RSS

Planina Zvijezda – snalažljivi i oni drugi

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Amiru Šišiću
Zvijezda planina

Planina Zvijezda

“Samo ti potpiši, evo ovdje. Kako drugi, tako i ti. Ama, i ne moraš ako nećes, ali što si ti bolji od ostalih? Kog’ sam ja pit’o…evo vidi, svi su do sad potpisali.” – sasvim razgovijetno čujem grubi glas koji u početku, od oštrog zapovjedničkog tona naglo pređe skoro u utišanu molbu. Više mu glasova raštimovano horski još tiše odgovara, udaljavajući se od mene, pa ne razabirem ….. Izgubiše se.
Sjedim na ivici vojničkog kreveta koji me zapao u jednoj od brvnara gdje je smješten naš vod. Odmah do vrata je sto sa klupama sa obje strane gdje može sjesti i jesti istovremeno, možda, i deset sardinski zbijenih ljudi. Ma, i trpezarija može biti problem, mislim, jer dvije standardne kartaške ekipe će to mjesto rijetko napuštati. Četrdesetak željeznih kreveta na sprat, kako li su ih samo ugajgulili? Tek dovoljno mjesta da se nekako provlačiš između, a ako bude i razbacanih ruksaka i čizama po podu, a što je za očekivati, biće pravo uzbudljivo. U dva ugla nasuprot vratima i iznad stola na crvenoj žici vise sijalice. Ne škilje, već svijetle… baš pravo. K’o zvijezde na planini Zvijezdi!
Nema ni puni sat da smo došli na obronke Zvijezde. Iz Vareša, donekle još uvijek upotrebljivim autobusima, a onda, boga mi, nastavili pješke. Prva smjena je otišla pravo na liniju da zauzme polozaje, a mi ćemo za sada u “pripremu”. To je sve što znamo. O detaljima, ništa. Umoran sam od pješačenja i baš mi se ne pomjera, ali mi je to što sam čuo neobično i interesantno.
Uto će Mahmut, navlačeći čizme i više k’o za sebe: “Bezbeli dijele nešto, pa se treba ‘pružiti na papir’ da si to i primio. Tako i treba, isključiti mogućnost zabune – da ne bude oni k’o biva nešto dijelili, a to neki k’o biva nisu dobili… Do sada ništa nismo potpisivali, osim onu zakletvu na Soukbunaru. Sada uvode red jer sigurno mirišu primirje ili možda i mir … valja im prikazati da je sve bilo k’o po koncu…čisto – bistro!”
Izlazimo vani. Čujemo zučnu diskusiju velike grupe boraca, pedesetak metara od nas, a kod brvnara gdje su kuhinja i sanitet. Na stolu ispred jednog za koga znam samo da je iz one grupe koja je otišla na liniju leže neki papiri, a ostali prilaze, jedan po jedan, i potpisuju. Ali šta, ne znamo. Ništa se ne dijeli. Okolo manje grupe u zučnoj raspravi. Pitam o čemu se radi, ali upitani me, samo klimanjem glavom, upućuje za sto. Nisu baš najsigurniji u detaljima. Čekamo. Ubrzo smo i mi na redu. Mahmut pita povodom čega je ovo “druženje”?
Onaj sa olovkom obrazlaže: ”Naša grupa treba da preuzme liniju sa 20% manje boraca nego što su imali ovi koje smjenjujemo. Prije dva dana došlo je do pomijeranja linije prema naprijed, ali i do proširenja naše zone odgovornosti. Nećemo! Tražili smo da idemo svi, cijeli bataljon, pa da se poslije nađe neko rješenje. Kažu nam da ne može, jer onda ostajemo bez ljudstva u rezervi.”
Uzimam prvi list. “Pa, šta ste napisali?” – pitam.“ Ovdje nema ništa već samo potpisi, a za šta, protiv koga i zašto?”
Pisar se zbunio. Očekuje pomoć, pokazuje rukom… “ma otišli su tamo komandir čete i Sijarić… sa’će oni. A vi potpišite, ne možete mimo nas….”
Mahmut širi ruke – “Jeste li vi normalni, linija se mora preuzeti, inače smo svi nagrabusili.”
