi je ispao? Kad tamo na plastičnim pločicama vidim papir okrenut licem prema dole, a na gornjoj strani jasan je otisak moje cipele, baš na nalogu koji čeka da bude oživljen.

Sageh se i podigoh ga. “Evo ti ga jarane i ne zamjeri šta.” Rekoh i izađoh.

Nakon četiri dana provedena kod kuće dođe na red i kasarna Maršala Tita. Tamo me uputiše na Soukbunar gdje Druga četa našeg bataljona već  sedam dana drži liniju odgovornosti. Po nekom drugom rasporedu. Objašnjavaju mi koji je nasigurniji put…skroz okolo, Miljacku pređi na Drveniji, pa… uto se pojavi borac koji nosi Zdravkinim slijedovanje cigara. Bučan Hadžo iz komande ga poslao da pokupi i mene. K’o poručen, mislim. S’ njim ću lakše i sigurnije.

Konačno ću biti sa mojom matičnom jedinicom. Dobro je rekao komandir Zdravko – uvijek se držite svoje grupe, odjeljenja, voda, čete…  Čekam da mom vodiču daju još nešto…. a vrti mi se film zadnjih možda i mjesec dana…

Sa onog  prvog “ izleta” na Vranjaće vratili nas prije dvadesetak dana u kasarnu Maršala Tita. Formirana je Druga četa. Dobili smo i novog komandira – Zdravku, pravog školovanog vojnika i humanog starješinu. Imali smo deset dana obuke, pa deset dana davali kasarnsku stražu. Onda nas upute na liniju odgovornosti Soukbunar. Nije bilo potrebe da nas Zdravko sve vodi, pa on odabra ljude koji će ostati. Kao rezerva, ali i na raspolaganju su komandantu bataljona Ruždiji Ražanici. Ostavi i mene. Kaže – “Pregledaj to koljeno i vidi šta ti je sa porodicom i krovom. Čuli smo da su dobro. Isprepadani su. Obiđi ih ponekad.” Znao je da je dan prije granata udarila i probila ravni krov u stanu do moga. Moja punica Fadila bila u našoj kuhinji koju odvaja samo zid od Dragine kuhinje čiji je krov  probila ta granata. Ma pošteno da kažem nije mi se ni išlo, ako već ne moram. Jer i kad pomislim samo na onu prvu avanturu na Vranjaćama, sledim se…E sad, gledajući s jedne strane, ovih sedam dana koliko sam ostavljen u kasarni Maršala Tita i nije bilo tako loše. Pregledali mi koljeno u Vojnoj bolnici – sve u redu. Išao sam kući svaki drugi dan, pa ženi i djeci u ovom svepoštem jadu ipak malo svane kad sam s’ njima. Uvijek  sam nosio i drva i  vode, ponekad i nešto hljeba…Sve je za uhar.  U kasarnu sam se morao vratiti najkasnije do pet poslije podne …. Samo jednu noć sam prespavao normalno, a ostale proveo u pokretu, ponekad ne znajući ni gdje se nalazim. Ali, to je druga priča.

Krenusmo, on prvi, ja za njim. Relativno je mirno. I ulice su puste. Ko je morao da se kreće već se vratio ili došao. Ma ne znaš ni kako ti vrijeme prolazi, jer ga računaš prema orijentirama, ova ulica, ona kuća, to raskšće…pa čekaš da prestane pucati. Razmijenismo nekoliko rečenica. Vrijeme ustvari možda i ne postoji. Osim kad se desi pogodak snajperom il’ granatom. E, tad je sve u spretnosti i brzini.

Gore me dočeka uvijek smireni Mahmut Memisević.

“ Znao sam da češ doći”, kaže. Pa nastavlja – “Zdravko te tražio od Ruždije, a mi mu kažemo da si u našem odjeljenju. Dobro je sada ovdje. Mi smo na Debelom brdu. Imamo dosta sigurnu spavaonicu, domačin nam napravi i kafu, platimo …hrana  na istom mjestu, dobra, sve čisto,…. municije puno više, rovovi  i tranšeji kao Mažino – linija”…

“ Valjda neće proći kao ona francuska “ – kažem to, da mu ne bih rekao da malo smanji doživljaj, jer znam da uljepšava, ali ne znam zašto.

“ Haj’mo sad na večeru, pa na smjenu.” Čitavim putem ne prestaje: ” Mi smo zajedno u četvrtom rovu. To ti je skroz desno. Nije loše. Teško da nas pogode odozgo, a ne mogu ni sa Vraca. Jedino možemo očekivati tenk, ako krenu. Jebat’ga, imamo molotovljev koktel …. Ali trenutno je najvažnije da je Muhidin, ma znaš ga, onaj Bravo, sada dobro i da će ostati.”

“Sad mi je jasno Mahmute, mislim to si mi htio reći pa si zamotao u onu prethodnu priču. Ne znam ni da je ranjen, a sad znam da mu ja dolazim kao zamjena”  – kažem.

“ U rovu broj 2. četnik visoko, a izgleda našao novu lokaciju za snajper pa je dovoljna i najmanja neopreznost baš na tom mjestu. Ustvari sada držimo položaj u rovu 2A, a onaj ponekad obiđemo” … Pa sa malom pauzom jer pretrčavamo otvoren prostor nastavlja “ pogođen  je u vrat, jako je krvario… spasio ga je Zdravko.”

U menzi kvalitet ni u čemu nije opao od naše prve posjete. Hrana dobra. Sve čisto. Pitam za Rasima Kapetanovica, kako je, gdje je? Kažu sve u redu. Polazimo i kad sam bio na vratima on se pojavi. Valjda su mu rekli da se neko interesuje.

Kratko smo porazgovarali. Pita da li sam bio gore? A ustvari hoće da od mene čuje kako je sad linija sigurnija. Traži da se ne opuštamo ni ja ni moja raja. Pita za djecu. Kaže da zna kako su, kao i njegova koja su još manja od moje. Ma nek’ su u komadu, a drugo će se moći popraviti. Kažem da su to najljepše ptice prekinute u letu i pjesmi, ptičice strpane u kaveze – a dodajem da mojim nisu dali to mlijeko u prahu.

“Ko je vidjeo da ptice piju mlijeko”, viče za mnom.

Sutradan se sa Mahmutom vraćam sa linije. Uklopio sam se u njihovu smjenu, pa me taj put zakačio samo jedan dan. Četnici granatiraju Grad. Snajperi rade pojačano. Mislim, imamo podosta poći i proći: prvo ovo malo niz ulicu Soukbunar, pa Skenderijom, pa se samo dotaći Dobrovoljačke da bi Miljacku prešli na Drveniji, onda pravo pored Prve gimnazije na Vase Miskina, provuči se nekako do Mejtaša, te Nemanjinom pored Stomatološke klinike, zaći malo među one nebodere u Moše Pijade, a izaći na pijacu Ciglane koju treba zaobići onom uličicom sa desne strane, presjeći što hitrije ulicu Đure Đakovica, pa onda uz Jukićevu do na vrh, a onda lijevo u Livanjsku. I evo me, tu sam, na izvoru. Radosti.

Samo da mi je mojima donijeti ovo mlijeko u prahu što mi jutros dade Rasim. Ima i više od kile. Samo da ih danas obradujem. Makar danas. A sutra nek’ me i pogodi, jebat’ ga.  Rasimova djeca su manja od moje, mislim. Ali znam eto sada zasigurno, a već je ta istina bila poćela blijediti…..da, da ima ljudi. Moram tu važnu poruku prenijeti  Denisu i Harisu, da i u najtežim vremenima ipak ima ljudi. I M A !

 
Komentariši

Objavio/la na 06/03/2013 u Nekategorizirano

 

Kromolj

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Prvi stade Avdić, komandir čete koji je išao ispred nas. A i mi. Kao ukopani. Četvorica vodiča – izviđača produžiše naprijed na zadatak prema njihovom dogovoru. Meni je šanuo da sa svojima čekam tu, a on se vrati možda i dvadesetak metara do ostatka čete. Osvrćem se oko sebe, ama i da nije mrak ne bih vidjeo nigdje pogodan zaklon. Tišina je sablasna. Ona trojica meni dodijeljenih već su na travi. Možda dva metra ispred nazirem neko udubljenje. Mislim “bolje išta nego ništa” i ubacim se tu u ležeći položaj. Gdje ću nego pravo u golemu baru koja kao da je samo mene čekala. Sredina je ljeta 1992.godine. Jaka kiša je padala čitav dan. Malo je kao utihnula kad smo se kretali od kasarne Maršala Tita do nebodera u Jukićevoj ulici. Tu smo predahnuli i čekali. Onako mokri. Ali kad zalegoh tek tad osjetih vodu neposredno na koži. Trenutno i direktno. Sve je u vodi, samo je glava na suhom, ali i ona mokra.

Za trenutak me vrate na dane kao nekad u Orebiću, početkom sedamdesetih godina. Mute, Fudo, Smolja, Lula, Boro, Milan, Adžul. Mijenjao se sastav. U pličaku okrenuti prema moru i Korčuli..Svaki sa studenom beogradskom pivarom u ruci zarađenoj na remiju. Bijaše pravilo sa zadnja dva plaćaju. ali i ta pravila su uspostavljena da se naruše. Da su se poštovala ne bi se nikad ništa ni popilo – otegne se remi.

Šta je – tu je – mislim, nek’ ostane voda jedini problem. Pred nama voćnjak, naziru se crni obrisi stabala. Dalje je Kromolj. Kako doći gore? I gdje li su četnici? Eeee, odgovore na ta pitanja traže ona četvorica. “Stari” vodi jer kažu, poznaje taj dio k'o svoj džep. Ja sam sa trojicom i nosilima na rasklapanje raspoređen ovdje ako zatreba. Malo iza nas su ostali iz prve čete. Čekaju. Kao i mi uostalom.

Gledam gdje je moja ekipa? Da li smo raspoređeni u dogovorenim parovima? Kako ćemo koristiti nosila, ako zatreba. A valjda neće trebati? Kako postadoh bolničar? I to glavni. Lako. To poslijepodne pozvali me u ambulantu. Tamo doktor koji još nije diplomirao, valjda četvrta godina. Tu je i Vilić iz komande. Prvo Vilić objašnjava ono što sam i sam znao, da kad smo na liniji svaka smjena ima dovoljno naoružanja, koje ostaje tamo na toj liniji. Jedino prva četa ima sopstveno naoružanje i nosi ga sa sobom. E sad i novost – ako negdje krenu u akciju treba im pomoć u bolničarima. Pita šta mislim o tome? Sliježem ramenima. Onda “doktor” uskače sa svojom pričom da su oni mislili o tome i zaključili da bi ja u toj ulozi bio dobar. Ja kažem da je moje jedino iskustvo u tom smislu završen kurs prve pomoći kad sam polagao vozački ispit… Vilić ode, sa pozdravom i onim “ja vam više ne trebam”. “Doktor” zauzima mjesto iza drugog stola. Slijedim ga pogledom i tek tad spazih “slaid projektor” što bijaše samo jedna od mnogih spravica ostavljenih u Kasarni. Mislim, bože gdje li su zaglavili oni bijeli klaviri. Iz zgrade preko puta ove, a prema komandnom centru ZTP. Bilo ih “hipten”. U ambalaži, neotpakovani. “Gledaj ‘vamo” – ne pušta me “doktor” – trebaće ti ovo. Tako mi se smjenjuje malo slika pred očima, malo “doktorove”priče u ušima.. Pa se to sve izmješa, a šta će ispasti bolje da i ne provjeravam. Onda dovedoše još trojicu, sa kojima su valjda ranije dogovorili, pa sve ponovo.

Na mjestu bijele kuca bio je PAM   slikano 2012.-640

Na mjestu bijele kuće je bio PAM-slikano 2012.

Iz razmišljanja me trznuše bljesak i eksplozija. Udariše me istovremeno. Možda stotinjak metara ispred nas, negdje u voćnjaku. I vrisak. Jedan. Tišina potraja nekoliko sekundi, a onda nasta tutanj. Trojica naših odozgo sjuriše posrčući i padajući. Zaustavljamo ih bez uspjeha. Profuraše dole. Malo ispod nas sudariše se sa nekom grupom iz čete koja je pošla prema gore. I mi se spustimo do njih sa nosilima, ako ima ranjenih. Kažu da ima. Daj nosila. Rasklopismo ih, oni nekoga staviše….Drugi uzeše za rukohvate – “to je naša raja, mi ćemo ih nositi,” kažu. A dole je i koliko-toliko sigurnije, mrmljam ja za sebe. I sjuriše se niz Betaniju prema garažama u Jukićevoj. Učini mi se da ih je bilo više nego što treba nosača.

 Komandir Avdić ustanovi da se vođa grupe, onaj stari, nije vratio. Dvojica su ranjena, jedan ostao neokrznut. Naletili na minu. Ne znaju ništa za četvrtog, koji je vodio i išao prvi. Četnici potpuno mirni. Ne ispaljuju ni metka. Misle da je na minu nagazila životinja? A prije će biti da nas navlače da krenemo, a oni nas dočekaju spremni, na rezervnom položaju? Avdić sa dvojicom koju je sam odabrao ode da vidi šta se desilo sa vođom izviđačke grupe. Ubrzo se vratiša. Bili su na mjestu ekspolzije. Nema onog starog, ni ranjenog, ni mrtvog. Nestao? Ovi što nas vode nisu sigurni šta dalje. Kontaktiraju preko motorole sa komandom u Jukićevoj. Ali dok se ne donese odluka ugurasmo se u oštećenu glavnu zgradu ” UPI Ekonomije” – tako je nazvaše.

UPI Ekonomija  slikano 2012.-640

UPI Ekonomija-slikano 2012.

Ubrzo poće svitati. Zgrada je potpuno na čistini. Okružena visokom travom, ali vidljiva sa svih strana. Unutra smo sigurni ako nas ne primjete. Nema nam mrdanja do slijedećeg mraka. Rekoše nam gdje imamo na raspolaganju nešto kao WC, u slučaju potrebe. Meni ni na kraj pameti. Sve se zamrzlo, zajedno sa onom vodom na meni. Od straha, valjda. Tresem se i cvokoćem, k'o kockice leda u časi kad u nju sipaš “Chivas” . Skidam odjeću do pasa. Da se makar malo osušimo i ja i ona. Pantalone i čizme ostaju na meni. Moram biti spreman na sve, ako zatreba. I drugi nastoje da suhnu i sebe i odjeću .

Vatru ne smijemo naložiti. Ni slučajno. Sjedimo ili ležimo, prema izboru. Pušači se griju pušeći. Jedan dobacuje da je puno dima od cigara opasno, mogu nas kužnuti. “Pušite na smjenu”, kaže. Da li misli ozbiljo il’ se zeza? “E još nam samo i ovo ukini” – odgovaraju prozvani. Vidim da su dobra raja i da se u ovom svemu pokušavaju našaliti. Djelomično i uspjevaju. Neki otvaraju lanč pakete… nešto se i pojede, podijeli, zamjeni. Jedan se žali da je opet dobio krmetinu. Iz čoška stiže prijedlog da trkne gore kod “komšija” i zamjeni.. ..Zadrijemah ..i neko mi šapuće:

E ne može tako gospodine Saško. Tvoja druga četa na Zlatištu, a ti u kasarni uzivaš danima. Pregledao si koljeno u Vojnoj bolnici i to kod dr. Raiba Salihefendića koji te k'o ne poznaje. Valjda misli da hoćeš nešto, a ne daješ ništa. Što nije u redu, ali koljeno jeste. Trkneš i do kuće. Vidiš svoje – svi živi i zdravi nakon one granate u krov. Odneseš im koje drvce, bočicu vode, koliko-toliko im olakšaš ovaj teror. Ama, to se mora platiti, mislim. Nema ništa na lijepe okice. Noći su te koje naplaćuju… Eto prije dvije noći podijelili vam one lanč pakete, cigare i one crvene trake od pocjepanih zastava da se vežu – za raspoznavanje, ukrcali vas na kamione pa pravo do Bosnalijeka. Čekali u neznaju i neizvijesnosti nekoliko sati na groblju Bare neposredno iza kapela. Sakrili se kako se k'o snašao. Pa nas vratili. Sinoć nam opet podijeli sve isto. Pakete i cigare što dobismo jučer oni zaboravili, a mi ušićarili. I opet kamionom donekle, a onda preko groblja do na Šip, ispod Kobilje Glave. Tu je bilo malo običnije između oštećenih ili uništenih kuća. Ugurasmo se u neke razbacane garaže. Ima i ljudi koji tu žive .. Nemaš pojma šta se dešava i šta se čeka. Već je bilo skoro svanulo kad komandant Ruždija Ražanica saopšti da se povlačimo. Čujemo da neka druga grupa nije došla na vrijeme na dogovoreno mjesto da napadne četnike na području Kromolja. Vraćamo se u neredu, svaka grupa za sebe. Grupa u kojoj sam i ja sve sami “stranci”. Ovi koji poznaju teren i mjesta na kojima djeluju njihovi snajperi nam daju savjete i negdje se izgube. Mi zbunjeno čekamo iza klesarske radionice, a blizu razvaljene ograde groblja. Možemo uči, ali kuda nastaviti dalje? Uto se pojavi i Mujić, zamjenik komandira prve čete. “Za mnom! Razvucite se, i bez zastajkivanja do mjesta gdje ću vas ja sačekivati.”

Osjetih ruku na ramenu. Otvorim oči. Isprepadan. Ugledam Mujića. Šta je sad ovo? San ili java. Ali glas me uvjeri da on nije u mislima nego ispred mene – “evo obuci, broj 42 “, i pruža mi original zapakovanu košulju. Dijeli i još ponekom. Saznadoh da je neko našao u jednoj od okolnih manjih kuća u sklopu “Ekonomije” dvadesetak novih košulja. Ovi što sve znaju misle da su spremljene za svadbu, ili da su ukradene i zaštekane. Sretni i spretni nalazač podijelio svojoj raji, a ostatak, sad on sakrio da ponese..Kad je Mujić vidjeo da neki oblaće nove košulje, bilo mu interesantno da je nađeno tačno u broj prema toj grupi, pa se malo raspitao i prošvrljao okolo. To što je našao podijelio nama u drugoj prostoriji. Opet se vrati. Ovaj put mi nosi debele čarape i zeleni radnički manti . “Brko,” kaže mi –  “skini ti to slobodno, prije će se osušiti. Odavde ne mrdamo do mraka ni po koju cijenu.”

Za divno čudo dan je bio miran. I povremeno sunčan, pa mrak dođe malo kasnije nego se nadasmo. Napokon vijugava kolona krenu kroz visoku nepokošenu travu, spusti se do Jukićeve i pored Bosnalijeka nastavi željezničkim šinama, povremeno se provlaćeći između oštećenih ili uništenih vagona, do Nove željezničke stanice da bi završila u kasarni Maršala Tita.

Kasarna Marsala Tita 1992.g-640

 Epilog:

- Sudbinu starog vodiča – izviđača do mog odlaska iz Grada u novembru 1997.g nisam doznao.

- Ona dvojica su bila samo lakše ranjena i oporavili su se bez problema i poslijedica.

- Povratkom u kasarnu Maršala Tita završena je moja jednokratna uloga bolničara, jer sam uskoro vraćen u drugu, Zdravkinu četu.

 
Komentariši

Objavio/la na 25/02/2013 u Nekategorizirano

 

Mama

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Što se više približavam Čengić Vili eksplozije teških granata postaju sve razdornije. Krenuh na smjenu. Već vidim i dim koji se širi i diže do posivjelog neba. Iz pravca Azića. A i ja ću dole. Na tom putu uvijek svratim do mame koja je u bratovom stanu. Uvijek kontam – možda je to zadnji put da je vidim, da me vidi, zagrli i poljubi. Naš je život kao ruski rulet. Njen stan u ulici Bratastva i Jedinstva je izgranatiran te je najvećim dijelom neupotrebljiv, a i suviše opasan za boravak. Dočeka me moja mama na vratima stana na osmom spratu zgrade u ulici  F. Bečirbegovića.

uz - mama

” A gdje ćete dole, moj sine, baš u onaj džehenem”, a išareti mi pogledom u zloslutni dim koji sada poprima sve nijanse sive i crne boje.

Vidim da povremeno granatiraju i ulicu Džemala Bijedića. Valja mi nastaviti baš tim putem. Drugog mi i nema. Krajem ću, nako, mic po mic uz objekte, mislim…. ma samo da mi je doći u komandu.

” Ne idem ja baš tamo, a i prestaće dok ja dođem” – lažem joj, zagrlim je i uzimam već spremnu kafu. Ratnu bezbeli. Tanku, tananu. Šparanu.

” Uostalom svejedno je, bio ovdje ili tamo. Čitavo Saraj'vo je prva linija” – nastavljam, ne bih li je malo umirio.

” Tačno je to sine. Kao da smo i mi svi u Armiji. Svi smo mete, ali ima i velika razlika.”

Šutim. Znam šta će reći, ali ne mogu da je prekinem. Neka ima makar to, taj ponos da ima sina na prvoj liniji…

” Kad je najopasnije mi se svi sklanjamo gdje je najsigurjije, a ti i tvoji drugovi idete prema njima i nema uzmicanja …. ama ni na rezervnu liniju, jer je ustvari i nema. Usput mi dodaje neki  “kolač sa ništa”.

“Sve je to tako, mama, samo si zaboravila da sam najsigurniji u rovu …”

Poslije desetak minuta koračajući sa drugarima prema Stupu okrenem se i vidim je. Stoji na balkonu. Kao skamenjena, gluho bilo. Znam, vidi i  ona mene. Stoji sa spustenim rukama. Malo poslije okrenem se opet i vidim maminu ruku, maše mi .. . a onda vidjeh i stisnutu pesnicu. Il’ mi se samo učinilo. Zastanem da bolje pogledam, jeste to je poruka  –  moramo izdržati.

“Hoćes li ti voditi ovaj put grupu na betonskom hangaru ?” pita me naš komandir Eso.

“Hoću. Jaštaradi!” – kažem. Glasno.

Malo se on k'o iznenadio. Gleda me upitno,…očekuje da opet potvrdim. Gledam i ja njega, i šutim. Ne izdrža, obori pogled, pa će hitro – “Nemamo vremena za bacanje. Ljude znaš, mjesto znaš. Ja ću vas uvesti sada iako je upravo tu u toku direktan napad. Njihov tenk se izgleda povukao. Tuku minobacačima, a streljačko naoružanje im neprekidno dejstvuje. Pješadijski napad je odbijen, ali mogu krenuti ponovo. Ja sam pristao da uđemo u liniju pod uslovom da ovi što ih smjenimo ostanu na pripravnosti dok se situacija ne smiri.”

Eso ide prvi. Mi za njim. Raspored se zna. On odvede prvu smjenu u rovove, a ja sa ostalim u podrum-prizemlje kuće koja nam je sve – spavaonica, restoran, priprema. Dočekuju nas borci  prethodne grupe, spremni za odlazak. Pokušavam im objasniti da moraju u komandu dok ne dobiju odobrenje da mogu kući. Viču da znaju, rek'o im njihov komandir. Odlaze. Upadaju i ovi što su upravo zamjenjeni u hangaru, uzimaju svoje stvari u hodu i nestaju.

Pucanje ne prestaje. Dolazi i Eso. Zadihan i prljav, ali nevjerovatno miran. Kaže:” Tenk se za sada povukao. Zidovi na hangaru su dosta oštećeni, ali još se ne vidi sve detaljno od prašine. Doduše, rovovi koji su ispod nivoa  zemlje su nedirnuti. Dok ne dobijete drugačiju naredbu po dvojica idu u rov. Najviše me brine što oni i sada minobacačima ubacuju granate u naše tranšeje. To su nam prilazi do hangara, Antonijine kuće, podruma pića.Vi koristite onaj drugi put za hangar. Za druge stražare i druga mjesta je veći problem, al’ će se riješiti.”