Pođoh i ja nešto dodati, ali me prekida glas dolazećeg:
“Ama, đe si ba kolega? Ko bi rek’o da ćemo se ovdje naći. Potpisuj, nego šta, kod mene je ona prva stranica” – sa kojom pobjedonosno maše. “Sve smo sada dogovorili sa komandom.”
Gledam ga blijedo i upitno, ko li je ovaj? Mislim. A on k’o da čita pitanje – “Ja sam Sijarić. Nekolike generacije iza tebe na faksu. Mala raja, zato me se ne sjećaš.”
Pruža mi onaj papir. Čitam na glas, otprilike da ćemo preuzeti liniju, ali da ne preuzimamo odgovornost za potpunu sigurnost sve dok se bunkeri i tranšeji ne završe, dok se ne popuni sastav u ljudstvu, ili, dok se ne skrati naša zona odgovornosti, svakako prema ljudstvu sa kojim raspolažemo.
“Ovo već ima nekog smisla…” počeo ja, ne znajući gdje ću završiti, ali me Mahmut prekide i gurnu mi olovku u ruku: “Hajde, hajde, poslije mene si siguran. Pa nećeš valjda da budeš zadnji. Vidiš da se ovi u redu iza nas guraju s nestrpljenjem.…”
Tih sedam dana pripreme svaki dan smo pješačili do linija i radili na utvrđivanju tranšeja, rovova i bajti – zemunica za spavanje. Mi udarnički, a oni borci koji su na liniji bi nam se povremeno priključivali. Interesantno da nije bilo granatiranja – samo povremena pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Svaki dan je upadljivo vidljivo da napredujemo. Samo sedmi dan smo bili oslobođeni te obaveze. Pitam za Sijarića. Ne znaju gdje je, ali na liniji nije. Mahmut misli da je napredovao, pa dodaje: “I što ti je sad to bitno, jedino da pokažeš da si bio neka faca na faksu, pa te se sjećaju brucoši… “
A granatiranje poče dok je naša grupa preuzimala dodijeljenu zonu odgovornosti. U devet ujutro. I trajalo je sve do večere. Nisu ni bili baš precizni. Prebačaji, ne baš mali, i uglavnom u šumu. Jedino je nezgodno i užasavajuće za uši.
Gruha i odjekuje na sve strane. Problem je rov broj 11 koji nije u potpunosti pokriven. Fali nešto debelih trupaca i preko njih sloj velikih zimzelenih grana za kamuflažu. A već je sve otprilike isječeno i spremno. Mi smo komšije iz rova broj 12, pa im pomažemo. Njihov član zvani i znani k’o Mr. Bean, elektroinženjer u miru, satra se šetajući. Ne mogu da vjerujem svojim očima. Ode dublje u šumu, potpuno nepotrebno, pa došeta sa grančicom ne većom od otvorene šake sa pet ispruženih prstiju. I teatralno je baca na krov rova. Tako u krug, bez zastoja.
Pitam njegovo društvo: ”Šta je ba ovo? Čovjek ašćarile ima problema, pa što mu ne pomognete?”
Asim Pejković će sav zadihan, više rukama nego glasom:”Tebi neobično, a mi smo navikli. Nema tu pomoći moj Saško. On je u svom svijetu i neka ga tamo. Allah je uz njega. Nikad ga ni grančica ogrebala nije.”
Svih petnaest dana koliko nam je trajala ova dupla smjena na liniji prođe relativno mirno. Doleprša pokoja granata sa njihove strane. Vrlo rijetko se javi PRAGA. Kao na prozivci, ono, tu sam. Rafali iz PAM-a su bili nešto češći. Snajpere kao da su negdje zaturili, pa ih zaboravili, ili su snajperiste pustili na odmor. Monotono, a i bolje da je tako….kartanje, čitanje, branje gljiva….
Imali smo i posjetu. Dolazili nam komandanti specijalne jedinice “Crni labudovi”. Džipom dokle se može, a do linije tabanića fijakerom sa komandantom bataljona Janjom. I dalje, zajedno u izviđanje na njihovu teritoriju. Prema selima Zubeta, Ravne … ako se dobro sjećam.

ZubetaSelo Zubeta

Otišli sa prvim mrakom, a vratili se slijedeći dan. U zoru. Snimili stanje u njihovoj odbrani. Rezultat – uspješna akcija je vjerovatna, ali bez “Crnih labudova”. Mahmut mi kaže da oni nisu zadovoljni sa mogućim plijenom. “Čuuuuj ….plijen?” Pitam.
“Pravilo, ima neko birvaktilsko. Ratni plijen se eto dijeli,” kaže on.
Šta se može, oni su specijalci. Imaju čak i džip. Neki naši ga išli razgledati. K’o neko čudo. Specijalci u nečemu, pa mogu birati i da ne idu, a regularne jedinice će morati. Pitanje je samo da li mi ili slijedeća smjena.
Ali, kad nas poslaše u pripremu zadnjih sedam dana terena bi nam jasno da ćemo biti samo rezerva u pripravnosti, ako se bilo šta pokuša u ofanzivnim dejstvima.
A taj period bijaše interesantan. Moraš naveče pitati za dozvolu da se sutra udaljiš od onih brvnara, da se otkotrljaš niz strmine dole do Vareša, ili bilo gdje. Odobrenje znači da sutra ujutro nema akcije, jer ako je komanda šta planirala moramo svi biti na okupu.
Išao i ja sa Mahmutom, odmah prvi dan. U Vareš. Pjehe, bezbeli. Prvo malo odmorili, pa se počastili, prava kafa, malo šetnje…. Uletjesmo na pijacu. Tezge većinom one mirnodopske, razbacane bez ikakvog reda. Na njima, za sarajevske prilike, bogat izbor povrća, voća, raznih prehrambenih artikala. Ima i Vegeta. Kupismo po dva paketića. Pitamo za suhi masni sir, onaj u kolutovima. Uputiše nas na kraj reda tezgi i vele -pitajte Visočane. Kad tamo Amir Šišić sa kojim se poznajem iz Unioninvesta. Zastadoh na nekoliko metara udaljenosti, gledam kako vješto barata stvarima i procesom…pravi trgovac. A Mahmut je već od njega dobio odgovor da dođemo za koji dan, kazao, donijeće sir. I dok mi on to govori prolazeći pored mene, očekujući da ga slijedim, Amir me ugleda, pa će iznenađeno: ”Boga ti inžinjeru, jesi’l to ti?”
Prilazeći, slegnuh ramenima – “Nisam baš najsigurniji, ali valjda još uvijek ličim na samog sebe. Jel’de?”
Pruža ruku, grli me …” Eeeee, da mi je neko rek’o da će me direktori braniti sa puškom u rukama, a da ću se je okrenuti na biznis, proglasio bih ga za luđaka.” Trpa u nake papirnate kese, ne gledajući i bez reda, paprike, paradajz, patlidžane, jabuke…trpa li trpa, ma dobar dio od svega što mu se našlo na tezgi. Usput objašnjava da je bio ranjen, sada je sve u redu, ali je nesposoban za Armiju već četvrti mjesec. Dovuče ovdje što mu se nađe u bašći, a nešto i kupi u Visokom, jeftinije je tamo, pa proda ovdje …. “I vi iz Saraj’va ste dobro došli za ovaj nas pos’o. Neka vas. A popunjavate i naše linije, pa sad moja jedinica može bez mene. Bio sam zagrijan za ovu borbu, malo šta se moralo, ali malo više iz inata. Mislio ono, ma nećete nas satr’ti, jebem li vas naopake. A sad sam svaki dan zainteresovaniji za ovo malo što vrtim. Ugled’o se na druge. Na liniji će biti isto sa mnom, ili bez mene. A i bolje da izađem iz ovog belaja pun love, ne mora baš ono pun paretina k’o brod , nego da ostanem …. Ama, i ne zaradi se nešto posebno, ovo se ja samo tješim. Pun mi je k…. svega. Dobro si ono rek’o da ličiš na samog sebe. Eto ja ne bih smio tako o sebi…..Izvratio se….Hajmo mi na ćevape. Ja ti više ne pijem, al’ vama ne branim… Mali pripazi ti ovo moje,” – viče nekom koga ja i ne vidim. “Prodaj, k’o svoje….. lova bezbeli meni, a za ostalo ćemo se zdogovoriti.”