Hoće još jednom da ide sa mnom u obilazak. Kazem da ću sam, a da on ode i kako zna i umije zadrži prethodnu smjenu jer su ljudi umorni….mogu i otići. On produži u komandu, a ja se uputih u hangar.

Vidim stvarno da su tranšeje na mnogo mjesta oštećene od granata. Pitam se kako mogu ovako precizno gađati, iako znam da su to školovani i istrenirani zločinci. Ne mogu da vjerujem da niko naš nije ni ranjen, a možda nam to nisu ni rekli. Granate ne padaju, puca se sve rjeđe. Tek kad upadoh u blato preko visine čizme i kad jedva izvukoh tu nogu, registovah da sam iz zone vode prešao u zonu blata. Nikola, koji je u prvom rovu, spremno me dočeka:

“Pa ja, ti se baš sad pomaljaš kad su se oni povukli.. A evo vidi da je cijev vruča, pucao, pucao, nego šta…. Onaj blesavi Eso mi još uvijek ne vjeruje. Pipkao…”

“Ma pusti Esu. To mu je u opisu.. Nego treba li ti municije?” – prekidoh ga.

“Jaštaradi, davaj sve što me može zapasti.” – zagleda me, pa će ne vadeći cigaru iz usta – “Eeee, jesi baš dijete sa asfalta, pa gdje se tako zamaza, boga ti poljubim?”

I stvarno pogledam sebe i njega, velika razlika.

“Ne čudi se ništa. Mi išli onom drugom stazom”.

E, Saško, mislim, a lijepo ti komandir reće da svi koristimo taj drugi pristup hangaru.

Nakon dva sata pucnjava je skoro prestala. Bez reda i smisla naleti neki pojedinačni metak sa njihove strane. Mislim, skinuću ove čizme i očistiti blato sa njih ne bi li se osušile. Vani je hladno, ali je kod nas temperatura kao u sauni. Peć nahajcana do maksimuma. Imam i rezervne debele čarape i pantalone. A šta ako se presvučem i odmah moram vani, opet u vodu i blato? Onda će mi sve što imam za preobuku biti opet mokro.

U tom upade komandir Eso sa dvojicom, pa će još sa vrata:

“Sadik će ti se javiti i daj mu automatsku pušku sa municijom. Ramiz ide za mnom. Daj mu poluautomatsku pušku. Ovo su braća Kemo i Ferid. Ostaju kod tebe kao pojačanje. Prvo će otići do kuće na 24 sata. Javili su se dobrovoljno da pojačaju našu smjenu. Poznaju dobro ovo mjesto”.

Gledam ih sa divljenjem. Ovakvih je sve manje. Ali, dok ih ima mi ne mozemo zijaniti. A mladi momci, možda dvadesetak godina, k'o od brda odvaljeni. Ma, i da nemamo oružje za njih čini mi osjećao bih se sigurnije.

Sutra je zamijenjena grupa  Ramiza Sabljice u podrumu pića. Došli meni potpuno nepoznati ljudi. Razlog je slijedeći: u potkrovlju najbliže kuće, u ničijoj zoni, skužili četnika. Zalazili tu i naši ponekad, ali iz nekoga razloga prestali. Istjerali ga pucnjavom i dok se povlačio svojima Ramiz otkrio i skriveni put kojim je dolazio. Dopuže i jedan naš u tu kuću i nađe tragove višednevnog boravka. Onda se pojavio valjda zaostali strah, jer su postali svjesni da ih je odatle taj mogao puškom pobiti koliko stigne. Nije, jer im je vjerovatno bilo važnije da ostane neotkriven i da navodi minobacač koji je iz tog razloga dejstvovao baš tako precizno. Ramiz i njegovi su tražili da ih odmore samo jedan dan, ali su povučeni sa linije.

Na kraju naše smjene dobijemo naređenje – svi na Alipašin Most, u Žicu, gdje nam je i bila komanda. Tu nas već čekaju i ostali iz naše brigade.  Pripremljena reorganizacija Armije je u toku, jer nas prozivaju, svrstavaju u grupe i saopštavaju kome, gdje i kada da se javimo. Neki su raspoređeni u neborbene jedinice? Grupi u kojoj sam i ja narediše kratko i jasno:

“Javite se u komandu Janjinog bataljona na Stupu. Odmah!”

Vraćamo se koji kilometer nazad da se upoznamo sa novim rasporedom. Svi smo nezadovoljini. Neki bučno negoduju. I zbore u isto vrijeme pa se tek ponesto može razabrati: “Opet pješaćimo nazad odakle smo jutros došli. Mogli su nam na liniji reći gdje će ko… sada nam treba ponovo skontati gdje se nalazimo, gdje su rovovi , tranšeji, ovo i ono. Samo što smo se izmeđuse upoznali, sada treba gledati druge face….” I sve tako.

Šutim. Vrtim između prsta zgužvani papirić. Odmotam ga i poravnam . Pocjepaću ga i baciti komadice. Predomislim se, precizno ga savijem i stavim u gornji džep od jakne. Možda će neko nekada naći u ovim slovima i brojevima ponešto interesantno. Pa probajte:

“Betonski hangar ” – Azići – decembar 1993.g

Fetahagić  Saško

1. Smjena            Divljanović Muharem

Đevlan Kemo /Garonja/

Metlić Dragoljub

Kesić Nikola

2. Smjena             Piljević Fadulah /Garonja/

Javorovac Fadil

Koval Branislav

Babić Zoran

3. Smjena             Rogo Mehmed /Garonja/

Đemaili Hasim

Bosnić Nikola

Trifunović Miodrag /Garonja/

25.12.1993.g.       Pojačanje – Demirovski Kemo i Demirovski Ferid

23.12.1993.g        Po nalogu Ese dao PAP 355221 u podrum pića -

Sabljica Ramiz

24.12.1993.g        Sadiku dao AP 67257 i pun okvir

Dobio 6×15 metaka 7,62

Dobio 4×15 metaka 7,62

Stražarsko mjesto 1        PM    okvir 2+2     bombe 3     PAP  tromblona 2

Stražarsko mjesto 2        AM    okvir 2+1     bombe 3     PAP  tromblona 2

Stražarsko mjesto 3        AM    okvir 3+1     bombe 3

Stražarsko mjesto 4        AM    okvir 2+1     bombe 3

U pripremi

AP                                                   6 kom.

PAP                                             3+1 kom.

Bombe                                         6+3 kom.

Okviri – puni                                 7+3 kom.

Garonja  i municija              / 150+210/kom.

Municija  7,9             /15+49+45+168/ kom.

Epilog:

Sa linije odosmo pravo u RMK “Žica” na Alipašinom Polju. Tu za nas u Sarajevu poće reorganizacija Armije BiH. A na završetku iste nađosmo se tamo gdje su nas neki od početka priželjkivali vidjeti, a gdje naivni nisu mogli da vjeruju da se možemo naći.

Ta slika opsadom izmršavljene, bremenom života u leđima pogrbljene, a uspravne žene na balkonu stana na osmom spratu u ulici F. Bečirbegovića, ta slika moje mame koja mi maše otvorenim dlanom, pa onda stišće pesnicu, ta slika u kojoj ja vidim čitav njen zivot …jos je živa i biće živa dok živim. Moja majka, moja snaga! Sva malehna, a u pesnici! Znao sam da zijaniti u ratu nećemo, a za poslije…ne znam.

 
Komentariši

Objavio/la na 09/02/2013 u Nekategorizirano

 

Zla vremena: Bosančeros

Napisao: Ante Granić

Iza zavoja, pojavio se lebdeći iznad zemlje.

Grudi punih neizmjerne radosti, Bosančeros se zaustavio iznad rodnog sela – raširenih ruku kao okrilaćen, i ugledao rodni dom, majku, djecu…suprugu …

I tako, lebdeći, slijep za sve osim za radost trenutka koji dolazi, on je odozgo, iz ptičije perspektive, upijao očima dragu mu kuću i obitelj koja mu je letjela u susret.

Bila je zima. Ona poznata, dosadna i oštra bosanska zima u kojoj sitan, zvjezdastokristalan snijeg zavejava, postepeno i sigurno, i zemlju i bicć i kamen – pretvarajući svijet u veliki, bijeli i bezlični ćilim.

Ali, od radosti on to nije ni primjećivao, ni osjećao. Još više je raskrilio i ruke i noge, otvorio i usta i oči – i ustremio se sa visina prema grupi koja mu je letjela u susret sa ispruženim rukama, kao u molitvama Spasitelju.

I, prije nego je uspio da sleti na zemlju, Bosančeros najprije udahnu punim plućima dah rodne zemlje, i osjeti poznati mu miris livada, bašta i vrtova – miris koga on silno osjeća i voli kao rodjenu krv!

A u trenutku kad je osjetio da će dodirnuti zemlju, pogleda bolje – i vidi: majka se najprije saplela i pala, a Goran i Goranka proletješe pored nje i skriliše prema ocu, raširenih krila, razrogačenih očiju i otvorenih usta, iz kojih je sukljao andjeoski plamen… Bosančeros u tom trenutku osjeti grčeviti stisak i toplinu usana koje su mu se upijale u lice .

Pristigose i ostali – i počeše svi zajedno da padaju, padaju, savijajući se u klupko koje se sve više stezaše – kolutajući se u jecajima.

Samo za tren, Bosančeros spazi izborano, staračko majčino lice zemljane boje, njene rastvorene zjenice i grč na licu….

- MATI!….

- SINE!!!

- MATI….

U tom trenutku, u Bosančerosu se nešto naglo prekide i uzdrma ga kao razarajuća, bezglasna eksplozija. U buncanju, on nesvjesno zamahnu rukom i udari u mekani predmet uz svoje uzglavlje. Otvori oči. I prvo što je vidio, bila je to ta mala maca, jedini njegov prijatelj i saputnik u ovoj mračnoj, izbjegličkoj sobici hladnog pariskog potkrovlja.

Ču zatim i tihu muziku sa magnetofona koji se još okretaše, a maca ga je gledala nemirnim i svijetlim očima bez tuge – i napora da ga shvati.

Bosančeros protlja oči: očajne slike spaljenog rodnog bosanskog sela, i poubijane, ugljenisane porodice, nagnaše mu suze, koje mu zamagliše vidik.

Osjeti, iznenada, kako mu se grudi počeše naglo prazniti i oslobadjati radosti. To porazno saznanje prostruji mu kroz uznemireni krvotok.

A kad radosti odjednom nestade, Bosančeros osjeti kako mu se u grudi poče naglo useljavati tuga, nadolazeći u talasima kao tajanstvena plima, sa kojom je rastao i nemir u njemu, i saznanje da je – u bježanju spas…!

On se brzo okrenu na drugu stranu, silno i strašno želeci – da ponovo što prije zaspi. Prigrli jastuk kao spasonosnu obalu.

Najprije je, kao i sinoć, pratio tihu muziku sa magnetofona, doživljavajući je kao sopstvenu, ljepšu budućnost – kao kap radosti zalutale odnekud… iz nekog ljepšeg i sretnijeg svijeta…

A kad mu se san i zaista poče da navlači na oči, Bosančeros to osjeti – najprije kao radost, a zatim i kao stvarno olakšanje… i pobjedu!

( BH EKSKLUZIV, izbjeglički list,
Split, 30. 06. 1993. – urednik AHMED BOSNIĆ )

 
Komentariši

Objavio/la na 03/02/2013 u Nekategorizirano

 

Papirić koji me je mogao glave koštati

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Papirić-640

Agresija na BiH zatekla me u Energoinvestu u pogonu “Rasklopna oprema”, u Lukavici, gdje sam već radio četiri godine. Upoznah dosta zaposlenih i to samo kroz posao. Naročito, one odgovorne iz “Tehnologije” i “Konstrukcije” koje smo kontaktirali svakodnevno, mi iz “Kontrole”. Tako nekako upoznah I Radivoja diplomiranog elektroinženjera. Malo komplikovao i zapitkivao me više nego što inače treba, ali je između nas dvojice, sve u svemu, bilo bez nesporazuma i problema. A drugi se ponekad i žalili, te Rade ovo, te Rade ono – uglavnom sitnice.

Eto ga jedan dan kod mene, nosi kafe i sokove.

Kaže: “Meni su rekli da mi ti možeš pomoći? “

Rekoh: “Zavisi šta, moj Rade. Pričaj..”

Objasni on meni ukratko da ima dvoje male djece smještene u obdanište u blizini stana gdje su do tada bili podstanari. Morao je preseliti na drugi kraj grada, a obećano mu je da će i djeca biti prebačena u obdanište tamo, ali nisu. Žena mu ne radi već nekoliko dana, čuva djecu, više nema godišnjeg odmora, ne znaju šta će …. i sve u tom smislu, i sve oko tog problema. Kaže, sve je pokušao, tražio pomoć i od Krajišnika čija je žena njegov bliži rod, možda i mamina sestra, odnosno njegova tetka. Ne sjećam se tačno. Ne može sada ništa učiniti. Žena mu bolesna, Momo zauzet i slično. Sve nešto nesigurno, a on nema vremena ni izlaza iz te teške situacije.

Upitah otkuda mu ja u igri? Kaže da se žalio tako u “Proizvodnji” i neko mu je nabacio i moje ime, ne može se sjetiti ko.. Sve spomenute je već obišao.. ja sam mu zadnja šansa.

Tu i tada doznam da se preziva Bantić i da je iz Šapca. Eeee, tada Sarajevo bijaše moj domaći teren, te okrenuh broj koji treba, pa ukratko objasnih Radetov problem. Kaže mi čovjek kojeg sam nazvao da mu dam malo vremena. Do tri poslijepodne sve bi riješeno. Ode Bantić sa posla nevjerujući, ali dođe sutra kod mene sa flašom konjaka. Popismo po čašicu. On sav sretan. Leti. Ne hoda.

Nakon desetak dana vraćam se sa posla i vidim ga na Koševskom brdu pred ulaznim vratima zgrade gdje stanujem. Upitah šta to njega nanese u moj kraj? Kaže, došao da mi se zahvali. Njegovi u Šapcu kolju telad za jedne i svinje za druge, za raju iz Sarajeva. Naruči se kod njega koliko i šta, oni dopreme, a on podijeli, naplati, pa dijeli sa svojim. Ovaj put računao i na mene, raspitao se gdje stanujem i tako donio malo teletine koju od težine jedva vadi iz gepeka. Ja neću i rezolutno odbijam, jer Rade o parama neće ni da čuje. Pa njemu ni Momo nije pomogao, kaže. Samo spusti one goleme kese sa mesom pred ulaz. I uteče.

Vratio ja njemu kroz neke kristalne čaše, ostale mi neotpakovane od poklona. Odnesem na posao, on veli “nema ni govora”, a ja mu ostavim pored stola, onako diskretno.

E sad, ovo je sve nekako monotono i bezopasno. Ali, slijedi nešto uzbudljivije.

Ja sam Radetu u nekoj nevezanoj priči, onako usput, spomenuo da mi je hobi skupljanje starog novca. I metalni i papirni. Numizmatika. Amaterska! Čim to rekoh, ja i zaboravih. Kad’ mi on jedan dan banu u kancelariju, sav u nekoj brzini, žuri, nosi novčanicu, kaže da je njemu naletilo, a on se mene sjetio i da ja to ne mogu odbiti. Spominjao brata u Šapcu… boksera, bio normalan. Kaže. A sad ne može pričati sa njim, četnik posto, početničio pravo, bog te mazo.. pravi vojvoda. Meni priča izgleda potpuno nepovezana… Gledam u onih pedest srpskih dinara, glanc ko novi, k'o ispod čekića. Vidim po dizajnu da je to nešto staro. Tražim datum. Uto neko ulazi. Posao goni. I tako to nekako završi, ja banknotu turim u novčanik. Mislim, pitaću poslije za detalje, šta mi je htio reći. Ama, zaboravih. A zaboravio i šta se dalje sa tom novčanicom dešavalo?

Negdje u oktobru 1992. g. vraćam se kući sa ” linije”. Odmah na početku Livanjske ulice, iz smjera Nove željezničke stanice, ispred samoposluge koja to više nije bila, isprsila se “barikada”, bolje rečeno kontrolni punkt koji čine naoružani, raznoliko obučeni momci. Ne znam kakav je to bio “kombinovani sastav ” i čiji, ali, takvih barikada je bilo po gradu, naročito prve godine opsade. Poznajem se iz viđenja s nekim od “barikadlija” i pošto je relativno mirno bacismo naku priču. U tom zadržavanju skontah da oni kontrolišu prolaznike, pa ih zezam hoće li se naći koja ” kinta” i za moju pivu. Moglo se kupiti na litar neka vrsta, recimo, one ratne sarajevske pive. U mirno doba ne bih je ni pogledao, ali sada je kao lijep san. Nema problema – kažu, ako bog da čekaće me pivce za osam dana, (tada su smjene bile četiri dana kući, četiri dana linija).

Uto prilazi neki tip. Valjda im je nadređeni. Bio tu negdje, al’ ja ga ne vidjeh. Upozorava ih da moraju sve legitimisati, pa i mene. A on vidio da nisu. Pravila su pravila i on me poznaje ali …Kažem da nema problema te vadim novčanik sa akreditacijom “Zmaja od Bosne”, ličnu kartu… Ne uzima u ruke, ali zaviruje u novčanik. Pita – ima li love? Vadim nekoliko dolara, šilinga … sve sića. Kažem, nešto kao – jebaji ga, ako ćete i od mene uzimati za “moju pivu”. Pregleda one novčanice jednu po jednu, vrati mi ih uz napomenu da će me moja “gida” čekati.. ..I on će samnom uz Livanjsku. Samo što smo malo odmakli pita me znam li ja šta je on tražio? Kažem – nešto krupnije, a bila samo sića pa mu se sažalilo i nije htio uzeti.

Nije. Veli da je tražio SRPSKE NOVČANICE od po 10, 20 i 50 dinara koje su oni štampali i podijelili pojedinim kao znak raspoznavanja, lozinka, šifra – šta li? Oni sa pedeset dinara su im bili najvažniji… a za nas najopasniji. Ja bio i prošao. Dobro je što smo hodali, inače bi primjetio na meni promjenu. Da je bio uz mene onaj “Bantićev papirić” ne bi me dragi bog opravdao, a ni spasio.

Dođem kući pa u potragu. Neće mi niko doći pretraživati stan, ali se u kakav nevakat može pojaviti onih pedeset dinara kod djece ili negdje u kući. Nigdje srpske petobanke ni na vidiku. Povilenit hoću! Udri tražit!!! Ionako su moji više u skloništu nego u stanu…mislim …pa sve detaljno pregledam. Nema ni one kese sa starim novcem. Žena ne zna gdje je, a ni djeca pojma nemaju. Ne govorim zašto mi treba.. A možda je kesa ostala i u Lukavici? Ubjeđujem sebe, a znam da nije. Odustanem, kontam biće šta će bit, jebat’ ga.

Nekoliko mjeseci prođe a kesu nađe četvorogodišnji Haris. Kaže, našao je negdje na balkonu među drvima i svim onim čudima na kojima se kuhalo.

Eto raja, u prilogu k'o maksuzija slika te srpske pedesetodinarke koja me je mogla koštati i glave. I ova pričica potvrđuje onu narodnu “Rodi me majko sretnog, pa me u potok baci!”

 
Komentariši

Objavio/la na 26/01/2013 u Nekategorizirano

 

Džep

dzep

Napisala: Divna Krautblatt

„Koran, Pale i obratno brale, gdje je lola vozala renola“, tako su nekad pjevali oni što su nas navozali, tih nesretnih devedesetih. Ne znam da li su vozali renoe ili oklopnjake, ali znam da su meni oduzeli ama baš sve, što čini čovjeka čovjekom. Poslali me gdje nikad u životu ne bih otišla, osim na godišnji odmor, a sa mnom bezbroj nas razasutih diljem dunjaluka.

Tako, avgusta devedeset druge, preko silnih veza i poznanstava sredismo nekakve papire i “spremiše” me baš ti što vozaše renoe. Kažu papiri vrijede za Zagreb. Sa jednom torbom za nas petoro potrpasmo se u renoa četvorku vjerovali ili ne stigosmo čak do Blažuja. Povuci potegni ni makac dalje, ali nam objasniše da još uz nekakvu doplatu možemo za Beograd. Tako i bi, promijenismo pravac, pa tamo gdje su nekad vozali renoe. Put “trnovit” pun prepreka, pa nekako za dva dana i dvije noći stigosmo na Pale, oprostite u Pale. Moja starija kćerka, onda desetogodišnjakinja ne može da shvati da smo toliko putovali, poznavajući taj dio, i veli – pa mi smo prije ovdje stizali vrlo brzo. U Palama svega, nema šta nema. “Trnovit” put nastavljamo dalje, po šumama i gorama……… Umorni, jadni, gladni, iscrpljeni, stižemo u Zvornik, a tamo da vidiš…….. šta sve vozaju, žalosna ti majka, a što “znadu” ispitivati.

Zamalo da propadnemo na tom ispitu, a sve zahvaljujući mom sinu šestogodišnjaku i njegovom imenu, a uz to i komšiji, koji je bio tako ljubazan pa zakrpio farmerke mome mužu. Jedan “ko trafika” veli, mali kako se zoveš, a on onako simpatičan, slatkić veli Davol, žalosna ti majka kad nastade frka, a onaj trafika veli Davole, Davole nevalja ti ime, pa još žustrije a kako ti se zove ćaća, a odakle ti je majka…..
Moj muž da zaštiti dijete i ispravi situaciju veli iz Trnova i zove se Divna, kad ga zasra, baš zasra. Upadaju druga dvojica, jaki iščupali bi konju rep, pa vele: Vas sve Srbe iz Trnova treba pobiti, prodajete “cijevi” muslimanima, a moj muž ponovo pametnjaković pa veli, niti sam Srbin a niti iz Trnova………. Bila pa prošla. Kad su onda nastali “ispiti”…

Da ne dužim, ima toga za dati i prodati, ali frka nastade zbog zakrpe na farmerkama, naime komšija skinuo zadnji džep sa farmerki pa zakrpio rupu na koljenu. Pa što to imaš, pa šta će ti paa……… mi ništa ne razumijemo, šta kome smeta zakrpa i zadnji džep premješten na koljeno.

Nekako se izvukosmo i poslije Beograda, prvi avion za Barcelonu.

Kad smo se smjestili, naravno i red je da se javi familiji i prijateljima da smo živi i zdravi.
Tako u jednom javljanju pričamo i prepričavamo naše putešestvije i pretrpljeni strah, pa pomenusmo i džep zbog kojeg umalo da izgubimo glavu, uopšte nam nije jasno zbog čega, kad komšija veli sa smijehom “A sad mi je žao što ti još ne izvezoh ljiljane”. Tako odgonetnusmo našu zagonetku, zbog čega je onima što su nekad vozali renoe smetao baš taj džep.
(Iz mojih zapisa)

 
Komentariši

Objavio/la na 21/01/2013 u Nekategorizirano

 

Pileći batak

Batak-Saško

Napisao:
Saško Fetahagić

Poslije doručka poće. Vatromet. Razvala! Ja sam na Staniću, odmah uz ulicu Džemala Bijedića, i to ona traka koja vodi sa Ilidže. Granate svih kalibara padaju na Stupsko brdo i pijacu. Naš komandir Samir Bahtić dođe iz komande sa ružnim vijestima. Četnici su ušli u Gušića halu. Ne zna se dokle su unutra prodrli, a nepoznat je i broj bradatih spodoba. Nisam bio tamo ali znam da je to vrlo važan položaj. To je golema betonska hala sa našim rovovima prema četničkoj kasarni u Nedžarićima. Ako su u hali oni mogu kontrolisati i zauzeti Stupsku petlju, a onda…..Pitaju, pa ko sada ovoliko granatira? Bahtić ne zna. Šutim, al’ mislim većinom oni, a poneku granatu pošaljemo i mi. Četnici granatiraju dio hale koji još nisu zauzeli, a mi granatiramo dio hale gdje su oni. Da ih je barem zaustaviti tu gdje su.

Ljeto je 1995.godine. Juni je ili juli. Sutradan trebamo dobiti smjenu pa poslije četiri dana odmora kod kuća, ponovo na teren. Možda opet u selo Musiće, iza planine Zvijezda, negdje kod Olova. Sad je to sve poremećeno, mislim. Ne možemo dobiti smjenu dok se problem Gušića hale ne riješi. Tu možemo biti samo mi ili niko. A ne možemo je poravnati jer nemamo s čim’. Znači, treba njih istjerati….U tom smislu mogu odmah uskočiti ovi iz pripreme-manevarci koji ne daju stražu. Iz svake čete su nedavno izdvojeni mlađi, spremniji i snažniji borci. Dolaze i odlaze s nama, redovnom stražom. Smješteni su iza linije po nekim kućama. Spremni za naš napad ili za ovakve slučajeve….I svi ostali šute. Svako utonuo u svoje misli.

Bahtić opet na vratima. Ne znam ni kada je otišao. Pomalo se snebiva da počne. Valjda misli kako će?

“Komanda tražila dobrovoljce. Niko se nije javio. Baš niko!” Pa će nevoljno i tiho, tek da čujemo :”Komandir čete Amir tražio od mene tri čovjeka. Nedam, nema ljudi … ali na kraju smo zajedno odlučili. Brane, Kale i Saško će odmah sa mnom u komandu kod Amira.” I dodaje – “Ponesite automatske sa po dva okvira.”

U komandi nas čekaju. Mi smo i najudaljeniji, pa smo zadnji došli. Gledam ostale odabrane. Dobro se poznajemo. Po blijedim licima koja vidim sve mi je jasno. Kriterij za izbor nije bio najpošteniji, nego malo slobodnije rečeno, izaberi one koji nisu ili su najmanje naši, pa ćemo za njima najmanje žaliti. Jer idemo u popunu neizvjesnost, a gdje će tamo negdje neko poslati svoga…. Založeni smo.

Pa kažem: “E moj Amire, zar je Saraj’vo spalo na nas? “

On malo odšuti pa nam objašnjava:”Četnici su upali u dva naša rova za vrijeme doručka. Izgleda da su naši išli jedan po jedan da doručkuju. Jebem im doručak! Oni uskočili i likvidirali onog što je ostao, a onda i ovog drugog kad’ se vratio da zamjeni prvog. Ne znamo šta je s našima. Ništa dobro. Ne znamo ni dokle su četnici ušli. Oni nemilo granatiraju halu i prilaze sa naše strane. Mi gađamo njihovu stranu hale. Neko mora ući i ići dokle se može, možda i do naših izgubljenih rovova. U najgorem slučaju u rovove na našoj strani hale. Moramo zadržati taj položaj. Koliko je ozbiljno, eto da vam kažem, upoznat je i Alija. Poručio nam je da kažemo šta treba, sve ćemo dobiti. Vodiće vas član naše komande….”

Ne čuh ime, ali znam momka. Građevinski inženjer, pametan i skroman, mršav, blagih crta lica. Nije se pravio važan, a ni utrpavao nigdje gdje mu nije mjesto. Mislim, jaro, sad ga tebi utrpaše. A i meni s tobom zajedno.

Ne mogu a da ne upitam:”Selimoviću, pa gdje su ti svi vajni komandanti i komandiri, gdje su ti te manevarske jedinice našeg bataljona, naše brigade, našeg korpusa… pa gdje su ovi naši od kojih ne možeš progovoriti od njihove hvale, hasa i junaštva… Mislim ako je to tako ozbiljno? A ja znam da jeste ako nije neka igra.”

Amir i komandir naše grupe nastupiše kao uigran tim. Ovaj drugi me zagrli pa kaže:”Šta ti je ba Sale,…. jebat’im mater, bivalo je i gore. Sa mnom si sigurniji nego sa Janjom….”

Onda čujem Amira:”Ja ću vas odvesti na pripremu u kuću koja je dovoljno blizu Gušića hali, a van dejstava. Tu ćete čekati dalje naredbe. Ne mogu sve reći, ali možda i ne budete trebali dejstvovati.”

Neko mi dodade još dva okvira sa municijom i dvije ručne bombe. I drugi dobiše ponešto i hajde, valja nam krenuti. Kiša i dalje pada. Granate gruhaju. Vani niko osim nas. Dođosmo u tu kuću. Vidi se da je prilagođena za boravak vojske.

“Ovdje je sigurno. To je prirema za našu manevarsku grupu.” – kaže nam Amir, a onda će našem vođi, tako da i mi čujemo: ”Niko nigdje ni koraka da nije napravio bez mog ili Janjinog naređenja.”

Amir ode. A mi smo već mokri pa sušimo odjeću kako znamo i umijemo. Razviše se tu razne teorije o tome šta se desilo i kako se to desilo u hali, kakva je situacija sada, kako se četnici mogu istjerati, gdje su ovi drugi specijalci, mi smo obični borci, zašto baš mi …? I tako u nedogled. A vremena ima, dan se oteg’o. Baš ko kiša što neumorno rominja. Onaj što je govorio jedno, sad govori nešto drugo. Priče se vrte u krug. Niko i ne primjećuje suprotnosti u koje povremeno zapada. Ma nije ni važno. Riječi i priča su jedino što nam preostaje da ublažimo, ako već ne možemo da odagnamo strah.

Naš komandir odlazi i vraća se. Nekoliko puta. Ne donosi nove vijesti. Sve je isto. Kiša i granate se takmiče, padaju nemilice. Samo kaže:”Sve što smo duže ovdje manje su šanse da ćemo u akciju.”

Kuhari nam donijeli ručak. Na noge. Nikad nismo bili važniji, mislim.

Kasno poslije podne granatiranje se smanju na ovom dijelu, ali čujemo da je počelo negdje drugo. Ne izlazimo. Kiša još uvijek neumorno pada, a mi se tek malo suhnuli. Sad’ će i komandir nazad. Sigurno ima vijesti. Ulazi pa će još s vrata:”Iz grada došla specijalna jedinica – Ćupo i njegovi. Gušića hala je njihova briga. Ali je počelo intenzivno granatiranje Pijačne ulice i mi moramo pod hitno na tu stranu. Postoji mogućnost da će baš tamo pokušati pješadijski napad i mi ćemo samo u pripravnost. To je već lakši slučaj…“ Odahnusmo.

I tako izađosmo na kišu. Sageti pretrčasmo kratkih stotinjak metara izmedju kuća, pa u tranšeju dubine preko moje glave. Voda i blato. Nekako vadim noge i koračam posrćući. Gledam da mi puška i municija ostanu upotrebljivi. Ostali su takođe u problemima. Najbolje napreduje komandir. Mlad, u snazi, a i najlakši. Sačekuje nas svakih pedestak metara. Prolazimo i tunel ispod cijele ulice Džemala Bijedića. Podugačak, valja proći duple tramvajske šine i ulice sa smjerom u i iz grada, a svaka sa dvije trake. Tu kiša ne pada direktno u rov, ali su dubine najveće, pa se voda nemilice slijeva. Izađosmo na drugu stranu. Skrenusmo desno u tranšeju i udaljavajući se od Pijačne prema Hladnjači uđosmo u jednu od tri kuće u kojim inače boravi vojska. Smjestiše nas u jednu prostoriju. Lakše i nama, znamo se, a i njima da nas brže pokupe ako zatrebamo. Da oružje moramo očistiti, ne mora nam niko ni reći. Okvire sa municijom i bombe , ono što je bilo u torbama, lako sredismo. Ali, puške su pravi problem. Bukvalno se ne vidi kroz cijev od blata koje se uvuklo od onog posrtanja i udaranja u ivice tranšeja. Komandir pomaže prema potrebi, razletio se na sve strane.

“Srećom da ih nismo odmah po dolasku trebali upotrijebiti. Ovo nam ne bi vrijedilo ni pišljiva boba,” kaže, proviruje vani, pa nastavlja:”Manje granatiraju, ali kiša je još jača. Hajmo malo otkunjati, ko može.”

Mislim, kako ko može, pa ja napola spavam. Ali sam se prevario. Vidim tek kad sam se sklupčao na improviziranom krevetu da san nikako neće na oči.

A u misli mi dolaze Filipovići, Srđan i Antonija u kući iza nas. ni tristotinjak metara odavde, malo ukoso prema crkvi u centru Stupa. Osluškuju i strepe šta će se desiti. Sinovi im izašli na vrijeme, dogovorili se samo privremeno. Roditelji i sada poručuju preko neke veze – ni slučajno nazad. “Šta znaš!? Mladost – ludost,” – kazuje Srđan – “nešto mi mnogo kukaju, a može im svašta pasti na pamet.” Poginuo mu je brat, u kući iza njegove. A oni od početka tu, uvijek tvrdeći – “Nas ništa ne može pomjeriti.” Ma nikako ne mogu da se sjetim kada i kako naletih na njih. Radili smo zajedno i znao sam da žive tu negdje. A poslije, svaki put kad bi imao vremena , navratio bi da malo sjednemo i popričamo. Meni lakše, a i njima valjda. Prepoznatljivo drago im je bilo kad me vide. Osjeti se to nešto blisko, ta hemija između ljudi. Il’ je ima, il’ je nema. Uvijek bi se popila kafa. Antonija bi uvijek nađi neko iznenađenje da me počasti. Srđan bi ubaci u kesu šta se već nađe od voća ili povrća.“Ponesider kući, djeci i ženi, zauhar je.” – dobacuje. “I ovi naši nekad nešto maznu, onako u prolazu, pa se Antonija ljuti. Ama ni meni nije svejedno, ali mislim, jebat’ ga, šta mogu drugo, valja im nahraniti gladna dječija usta. I ja bih radio isto da sam u toj situaciji. Onda ih ja počeo pozivati u kuću, da posjede malo, da odahnu i da popričamo. I tako sad ih nekoliko povremeno navraća. Obiđemo zajedno oko kuće, zraknemo šta ima u bašti i na voćkama, pa naberu šta se nađe i to uvijek manje nego što im ja kažem. A ja nikad bolji u računu, moram kontati i onu rodbinu u gradu, valja i njima štogod poslati. Nećeš vjerovat i ovi naši borci nama ponešto donesu. Jedan prošle hefte donio kanticu svinjske masti. Kaže da on to ne troši. Pitam ga – “Odakle ti, boga ti poljubim?” Odgovara – “Našlo mi se, nije tvoj problem.”

Nerazgovjetni pa samim tim i nepoznati glasovi se umiješaše u koncert kapi kiše i granata. Ta promjena me vrati u stvarnost. Jasno mi je da sam ipak uspio zaspati. Gledam gdje se nalazim? Koliko sam spavao? Ali najprije razabrah da ovi traže pomoć. Teško je ranjen ili već mrtav njihov Zoran. Treba ga iznijeti iz ove zone. Umorni su i išlo bi brže ako im neko pomogne.

“Trebaće mi malo vremena” – vičem. Ustao je još neko i oblaći se. Čujem da neko mrmlja: “K’o da sam na moru, malo malo pa u vodu.”

Možda smo bili skoro i spremni za izlazak, a odnekuda dolazi komandir naše grupe:”Ne treba, uključili su se neki iz njihovog bataljona.”

Vidim da je mokar, pa pitam:”A gdje si ti bio, matere ti?”

A iz čoška će glas:”Vidiš da blećak ganja Zlatnog ljiljana. Drugi beru lovu, a on bi ljiljana…”

“Ma jebo te ljiljan, a i ti njega. Iš’o da vidim situaciju gdje bi nas mogli uvaliti. Znam Pijačnu, ali opet nije zgoreg proći još jednom…”

Svanu. Tišina. Ne čuju se granate. Kiša zastala. Probija se stidljivo po koja zraka sunca. Navlačimo još uvijek vlažne pantalone i čizme. Komandir grupe otišao da vidi šta nam je dalje.

“Vidi ‘ljeba ti sad ovo…. za nepovjerovati, k’o da nikakve frke nije ni bilo?” čudi se Brane.

“Samo nekih više nema. Eto onaj Zoran ode…” – kažem.

Epilog:

Isti dan poslije podne ispred kuće Habota, jedem onaj pečeni pileći batak što sam dobio, kao i svi iz naše grupe. Nagrada! Tako nam obrazložili. Mislim, vidiš ipak je moguće da svih onih tridesetak sati i sve ono što dođe, bude i izgubi se u tom periodu stane u jedan batak. A evo i on će uskoro nestati. Glođem kao gladan cuko. I onu hrskavicu. I onaj mekši dio kosti. Glođem nagradu. Živ sam. Opet. Dokle? Ma, neću na to da mislim.

 
Komentariši

Objavio/la na 15/01/2013 u Nekategorizirano

 

Plastenik

Napisao: Ljubomir Jovandić – Ćole

U nastavku teksta „Plastenik za početnike“, nudim vam jedan od načina, kako možete 2013-tu godinu učiniti malo ljepšom.

PLASTENIK ZA POČETNIKE

Drugog ratnog proljeća, nevolja me natjera da u bašti napravim jedan omanji plastenik. Ranim jutrom, još prije kafice, silazio bih u baštu i zavirivao da vidim je li se pojavio još koji novi izdanak. Svaki novi cvijetić, budio je i novu radost. Dolaskom ranog ljeta počeše se pojavljivati i prvi plodovi paradajza, krastavaca i drugog povrća. Tu sreću i zadovoljstvo je trebalo doživiti. Iako je plastenik bio malih dimenzija, plodova je bilo napretek!

Dvadesetak godina kasnije stvorili su se uslovi da ponovo napravim nešto slično. I bez ekonomske krize, bilo je krajnje vrijeme da se malo maknem ispred računara i počnem provoditi više vremena u prirodi na čistom zraku. I rekoh sebi, ako ću to praviti na proljeće, onda je ovo pravo vrijeme da se ideja baci na papir. Tako i bi. Prihvatih se posla sa velikim užitkom. Mislim da to privedoh kraju i sada, sa zadovoljstvom mogu i vama preporučiti ovaj mali plastenik. Svojim oblikom i skromnim dimenzijama, mnoge će zbuniti. I stvarno, imajući na umu njegove dimenzije, govoriti o nekoj dobiti, može izgledati malo smiješno. Ali šega prestaje onog časa, kada se kući počnu odnositi prvi cekeri, onog toliko traženog, em svježeg, em zdravog, em neprskanog povrća!

Plastenik

Ova mala studija plastenika, proistekla je iz ličnog iskustva, kao što se iz uvoda vidi.

Naravno, prethodno sam na Internetu prečešljao, ima li na tržištu nešto slično. I za divno čudo, od bezbroj najrazličitijih plastenika, ne nađoh ništa, ma ni slično!

Dimenzije su mu prilagođene njegovoj namjeni a to znači, posao oko održavanja bi trebao predstavljati prije svega hobi, uživanje bez prevelikog zamaranja.

Obzirom na jednostavnost izrade a pogotovo cijene, onim ambicioznijim, ne bi trebalo pretstavljati neki problem napraviti dva, pa i više ovakvih plastenika, ukoliko im je ovaj premalen. Ne bih preporučio na svoju ruku povećavati dimenzije, jer je konstrukcija dimenzionisana na date dimenzije. Svako povećavanje bi iziskivalo i izmjenu konstrukcije, što bi plastenik učinilo neekonomičnim.

Pitaćete se, zašto ovakvu ideju plasirati na Dovla.net, kad mnogi žive u stanovima i nemaju nikakvih uslova za njenu realizaciju? Moglo bi se reći da su upravu. Ali ti mnogi, imaju drage prijatelje, koji imaju te pogodne uslove, pa zašto im ne ponuditi ovakvu ideju? Pa umjesto šuplje želje, da im Nova 2013-ta bude ljepša, predložite im i način kako da to i ostvare.

Sem toga, u nekim gradovima zapadnih zemalja, lokalne vlasti su predvidjele mogućnost iznajmljivanja isparcelisanog, obradivog zemljišta, u prigradskim pa čak i gradskim zonama. Takve lokacije su snabdjevene, u tu svrhu potrebnom infrastrukturom a zamišljene su kao neka vrsta parkovskih površina. Osoba koja unajmi takvu parcelu, u obavezi je da istu obrađuje i održava urednom. Cilj ovakve ideje lokalnih vlasti je višeslojan. Ovim se prije svega željelo ljude potaknuti na aktivnosti i druženja. Osamljenost je postala ozbiljna boljka savremenog društva, a još kad se udruži sa neimaštinom, goru nevolju je teško i zamisliti. Ideja je bila da i djeca eventualno zavole tu vrstu aktivnosti. Svako dijete koje bi zavolilo povrtlarstvo, trajno bi bilo otrgnuto od „ulice“. Cijena iznajmljivanja je simbolična, tek tolika da pokrije troškove održavanja infrastrukture. Dobit od proizvedenog povrća, bi višestruko nadoknađivlo uložena sredstva, bez obzira što se u unajmljivanje ne bi išlo sa tom namjerom. Možda baš u vašem gradu postoji jedan takav plac za inajmljivanje a vi to niste znali?! Raspitajte se! Uostalom, zašto i vi, na lokalitetu gdje živite, ne bi bili kreatori jedne takve ideje?! Svim poduzetnim, koji se odvaže da naprave ovakav plastenik, želim dobar ulov, pardon, dobar urod!

TEHNIČKO OBRAZLOŽENJE PLASTENIKA

Plastenik je površine 4m²

Konstrukcija je od smrekovih gredica dim. 28x40mm, koje se prodaju u dužinama od po 4m.

PVC folija se klamericama fiksira za konstrukciju.

Zanimljivo je da plastenik nema vrata a povrću se prilazi na način, da se cijeli plastenik nagne na jednu stranu i pridrži u odgovarajućem položaju, letvom potrebne dužine.

Kišnica će  svojom težinom ugeti stropnu PVC foliju i kroz mali otvor u foliji, slijevat će se u kantu, a iz nje će se sistemom plastičnih cijevi odvesti do svakog korijena. U sušnom periodu, umjesto kišnice, voda se može manuelno sipati u kantu.

Izrada dizni: U veliku iglu se uvuče debela seljačka vuna i na željenom mjestu, plastično providno crijevo se probode, vuna provuče i odreže tako, da sa strana ostanu „brkovi“ dužine par cm. Voda će kapilarno i ujednačeno isticati i tako navodnjavati biljke.

Izrada sistema za navodnjavanje, na crtežu izgleda komplikovanije nego je to u stvarnosti. Nemojte da vas ovo navodnjavanje pokoleba, jer plastenik može funkcionisati i bez njega, zalijevanjem dirktno iz kante.

Svih 8 gredica su istih dimenzija (sem 4 vertikale) i istovjetno obrađene, što znatno pojednostavljuje izvedbu.

Konstrukciju povezati „Turban“ šarafima M6 dužine 80mm…kom.16

Cijena ovakog plastenika iznosi manje od 15Eura sa svim elementima!

Ukupna težina plastenika je oko 18kg a težina koja se podiže je upola manja!

Da bi se plastenik „upakovao“ u PVC foliju, u jednom komadu, treba nabaviti 4×4=16 m² folije za plastenike.

Sve ovo, malo detaljnije, može se naći na linku:

https://dl.dropbox.com/u/18324498/PLASTENIK-DETALJI.doc

Sačekati malo da se računar „napuni“!

 
Komentariši

Objavio/la na 01/01/2013 u Nekategorizirano

 

Heroji Latićke ulice

Napisao: Ante Granić

Vi , vjerovatno, nikada niste čuli za Latićku ulicu. Ali, da vam iskreno priznamo – to smo mi krivi, mi iz Latićke ulice, i okolnih ulica. Zapravo, nismo se potrudili da vam predstavimo našu ulicu i njene ljude, iako to oni – po našem sudu, zaslužuju.

Jer , naša ulica i njeni ljudi zaslužuju knjige , dobro ste pročitali KNJIGE , a ne knjigu , možda čak i film , ali mi to nismo kadri ni napisati , ni snimiti . A i da jesmo , naši ljudi su toliko skromni da oni to ne bi ni uradili , jer je ponezgodno pisati o sebi i snimati filmove . U ovom napisu , dozvolite nam da napravimo samo mali “kroki” , tek toliko da lociramo našu ulicu , i ulice oko nje . I da pomenemo samo neke od njenih heroja…

- Kakvih sada heroja , Bogo moj – reći ćete? E , vidite , kad bi vi sve to i znali , onda bi bila nepotrebna i naša priča . Uostalom , pričaju vam razne priče , često izmišljene i preuveličane , zabiberene takoreći , a naša priča je istinita , bar u našim očima , naši heroji su pravi – i tu su pored nas . Naša priča nije nimalo zabiberena , ako se izuzme jedan od naših heroja, koji se stvarno zove – BIBER !…Pa da onda počnemo. Običnu ljudsku priču .

LOKACIJA – i RATNI DANI LATIĆKE ULICE

Najprije dodje Ilidža, a onda put prema Sarajevu . Autoputić takoreći . I tako se vozi do blizu Stupa , tačnije do benzinske stanice , jer se odmah kod te stanice odvaja mali, vijugavi putić prema Latićkoj ulici, a onda dalje – prema Aerodromu . Odmah, kad nagazite na taj putić, sa desne strane će vam se odmah ukazati ogroman i lijep hotelsko – teniski kompleks, privatno vlasništvo … Sad, otkud tu u našem siromašnom okruženju tako bogat dragulj , mi nismo ispitivali – a nemamo ni vremena, dosta nam je i naše sirotinje. Kažu nam da taj dragulj koriste bogati ljudi, ili svadbenici i drugi slavljenici, a koji – bar u našem okruženju, žive na kredit !…Sad, kad svega ima u božijoj bašči – neka nam i toga . U komšiluku ….Šta ćeš, sirotinja prodala zemlju budzašto, da se preživi. A bogati jedva dočekali .

Preko puta tog kompleksa, sa lijeve strane toga putića prema Latićkoj ulici, nalazi se kuća, garaža i imanje obitelji STRUJIĆ, starosjedilaca ovdašnjih, i čestitih ljudi odvajkada. Valjda se ta čestitost vidi i po tome što ih rat nije mogao zavesti, nego su tu bili , i tu ostali . Rade . Samo im je MLADEN proveo svoj radni vijek u Francuskoj, u Parizu , i to četrdeset godina , a sada je tu . Boluje od teške bolesti , vratio se poslije penzionisanja i pobjegao od samačkog života i usamljenosti ….Da umre u zavičaju . Medju komšijama !

Malo podalje , približavajući se Latićkoj ulici , nalazi se jedna od najljepših zgrada seoske , islamske arhitekture – kao feudalni ljetnikovac , takoreći ! Oko te napuštene i već oronule zgrade , veliko je imanje najbolje zemlje . Tu na vratima Sarajeva . Sve je to otvoreno , napušteno – a i sama ljepotica seoske arhitekture je već sklona padu. Poginula je , naime , uz rat – njena vlasnica “Teta Halida” , sin joj se nastanio u Beču, a kćerka ljepotica , doktorica – ŠIDA , umrla je od stresova naprasno , i bez jauka !