VaresVareš

“Šta ću bolan sa tim kesama, valja mi deverati šest dana, pa ako ostane štogoderce da valja, to nosim do Sarajeva. Nisam ti ja za tak’e vel’ke poduhvate.” Okrećem se tražeći Mahmutovu pomoć.
“Šta bi sad htio gospodine šefe? Da ti ovo isporučim do kuće? Ili ti je malo? Pa ja, guzonjama nikako ugodit’. A valj’o si mi u ….” I uvali Mahmutu one kese. “Šef je u pravu jarane. Hem si mlađi, hem je on ovo zaradio, pa hajd’ sad i ti zaradi svoj dio.”
“Nema problema jarane, sve što preostane biće moja briga do kućnih mu vrata, ….” uskače Mahmut – “do naše brvnare može i ovako, a tamo ja već imam opremu-ambalažu pod šifrom ‘ako šta naleti’, pa ću prepakovati.”
Dobismo po porciju ćevapa. U restoranu pored nekog potoka. Dobri pravo. A kako i ne bi bili. Do prije sat samo bijahu misaona imenica, a sad evo ih uživo. Puše se! Amir će limunadu. Za nas tu ne bi pive, ali Amir ode i odnekud’ nam donese po dvije. Etikete odlijepljenje, ne raspoznaje se porijeklo. I ne popi svoje šerbe ni do pola, pa najednom skoči – “Možete i ponijeti te boce, a po sir dođite, znate gdje sam svaki dan….” Bez rukovanja i bez pozdrava, sve okrećući glavu čas lijevo, čas desno, u svakom slučaju izbjegavajući moj začuđeni pogled, udalji se hitrim koracima u pravcu pijace.
“Allahu dragi, je li on zdrav?” – izleti Mahmutu iz punih, žvakanjem još zaposlenih usta.
“Jaštaradi neg’ zdrav, možda i previše,” rekoh otvarajući prve dvije pive. “Ove preostale dvije ćemo ostaviti za kasnije.More l’?”

Epilog:
- Ne odoh ja više do Vareša. Bijaše to predaleko i naporno za mene. A i imao sam nekih drugih dogodovština. Mahmut išao dole i kupio nam sira. Amira nije viđao, a možda se nisu ni prepoznali, k’o kad su se i sreli na kratko i u “letu”.
Pri povratku, na počeku uspona uz Igman, negdje kod Lokava, skoro se sudarih sa Sijarićem. Kažem da sam se raspitiv’o, da niko nije znao gdje je….
Odgovara da je on znao gdje je, ali ni sad ne zna zašto i u kom svojstvu. Po noći je bivao u jednoj sobici predviđenoj za pritvor, odmah uz Komandu. A po danu opsluživao “glavonje”. Radio šta mu kažu. Cjepao drva, prao, čistio…..Jedne prilike od nekuda donijeli janje, on ga odradio i okrenuo na ražnju. Tad’ se i “bezbjednjak” koji je naročito bio zainteresovan za njega, toliko oduševio da ga je pozvao za sofru, da ravnopravno učestvuje u gozbi.
– Ne prođe ni mjesec dana, a ja preko puta Druge gimnazije sretnem zagonetnog Mr. Bean-a. Razgovorljiv i vedar. Drugi čovjek. Demobilisan. Kaže mi da radi kao elektroinženjer u nekom ministarstvu. Na moju opasku da je dobro isfolir’o, odgovara da nije. “Griješiš, moj Saško. Ja sam onda bio privremeno tamo sam sebi k’o neki stranac, ihtijar-neznanac što je do sada skoro izlapio iz mog pamćenja. A sad sam u svojoj koži, onaj stari ….vidi me u odijelu. Kako mi stoji? Haaa?!”