A sve u vezi sa ratom.

A Halida je bila u ratu neka vrsta “ratne majke” za Latićku ulicu , jer i njeno imanje doseže do te  ulice ….a , na imanju se uvijek ponešto našlo za one koji bi – umakli snajperistima ….Kao JELENA BIBER toga dana , pretrčala nekako Latićku ulicu i uspjela doći do Halide – po nekoliko krompira !

JELENA I HALIDA – POD GRANATAMA…

- Kćeri moja !…( tako se teta Halida obraćala svakoj mladoj ženi )….kćeri moja , čuvaj se granata dok prelaziš livadu – govorila je ona komšinici Jeleni Biber , ispraćajući je ispred pomenute kuće , već načete brojnim gelerima i hicima iz raznih oružja . Sa planine .

A Jelenu je zapravo , nagon za životom nagnao da dodje ovdje kroz bezbrojne opasnosti , da bi donijela kući nekoliko krompira i drugih sitnica . Radila je ona to uvijek i ranije , tako da su komšije – sklone bosanskom humoru i u najtežim prilikama, govorile – da rat Jeleni ne može ništa , “jer se ona varaka – izmedju m e t a k a ” !…Ali, dok je Jelena odmicala i Halida je pratila pogledom – g r a n a t a   j e   p a l a  !…I HALIDE više – nije bilo !… Ni dženaze kakvu zaslužuje !…. Rat je opustošio Halidino imanje , ali je sačuvano u osnovi . I onaj dvorac je sačuvan , ali je izranjavan bezbrojnim mecima , i nije sasvim srušen . Nisu to dozvolili – IVANI , JOVANI i ALIJE , iz Armije BH . Duhom u prvom redu.

Da ih ne nabrajamo i ne – p r e b r o j a v a m o !

MINISTAR , SLASTIČAR i NIDŽO RAŠIĆ

Samo malo podalje , dio tog seoskog imanja na domak Sarajeva , izlazi na Latićku ulicu . I odmah tu , na čelu te ulice , nalazi se kuća i imanje porodice HEBIB , i tu je sada , još uvijek naš drugar AVDO HEBIB , nekada ministar unutrašnjih poslova ratne BH ….

Ne , mi se ne šalimo – zaista , tu je još naš drugar Avdo Hebib – on je tu rodjen , tu je sa nama odrastao , išao sa nama u školu , živio sa nama kao i svi drugi . Bio je baš drugarčina , žilav , otresit ,  i komšija “par ekselans”  , sa njim smo i u ratu bili na “ti”! A sada , šta da vam pričamo… Rat i posljedice . Šta da vam kažemo : pobolijeva i Avdo , baš pravo !…Pobolijeva , pa nam se čini da najčešće  s a m u j e ….Dobri naš drugar AVDO !

On je i jedan od saputnika – mladosti naše , lijepe i nepovratne ! I jedan od heroja i Latićke ulice ….Ali , nećemo mi sada o njemu . On jeste naš , ali će njegovu historiju i životnu priču pisati bolji od nas , jer on zaslužuje veliku knjigu .A možda i film . Tako bar mi mislimo . Mi , stanovnici Latićke ulice , i susjednih ulica .

A odmah tu na početku Latićke ulice , velika je i napuštena , prazna i lijepa trokatnica, čiji su vlasnici naše komšije ALBANCI , slastičari , davno nekada zaljubljenici u Latićku ulicu , sada su još u KANADI . Dodju , uredjuju , sredjuju kuću i oko kuće . I vratit će nam se . Tako svaki put kažu !…Bog zna da li će biti tako !

Do njihove kuće je kuća Nikole Rašića , zvanog NIDŽO , takodje i smrtima opustila , ali je u podrumskim prostorijama te kuće mala prodavnica i kafana RUSTIKA , koju drži obitelj BIBER , jer je Amir BIBER , borac sa brda ŽUČ – Rašića zet !

Radnja je registrovana na ime MAJE BIBER , Jelenine i Amirove kćerke , i autorice jedne od najljepših priča koje su u ratu i izbjeglištvu napisala sarajevska djeca .

Iz opkoljenog Sarajeva, Jelena , Zlatan i Maja – uz pomoć dobrih ljudi – izbjegli su i to u Njemačku , jer se počelo zuckati i pisati kako su djeca iz mješovitih brakova kopilad , koju treba – izolirati iz društva….! Eh !

A pomenutu priču napisala je MAJA kao trinaestogodišnja djevojčica u izbjeglištvu u u Njemačkoj , kad joj je tata poslao pismo pisano na brdu ŽUČ ,  u kome je pisalo da je poginuo i  heroj – ZAJKO , koga je Maja zavoljela iz priča koje joj je otac pričao, dolazeći ponekad sa prve linije na brdu ŽUČ !

A Jelenina radnja je i svojevrsna Ambasada Heroja Latićke ulice , jer tu svakodnevno dolaze na kafu , ili u kupovinu , preživjeli stanovnici Latićke ulice , i okolnih ulica . Kao i prije …. Baš tako , kao i prije : I dobar dan , i selam alejkum ( to će reci – mir s vama ) , i pomoz Bog i Hvaljen Isus…sve je to ovdje kao i ranije – normalno !

Lakše je ljudima kad imaju takav komšiluk , pa se imaju kome   izjadati , povjeriti svoje tajne…kao na ispovijedi .

Tako je radnja RUSTIKA , zaista postala svojevrsna Ambasada . I ispovijedaonica .

Ako imate vremena , navratite kod ZLATANA , Amirovog i Jeleninog sina , koji je sada ovdje našao tako teško nalazeće radno mjesto . A tu ćete – u Ambasadi RUSTIKA moći da donesete i pijete – i svoju kafu , što je jedinstven slučaj u svijetu .

Ali , o tom – na kraju naše priče !

SAGA O NIDŽI , ZLATNOM LJILJANU – i PORODICI MARKULJ

Pomenimo i to da su tu , prije par godina , NIDŽIN sin Mladen ( nastanjen u Italiji ), Mladenova sestra Jelena i zet Amir Biber – upriličili feštu za komšiluk , na koju su  svi došli . Ali , bez NIDŽE . Umro je od bolesti povratničke – jer je i on , sa unucima i Jelenom otišao u izbjeglištvo u Njemačku . A kad je rat završen – kupili su stari kamion i na njega natovarili sirotinju iz izbjeglištva i – vratili se svi u LATIĆKU ulicu. Ispratili su NIDŽU svi na vječno počivaliste groblja na Stupu , ispratili su ga svi . Bez razlike !…Duša stanovnika Latićke ulice , poslije rata ostala je – i s t a !

- I ne bi ih Bog iz te ulice pokrenuo više – kaže mi komšinica koja nosi svoju kafu u povećoj džezvi , da sa Jelenom i ženama iz komšiluka , podijeli dan u kafani. E , moj sine…vremena su teška , skupo je sve – a Jelena i Zlatan dozvoljavaju da donesemo i svoju kafu od kuće , tako je jeftinije…Često nam se u kafani i gosti pridruže…kaže mi žena iz komšiluka i dodaje: – To je jedinstven slučaj u svijetu da u kafanu možeš da doneseš i svoju kafu, te da tu serbez piješ i pričaš …Jelena je naš lijek , naš tješitelj , naš andjeo čuvar !…

M A R K U LJ I  i  NJIHOV LJILJAN

Eto , tu odmah iza Nidžine kuce , nalazi se kuća i imanje obitelji Drage Markulja . Svi ti Markulji su bili u prošlom ratu na pravoj strani , tačnije na strani armije BH ! Jedan od Markulja je , u grupi heroja Latićke ulice i okolnih ulica , predvodio obranu , čak i tenkom koga je sam kupio – ne samo ovog dijela fronta , nego i važnog dijela puta prema Aerodromu i opkoljenom Sarajevu . Mladić se zvao RINKO MARKULJ , i nosilac je ZLATNOG LJILJANA . Bio je to borac bez mane i staha . Ništa manji orden ne zaslužuje i cijela porodica Markulj , zatim svi borci ovog dijela Stupa , kao i svi stanovnici ulice Latićke !

Ah , da ne zaboravimo !….U Latićkoj ulici je u toku rata , kažu mještani , poginulo 45 ( četrdeset i pet ) ljudi – koliko se zna . I ne samo muslimana , kao što bi se kazalo stereotipski ….A oni koji su ostali i spasili se od čelične kiše ubitačnih granata , ostali su i dalje i svojoj Latićkoj ulici , a poneki se vraćaju i iz izbjeglištva .

Stidljivo i malo , ali se vraćaju . I Mladen Nidžin se vraća , svake godine . Uredjuje kuću . Kao i pomenute komšije Albanci . Jedino onaj heroj sa Zlatnim ljiljanom nije više tamo . Rinko Markulj , sin STJEPANA , zvanog Hari , i Kaje majke , te unuk Drage Markulja – nije više tamo .

ON POČIVA NA GROBLJU !

Bog mu dao rajske dvore , što nas narod kaže ! A razlog zašto on nije na terenu svojih herojskih djela leži u činjenici da je on , skroman kakav je uvijek i bio , poslije završetka rata otišao u Njemačku – “da nesto zaradi”  !…. Jer , on nije ni ratovao za privilegije , kao ni ostali junaci Latićke ulice , i okolnih ulica , i to ratovao na pravoj strani ….A onda – sudbina sama , kao kod starih Grka – jedino je sudbina bila – iznad Bogova !…Jedina iznad Bogova ! Tamo u Njemačkoj , zlatni ljiljan sa Stupa , iz ulice Latićke kod Markulja – PAO JE SA NEKE VISOKE GRADJEVINSKE SKELE I OSTAO NA ZEMLJI , bez jauka !

I to je to !…

STJEPAN I KAJA – STARA RAJA…

Danas , pred njegovom kućom , obitelj Markulj priprema zimnicu ….Bosanska duša je ostala u Latićkoj ulici i šire , nastavljajući borbu protiv zla i zaborava ! Kuća Drage Markulja nije ostala sasvim pusta . Sin mu Hari , otac onog Zlatnog ljiljana , dobričina , šeret…i onako , pomalo “na svoju ruku” , ostao je na starom pragu sa svojom ženom Kajom ( još uvijek u crnini ) , majkom onog Zlatnog ljiljana, ostao je tu pa šta bude da bude !…Oni , tu u dvorištu , pripremaju zimnicu i to od svojih proizvoda , koji ne poznaju nikakva oprašivanja , ni umjetna djubriva !

Tu je njihov i drugi sin , Kamenko sa svoje dvoje djece . Tako djed i baka usmjeravaju svu svoju ljubav prema unucima , od kojih im se odbijaju zrake neke tajanstvene svjetlosti i radosti — toliko potrebnih danas – “u teškom vremenu i nemirnu zemanu”…!

Svaki im je namjernik drag , i razgovor uz fildžan i čašicu primaju kao božji dar i nagradu ….Jer , šta je čovjek bez drugih ljudi ?!… A sin mu , vozač , nezaposlen ! Sad , to je zasigurno svačiji problem u BH , ali….mislim u sebi nešto : Bože , ako ovaj napis dodje u novine , možda će neki dobrotvor naći soluciju da u ovu herojsku obitelj – unese zrake svjetlosti….To jest , da zaposli nezaposlenog brata onog ZLATNOG LJILJANA….Da ne bude ono tračerski : Nema posla za Markulje !… Mada svi zlatni , i drugi ljiljani još nisu zbrinuti . Nažalost . I na sramotu !

Našu !

FINALE KOJE TRAJE…

Obećah napisati samo “kroki” o našoj ulici i njenim ljudima , junacima i herojima ulice Latićke , a ja odužio “kao – hodža teraviju” , kako se Bosanci šale . Ipak, treba reći da je ovo priča od prije par godina . Danas sjedim ispred kafane RUSTIKA i ispijam kafu koju je donijela     žena iz novog naselja “preko puta” . Jer , na onoj velikoj Halidinoj ledini , nikao je samo za godionu dana veliki , novi grad – dvadesetak višekatnica , tako da je sada Latićka ulica došla ispred tog grada , koji prijeti da će preći i na drugu stranu, tamo do Markulja . Nove žene , doselile odasvud , dolaze ovdje sa svojim džezvama u ruci , dok gosti ispijaju najmodernije kafe iz automata , koga ovdje plasira neka talijanska firma , a poslužuje Zlatan !…Čak i na – njemačkom ! Halidino imanje je zauzeo novi grad , srušen je i ljetnikovac ! Šteta ! I ove godine , kao i one opisane , Kaja ( još u crnini ) i STJEPAN – HARI – spremaju zimnicu ….I život teče dalje.

- Antone moj , izgleda da će grad preći i na našu stranu….Odosmo onda i mi odavde !

Pare , pare….šta će meni pare ?….Ali , drugim ljudima je potreban krov nad glavom !

Treba biti pošten … I – s o l i d a r a n !…

Sarajevo može da se širi samo ovdje , i dolje prema Doglodima… Hajde , hajde živ bio , popi….zamezi !…Zamezi , stara mu majka , ne dolaziš ti meni svaki dan “…! K a j a  donosi nove djakonije ! Sin Kamenko nije našao posla , otselio se “tamo odakle mu je i žena” ! Ali dolazi !

Pa da , knačno i završimo ovu našu priču , iako smo – ruku na srce – tek počeli ! Ah , da ne zaboravimo !….Svi su stanovnici ulice Latićke i okolnih ulica , zapravo… HEROJI !…. Ali, bez ordena !…Ili , ne baš sasvim tako. Jer , onaj Markuljev ZLATNI LJILJAN – NJIHOV JE ZAJEDNIČKI ORDEN !

Tako bar misli – autor !

 
Komentariši

Objavio/la na 22/12/2012 u Nekategorizirano

 

San (6) – Samo što ne fasova degeneka. Oklagijom. Velikokalibarskom.


Priča li je, san li je, java li je? Ipak samo…..!

Piše: Nadan Filipović

Kad je bahno na vrata samo što ne dobi dobra degeneka. Ljuta sijeda. Ko zolj. Zaklepeta ko mitraljez. Rafalno. Dere se, samo što joj proteza ne izleti iz zapjenjene gubice. Reuf okrenuo svoje napaćene oči k plafonu i ni mukajat. Samo povremeno, što je sigurno sigurno, kibne velikokalibarsku oklagiju koja se prijeteći krije i vreba ga iza njenih sinemaskop zovagu čijim dimenzijama nikakav rat ne bi mogao dohakati. Skuturio se kraj vrata na rezonskoj distanci, a oznojena mu ruka na šteki. 

-        Gdje si mahnitove mahniti? Nadigla sam sve na noge da te traže. Đe si londro vascjeli dan? Ma saću te….

No, brk joj se nasmija kad ugleda kese oko njegovih nogu, pa na brzaka promijeni ploču:

-        Joj crn Reufe, da bolan ne bio nisi kaku banku obio? Da se ba nisi učlanio u esdea? Odaklen ti ovlika hapa? Žiku ti cigara! Šteka na šteki. Apsolutno fantastično, kako onaj Emirov cigoš jednom kaza na televizoru. 

-        Hade ba, ne budalesaj. Čista sreća i nafaka. Vratio mi Midho dvjestotrijes maraka. Ja te pare već halalio jerbo je Mirso bježo od mene đe god bi me na vidiku vidi, bježo gore neg od četničkog snajpera. Nije imo, pa se stidijo! I sjetio se, hvala bogu, al sad se opario, pravo. Dobro ga ujagmih! Fali se, poslo mu sin milju i po iz Njemačke. Po nakom Njemcu. Nakav kođoja novinar, al ja sve kontam njihov špijon. Al asli pošten. Nije sebi ništa otkinio. Pa kad povratih taj dug velim hade da kupim štogoderce da se konačno ko ljudi najedemo. Nakon tolko vremena. Jel došla kaka novčana uputnica od vlašine i Lamije?

-        Jok! Pa poslali su prije mjesec dana. Ne mogu slat svaki dan. I nemoj okolo laprdat vlah-vlah. Šuti ba o njemu. Ko da ga nejma. On će nam morebit bit otežavajuća okolnost nakon razdjelbe. Valja nama sa našim živit. Svak će sebi, kako vrijeme ode. Mi šnjima hoćemo. Oni snama neće. Nema tu nafake. Biće razdjelba. Bez krvi ako prođe jamda će bit znak da je Allah dželešanuhu opet makar jednim okom na Bosnicu zent bacio. Dočim, onog mirnodopskog mira šta je bio nema više. I sljepu insanu je jasno da se mi ni u vlaha, a ni u latina tuspasit nemremo, a ni oni u nas. Tako nam je.  

Zglave mu nije palo na pamet da joj „prijavi“ one marke i dolare iz stana što mu je Mitar vratio. Garant bi namah povilenila i pošla angro trošit. Neka ih u šteku. Gdje da guticu zašnjira? Moraće se dobro prekontat, jer iz iskustva zna da Behkica lovu nanjuši baš ko istarski domuz-specijalac tartufe. I bolje.

Gladan li je u žene drob, gladne su njojzi i oči! Oba. Nisu džabe, kako je stariji svjet pričo, naši sarajevski Jevreji uvijek gonili ženu da se dobro nahališe prija neg će u čaršiju krenut da pazari. Znači, najtijeprvije sit drob i spisak njojzi u mubarek rukice, đozluke pojake na okice, pa onda nema pazarivanja budaleština. Najbolje je da joj svaki dan zakukucka – joooj, nema se, nemere se…biće poslije, sabur! Jaštaradi!

Dani su se i dalje tromo vukli pored ljudi sa već skamenjenom patinom čekanja na licu. Sarajlije čekaju svoga Godoa!

Kad jedan dan telefon učini zvrnd, zvrnd, zvrnd. Skoči i prihvati se slušalice. Mitar. Nazvao ga je na kraju roka koji je postavio Karl Bildt.

-        Sutra. Jesil čuo? Sutra. Tačno u dva kad mi je smjena. Ne kasni. Ni minute. Meni je zadnji dan. Nalazimo se na Vrbanji. Ne dođeš li, pozdravi se sa stvarima. Ovdje haraju pljačkaši koji hoće da se namire prije odlaska. Niko im ništa nit hoće, a nit može…

Nacrto se tačno u dva. Nasred vrbanjskog mosta Mitar. Mahnu mu da dođe. Pređe. Ovaj put nije bilo nikakvih papira. Taj se dan Vrbanja opet zamandali. Niko ni tamo, ni vam. Samo UNPROFOR. Nekoliko dana je bilo pravo guravo. Panika i bijes. Kamioni, tamići, zastavice, traktori, prikolice. Sve puno da punije ne može biti. Na nekim prikolicama mrtvački sanduci. Vađeni mrtvi koji s ovim krvoprolićem nisu imali ama baš nikakve veze. Svi idu u srpsku. I živi, i kosti, bog da živim vake grijehe prosti.

Policija i vojska je čak, po potrebi, i kundacima gonila one rijetke Srbe koji su htjeli ostati na Grbavici. Kako se sa prljavom vodom prolije i dijete iz tekneta, tako je i većina onih autohtonih grbavičkih Srba potjerana na put bez povratka.

Ostalo je bilo sve po dogovoru. Mitar je izvana zaključao sve četiri brave, a onda ključeve ubacio kroz otvor za pisma. Reuf je iznutra postavio dvije poprečne štange preko vrata i zakačio ih baglamama za štok. To je s Mitrom četiri-pet puta istrenirao. Ako budu provaljivali vala ima da se namuče. Neće valjda. Naslonio se na vrata i slušao. Iseljavanje je išlo više silom, nego milom. Čuo se ženski i dječji plač na stepeništu, treštale su kletve i svi sveci, a bog je postao najčešći seksualni objekt. Odjednom se sve utiša. Kasnije je čuo korake po stepeništu. Neki zastadoše pred vratima. Jedan kaže – Ovo je samo finta. Kakva vojna policija, kakvi bakrači. Daj vamo čekić i pajser da upadamo!

-        Ne budali! Najebaćemo. Dobro smo se namirili. I ovo što smo nakupili više je od očekivanog…Kombi već lego…nema se računa više pretovarat, a valja nam do Srbinja.

Prošla je noć, a sutra se na vratima započe lupa. Na prstima se došuljao do vrata. Proviri na špijunku. Policija! Pade mu kamen sa srca. Naši su! Skloni štange, otključa sve četiri brave. Skide lance. Otškrinu. Proviri. Trojica.

-        Štaš ti četničino ovde? Zar nisi nagulio sa svojom bandom?

-        Nisam četničina. Reuf sam.

-        Šta Reuf? Četnički špijun. Garant. Čim si šnjima bio i osto. Znamo mi take. Daj ključe da zaključamo i ideš s nama na ispitivanje na Marindvor.

-        Ma šta vam je ljudi, ako za Allaha dželehanuhu znate!?

-        Kakav ba Allah dželešanuhu! Nemoj sada Allaha zazivat. On ne radi u vanrednom stanju. On je ionako nas sve Bošnjake zaboravio. I njihovi bogovi su zaboravili latine i vlahe. Vala imaju i pravo. Nama svima treba nakav veterinarski, hajvanski bog, naprimjer u obliku junfera bikonje oštrorogatog sa onih našijeh soskih korida, bijesan zaobadač, a ne normalan bog. Nego, nemoj nam ba zapričave. I ne ponašaj se više ako neš degeneka i ne mudruj tude. Pape na nogice, pa hajmo pa-pa!

Reuf u sebi konta – „Joj papaka! Oklen su ovi šljegli?“

Doveli ga u marindvorsku stanicu. Ispitivali ga. Pošteno rečeno, nisu marisali. Ni zamahnuli. Kako je sve objasnio, a još najviše zahvaljujući starosti, pustiše ga. Međutim, po pogledima i stalnim došaptavanjima gentera i uniformisanih drotova aščarile je vidio da mu ne vjeruju. Previše je bila fantastična ta njegova priča.

Vratio se u stan. Polako je pijuckao Rubin vinjak i mezio nepodgrijani haše. Goveđi? Ma kaki. Trofazni. Taj se potrefio! Nije ni pomišljao da legne u tim grbavim grbavičkim noćima  zauzimanja „oslobođenog“ stambenog prostora. Mogao bi ga san prevariti, a tada zauzimači mogu upasti i eto ti partaja-sustanara makar pet godinica. Odrincaće po danu. Nako u odjeći, s jednim načuljenim uhom.

Čuli su se koraci po stepeništu. Gore dole, gore dole. Neko mu je oko ponoći zalupo na vrata, a on se snađe i povika: „Već zauzeto. Stante, ehaaaa! Borac armije beha. Sedmorica smo. Muzafereeee, dajder mi dodaj papovku da vidim ko je…Čekaaaaj jarane, saću jaaaa…samo ta repetiram..“ Odoše. Noć se odužila ko kišna dova u Gornjoj Maoči. Jutro se nekako nevoljko dovuklo na nagrđenu Grbavicu.

Zaredali su dani opštenarodne euforije zbog nepucanja, struje, vode, danonočno otvorenih kafića, kahvića, birtija, muzika, euforije koja će se polako, s vremenom istopiti kao februarska ledenica. Uskoro će se pokazati da je stvarnost pred njima užas jedan, tipa sa zla na gore. I sve gore.