 
Komentariši

Objavio/la na 09/12/2013 u Nekategorizirano

 

Zvijezdi u pohode 2. dio – U dječijem vrtiću

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Feridu Alimanoviću

Uz Zvijezdi u pohode 2.dioDođe dan sakupljanja boraca našeg bataljona za odlazak na Zvijezdu, a zakazano vrijeme i prođe. Ja jednostavno ne odoh. Govorili mi neki da se štekujem na neko pogodno mjesto kod rodbine ili prijatelja nekoliko dana dok ne prođe gužva. Nisam se sakrivao, nego ostao kod kuće. Sutradan, negdje oko podne, na vrata našeg stana bahnuše dvojica vojnih policajaca iz naše brigade. U maskirnim su uniformama. Važni. Napuhani. Nismo se viđali ranije, ali smo se lako prepoznali.
“Znam jarane kako ti je. Možda bih i ja tako uradio da sam na tvom mjestu…” – onaj će stariji.
A taj “stariji” nema ni dvadeset i pet godina. Balonje. Sklonjeni su sa linije da se sačuvaju. Biće da su sinovi nekih važnih i poznatijih faca. Možda bih i ja isto učinio za svoje sinove. Ali, ne kažem im to. Neću da ih provociram. Ne iz nekog straha, već da ih pitanjima ne povrijedim.
“Samo vi uđite da se ja obučem, a biće i kafa. Doduše, nije prava, ali dobra je kad nema bolje.” – govorim im i uvodim ih u sobu.
Sjedoše. Dina uđe, pozdravlja i kaže da će pristaviti vodu za kafu. Ode na balkon gdje je neophodna skalamerija, a gorivo plastika. Haris i Denis se stisli u čošku.
Zovem ih -” Dođite ovamo da vas upoznam sa mojim drugovima.”
Dolaze do kauča, rukuju se sa vojnim murijašima, pa se vratiše na svoje mjesto. Gledaju i čekaju još uvijek sa nepovjerenjem, ali meni se čini sa manje straha.
“Mi smo sa golfom. Trebamo svratiti kod još trojice dole prema Barama. Malo češ nam pomoći oko adresa da ih nađemo.” – govori onaj stariji, kome kao da je malo manje neprijatno. Onaj drugi se potpuno zijanio. Ne zna šta bi sa sobom. Zove Harisa da mu pokaže pušku. Haris odrečno maše glavom.
Ulazi Dina sa dva tanjura – “Evo šta se našlo, a saće i kafa.” Na tanjurima po dva četvrtasta komada polagane pite, koja bi se trebala zvati zeljanica, ali joj je pravo ime pita od žare ili koprive.
Neće da uzmu, odbijaju sa – “Ostavi bona djeci.”
“Onda ni ja neću s’vama…” – okrećem ja na šalu.
Pojedoše. Na brzaka. Čini mi se i pita je grickala njih. Popiše i po fildžan kafe. Za to vrijeme sam se obukao. I sjedim. Oni ne govore ništa, a znam da im se sada žuri. Mislim, najbolje je da prekinem ovaj vacuum.
“Eee, red je sada da mi završimo naš posao.” – kažem. A oni jedva dočekaše pa skočiše na vrata – ”Čekamo te dole!”
Pozdravih se sa Dinom i sinovima, onako lagano kao da ću se vratiti za sat-dva, te i ja niz stepenice za onom dvojicom u maskirnim. U golf-dvicu, pa niz Jukićevu. Obiđosmo te tri adrese. Ja čekam u autu, a oni se penju do stana. Dvojica nisu kod kuće, bezbeli se negdje zaštekali. Onaj kojeg nađoše i svedoše do auta neprekidno kuka i pravda se da je bolestan, ali i on će sa nama. Ne vrijedi mu vađenje.