Mitar mu se javio nakon dva mjeseca. Kazao mu da radi kao granični policajac u Višegradu. Baš Reufu bilo drago što se Mitar lijepo snašo. Nije prošlo ni pola godine a Mitar dobi otkaz. Tehnološki višak. Ne bi posla zijanio da je na radnom mjestu poštovo onu materinu, ali malo izmjenjenu, a la vako  – „sine gledat i pregledat nemoj, pa se ne boj“. Bio previše ažuran, igro se pravog carinika, nepodmitljivog državnog službenika čelična karaktera, te iznendano postade „tehnološki višak“. Sevep otkazu je bila situacija kad je pokušao da skine očigledno lažnu plombu sa jednog šlepera i da sve pretrkelja i uporedi sa „carinskom deklaracijom“. Nije blećak ni primijetio da su se sve kolege carinici i policajci odjednom izgubili. Prosto isparili. Valjda su znali da je to jedan od onih nedodirljivih šlepera. I ne samo da mu je šofer jebo sve po spisku, prijetio mu neurohirurgijom i pošo na njega montiračem, već ga je i šef smjene izružio na pasja preskakala napavši ga što nos gura tamo gdje mu nije mjesto, te da nekada treba i zažmiriti. Reče mu – „Sjedi ovde na ovu stolicu kod vrata i ne miči se. Ne radi ništa. Slušaj radio. Čitaj novine. Kompjuter da dotako nisi. Samo do vecea možeš otić! Jes čuo majmune majmunagiću što svoju radoznalu njušku guraš tamo đe joj nije mjesto?“

Žalio se ministarstvu u Banjoj Luci. Nakitio. Ljudi moji, znate li šta se ovde radi? Pa ovde se radi o čistom lopovluku! Golemom švercu! Heeej! Đe ste? Dolazite. Hapsite!

Ni mukajat. Mislio, valjda su zaprimili, pa obrađuju. Sve čeka da se pred carinarnicom zaustave policijska auta i iz njih izlete srpski Elioti Nesovi i na podugačak sinđir čvrsto povežu sve carinike, a na vrhu lanca šefa Vojislava od stodvajest kila i vlasnika osam kuća i dva-tri kafića. Sve jedan kroz jedan, a prije klanja bio poštar na Tomos-mopediću. Seoski. Eeeee, njega bi da vidi s pogolemom željeznom kuglom na nožnoj bukagiji. Bože pravde!

Sjedeći besposlen sanjao je otvorenih očiju kako mu u banjolučkim Banskim dverima Bilja Plavšić kači orden Karađorđeve zvijezde prvog reda o rever, onaj kraj srca junačkog. Fiksira ga onim svojim čeličnoplavim očima. I to požudno. On skreće pogled dole, prema ulaštenom parketu. Grli ga i tri puta ljubi i veli mu „Dok je takvih carinika u republici srpskoj ne moramo se mi Srbi bojati za svoju budućnost. Bravo Mitre i bog ti pomogo junačino…“ Trznu se i uze papirnu maramicu da obriše Biljin karmin sa obraza, jer je taj daydreaming bio kao onaj najdublji, noćni. U stvari, „probudi“ ga glas šefa Voje koji dreknu „Mrš otalen desno smetalo. U čošak, lezileboviću!“

Ne prođe pun mjesec a Milijana ga dočeka sa kuvertom i u njoj riješenjem o privremenom slanju na čekanje. Piše: „Gospodine Čeranić, obavešatavamo Vas da zbog momentalno prolazne teške finansijske situacije moramo smanjiti broj….čim iskrsne neko radno mesto mi ćemo Vas hitno nazvati da dođete na posao…“

Peh za pehom. Milijana opet pobacila. A njemu čekanje, odnosno malkice uljepšano napisan otkaz sa udicom a na njoj najbolji mamac na koji se svako kači. Nada.

Gdje li je? Mitar. Ne zna. A plaho bi volio da mu se javi. Čovjek. Baš komadina čojeka, materina sina, sina stare mirnodopske seljanke u koje je završio kućni „fakultet“ djetinjstva, bez kojeg su kasnije sve diplome, titule i najzvučnija zvanja, najobičnija sranja. Slabo je u četnike svojom voljom išo onaj u čijoj kući Sveti Đorđe ubija aždahu, a oči ukućana glede u zaštitnika Đorđa pobožno. Netrepćući. Iskreno pobožno glede uz mrmor molitve koja se utapa u tamjan. Ali, i Đorđe omanu. A ona šaka seoskih komunjara sva poletila u četnike, a Ratko, predsjednik mjesne zajednice, prozva sam sebe vojvodom vrišteći po selu – „Kolji Turkeeee!“        

I tako se završi ova priča koja će većini biti u rangu fantastike. Pisac? Valjda život. A možda je i istinita? Pričo mojoj materi nakav čojek. More bit lago, morebit dodo. Šta ja znam.

-Kraj-

 
Komentariši

Objavio/la na 18/12/2012 u Nekategorizirano

 

Crtica iz ratnog Sarajeva

Slobodan Žalica

Napisao: Slobodan Žalica

Član ultraspecijalne alpinističke jedinice, pod komandom gen. Divjaka, s bazom u stanu G. Bregovića u Nemanjinoj ulici, s radnom obavezom jedne državne firme, šparta u slobodno vrijeme po opkoljenom, i iznutra okupiranom, gradu u potrazi za vodom. Naravno, s kanisterom u ruci. Zna da su tadašnji mediji objavili da u gradu hara više od 30 paravojnih grupa, ali je optimista, i, s osmjehom na licu, drsko, probija kordon u V. Miskina ulici što ga napraviše Ćelini fajteri, k'o mrežu u koju treba da se uhvate svi za ratovanje sposobni…

Jedan se obrecnu: “A, šta je s tobom, kuda??” “Ništa ti to ne važi, ti papiri, hajmo u auto…” U “goljfu” parkiranom pored zgrade “Svjetlosti” već su dvojica; dok se nesuđeni Aljin alpinac uvlači na zadnje sjedište, jedan putnik, blijed, uzdrhtalog glasa procijedi: gotovi smo… kopanje rovova, na Trebević… Međutim, u alpincu neki neobjašnjivi optimizam ne da mu mira, tj. mjesta očaju, i radoznalo posmatra krajolik, znatiželjan kuda će ih odvesti…

Vidi: Baščaršija, Kovači… “goljf” struže uzbrdo, skreće u jednu pokrajnju ulicu, i zaustavlja se na asfaltiranom školskom igralištu. Nesuđeni alpinac multietničke vojske bosanskih Bošnjaka, sada krajnje radoznao, posmatra scenu: …na igralištu mnoštvo vojnika, uglavnom mladih momaka, svi naoružani… Prilazi im jedan, osmotri onu dvojicu putnika iz “goljfa”, oni snuždeni i smežurani, poblijedili… i izdaje kratku naredbu: u kombi!… koji čeka spreman za Trebević. Potom lik prilazi nasmiješenom alpincu, što pogledom miluje svoj Trebević (moleći se Bogu da odozgo šta ne trehne iznenada), podsmješljivo ga gleda i kroz krezava usta šarlatanski će: “Šta je s tobom, jarane?”

Nesuđeni Aljin alpinac-specijalac koji je upravo napunio 40 ljeta, pun životnog iskustva, sa zavidnim planinarskim stažem, daleko intelektualno superiorniji od krezavog lika, veselo-drsko ga strijelja pogledom, zboreći: “Evo, jaro, vidiš… poš'o po vodu za jedinicu, baza tu i tu…” Lik pravo zatečen. Nije da baš vjeruje, nije da ne vjeruje. Šeretski će: “Hajd’ ti nama očisti, onda, ovo dvorište!”

Naredni sat nesuđeni Aljin alpinac-domobran mete školsko igralište Osnovne škole u Saburinoj ulici, gdje se smjestio Ćelo sa svojima, jedan od stubova odbrane grada. Dok mete, sve ispod oka zvjera okolo, razmatrajući šanse da zbriše; al’ je rizik, safatali bi ga u bijegu niz strme sokake.

Kad, od ulazne kapije pomenute škole neka buka… gromoglasna. Grmi motor nevidljivog automobila. Eto ga! Naglo se zaustavlja na sred igrališta. Veliki džip. Otvara se prozor, izviruje kosata, raščupana glava, zaori se glas, kao da je nekog velikog glumca…

Alpinac još revnosnije maše metlom, al’ zenta ispod oka novu scenu… Svi okolni vojnici ukočiše se u stavu mirno. Ori se glas (valjda oberkomandirov?) kroz prozor džipa; nešto im bogara, prijeti, naređuje. Alpinac prepoznaje proslavljenog glumca, vazda jugoslavenski orijentisanog, i, oprezno ali sistematski, sve metući, približi se džipu, uhvati zgodnu priliku u pauzi monologa oberkomandirovog, i dobaci mu par molećivih riječi: …ne poznajemo se lično, ali iz čuvenja… novine i ostalo… taj i taj sam, mog si rođaka valjda igrokaze igr'o, daj pomagaj pobratime da me oslobode i u jedinicu vrate…

A, oberkomandir-nalik-na-glumca mrko ošinu ubogog alpinca, zakoluta očima teatralno, i riknu da ga svi čuju (da i sada potvrdi svoj autoritet kod lokalnih (para)vojnih fajtera): “Ne znam ja ništa!! obrati se komandiru!!!”

Aljin alpinac pretrnu. Noge mu drhture dok se povlači od džipa, na kojem se zatvara prozor, sa velikom metlom u ruci, da završi posljednje kvadrate igrališta. A u njemu neka snaga, k'o ona partizanska, narasta. Prkos. Onom krezavom liku, komandiru, veselo se obrati: “Ja završio…” “Hajd’ idi!”, veselo će on.

Alpinac dohvati svoj kanister, pa na kapiju. A tamo, stražar će mu: “Dobro si ti proš'o.” I tako, prvopomenuti, sve s noge na nogu, niz strme uličice svoga grada, slobodan k'o ptičica, oraspoložen spoznajom ali i povoljnim razvojem događaja.

Alpinčeva jedinica se ubrzo raspade. Svi veliki planovi, kako će čete ganjati po visovima Prenja, zaskočiti ih s leđa u Bijeloj… padoše u vodu, prvo, kad jednog nestade, pa drugog (zbrisali u Švedsku, našli posao u vladinoj službi u Zagrebu), i… iznenada, alpinac u svojoj 40. godini dobi otkaz; rekoše mu: nisi ni JNA čestito odslužio, a be-ha bi branio, tj. oslobađ'o… ništa od tebe! (Ništa mu ne rekoše o tome, da njegovo pravoslavno porijeklo jeste glavna smetnja postajanju Aljinim vojnikom, što bješe očito jedan kroz jedan.) Ovo izbacivanje iz redova “branitelja” jako pogodi nesuđenog alpinca koji i instruktor bješe — poglavito zbog garantovanog doručka (eurokrem, hljeb, mlijeko, čaj!) u obližnjem kafiću, svako jutro za članove ove spec. armijske jedinice. (Kakva je to privilegija bila, taj doručak, u ljeto 1992, znaju svi prebivaoci konc-logora zvanog Sarajevo; a, ovaj bi alpinac znao zamotati u papirnu salvetu hljeba namazanog eurokremom, pa nositi ženi i djeci, a bogme i komšijama.)

Godine mnoge prođoše. I, nesuđeni bošnjački armijski alpinac, inače Bosanac, uskoro uteče iz grada blokiranog izvana i iznutra. U zadnji čas. U dvorištu zgrade mu na Bistriku, oslobodilac zvani Caco počeo da ubija nepodobne, tj. ne-bošnjake. Uteče instruktor-alpinac, pa mu general osta bez kvalitetnog ljudstva, al’ u ‘vakim građansko-vjerskim ratovima važno je sačuvati glavicu na ramenima… I tako, put ga odvede preko aerodromske piste, pa kroz be-ha i zemlje Regije u slobodarsku Europu. Na putu sretne dobrovoljce iz Belgije i Austrije, te mudžahedine, što se borahu u Aljinoj vojsci, četnike i Ruse, članove Rašine armade, sarajevske ustaše (štab im bješe na Gorici), opet ustaše u Zagrebu i Splitu, arkanovce i šešeljovce u Beogradu, neonaciste u Ljubljani… Što je dosta, dosta je, zaključi i otisnu se preko Velike bare. Uskoro putovnica nova “leže”, i on se, doktoriravši u Školi života, odluči na povratak u grad svoga djetinjstva. A, svo to vrijeme onaj događaj iz Saburine nije mu dao mira…

I, jednog dana, dok je 21. stoljeće već uveliko galopiralo bosanskim stepama i mahalama, obre se najnoviji Sjevernoamerikanac u sarajevskom Mercatoru u Pofalićima. Dok bješe zabavljen kraj hladnjaka-pulta sa sirevima, ugleda jedan poznati lik… Glumac-oberkomandir! Na čelu mu piše: Josip Pejaković. Ovaj posljednji prilazi pomenutom pultu sa sirevima. Ne vidi, ili ne prepoznaje, bivšeg Aljinog alpinca. A, u ovome sve nešto kuha, al’ se obuzdava da ne napravi kakav belaj, pa da ga security spandja. Pogleda odlučno Josipa, zabavljenog promatranjem sireva, prostrijeli ga pogledom, i tiho, da obližnja prodavačica ne čuje, režeći ga oslovi i upita: “A, jesi li sačuv'o onog džipa, ‘92?” Josip-bivši-oberkomandir malo se trznu, zagleda u pitača… “Sjećaš li se ti mene?”, upita ga ovaj. “Sjećam, sjećam…”, Josip će. “A što si se, bolan, onako ponaš'o, negrađanski da tako kažem… kako te nije stid?” “Ma, i mene su… a dijete mi mobilisali…”, oberkomandir će, a sve se povlači. Prodavačica zapanjena gleda i sluša scenu. Alpinac će joj: “Evo, ovo vam je Ćelin komandir!” Onda se okreće glumcu-oberkomandiru: “Bruko jedna, fuj…!” A ovaj će mu: “Mogli smo te ubiti, da smo htjeli…” Onda bivšem Aljinom alpincu malkice pukne film (ne previše), zavika-sve-suzdržavajući se: “Ma koga ćeš ti ubiti, fakinčino jedna, da ti j…. i mater i oca!! nisi ti onaj koji određuje, i ubija, ima viša sila koja odlučuje!”

Glumac zašuti i žurno se udalji. Ode prema odjelu sa povrćem, pa između polica, sve praveći krugove, do kase.

Iskusni alpinac odluči da ubuduće ignoriše glumca. A, prije no što se to desi odluči da upozna javnost sarajevsku i šire, o aktivnostima još jedne tadašnje Aljine paravojne grupe, pod oberkomandom izvjesnog Hadžibajrića, što ga zatvori, i maltretira, u hotelu “Evropa” (zajedno sa još 24 sarajevska pravoslavca, koje nazvaše Srbima, iako je alpinac znao da Srbi žive u Srbiji, i da je ovo nelegalni, podli, akt Hadžibajrića & drugova, ovo zatvaranje vlastitih (be-ha) građana), malo iza događaja s Ćelinim glumcem. Ovu zgodu iz ljeta ‘92. u Saraj-ovasima alpinac-intelektualac pretoči u ilustrovanu dramatsku storiju i objavi u Oslobođenju, no, bez većeg odjeka, tj. ilustrovana reportaža nimalo ne ganu većinska, novokomponovana bošnjačka srca, čiji preci bijahu bosanski krstjani. Štaviše, dojaviše mu da više nije dobrodošao na svoje ranije radno mjesto, a direktor firme mu uskoro uruči otkaz.

No, sve ove nezgode alpinac ne dopusti da se izrode u udes. Kao instruktor, sljedbenik Goetheov, znaše za čarobnu mantru, upotrijebi je, i, za par godina, poravna stvar…

(Poslije je alpinac viđ'o onog glumca kako voda malu pudlicu po sarajevskim parkovima, ali ga je ignorisao upravo zbog vlastitog digniteta, ali i poštovanja za novi pasoš koji mu svaki dan grije, i restaurira, smrznuto bosansko srce, te 1992. godine.)

 
Komentariši

Objavio/la na 13/12/2012 u Nekategorizirano

 

San (5) – Ručak i i(n)ventura


Priča li je, san li je, java li je? Ipak samo san!

Piše: Nadan Filipović

Sasu se tišina u srču. Skoro četiri godine su prošle. Pogledom je milovao zidove. Kao da su u njima upijene uspomene. U hodniku njihovi kreveti. Proleti mu – Eški papana! Spavaju u ganjku! Što li? Šta li him je?! Kuhinja ista. Šta li je u sobama?

Sjede u skučenom dnevno boravku. Sivi kauč. Behka i on imali zeleni. Ovaj nije njihov. Đe li je zaglavio njihov? Bog zna. Milijana kraj šporeta. Oko kafe. Zraknu! Dedo kafa! Aaaaa! Otkud Dedo kafa kod njih vamo? Na Grbavici. Široki su božji putevi, a još širi švercerski, posebno u toku ratova i nestašica. Po danu se ratuje, a po noći pomalo trguje…svako svoju arabicu gurka…

-        Mitre sine, ja sam sve ovo vrijeme konto da je neko garant opuho sve stvari prije nego što ste vas dvoje uselili? – diplomatski poče ispipavat teren.

-        Ma, jok bolan! Pusti to. Sve je u redu. Hajmo prvo popit kafu. Pa ćemo onda popričat ko ljudi.

Milijana donese veliku džezvu, šoljice i šečer u kocki. Otkad kocke nije vidio. Zamirisa kuća kafom. Udiše kahvaji.

-        Reufe, bi li vi radije iz fildžana?

-        Kakvog ba fildžana, ženska glavo?

-        Pa, vašeg!

-        Hajde, ne šprdaj se sa starim čojekom, bona ne bila. Kakvi moji fildžani, kakvi bakrači!

Nestade u sobi do ulaznih vrata i eto je sa fildžanom u rukama. Onim „pravim“, sa zlatnim mjesecom i zlatnom zvijezdom na dnu.

-        Aaaaaa! Tobe jarabi, tobe estagfirullah.

-        Ništa Reufe, bez aaaaaa! Evo ga.

Ostade zatečen. U „četničkoj“ kući pije kahvu iz fildžana, aščarile islamskog predznaka.

-        Eeee, jel legla kafa? Neka, neka, bogu vala! A sada, na poso.

-        Kakav poso moj si mi Mitre? Ako je vakat namah mrijet, vala nije radit!

-        Mila, dajdervamo blok i tacnu.

Milijana odvori najdonju ladicu i donese blok. Lipa. Smeđkasto-žute korice. Donese i jednu tacnu dobro umotanu celofanom. Na njoj Reufova francuska kapa sa pipkom.

-        Evo Reufe ovde para i dokumenata. Na tacni. I tacna je tvoja. I kapa za čitavu glavu.

-        Kakvih para i dokumenata, crni Mitre?

-        Lektimacije, rodni listovi, vječani list, rješenja o pemzijama, dvije i po hiljade maraka i šesta dvajest dolara. Američkih. Švedskih kruna šeset samo bilo. Prebroj.

-        Ma đe ih nađe?

-        Ma prvo prebroj. Dvaput. Što je sigurno sigurno. Pare su da se broje. A nađoh ti štek sasvim slučajno. Skido onu tvoju sudžuku i suhovinu, kontam bolje pojest da se ne ucrva, pa vidio da je više štoka zid zagipsan. Zagrebo šarafcigerom i ispade evo baš ova najlon kesica sa parama.

-        Nemoj me ba stara zajebavat. Našo pare i cijeli rat ostavio. Sanjam li?

-        Ne sanjaš. To su tvoje pare. Đeš sanjat vlastite pare u rukama. Keš ne može biti san. Dočim, kako vi muslimani kažete, haram bi bile za Milu i za mene. Dosta što ne možemo imat djece, pa mi više božjih kazni i ne treba.

-        Odakle si Mitre?

-        Iz okole Kalnovika. Niko mi u familiji nije lopov bio, pa đe ću se ja prvi olopovit i to s tvojim parama. Proklela bi me pokojna majka s neba. Ona je mene učila stalno i stalno, ma do dosade, govoreći – sine Mitre nemoj, pa se ne boj! Ko papagajka crna. Pokoj joj dobroj duši. Prekrsti se. Dvaput.

-        A sada ivetura!

-        Kakva inventura?

-        Ivetura od svega. Haj vamo!

Skoči i povede ga u prvu sobu. Sve njihove stvari složene i prekrivene bijelim čaršafima. U polumraku mu se ukazaše bijeli duhovi.

-        Kaučeva masivnih komada dva. Bračni krevet, masivni, sa madracem, samo uspravljen uza zid, radi prostora, komada jedan. Štrihiraj! Sto na razvlačenje, komada jedan. Stolica tapeciratih komada šes. Štrihiraš li? U ovim kutijama su tanjiri, a u ovim staklenina i escajg. Svaki komad zamotan u novine. Hočemol brojit? Ne treba, kažeš. Ništa. Onda štrihiraj jer sve je garant na broju. Tepisi, komada četri. Oprani. Frižider Gorenje odmah isključit kad je naš uključit, oprat prije toga sirćetom, komada jedan. Kolor televizor Grudig, njemački, u boji, radi, nismo ga koristili, vjeruj mi, komada jedan. Gramafon Toska komada jedan. Ploča raznih narodnih pjesama, komata šesetšes. Navijali i slušali, najviše Safeta, Zehru i Hokija, al su sve na broju. Slike, zamotate u najlone, sa zida, komada šest. Idemo dalje….Drina sarajevskih šteka, komada ćeteres…u kauču bile…

Reufu se mokra potkošulja slijepila na leđa i prsa. Bog te mazo, sve netaknuto, sve popisano, neoštećeno.

-        Samo smo koristili peć i elemete u kuhinji. Peć je čista, ko nova. Pogledaj…majke mi ko nova. To moja Milijana sve temeljito…

-        Šta ću gledat, bolan ne bio Mitre. Zamantalo mi se od inventure. Koliko je sati?

-        Tri i petnest. Imaš još dosta vremena. Sjedi. Uživaj!

-        Reuf zapali, pa će diplomatski – „E jebem ti ovaj građanski rat i one što ga zapališe….“

Na to će Mitar – „Pa što se ondak nisu građani izmeđuse klali? Što su ondak nas seljake u vojsku gonli kad je rat bio građanski? Svi smo mi Reufe pušiona stroga! Svi na zijanu osim guzica gore. Njihova su djeca sva na broju. Smjestili ih napolju, a kad se povrate sve će to bit ministri i bizmismeni. Od korpice jaja napraviše krvavu kajganu, al od kajgane se ne mogu jaja opet sčitavit. Jok bolan! Kakav građanski! Hajvanski, hajvanski!!! Svi mi mali ljudi smo ko hajvan nasafunjata mozga! Svi! Hajvan za gonit! A posebno ovi moji. A ti se o svojim prekontavaj. Neću ja. Znam ja sve nas, jebo ti sve nas!“

Reuf mudro udunu. Još su malo posjedili. Mira ga je pitala za nekog hodžu koji piše zapise. Zamolila ga je da se raspita. Došla bi da joj napravi zapis. Ali, kad se sve smiri. Kaže – mi Srbi smo uvijek više vjerovali odžama, neg li našim popovima.

I njena je majka zatrudnila tek kad je bila kod nekog odže izokole Rogatice. Zapiso joj baš jak zapis. Grande! Supet zvijezdica! Rodila petero.

-        Vrijeme je! Hajmo Reufe.

Pozdravi se s Milijanom. Zahvali se. Ona mu je nazor utrpavala onaj „Lipa“-blok, ali on reče neka ostane.

Siđoše niz polumračno stepenište. Hodali su šutke prljavim ulicama punim smeća, olupina od auta, odbačenih frižidera i peći. Kad odjednom Mitar reče – Hajmo vamo!

Uvede ga u samoposlugu. Puna svega. Kao u najmirnodopskija vremena. Mitar bira i meće u korpe. Začas se napuniše. Svega, baš svega. Reuf pođe rukom ko da će za džep. Mitar ga presječe pogledom.

-        Jok Reufe! Moje je ovo. Umjesto kirije. Ma šalim se. Ponesi i pozdravi ženu.

Kad su izašli i približili se Vrbanji Mitar ga posjede na jednu klupu. Nage mu se više glave pa će:

-        Imaš još više od pola sata za preći kod tvojih. Znaj da ja dobro znam da ćemo mi uskoro sa Grbavice. Za nas policiju to i nije neka tajna, ali šutimo da se ne stvara još veća panika među narodom. Nego, daj ti meni telefon na koji te mogu nazvat. Proradili su vam telefoni, a ja ću te znat nazvati. Ne brigaj se. Kad te zovnem dođi i budi par dana prije neg što se mi pokrenemo da idemo. Svim stanarima u ulazu ću reći da si moj rođak Risto iz Draca. Samo šuti. I ako što rekneš reci srpski il ekavski. Znači, puno ne progovaraj da ti nešto tursko ne izleti. Da ne primjete da nisi naš. Jezik glavu sječe. Kad mi izađemo ja ću te zaključati, a prije toga ćemo iznutra osigurat vrata sudvije željezne štange da se ne mogu lasno izvana provalit. Metnuću pravu naljepnicu „Zapečatila vojna policija. Ne ulazi. Uviđaj je u toku. Vraćamo se uskoro.“ I nek ti je bog na pomoći. Ako sve prođe kako treba, a daće bog, eto vam stana i svih stvari, ali, znaj da ima i rizika. Opet, ko ne rizikira ne profitira, jer ako u stan upadne neko od tvojih kad moji nagule, trebaće deset godina da ga izgoniš. Pa ti kako hoš! Hajmo sad. Vrijeme je da ideš tamo. Kod svojih.

Dođoše do mosta. Mitar se napravio hladan kao svaki službeni policajac. Namrštio se da kolege ništa ne primjete. Ne pruži mu ni ruku. Glasno će:

-        Eto bre Turčine, jesi li se lepo nagledo Grbavice? Ako jesi ne zaboravi da je Grbavica bila naša, da jeste i da će ostati. Da sam ja na tvom mestu ne bi više dolazio i čačko mečku u pičku…reče glasno da sve kolege čuju.

Reuf ukapira išaret. Pokunji se, poprti one poduplane kese koje samo što ne pucaju. Urezale su mu se u dlanove.

-        Eheheeee! Hoćeš li se sad najesti gladni Mujoooo? Najedi se naše muke, useri se do vrata, crkni u vlastitim balinskim govnima  – povika za njim jedan od mlađih policajaca, dok su se stariji očigledno snebivali, zgledali izmeđuse i indikativno vrtili neodobravajućim glavama.

-        Papčina. Šljegljo. Neizlječiv. Sjebaće i njih njihovi papani i papanitis. Ko naši hojrati nas – u sebi će Reuf.

-Kraj slijedi u idućem nastavku-

 
Komentariši

Objavio/la na 08/12/2012 u Nekategorizirano

 

Zla vremena – “ZASTAVNICI”

Napisao: Ante Granić

Samo što su se pojavili iz podzemlja, zagazili su u mutnu i nadošlu vodu, pošto su prethodno promarširali kroz sve tunele gradske kanalizacije .

Marširali su oštro, odsječno i uvježbano – kao da su programirani. Nosili su crne zastave na visokim jarbolima i gazili sve dublje. Iz jarbola je izbijao mrk i gust dim, koga je vjetar, skupa sa mirisom krematorija, raznosio okolinom .

Ljudi su se uspaničili. Radnici, iznenadjeni, napuštali su fabrike, službenici kancelarije… djeca igrališta. Svi su, u trku, stavljali gasmaske i bezglavo hrlili na obalu rijeke. Čak su i slijepci, slijedeći pravac nadolazećih zvukova, teturali sa ispruženim bijelim štapovima. Konačno su i penzioneri, u panici, počeli telefonirati jedni drugima.

Uto su se, na obali rijeke, pojavili  brzokrili gavranovi i zaklonili sunce. Zastavnici su im mahali isukanim sabljama i pozdravljali ih. Na obali rijeke sjatio se silan svijet.

Da zastavnici nisu bili obučeni u crna odijela starinskog kroja, i da nisu uzvikivali parole, svijet ih ne bi ni primijetio. Vidjele bi im se samo zastave. Ovako, u šumi jarbola, vidjeli su se i oni – zastavnici, kako gaze sve dublje i dublje, vitlajući sabljama i sijekući  posvuda oko sebe njegovano, pitomo rastinje, cvjetnu pitominu iz koje su, uz panične krike, izlijetala i bježala jata plemenitih ptica.

Uzalud su ih ljudi  sa obale odvraćali od svega i dovikivali im da ne idu na dno. Ništa nije pomoglo.

A onda su im brodari počeli dobacivati spasilačke kolutove. I to je bilo uzalud. Zastavnici, slijepi za sve osim za pravac u kome su se kretali, marširali su sve dalje i upadali sve dublje. Iza njih je ostala prosječena putanja sa snopovima palog, plemenitog raslinja i jatima mrtvih ptica.

Odjedanput, neki ljudi su se počeli sakupljati i na drugoj obali rijeke. Oni su, naprotiv, bodrili zastavnike i pljuvali na masu ljudi sa druge strane. Uzvicima su bodrili zastavnike da gaze sve dublje. U jednom trenutku i kobac lešinar skrili i kljunom stade probadati zastave, da ih napada ne bi li ih odvratio od samoubilačkog pohoda na dno. Ni to nije pomoglo.

A tada se dogodi nešto nepredvidjeno: voda je počela nadolaziti u snažnim i iznenadnim talasima, tako da je zastavnicima već potapala koljena, nadolazeći im gotovo do pupka. Ona grupa koja navija za njih bodrila ih je i dalje, dovikujući im da zastave podižu što više da bi se bolje vidjele. A zastavnici su gotovo urlali da se nikada neće predati, iako se, uistinu, nije vidjelo ko ih i zasto ih goni … Oni su zastave nosili do dna, makar ih je voda prekrila sasvim.

Pomahnitalost zastavnika uzimala je sve više maha. Vičući, oni su udarali jarbolima jedni druge, tako da su oni, ubijeni, sa čvrsto stegnutim rukama plovili niz rijeku. U jednom momentu, voda je preostalim zastavnicima došla do grla, a onda i do same brade pa su se i oni uspaničili. Sa rasplamsavajućom strašću, oni su vikali onima koji su ih bodrili da im što prije dobace trofeje.

U gomili navijača, najprije prestade pljesak i bodrenje, a onda po vodi počeše pljuskati nekakvi čudni predmeti. Skriliše i orlovi lešinari. Tek tada se jasno vidjelo da su bačeni predmeti, zapravo, sami leševi i kosturi, iznad kojih se izvijao onaj dim iz jarbola i širio dalje miris krematorijuma.

Dolje pod vodom, zastavnici su i dalje čvrsto držali jarbole i podizali ih da se zastave što bolje vide… Ispod vode, u posljednjim trzajima, oni su lupali jarbolima po leševima i kosturima, tako da su kosti pucale, a leševi se komadali i plutali nizvodno. Zastavnici su se mahnito smijali i tonuli sve dublje.

Na kraju, nisu se vidjeli ni oni ni jarboli. Ostale su samo zastave rasprostrte po vodi, ispod kojih su na površinu počeli izbijati i otpatci iz kanalizacije. Jata gavranova slijetala su na njih.

I zastve su, odjednom, počele da tonu. Silan svijet poče da skida  gasmaske i da se smiruje. Penzioneri izvadiše duvankese.

A oni ljudi što su bodrili zastavnike, bodrili su ih uzvicima i dalje, počinjući gromoglasno agitovati sakupljanje novca za njihov spomenik. Silan svijet se poče krstiti od čuda. Jedino su slijepci, slijedeći pravac uzvika, teturali na drugu stranu rodne rijeke.

A kad  su i zastave  napokon  potonule, ogromna masa svijeta sa skinutim gasmaskama s olakšanjem poče da se razilazi u svim pravcima.

I razišli bi se svi, zasigurno vrlo brzo, da se nije – opet i iznenada, pojavila… nova grupa – sa zastavama!…

(SVIJET, Sarajevo – 26 .12.1996.)

 
Komentariši

Objavio/la na 04/12/2012 u Nekategorizirano

 

Paljanski rat lažima

Napisao: Malik Kulenović

LAŽI, laži, laži me, ti to radiš najbolje – riječi su melodije koje će poklonika muzike vezati za ime kantautora, Alku Vujicu. Oni koji muziku stavljaju u drugi plan, a politiku u prvi, na pomen istih riječi bez razmišljanja će reći SRNA.

Novinska agencija tzv. Republike Srpske SRNA u laži nema premca. Jedno je sigurno: kada se govori o poslu, u ovom slučaju o ratu informacijama i dezinformacijama, SRNA ispunjava zadatke koje su joj postavile političke snage sa Pala.

Vrijeme danas nije samo meteorološka kategorija. Vrijeme danas je i vrijeme političkog raspoloženja i neraspoloženja. Na njega mogu da i te kako utiču oni koji su dobili radni zadatak, da to vrijeme učine ovakvim ili onakvim.

Nakon gledanja priloga na srnećoj televiziji o pogibiji u centru Sarajeva od gelera granate ispaljene sa Mrkovića, sportistkinje i dobrog đaka Maje Đokić, djeteta dvoje poznatih sarajevskih intelektualaca, ostaje mučnina u stomaku i potreba da se izađe na čist zrak. Uz slike poginule djevojke bivši Sarajlija Ljubomir Ljubojević je izrekao gnusnu laž. Laž da su Maju, djevojku ( prije djevojčicu) pri pokušaju prelaza na Grbavici kod stadiona Želje, silovali i ubili Muslimani, i konačno odnijeli na Titovu ulicu i ostavili pored kratera nastalog granatiranjem. Bila je to laž koja kod primitivnog puka izaziva mržnju i želju za osvetom.

Bio je to samo dio laži i uvod u drugi prilog u kome se vidi kako je žena pogođena snajperskim metkom. Snimak je preuzet od RTV BiH. SRNU nije interesovalo ranjavanje žene, već kako to da je kamera RTV BiH mogla uhvatiti taj detalj. Komentator objašnjava mogući scenarij, a sakriva činjenicu da je snajperista sa Grbavice prethodno pucao pola sata po dijelu ulice koju je kamera pratila.

Vrijedi li konačno o ovome pisati? Sigurno da. Iz razgovora sa mnogim koji su osjetili efekat takvih priloga, proizilazi potreba za ukazivanjem na nešto drugo. Da li imamo pravi pravovremen odgovor na ovakve poteze neprijatelja? Da li smo sposobni za specijalni rat? Borba sa neprijateljem se vodi osim puškom, topom, granatom i ubojitom informacijom, dobro osmišljenom propagandom. Pisana riječ, TV i radio prilozi zavisnih i nezavisnih medija, posebno državnog, RTV BiH, BH-Press, moraju biti ubojitiji, nedvosmisleni, istiniti, propagandno sročeni i osmišljeni. Tada nikakva laž neće imati utjecaja na vrijeme danas, a osobito na ono sutrašnje. I na kraju treba reći da su dva lažna i uvredljiva priloga sa TV SRNA otvorila pitanje vođenja propagandnog i specijalnog rata, političkog marketinga, kao i pitanje kakvi su rezultati naše borbe koju vodimo putem medija.

Večernje novine, 13. april/travanj 1995.

 
Komentariši

Objavio/la na 29/11/2012 u Nekategorizirano

 

San (4) – Ponovo na Grbavici. Nogom


Priča li je, san li je, java li je? Ipak samo san!

Piše: Nadan Filipović

Mitar u hodu lista Reufove dokumente. Zastade. Malo. Ponovo ih pregleda i vrati. Problijedi. Šuti Reuf. Šuti Mitar. Šute u tal. Vuku se polako prema Rave Janković.

- Znam ja tebe Reufe.

Reuf zastade, pa drhtavo propiskuta – Ssssine dragi, mmma šta sine, unuk mi moreš bit, pa nije vala red da samnom starim praviš ššššegu. Nikad me vidio nisi, nikad te vidio nisam. A ti mene, ko biva, zzznaš?

- Znam, znam. Ti imaš kćerku Lamiju, zeta Rajka, imaš dva unuka Alena i Damira. Oni žive u Švedskoj. Jel tako?

Reuf se sledi. Stoji. Neće noge da slušaju. Bog te mazo, pa ovi sve znaju. Kakvi li su to maksi – špijoni. Udba je slijepo maće, a ne mala maca za četničine. Baš ona najmalehnija. Ja, jebenijeh li igrača!

- Mitre sine, de, živ mi bio, gukni kako ti to mene znaš, pa da se zaokrenem u mjestu i da se vratim oklen sam vamo pošo. Da ne vilenim od te vaše tajne milicije…

- Kako neću znati! Pa, ja živim u tvom stanu. Zapo me kad se dijelilo. Imam i rješenje. Za privremeno korištenje. Imam sve Tvoje dokumente, pisma, slike. Vidječeš kad dođemo. A i ti me zapade u ovoj malo vjerovatnoj slučajnosti. Od vas osamnaest ti mene zapade, od nas osamnaest ja tebe zapade. Prije se dobije na lotu nego da se strefi vaka situacija. Ali, neka. Tako je grah pao. Više tebi, nego meni.

Reuf sjede na jedan polupani žardinjer. Okreće se ringišpil izbušenih kuća i crnih fasada. Ringišpil Grbavica! Okreće li okreće. U čevrntiju. Samo što se ne bajlisa.

- Hajde Reufe, ne boj se. Tvoj je stan, ali sad je moj. Privremeno. Dokle? Ne znam! Reko sam ti. Opet će se sve preokrenuti. Opet će bit tvoj. Daće bog. A zasad je moj. Hajmo na kafu u moj…ne, izvini, u tvoj stan.

- Pa kako ti jami baš moj stan?

- Kad se nisi dvije noći vratio, prvi ti komšija, Jovo Krivokuća, onaj zvani Zimzelen, zalijepio na vrata od tvog stana „Zauzeto – Srbin – prvoborac-ratni invalid. Ko pokuca u njega se puca. Minirato!“ Malo bio ljut na tebe što uteče vašim i to bez pozdrava. Konto unutra smjestit sinove da ti čuvaju. Pičo mi je da su neki lješinari prilazili vratima sa spremnim pajserima, ali Jovo bi uvijek izviri i reci bi toj bagaži – „Samo naprijed! Juriš! Hajmo muda pokazivat! Već su dvojica vaših kolega dobili kugle u glavu samo kad su šteku dofatili. Gledajte ostataka mozga i krvi kod vrata! Ne smijemo još čistiti dok murija ne odradi svoj poso. Lud ba čojek unutra. Veteran iz Hrvatske. Naubijo se ustaša, pa sad došo da se nakrka vas usraša….hajde, hajde ako petlje imate…“.

A mozak i krv svinjeći. Boga mi, izgleda da niko od tih „boraca“ nije smio provjeriti govori li Zimzelen istinu ili ne. Kad sam ja došao sa rješenjem, ono, znaš, zaglavlje, štembilji i još trojica kao primopredajna komisija,  onda se tek Jovo smirio, reko mi ko je u stanu živio, i pomogo mi da smjestim sve tvoje stvari i da ih popišem…

- Kakvo popisivanje, bolan ne bio! Prvo ću do mog Jove, da ga zagrlim, da ga izljubim i da mu se zahvalim…

- Nećeš.

- Zašto?

- Pokojni je. Ubio se. Skočio sa najgornje terase. Pao na trotoar pred kućom i na mjestu mrtav. Razlog? Dva su mu sina poginula u jednoj nedelji. Bajagi specijalci. Kupila vojna policija mlađ, a oni poletiše! Za srpsku! Zeleni. Ostaviše duše na Teočaku. Puko Jovo od tuge i kokno se. Pokoj mu dobroj duši.

- A Staka? Žena mu!

- otalno pobudalila. Na Sokocu je. U ludari. Po cijeli dan svezana. Ulancima. Pjeva.

Reuf zamuknu, a Mitar se samo krsti kad god spomene pokojnog Jovu. Utom dođoše i pred kuću. Stali. Više stao Reuf. Gledi zaljubljeno nekako prema drugom spratu. Eški – store iste. Na balkonu se suši veš. Na balkonu samo fali Behka sa viklerima i svojim predkahvenim kezom i onim – „Štas stao i zagledo se ko telešce u šarena vratašca? Leti, voda vrije, kahva samo što nije!“

Penju se mračnim stepeništem. Noga za nogom. Ko da ide na vješala. Valja proći pored Jovinih vrata. Mitar polako iza njega. Reuf konta – „Nije ovo slučajno. Matrak slučajnost. Naštimo četnik da ga zapadnem. Mora da će me koknit. Četnik ima debelog motiva da me likne. Behka neće nikad ništa saznati. Ona ni pojma nema gdje sam….“ Srce mu je drhturilo u grlu.

Mitar nekako „šifrirano“ pokuca na vrata. Dva puta dva kratka udarca, a onda pet puta u vrh vrata.  Pa onda zagreba sa strane, po oba štoka.

- Jesil to? – tihi će glas iza vrata.

- Jesam. Otvaraj.

Otključava se jedna bravu, pa druga, pa treća, pa konačno i četvrta. A onda se začu zveket od ona tri sigurnosna lanca. On i Behka imali dvije brave, a njihov milicioner četiri i bilesi tri lanca dopune. Mora da onda grbavički civili imaju po deset brava.

Vrata se konačno otvoriše, a iz polumraka izroni lice nake malene ženice, očiju vranih ko dva poluposrkana fildžana.

- Milijana!

Pruži ruku.

- Reuf sam! Dobar dan. Možel se?

Nježno prihvati malene drhtave prste koji samo ovlaš dotakoše njegove, pa se naglo izmakoše.

- Hajte, izvolite ili kako se i u mom selu izmeđuse govorilo „hajte bujrum!“ Ko kad je u selu mi vaših bilo triput ko naših. A svi smo tada bili naši. Da.

Nastavak slijedi

 
Komentariši

Objavio/la na 26/11/2012 u Nekategorizirano

 

Zemlja o kojoj sanjaju odbjegli mravi

  Napisao: Dubravko Brigić

Sarajevo je ostalo bez Sarajlija. Onih koji su otišli namnožilo se više nego onih koji su ostali. Naš saradnik Dubravko Brigić još jednom postavlja pitanje ko su i zašto su otišli? Možda i mnogo važnije, zašto i oni koji su još uvijek tu žele da odu?

Bio je peti april, bio je peti travanj ‘92. kad sam, kao dežurni novinar, izravno izvještavao sa prvog dana smrti: od Dobrinje do Skupštine BiH kolona ljudi koja bi da raspiruje mir. Kao da hoće pet posto veće plaće.

Pratimo ih sa reportažnim kolima. Javljaju mi da sve ide u program. A, u stvari, sve ide u… Broj ljudi se povećava. Tada još nisam znao da oni stvarno jesu samo – broj. Zbog preglednosti sam na krovu kombija. Ulica “Bratstvo-jedinstvo”, pucaju na nas bojevim mecima. “Brigiću, snimaj ovo. Vidi šta nam rade”, jedan čovjek mi donosi čahuru. Krupni kadar.

Snimatelj – Jan Beran. Vozač ne smije dalje. Pred Skupštinom: ranjeni ljudi. Krv, raskrečene noge. Pridružuju se Rade Šerbedžija i Kemo Monteno. Potom stiže Mladen Paunović. Potom Ivica Puljić. Potom je sve maglovito, kao u filmu. Sjećam se, kao u nekom američkom filmu iz Vijetnama, svog neodlaska 7.4. Od tada, i ja sam, dakle, samo broj.

Dani sarajevskog agona i klaustrofobije primiču se brojci: 1000. Hiljadu dana, a svaki ko godina. Kad ne bismo mjerili vrijeme od rođenja Isusovog nego od smrti Suadine, sad bismo ulazili u jedanaesto stoljeće.

Gdje je tek treći milenij i koliko nas regresa još čeka? Hiljade mrtvih, još više otišlih. U romantično doba odbrane sarajevske civilizacije pamtili smo i voljeli svakog ko je otišao. Abdulah Šarčević, Mersad Berber, Branko Đurić, Tarik Haverić, Predrag Finci, Nazif Gljiva…

A onda je došla zima. I glad. Smrt je, ovdje, postala domaćin. Odlasci više nisu značili ništa. Poslije je napravljen/iskopan tunel. Ako je Sarajevo, kako reče Fuad Buzadžić, Corason del mundo, tad bi tunel od Dobrinje do Butmira imao biti aorta. Ali mi više ne znamo, nama više nije važno ko odlazi. Razlog za priču je kad na tjedan-heftu-sedmicu dođe, recimo, Jasna Šamić. Evo, napokon, na vikend stigao i Dževad Karahasan. Tu je, plaču domaćice, i Ivica Puljić. To je čudo, to – vijest. A otišlo je 90 posto novinarskog kadra sa RTV BiH. Ne računam Đoge i Šagoljčiće. Ljudi koji vole Bosnu. I nikome do tog nije stalo. Urednici dnevnika, i voditelji, priučeni su novinari iz bešike SDA, iz bajke o servilnosti. Kosta Jovanović, Budo Vukobrat, Dževad Sabljaković, Nedim Lončarević, Momo Jelovac, Rasim Borčak, Muhamed Masleša, Duško Škorić, Slobodan Trbojević, Lutvo Tahirović… sve su to četnici.

Od 46 predratnih akademika, u gradu ih je 18. Tek nakon godinu dana opsade grada najveći i najvažniji sinovi BiH dobili su po tri marke. U bonovima. Ako nam odu Seid Huković, Ljubo Berberović i Ivan Štraus, zacijelo će i oni biti četnici. Broj radnika na Kliničkom centru (podaci od prije pola godine) spao je sa šet na tri hiljade. Otišlo je 526 liječnika. Iz ekipe FK “Sarajevo”, koja je nedavno otišla na turneju, devetoro je ostalo. Pita, Repuh i Valentić su zatražili i azil. Kapiten tima Varešanović preselio se u “Minhen 1860”. Vani su išli i članovi Sarajevske filharmonije. Mnogi su zaključili da će bolje svirati nepromrzlim prstima. Od Mirka Kovača čujem (kroz njegovu su kuću u Rovinju prošli): slikar Sead Čizmić je u Americi, slikar Mustafa Ibrulj u Italiji, Husein Karišik u Rovinju, još. Nedavno je otišao i Branko Ličen sa familijom. Nije, istina, kao dva člana SARTR-a, tražio politički azil za Rankom Rihtmanom i Davorom Bušićem, npr. Nedavno su otišle i mlade, talentirane pijanistice Irena Koblar i Tina Kordić. Svijet ih stipendira. Svijet ih hoće. Prije njih otišao je i Vedran Smajlović. Još prije nego je napustio grad, u stan-muzej njegova oca Avde Smajlovića, jednog od najvećih bh. kompozitora, uselili su “neki ljudi”. Šahisti su nam mahom već odavno vani i osjećaju se, kao i većina spomenutih, Bosancima. Tako se osjeća i Alija Isaković dok pije bečko pivo. Tako se osjeća i Rinko Golubović koji u Novigradu, u Istri, čeka da krene u Kanadu. Tamo će i elektroinžinjer Enver i njegova Slavenka. Slobodan i Merima putuju u Australiju. Na radost onima koji su protiv miješanih brakova, takvi najčešće odlaze. Što li? Gdje su Vuk Janjić, Benjamin Filipović, Šahin Šišić, Davor Korić, Faruk Piragić…? Šta će Meho iz MUP-a u Americi? Otišao da vidi Darija Džamonju. Moram mu dati adresu snimatelja Jana Berana i muzičara Fuada Buzadžića. I oni su tamo.

I iz priča onih koji su otišli, čini mi se: što su ljudi dalje od Bosne, više je vole. Zašto iz moje TV ekipe od četvero ljudi – četvero hoće vani?

Zar zaista svi misle da je naša budućnost – prošlost? Možda se mi, u stvari, krećemo od kraja drugog milenija ka godini Isusova rođenja.

Srce ostaje u Srcu svijeta, ali film se zove: MIZALDO.

 
Komentariši

Objavio/la na 25/11/2012 u Nekategorizirano

 

Majin prekinuti let

Napisao: Slobodan Stajić

Sarajevo se ovog kišnog aprilskog popodneva, kada se činilo da plače i samo nemilostivo nebo, uz svu bol, oprostilo od još jedne svoje nesretne sugrađanke – mlade, sedamnaestogodišnje Maje Đokić, inače sportistkinje, koja je minule nedjelje uveče  poginula od granate Karadžićevih paklenika, vraćajući se sa svog posljednjeg treninga.

I pored toga što je upravo od ovog utorka, zbog opasnosti, u Sarajevu na snazi zabrana okupljanja na javnim mjestima, više stotina Sarajlija prisustvovalo je Majinom posljednjem ispraćaju – da joj u ovo prokleto doba zaželi bar mirnu plovidbu do luke vječnosti i smiraja zauvijek.

Jer Maja je bila i više od obične djevojčice koja je tek stasavala u djevojku, pošto je bila i simbol onog kosmopolitskog Sarajeva, čiju je dušu najviše i narušio rat.

Rođena u mješovitom, hrišćansko – muslimanskom braku, u familiji intelektualaca, ona je bila ne samo dobra učenica već i više od toga – dobra pijanistkinja i odbojkašica, u stvari jedna od onih modernih Sarajki koja je iz ljubavi prema svome gradu odlučila da se u njega vrati, mada je po svojim sposobnostima mogla da bira mjesto na zemaljskoj kugli i gdje će da živi. Sudbina joj je, međutim, tu ljubav uzvratila prokletstvom smrti, obavijajući je zauvijek svojim tamnim velom u pozni dio dana minule nedjelje, ne dozvolivši joj da više ikada raspakuje  svoju sportsku torbu, koja je, kakve li ironije, ostala netaknuta, mada je stajala na Majinom ramenu, te kobne noći.

Smrt je poseban trenutak života, davno je zapisao jedan hroničar. A u životu Maje sport je bio poseban dio tog života.

I dok su je ovog prohladnog dana  ispraćali na put bez povratka, mnogi su vjerovatno mogli da se prisjete i Borhesovih riječi da „nema drugih rajeva osim izgubljenih“ i da „samo ono što je mrtvo jeste naše, samo je naše ono što izgubismo“.

Jer na sarajevskom groblju „Lav“ svi su još jednom bili svjedoci još jedne izgubljene mladosti – ovoga puta Majinog prekinutog  životnog leta … nažalost i zauvijek.

* * * * *

Dragi moji, bila je to jedna od brojnih mojih ratnih priča otposlatih u inostranstvo, ali koja je obišla gotovo svijet. Na molbu Mire (Mirsade) Poljo, poslao sam je prvo faksom čuvenoj menadžerki u Bolonju, gdje je prevela, da bi već narednog jutra bila objavljenja u Bolonjskim novinama pod naslovom „Addio Maja, vita spezzata“ i sa nadnaslovom  „Morire a Sarajevo“ (Smrt u Sarajevu). Istog dana storija je izašla i u najugednijem grčkom listu „Elefterotipija“, čiji sam bio ratni izvještač, da bi je ubrzo prenijela i svjetska odbojkaška revija. Storija je tako stigla i do daleke Kalifornije i uvaženog dobrotvora Majkla Mahunija. Dirnut pričom o Maji, kao i nastradaloj djeci Sarajeva, taj humanista je odabrao Univerzitet Berkli kao primaoca “Memorijalnog fonda Maja Đokić“ za stipendiranje mladih talenata iz cijelog svijeta.

Povodom toga, jedan hroničar je kasnije zapisao: “Ako je aprila 1995. Majin životni let odista bio prekinut, onda nas ona sada, makar i posredno, preko Fonda, podsjeća na mitsku pticu Feniks. Jer nastavlja da nas oplemenjuje, što potvrđuju i prvi stipendisti Fonda Patrick Kevin Knoeli, David Alan Walthall, Joel D. Wetrosky…

Svake godine, 8. marta, poštovani čitaoče, posjetim Vrelo Bosne i darujem smaragdnim vodama tri žute ruže. Prve dvije su za Maju Đokić i moju dragu prijateljicu, doktorici Silvu Rizvanbegović, koja je ubijena na početku rata u kolima Hitne pomoći, dok treću darujem najvećoj patronesi evropske kulture Melini Merkuri, koja je izuzetno cijenila moje reportaže.

Od ovog marta, vodenom „hramu“ naše svete rijeku prinijeću i četvrtu žutu ružu, za Miru Poljo, koja je umrla ove godine.

Mada nikada nisam pisao ratne storije, posebno o sarajevskim anđelima i našim malim Ifigenijama, da bih za njih bio i nagrađen, ponosan sam što sam 1998. postao prvi laureat među balkanskim novinarima prestižne međunarodne nagrade „Sloboda“ (Award Freedom). Koliki je značaj te nagrade, najbolje govori podatak da je  prošle godine uručena i hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću. Nagradu sam primio u Akademiji nauka BiH, iz ruku američkog ambasadora Ričarda Kauzlariča.

Sve ono što su istinski Prometeji istine radili u minulom ratu, cijenjeno je bilo u svijetu. Osim među rijetkim pojedincima kod nas. Ali, cijenim da svako ima pravo na vlastiti stav.

 
Komentariši

Objavio/la na 22/11/2012 u Nekategorizirano

 

Odlazak za povratak

Napisano 1992. godine za “Slobodnu Dalmaciju”

 
Komentariši

Objavio/la na 16/11/2012 u Nekategorizirano

 

San (2) – Otegoše se olovne godine

Priča li je, san li je, java li je? Biće ipak da je samo san!

Piše: Nadan Filipović

Beli im prisjelo sijelo. Možda i nije? A možda ih je sudbina darežljivo pomilovala po univerzalnoj formuli – bolje puno ranjen, nego malo mrtav? Nisu znali a ni predpostavljali šta se na Grbavici dešava jer su bili uljuljkani u onu svoju furku penzionerskog mira, sređene kuće, svega ne previše, ali dovoljno. Potaman. Došli na Soukbunar na par sati, a bi im suđeno da ostanu tri i po olovne sarajevske godine. Hilmu negdje s proljeća 1993 strefi snajper kad je išao po vodu u Pivaru. U srce. Direkt. Hasniju puče srce od neprebolne tuge. Infarkt na nogama. Odleti za Hilmom krajem 1993. Obadvije dženaze bile one noćne, brzinske. Sin im jedinac, Mahir, zvani Maha, u Njemačkoj. U zatvoru. Četvrti put legi. Prvi put je dobio domaću tricu u Foči. Pokušaj silovanje maloljetnice sa teškim povredama. Krili ko zmije noge, a svi  u komšiluku sve znali. Pun ga Avaz bio. U nastavcima. A svi se pravili da ništa ne znaju. Ama, ja! U Zagrebu je. Radi. Kad je nakon odležane dvice izašao odmah zapuca u Hagen kod nekog prijatelja, „hroničnog“ šanera. Mahir je bio strašno razmažen i svojeglavo priglup. A alkohol ga je odavno uzeo pod svoje. Pio, pio, a nije mezio. Volio je kockati, a nije znao. Volio se puhati, a za takvo ponašanje treba para. Provala za provalom, oružana pljačka u Aachenu, ajn-cvaj-draj jami ga bundespolicaj za pet minuta, lisice na ruke, istraga, pa pred sudiju. A sudijin čekić učini samo klap i prvi put u Njemačkoj dobi peticu. I tako se nastavilo. Naštiklavalo se. Sve gore i gore. Pošto rahmetli Rabija i Hilmo nisu o njemu nikad govorili, ne znadoše kako će mu javiti, jer nisu znali ni adresu zatvora, a ni po kome bi javili. A i da su znali kako bi javili? A i da su javili, nema hajra!

Behka i Reuf ostadoše sami u tuđoj kući. Šta će nego li koristiti ono što je ostalo iza pokojnika. Reufa zapadoše Hilmine gaće, potkošulje i košulje. Sve za dva broja veće, ali opet puna šaka brade. Behki je bilo sve potaman jer su Rabija i ona bile haman iste mjere.

Spori su zatvorski dani opsjednutog Sarajeva ispunjeni stalnim strahom, a noći sa snom na kapaljku, bez kraja. Od ujutra do uvečer glad, zima, strah, drhtavica, šuljanje uz zidove, pretrčavanja opasnih mjesta gdje je obavezno pisalo „Pazi snajper“. Pa opet sutra tako. I prekosutra. Sporo prolaze mjeseci. Kao da je vrijeme prikočilo.

Behka je iza kuće sriktala ko naku šatro bašćicu. Nije u njoj bilo više od tridesetak kvadrata, ali, bogu hvala, zaklonjeno. Skoro sigurno, jer se teško moglo reći da je ijedno mjesto u Sarajevu bilo sigurno, osim u Delimustafićevom „Moniku“ ili „Na bazenima“ čiji su vlasnici bili pošteđeni četničkih pogodaka. Zaista „misterijozno“! Ali zato su „hrabri srspki ratnici“ i na naizgled najsigurnijim mjestima lako pronalazili svoje „glinene golubove“.

Svaki čas je kroz prozor prizemne kuhinje zagledavala nejake perca luka, listiće zelja, stabljikice krompira i gužvice salate. Bez dovoljno sunca u memli hladovine nikad uznemirene i jednom sunčanom zrakom ni te biljkice nisu imale velikog izgleda za brz rast. Super za mahovinu, ali za povrće…? Ali, šta god da ubere, biće joj zauhar. Nakon jedne noći koju su parale granate svih kalibara i neprekidni rafali pamova i patova zora iznenadno donese smiraj. Biće da su naši sinoć opet pokušali proboj – pomisli. Zraknu kroz prozor i kad ne zaplaka od muke. Zemlja, samo zemlja. Neko je po noći sve počupao i odnio. Od tuge je iz rafe na kredencu iščeprkala zadnju skrivenu bombonu „Negro-odžačar grla“ i dugo ju je prevrtala u ustima.

Reuf je u svojoj svakodnevnoj partiji „ruskog ruleta“. Glad i muka su gonili na lutanje gradom u potrazi za bilo kakvom namirnicom. Već nekoliko dana nakon dolaska na sijelo potrošio je ono malo para koje je sa sobom ponio, a u svojoj špajzi je više štoka u duvaru ostavio zaštekanih dvije i po hiljade maraka i šestodvadeset američkih dolara. Crni fond. Ma kakav crni, najcrnji, nanijećen za najcrnje dane. Ni Behka ne zna. Kud ne ponesoh te pare?! Jebi ih sada! Sigurno im je stan kompletno pretrkeljan i sve je pokradeno. Vala, deviza naći neće. Nema teorije. Kao gladan olinjali pas čekao je pred Merhametom, najčešće uzaludno, a budan je sanjao špajzu punu od poda do vrha, vrha na kojem su se nehajno ljuljali kolutovi sudžuke i komadi stelje obješeni na masnu kanafu zavezanu za eksere zakucane s unutrašnje strane štoka. Ti snovi su mu tjerali vodu na usta. Bože moj, otkad nije popio ni štamplića mehke il napolice, a o bilo kakvom mezetu da se i ne govori.

Vrijeme se vuklo baš kao i sjene prolazećih ljudi koje su teturavo prolelujavale po zidovima, lijepeći se uz njih.

1992.

Cigani iz Butmira kolektivno „otišli na odmor u Italiju“. Po Sarajevu se šaptalo da su za Ciganima zapucali skoro svi iz izabranog naroda u autobusnom konvoju, a preko teritorije „nebeskog naroda“. Haj-haj, klaj-klaj, spisak pravi Alkalaj! Spisak za do Izraela i cijelog dunjaluka. Naštimano samo za njih. Ali, uvalilo se u „izabrane autobuse“ i nešto „izabranih“ muslimana. Brat je mio, koje vjere bio, samo da se izvučem iz sarajevskog džehenema. Može i šalom, umjesto selam. Ma isto, ba! Bar ta dva dana nije bilo pucnjave. Poslije došli puni šleperi cigara. Odakle? Ma, iz Srbije! Na vratima kamiona piše „Fabrika duhana Niš“. Ćirilicom. I registracije ćirilične. I tada, kad su se među švercerima rastaljivale cigare, bi mir cijeli dan. Pa ih onako gladne do očaja Dino Merlin „plaho obradova“ himnom nove, ali već i tada razvaljene Bosne i Hercegovine. U daljini su gledali plamene jezike što su lizali krovište Hotela Evrope, a kasnije još veće iz Vijećnice. Miran bio Vidovdan, u posjeti Miteran. Aljo se s „francuskom kurvom“, spasiteljem divljaka sa okolnih brda, ruku pod ruku prošetao Vase Miskina ulicom. Ispred njih dvojice sve leta i krevelji se jedan mali krezavi brkica sa parolom u rukama – „Jami je Alija, pa neka je ko avlija“. Kao da je Felini režirao! FK Sarajevo pobijedilo FK Unprofor rezultatom 12 : 3. Drhturili su kad je napadnut Otes, ali ga naši odbraniše. „Odahnuše“ kad je donesena odluka da Alija Izetbegović ostane predsjednik do kraja rata. Valjda neće biti ko onaj nakav stogodišnji. Englesko-francuski.

1993.

Dočekaše promjene imena gradskih ulica, a to je u taj karavakat baš bilo toliko, toliko važno i hitno. Užas! Ekspresno nestadoše Radojka Lakić, Vaso Miskin, Sava Kovačević, Moša Pijade i mnogi drugi koji više nisu bili bitni za državu novog kova. Kao da nikad tu nisu bili! Reuf za pola sata „zakasni“ pred Pivaru kad granata pobi red koji je čekao za vodu. Penzija jest jednako dvoje jaja. Borci Armije BiH imaju platu da mogu kupiti kutiju cigara. Cigare Fabrike duhana zapakovane u listove knjige „Prilozi za istoriju bh – književnosti“. „Uzbudiše“ ih posjete Bjanke Đeger, Suzan Zontag i Đoan Baez. Nikad čuli za te gospoje! Zaboli ga za te ohrdane svjetske ravaku stara međunožna stvar koja se više nije ni mogla suprostaviti gravitaciji čak ni u ekstraordinarnim prilikama. Došle babe baš ko u zoološki vrt. Zadovoljile svoju morbidnu radoznalost. I otišle. U kući do njih jedinac se predozirao heroinom. Mati se pokušala objesiti, ali puče štrik. Neda bog bježati. Valja živjeti, durat i tugovat. Bi masakr na Dobrinji – trinaest mrtvih, baš baksuzan broj. Preživješe i napade avio – bombama koje su im darežljivo slale psihijatrove „maštovite“ barabe sa brda. Stariji golf vrijedi dvije do tri šteke cigara. Mnoge garaže zazidana, ali ni to nije nikakva garancija. Papa poslao poruku – „Bosanci, niste sami!“ Eški pape! Šta je gospon papa tebi, hade ba, brzo dođi sebi! Čuuuj – niste sami!!! Ha-ha-ha! Hronično nema struje, vode, soli. Ničega. Samo sve više i više straha od smrti koju mic po mic smjenjuje neka fatalistička ravnodušnost i prezir prema sudbini.

1994.

Markale. 66 mrtvih, 197 ranjenih. Uspostavljen zračni most. Ukinut zračni most. Pa opet uspostavljen. Pa ukinut. I sve tako. Kila kafe 120 maraka. Umro Branko Mikulić. Pobijeni putnici u tramvaju. Raja love sapače i pliske u Miljacki. Ma, i gage koje se do rata nikad nisu jele. Čak ih ni mačke nisu begenisale. Gradonačelnik Tarik Kupusović otfuro nako malo do Venecije da se Venecija i Sarajevo ko fol pobratime. Bravo Tare! Ma, svaka ti dala! Bob Dol, onaj bez ruke, došao u Sarajevo. I sutra otišao. Otvorena američka ambasada. Potvrđen papin dolazak. Znači, dofuraće i papa, pomoliti se u paklu i sutra Pa-Pa! Ko svi. Mala vreća grabovine 20 maraka.  Vinko Puljić postao kardinal. Bravo Vinko! Sretnici dobili biskvite američke vojske stare četrdesetak godina. One iz Korejskog rata. Ali, zauhar i to. Behka zakukala kako je od komšince čula da četnici sve redom kolju, a sve žene redom siluju. Odgovorio joj je da ona nije te sreće. Behka je zaplakala. Te suzice su bile popraćene sa: „Što više plaćeš, manje češ pišat!“

1995.

Konačno kraj bjesnilu, ali pasjem. Soroševa fondacija platila cijepljenje pasa protiv bjesnila. Za Miss Cigana izabrana Romkinja Lindita Tatri. Sarajevska asocijacija intelektualaca Krug 99 vapi – „Zaustavite zločine nad Čečenima!“ Alpsko mlijeko iznedno u trgovinama – nedostupno skupo, nema se para. Raja priča da će doći do deblokade kad više ne bude deviza i zlata u Sarajevu. Ubijena Maja Đokić. Četnici bacili avio – bombu na Radio-televiziju Sarajevo. Ponovo klaonica na Markalama. Ubijeno 35 ljudi, ranjeno njih 90. Otvorena prodavnica Benetona. Hajmo stat u red. Da se sve ne rasproda. Počeli pregovori u Dejtonu. Ima ljudi što hodaju ulicama i napadno gestikulirajući pričaju sami sa sobom. Njih bog čuva od snajpera i gelera. Oni su „dobri“ Sarajeva.

Srbi pale kuće na Grbavici. Jooooj, šta li je sa našim stanom?

-Nastavak slijedi-

 
Komentariši

Objavio/la na 11/11/2012 u Nekategorizirano

 

“Podbačaj”

Piše: Ljubomir Jovandić Ćole

Proljeće 1992-ge već uveliko poodmaklo. Vrijeme k'o stvoreno za ribe. Predložim komšiji Kalimanu, da trknemo do brane, da snimimo situaciju. Nije ga trebalo nagovarati, Kalijoha, kako smo ga od milja zvali, jedva dočeka. Sutradan, zorom, ruksačiće na leđa i drito na branu. K'o „Dva Paleta na svijetu“, nigdje živa roba na ulicama! Pretrčasmo preko drvenog mosta i spustismo se na predivnu šljunčanu plažu. Vir kao iz snova. Gage tek počele izlaziti iz brloga. Ja ću njih loviti, neka su malene, što je ziher-ziher a jaran mi  Kaliman, kao iskusniji, one malo veće, sape.

Elem da ne dužim, taj dan, ja ulovih desetak gaga a on ni jedne sape! Za njih je još bilo rano, Kaliman je to morao znati!

Za gage se dugo mislilo da nisu za jelo. Neki su je probali pa kažu da je gorka. Pretpostavljao sam da je upitanju njena žuč. Kada bi se ona odstranila, vjerovao sam da bi to mogla biti vrlo ukusna riba. Uostalom, vrijedilo je to isprobati. I stvarno, očišćene, posoljene, uvaljane u brašno i ispržene, gage su se pokazale vanjtakim specijalitetom, skoro boljim od gavuna! Ono jest da je trebalo više vremena očistiti ih, nego ih uloviti, ali užitak koji su pružale, opravdavao je sav uloženi trud. Kalimanu ih je bilo ispodčasti loviti, a pošto sapama još ne bi vakat, na Darivu sam počeo odlaziti sam.

Svakim danom, išao sam uzvodno sve dalje i dalje, vođen nezajažljivim ribarskim instiktom. Smjenjivali su se prelijepi virovi i bistri brzaci, meni dobro poznati još iz djetinjstva. Šunjajući se između rakita i ogromnih lokvanja, zaboravljao bih na pakao iz koga upravo izađoh. Fijuk granata, koji je išao visoko iznad mene, iz pravca Pala a završavao po ulicama Sarajeva, bi me povremeno vraćao u ružnu stvarnost. Ali sama Dariva je bila oaza mira i spokoja, bar za mene. Ponio bih sapun, pa bih se usput i okupao a na povratku kući, nosio bih poveći svežanj drva koje bi Miljacka izbacila na obalu.

Jedanog dana, nakon što sam nalovio stotinjak „komada“ (oko 0,5kg!), nađem zgodno, skrovito mjesto gdje ću ih i očistiti. Na tom mjestu, na sredini toka, Miljacka bi sasvim plitka, i upravo tu instalirah neku kantu koju je voda bila izbacila. Na tom mjestašcu sam se osjećao savim bezbijedno. Uživao sam u ugodnom popodnevnom suncu, koje mi je podgrijavalo leđa, dok su mi se noge odmarale u toplom plićaku. Čišćenju gaga se bližio kraj. Kad! Negdje u daljini čuh ispaljenje PAT-a koje me prenu iz dubokog razmišljanja. Nedugo zatim, iznad glave mi zapara zrak, onaj reski fijuk od koga se ledi krv u žilama. Dvadesetak metara iza mene, snažna eksplozija napravi oblak crnog dima veličine čovjeka. Pomislih, kako je neki levat nišandžija gađao Sarajevo i napravio podobar podbačaj. Svaka ti ‘vaka bila, procijedih kroz zube i nastavih čistiti gage kao da se ništa nije ni dogodilo. Ne prođe ni par minuta, opet čuh ono isto ispaljenje. Isti se zloslutni fijuk ponovi, ali ovaj put eksplozija se dogodi desetak metara od mene. Sitno kamenje pomiješano s vodom i pijeskom me podobro zasu! Istog časa shvatih da to nije veliki PODBAČAJ, već sasvim mali prebačaj i munjevito se zaletih u najbliži zaklon. A gori zaklon od ogromnog grma kupine, nisam mogao naći! Sav isparan onim oštrim bodljama, čučao sam, gledajući tužno one gage, još uvijek ne osjećajući bol, da li od straha ili tuge zbog onih očišćenih gaga?!

Ne znam koliko dugo sam nepomično tu čučao i razmišljao o ručku, na koga smo pozvali drage prijatelje, tek vjenčane, kojima smo i kumovi bili.

Kada je strah malo popustio, mozak poče raditi. Kontam! Dok ja izletim, pokupim štap i one gage, on može i opaliti, ali dok metak dofura, treba mu bar nekoliko sekundi, taman koliko i meni da zbrišem! Polagano, mic po mic, iskobeljam se nekako iz one kupine. U par sekundi dohvatih već sklopljen ribarski štap, zdipih one gage i bris!  Ali ovaj put ne u kupine, već u obližnje, gusto obrasle vrbove mladice.

Ručak je podobro kasnio.Uz jednu flašu vina, koja je sretno preživila nedavno svadbeno veselje, istinski smo uživali. Događaj tada nisam smio ispričati pred suprugom! Ionako sam je dovoljno raspamećivao svojim odlascima na Darivu. A mor'o sam odlaziti, bilo je to jače od mene!

Još sam dugo hodao, sav šaren, baš k'o june, od mnogobrojnih fleka joda!

Nosati rane od kupina, u to doba, za jednog „muškarčinu“ je bilo prilično frustrirajuće. Samo je jedan moj poznanik, bio „ranjen“ na neslavniji način od mene! Kada je jedna granata udarila u njegovu kuću, odvalila se cigla i pala na njega, povrijedivši ga! Meni je taj događaj bio veoma komičan, koliko god istovremeno bio i tužan.

Pravi ljudi stradavaju od gelera a samo šonje od cigle, šalio sam se, grleći ga.

A kada je on mene ugledao onakvog šarenog, „mezetluku“ nije bilo kraja!

 
Komentariši

Objavio/la na 09/11/2012 u Nekategorizirano

 

Mali intermeco

Jovo Dimitrijević: Najbolja definicija rata

 
Komentari su isključeni

Objavio/la na 04/11/2012 u Nekategorizirano

 

San (1) – Odoše na sijelo

Priča li je, san li je, java li je? Biće ipak da je samo san!

Piše: Nadan Filipović

Reuf je bio profesor biologije. Do 1990., tačnije, do penzije. Tako se predstavljao. Po inerciji. Naviko jer su ga svi uz Bistrik i niz Bistrik pozdravljali – „Đe s ba profesore? Kako je? Šta ima, šta nema?“ A bio je nastavnik, odnosno učitelj koji je uz rad završio VPŠ. Vanredno.

Njegova supruga Behija, bistrički opšte poznatija kao Behka, bila je prodavačica u granapu poviše škole. I ona je otfurala u malkice prijevremeniju penziju iste 1991. godine. Šifra invaliditeta – spondiloza kao moguća posljedica osteoporoze i stalnog stajanja u granapu. Komisija na Ilidži tako napisala i potpisala.

Skućeni na Grbavici. U Rave Janković. Veći jednosoban, adaptacijom pretvoren u dvosoban sa upola smanjenim dnevnim boravkom. Malehna kućica, golema slobodica! Život miran. Svakodnevan. Baš penzionerski, a lete lete laste, „pemzijica“ raste. A i redovna. Kćerka Lamija udata za „miješanog“ Rajka, al zetonja i nije loš. Inžinjer jake struje. Žive u Švedskoj. U Solni. Lijepo im. Imaju dva sina. Alena i Damira. Svakog ljeta dođu kad su na prolazu za stalnu julsku destinaciju. Zaostrog. Godinama kod iste dalmatinske nonice.

I baš kad su se ufurali u svoj penzonerski san i kolotečinu svakodnevnog reda i mira naoblači se nebo iznad Sarajeva. Reuf sve češće bulji u dnevnik, pa onda vinta radio, u uho se pretvara, šuška po cijeli dan Oslobođenjem i sve podhukuje – „Behka, Behka, nešto se iza Trebevića valjaaaa!“. A ona? Samo ga alčački presječe osmjehom i pojednostavi – „Haj ba Reufe? Ne budalesaj. Sve će to biti opet isto samo da se uvede ova nova demokratija. Izmahaće se tim partijama, smiriće se, a svako čudo u Bosni je za heftu il dvije, al ne duže! Uostalom, kako drugi, bome i mi!“

Na to se Reuf apaurinski smiri. No, ne zadugo.

Taman prije nego što će biti blokirana Grbavica njih dvoje se spremili u goste. Reufova sestra Rabija i muž joj Hilmo slavili četrdesetogodišnjicu braka. Nije im se išlo. Ali, ko će odbiti i izvuči se. I nije šala. Četri banke! U komadu. Bez povišena glasa ili, gluho bilo, šamara. Međutim, obadvoje su osjećali da se ne trebaju micati iz svog „dvosobnog“ stančića u kojem su kao hrčci pred zimu napunili veliku škrinju mesom i povrćem, te navukli konzervi, đemova, kafe, šečera, soli, Zdenka sireva, kiseline, luka, krompira i masu drugih trajnih namirnica u tolikoj grozničavoj mjeri da su se vrata špajza morala oprezno otvarati jer je špajz bio „sortiran“ od poda do plafona.

-        Haj ba Reufe, ne brigaj se. Posjedićemo i oko deset na taksi, pa nazad kućici.

-        Peke Behka! – saglasi se Reuf, a i šta će drugo prozboriti.

Sijelo se oteglo. Ni primijetili nisu, a ono ponoć. I jače. Pozdraviše se, izljubiše se, pa pođoše da zaustave kakav taksi da ih odbaci do kuće. Dok su stajali između mračnih kuća Reufu se učini kao da se negdje skupilo na desetine seoskih svatova koji su vileni šenluk počeli začinjavati pijanom pucnjavom.

Profura nekoliko taksija. Džaba mahat. Naja. Kad, jedan prikoči.

-        Đe bi?

-        Rave Janković!

-        Zaboravite!

-        Šta ba zaboravite?

-        Čekajte dok se razdani. Pametnije je svako jutro od večeri. Dole se opasno puca. Grbavica je, tako mi jarani kažu, totale i frontale blokirana. Priča se da ljudi glave zijanjivaju.

-        De nas povezi. Platićemo duplo.

-        Nema teorije. Kaki! Hajte đe ste dosad bili. Da je neđe ovda, hade i nekako. Al Grbavica! Jok!

I otfura niz Soukbunar.

Šta će nego uz basamake, pa kuc-kuc.

-        Ko jeeee?

-        Mi se povratili.

-        Aaaa! Šta vam bi? Da niste štogoderce zaboravili?

-        Nije. Nego, ne može se na Grbavicu. Kažu puca se. Valjda će sutra biti sve u redu. Nemamo izbora neg u vas prenoćit.

-        Ma, hajte bujrum. Bez problema. Evo saću vam raspremit kauč u primaćoj.

-        Eeee, moja Rabija i moj si mi Hilmaga. Baš se zakuha iznebuha. Al sutra je dan, a po danu mora biti rješenja, pa ćemo, ako bogda, sutra našoj kućici. Danska je pamet pametnija od noćne. Vazda bilo.

Ugasiše svjetla. Majski povjetarac se poigravao sa storom. Pucnjevi su šarali mrakom, pa bi načas zamukli. Pa opet. Behka odmah zahrka. Reuf je već uferčenim „zahvatom“ prebaci na stranu. Prestade, ali Reufu sna niodakle. Otvori prozor i naklati se na sims. Neđe u komšiluku se čula muzika i pjesma. Kao neki ženski šapat iz daljine – ni bajrami više nisu kao što su nekad bili. Popuši jednu za drugom tri preostalie bijele Drine i zgužva praznu kutiju. Ne savladava ga san, već umor i tjeskoba. Naslućivao je golemo zlo, ledeno, a njegovo drugo ja ga je neuspješno tješilo. U predvorju sna koji je bio više mora podsjeti se na svoje gaće, potkošulje, košulje i sve čisto i složeno u regalu.

-        Joj, zamisli da moramo duže ostati, a ni preobuke nikakve nemamo.   Ma šta ti je? Sutra smo u stanu. Svako čudo za tri dana! Posebno u Sarajvu.

Prispa u razdanivanju i zlokobnoj tišini.

(nastavak sna slijedi)

 
Komentari su isključeni

Objavio/la na 03/11/2012 u Nekategorizirano

 

Dobrinja

Piše: Malik Kulenović

1ln red za novine

Red za novine kod Malika

Kada netko povuče kamen sjećanja na ratno vrijeme u Dobrinji nastane lavina. Sjećam se prvih ratnih majskih dana 92. kada sam, što trčeći, što stopiranjem, zaobilazio prepreke na putu od Centra preko Dolac malte, pored Neđarića pa sve do Dobrinje. Nikada neću zaboraviti susret sa pijanim Srbima iz Neđarića kako s lovačkim puškama i kalašnjikovim automatima igraju kolo oko ražnja i uzvikuju prijetnje komšijama.

Vrijeme će pokazati kako ništa nije slučajno. Plinofikacijom tog dijela grada umjesto normalnih ukopa za cjevovode izgrađeni su betonski propusti 1,5 x 1,0 m što se pokazalo kao dobar i siguran rov za akcije koje su uslijedile. Vikend u Dobrinji je ostavio traga u sjećanjima. Jedne subote dok su kamioni i šleperi sa strojevima iz nekih tvornica odlazili ka Palama, a naša diva Hanka Paldum pokušavala neuspješno pobjeći s djetetom, Kikaševim avionom ( nosio sam joj kofere do rampe) rezervisti ex JNA su upali transporterima u Dobrinju. U pet minuta 150 pušaka je opkolilo zaglavljen transporter. Pregovori su trajali satima. Na kraju, zahvaljujući uvjerljivosti mladog policajca, rezervisti su napustili transporter. I danas pamtim čuđenje okupljenih oko transportera kad su uzvikivali;- Pazi, vidi ga, komšija Stevo! Vidi Ranka! Odveli su tu osmoricu rezervista i nitko do danas ne zna što se dogodilo s njima. Za odmazdu sutrašnji dan je doveo Bele orlove i pripadnike JNA koji su izvukli transporter, a Dobrinju zasuli granatama. Imao sam sreću da sam te nedjelje posljednjim gradskim autobusom izašao iz tog dijela grada koji je ostao opkoljen narednih godinu dana. Na Stupskoj petlji srpski policajci su izveli sve Srbe starije od 18. godina. Narednog dana, 17. maja 92. bio je zadnji dan kada sam mogao otići na posao na Stup.

O sudbini onih koji su ostali na Dobrinji i što su preživjeli najbolje bi mogao kazati moj kolega i brat našeg blogera Reška. Bila bi šteta tvrditi da su svi u ratu zločinci. Moramo vagati riječi kada smo spremni za optužbe. Naš kolega, serviser Boro Šešlija iz Vojkovića poginuo je kao pripadnik srpske armade. U napadu na Dobrinju, na Aerodromsko naselje našao je za potrebno da sve svoje kolege koji su se tamo zatekli upozori da na vrijeme napuste svoje stanove. Za neke malo važno, za mene puno. U miru počivaj Boro. A, rat jede svoju djecu. Moj kolega i dobar ratni prijatelj doktor Kerim Lučarević, osnivač Patriotske lige, Vojne policije, osloboditelj Dobrinje doživio je od svojih da ga u borbi za „Energopetrol“ u „Oslobođenju“ nazovu:

–Doktor, četnik!“

2dani

Novi broj magazina “Dani”

No, ono što želim reći kada se spomene Dobrinja je priča koju sam napisao slaveći svoj 45.-ti rođendan u noći kopanja rova na domak te iste Dobrinje. Bio je to 489. ratni dan, dan opsade grada, subota 07.08.93. te moje kazivanje na zidnim novinama „Leo news“- Vijesti – Vesti, Izvješća, Haberi koje sam svakodnevno ispisivao i komentirao u 9,45 na radiju Studio 99.

3ln 461 sine

Dobro jutro, lave!

Noćas. Dok si iz rova na nebu tražio svoju zvijezdu, prasak tromblona je označio svečani ulazak u 45.-tu godinu života. Radost tog trenutka podijelio si sa Krticom I i Krticom II, kako kažu stari borci. Bili su to snažni stisci žuljevitih ruku. Palac u zraku na gore i tiho i odlučno:“ Kopajmo do pobjede!“ Po povratku na zborno mjesto, čestitkama su se priključili i ostali prekaljeni borci. Pjesme nije bilo, a ni pića niti ića. Bio je to trenutak kad uspomene naviru, kad miris borovine stvara utisak blizine mora. Ovo su sati i kad pravi prijatelj „nerazdvojni“ drug- trinaestogodišnjak (sin), ne misli na san. Ostaje nada da i ON na nebu traži sjaj očeve zvijezde. Nije li moguće da su im se susrele oči?! Moguće je da su pomislili u isto vrijeme jedan na drugoga. Moguće je da uz čestitke i želju da Nova godina života bude sretnija, da bude i godina ponovnog susreta.

A, dim jedne cigarete pri prelazu iz ruke u ruku kao da je ispisao u vedroj noći na nebu:

- I ovo će proći, kao i sve ostalo, Lave!.

U sjećanje na patnju ljudi koji su preživjeli ratnu Dobrinju.

 
Komentari su isključeni

Objavio/la na 01/11/2012 u Nekategorizirano

 

Savo Ivanović

Piše: Ljubomir Jovandić Ćole

Savu Ivanovića sam upoznao par godina prije rata, preko svoje supruge, bio je njen pacijent u Vrazovoj. Povremeno bi mi preko nje poslao po neku svoju ribarsku umotvorinu. Povezala nas je ljubav prema ribolovu i Trabantima. Savo je bio čovjek koji je volio pomagati drugim, ne tražeći za to nikakvu protuuslugu. U Sarajevo je došao iz Ivangrada kao vrlo mlad i nakon završetka školovanja, zaposlio se u „Sarajevo stan“, gdje je do rata radio u kopirnici. Bio je nekako „rukat“ , što bi se reklo, umio je svašta napraviti i sve živo ga je zanimalo. Jednom riječi, bio je vrlo interesantna i za druženje ugodna osoba. Tema nam nikada nije nedostajalo. Pošto se rat ubrzano bližio i ta tema bi se povremeno našla na repertoaru ali bi je dotakli samo ovlaš, jer ni mene ni njega politika nije posebno zanimala. I na tom polju su nam se stajališta nekako poklapala, što je naše prijateljstvo činilo ugodnijim.

Kada je početkom rata proradila ona moja legendarna radnjica, Savo je bio njen redovan posjetilac. Radnjica puna alata, raznoraznih materijala, ratnih patenata i metar nekih čuda, bila je pravi raj za osobe poput nas dvojice.

Prođe desetak dana, Save nema! Slutim da se dogodilo nešto loše i odlučim da ga potražim. Stanovao je u onom izduženom neboderu tik iza „Holidej in“-a, na šesnaestom spratu. Stubište mračno, lift ne radi, strava. Nikad se popeti! Iza odškrinutih vrata, izbija neprirodno jak sunčev zrak, djeluje mi zloslutno. Kucam na vrata i oprezno ulazim. Iz sobe, desno od honika, čujem glas njegove stare majke, poziva me da uđem. Žena osamdesetih godina, leži u krevetu slomljenog kuka, gotovo nepokretna. Predstavljam se a ona mi stišće ruku svojim objema, ne skrivajući zadovoljstvo. Vidim da me zna iz Savine priče. Objašnjava mi da su prije desetak dana u stan banula trojica vojnika i odveli Savu, optužujući ga da je davao signale ogledalom. Na stolu susjedne sobe, pribor za brijanje sa ogledalom, još uvijek je bio na „mjestu zločina“!

Metar od prozora je krevet, dužom stranom prislonjen uz zid. Na krevet su prikucana vrata od ormara, na strani okrenutoj Trebeviću, u namjeri da makar vizuelno zaštiti majku od mogućih snajpera. Druga, uža strana kreveta je prislonjena uz onaj ormar sa koga su skinuta vrata. Na prozoru u visini glave gdje leži starica, vidim dvije rupice promjera desetak milimetara. U staklu, sasvim pravilne rupe, djeluju mi neprirodno! Na prikucanim vratima, iste takve dvije rupe. Bez sumnje se radi o rupama od kuršuma. Na ormaru iste takve rupe! U jednom od kaputa nađoh i kuršume, upetljane u smotuljak tkanine. Provirim iz ormara kroz one dvije rupe i fino vidim štangu balkona sa koga je pucano! Vidim štangu ali ne vidim odmah i koji je balkon, jer je ono što vidim prečnika samo oko metar. Elem, nakon nekoliko pokušaja uspjeh i to utvrditi. Balkon se nalazio na četvrtom spratu „Oficirske zgrade“u Paviljonima, srednji ulaz, prekoputa Flozofskog Fakulteta. Kuća u kojoj je tada stanovala i moja majka. Koja koincidencija! Incident se dogodio dan nakon odvođenja Save! Starica i ne zna da je na nju pucano, samo se sjeća da se tada jako prepla.

Dok sam zapanjeno gledao prizor, s leđa čujem tih glas.

-Izvinite, ko ste vi?

-Ja sam Savin prijatelj a ko ste vi?

-Ja sam prvi komšija, polusprat niže. Moja supruga donese nani hrane, vode, pomaže koliko može a ja sam inače policajac.

Zamolim ga da uđe u ormar i pogleda kroz one rupice. Uđe čovjek gleda, izađe pa opet gleda i na kraju zagrli me, onako prijateljski i reče:

-Dragi gospodine, ne čačkajte vi ovo! Danas vam glava može otići dok ste rekli keks!

Pokušavam ga ubijediti da je Savo dobar čovjek i da bih ja za njega obje ruke stavio u vatru.

-Mi smo komšije i ja dobro znam ko je Savo. Bolji je od svih ovih zajedno u neboderu!

Rastasmo se prijateljski.

Dugo sam sjedio sa Savinom majkom i razgovarao. Govorila je čistim crnogorskim dijalektom, tečno, bez zastajkivanja. Milina ju je bilo slušati. Na mene je ostavila izuzetan dojam, pametne, razborite, hrabre i u svakom pogledu izuzetne žene. Iako slomljenog kuka, sa velikim naporom je sama išla na WC i obavljala najnužniju higijenu pri nesnosnim bolovima.

U neko doba priča skrenu na onaj rat. Zamoli me da joj iz ormara donesem kartonsku kutiju sa fotografijama. Brzo pronađe sliku sa svoja tri sina. Sva trojica jedan drugom do uha, u kompletnim parizanskim uniformama, sa šajkačom i ogromnom petokrakom. Najstarijem je negdje oko 9-10 godina.

-Sašila sam im ovo kad su bili mali dok im je otac bio u Partizanima. Iste godine je i poginuo.

Rastali smo se izljubivši se. Silazeći polako niz one stepenice, u onom avetinjskom mraku, činilo mi se da izlazim iz kina, gdje sam gledao neki horor film. Sav utučen nađoh se na izlazu, gdje me dočeka ružan glas čovjeka u civilu sa francuskom kapicom.

-Kod koga si bio?!

- Zaboli te, kod koga sam bio!

Izgubih se dok se ovaj nije čestito ni snašao.

Iz istih stopa sam otišao u stacionar Ćele Bajramovića, bivši Ženski dom kod Robne kuće, da tražim Savu. Nije se moglo kod Ćele tek tako! Tek treći dan me napokon primi. Plav, nježne građe, sa crvenom maramom svezanom preko čela, više mi je ličio na neko derište, nego na nekog koga su se toliko bojali. Za Savu nije čuo ali me je poslao Draganu Vikiću, rekavši, da ako Dragan ne zna gdje je, nemoj ga onda više ni tražiti!

Draganov stacionar je bio u Domu Milicije, udaljen stotinjak metara od Ćelinog. Već na trotoaru, kod prilaza terasi, dočekuje policajac u pancirki, traži Ličnu. Gleda L.K., gleda mene diskretno podignute obrve. Otprati me do ulaza u zgradu. Na ulazu ista procedura, kontrola L.K., mjerkanje. Stražar pozva Vikića, pita može li me primiti. Nakon što mu je objasnio razlog moje posjete, Vikić mu naredi da me pusti.

Ogromna kancelarija, gotovo bez namještaja. Onaj starinski crni telefon nekako dominira polupraznom prostorijom. Nudi me da sjednem i dijalog počinje. Objašnjavam mu šta se dogodilo i kažem mu da me je Ćelo njemu preporučio! Bez mnogo razmišljanja Dragan privlači telefon i pozva prvi broj. Javlja se neki papanski glas, čujem i ja šta pričaju. Kaže tip da takvog tu nema. I tako, prođe nekoliko poziva, Save nema!

-Da probamo sa Centralnim, ako je sreće da je tamo?

Obraća se meni Dragan i zove.Čujem, veza uspostavljena. Ponavlja Dragan pitanje a ovaj odgovara:

-Ma ovdje je hairlija, u četvrtak mu je suđenje, ćeto sve prizn'o!

-Šta je to priznao?

-Ma ufatili ga, dav'o signale ogledalima, sve prizn'o!

Dragan, iznenađen a i ljut onim što je čuo, izgovori nekoliko prostih riječi tom čovjeku, nije zgodno da ih ponavljam ovdje, lupi slušalicom i obrati mi se.

-Eto, čuli ste, živ je i zdrav, imao je sreće da dođe do Centralnog. Nađite najgoreg advokata i pustiće ga. Čuli ste kad je suđenje, pa možete i vi prisustvovati.

Na prvom spratu Suda, uz kamenu ogradu, stoji Savo sa policajcem, čeka da ih sudija pozove. Prilazim im i pitam policajca mogu li Savu pozdraviti i malo s njim porazgovarati. Nakon što je ovaj dao dozvolu, izgrlimo se i razmijenimo par riječi. Pitam ga šta je to priznao, ne vjerujući u ono što sam čuo.

-Folirao sam da sam Četnik velikog kalibra, da me pokazuju k'o mečku na televiziji i po novinama. Skontao sam da me tada neće umlatiti i sahraniti da niko ne zna. Bitno je da sam došao živ do suda a sada mi se lako odbraniti. Eto mene tebi još sutra!

Suđenje je trajalo dva dana. Mogao bi se napisati poduži tekst o suđenju a ja ću navesti samo ovo. Daje sudija završnu riječ Savi, da kaže nešto u svoju odbranu. Savo kaže:

-Poštovani sude, neka tužioc dovede bilo kog oficira artiljerije iz redova BiH Armije i ako taj oficir kaže da je moguće uraditi to za šta vi mene teretite, vi mene osudite na vješanje, ja se neću žaliti!

Nasta tišina.

-Jeli to sve što imate reći? Pita sudija. Savo reče da je to sve.

Dobi Savo 17 godina strogog zatvora! Vjerovao sam da je to „finta“ zbog raje. Kako osloboditi čovjeka a novine pune hvale kako je uhvaćen veliki “ćetnik”! Ležat će par nedelja, dok raja ne zaboravi a onda će ga sigurno pustiti. I sigurnije mu je biti u zatvoru, nego meni na „slobodi“. Tako sam razmišljao i tješio se.

Ali Savo odleža sedam punih godina u Zenici! Ležao bi on još osam, da Srbi na isti fol ne uhvatiše trojicu jadnika Bošnjaka i prišiše im nešto slično onom Savinom „zločinu“. I? Ništa i, zamijeniše Savu i još dvojicu „ćetnika“ za tu trojicu „muđahedina“. Promijeniše im zatvore, onu trojicu iz Kule prebaciše u Centralni a Savu iz Zenice u Kulu. Čitav mjeserc dana, ni jedni ni drugi, nisu „smjeli pobjeći“, tako su im vlasti zaprijetile! cccccsssss Dolazio ja u Kulu, Savi u posjetu. Puste Savu da izađe sa mnom na ručak u Kulu ali “Kulu“ restoran! Napričamo se siti, klapimo po par piva, a onda otpratim Savu do zatvora i tako više puta. Jedan dan zove Savo da se nađemo u „Imperijalu“!

-Jesi li to oslobođen?! Sav radostan pitam.

-Nisu me oslobodili ali sam od danas slobodan! Pustili me i dali mi potvrdu da me niko ne smije privoditi!

Savo danas živi kao vuk samotnjak u Belegišu, na jednom skromnom salašu uz Dunav, tridesetak kilometara od Beograda. Prodao je onaj svoj stan i kupio salaš.

P.S. Sve što je ovdje napisano može se provjeriti. U Sudu postoji dokumentacija a fala Bogu i Savo je još uvijek živ i zdrav. Čujemo se povremeno. Koga interesuje priča iz prve ruke, može dobiti Savin telefon ali neka mi se prethodno obrati preko moje e-mail adrese.

 
Komentari su isključeni

Objavio/la na 01/11/2012 u Nekategorizirano

 
 
Prati

Get every new post delivered to your Inbox.