Pravac Otoka – dječije obdanište. Nema potrebe da se koristi u one namjene zbog kojih je napravljeno. Sada je u drugoj funkciji i dobro zaštićeno od granata. Pritvor, vojni zatvor….. Na ulazu stražar. Propusti nas bez riječi.
“Sada ste pod mojom pažnjom u pritvoru,“ reče nam čovjek kod koga smo dovedeni. Upisa nas u debelu teku i predade, baš kao pakete, dalje u postupak. Čuvar valjda, ne govoreći ništa, pokaza nam rukom da ga slijedimo. Ubrzo se nađosmo u jednoj od desetak malih prostorija pregrađenih čeličnim rešetkama. Sve su već popunjene. Ubaci nas u poslijednju u nizu. Unutra po dva željezna kreveta. I ništa više. S prednje strane takođe je zavarena rešetka sa vratima na kojima je reza sa katancem.
“Neću vas zaključavati, ali ako šta trebate vani, zovite. Ni slučajno sami ne izlazite.” – kratko nas čuvar uputi u osnovno pravilo. I ode.
A mi se raspitujemo kod “komšija” šta je slijedeće na redu. Da li su sa nekim razgovarali, da li su naši izašli iz Grada? Ama, znaju li išta što bi nam moglo popuniti ovu neizvjesnu prazninu? Saznajemo da su prvi ovdje jutros dovedeni, a neki malo prije nas. Ne znaju ništa. Smješteni su tu i niti im ko šta govori, niti ih bilo ko išta pita.
Ispružih se na krevet i isključih iz povremenih dovikivanja, šala i dozivanja. Mislim, eto pokazao sam im otpor, ne može Janju da boli ona stvar zato što mi nemamo čizme i zato što naše porodice nemaju ni zehre brašna. Ama, ni ta naša poruka da smo ljudi i da zaslužujemo makar minimum poštovanje neće ništa promjeniti. Mi ćemo za njega i njemnu slične ostati i dalje samo potrošna roba. Topovsko meso. Ali bilo je važno pokazati otpor i protest radi sebe samoga. Trebao bi čovjek poštovati sebe čak i ako ga drugi ne poštuje, makar bio i komandant. A šta sad? Šta dalje? Čekaj, kažem sam sebi, ne preostaje ti ništa drugo. Čekaj bez misli. Čekaj njihov slijedeći potez i onda odluči kako misliš da je najbolje za tvoje kod kuće. Oni su najvažniji.

Ručali smo u restoranu. Svi zajedno. Večerali smo u restoranu, opet svi zajedno. Hrana slična onoj koju dobijamo na liniji. Možeš čak tražiti i repete. Sve je čisto i uredno. Vidimo da ima i posebna velika sala sa televizorom. Jedan od nas pita možemo li gledati tv – program.
Onaj, valjda čuvar, kaže:”Ne možete se miješati sa četnicima.”
Vidim tamo nekoga tipa koji gleda sportski program i bučno komentariše. Sam je i čini mi se osjeća se kao u svojoj kući. Barem se tako ponaša.
“Kakav bolan četnik! Vidiš ga kako se raspištoljio. K’o svoj na svome!” – čudi se Ferid. Pa da provjeri da nije šta pobrkao upita: ”A onaj tamo je četnik?”
I dobija odgovor -” Jaštaradi.”
“Jebo ti budalu ako mi je sada išta jasno….” – Ferid odmahuje rukama i nešto mrmlja za sebe.
Ne upuštam se u komentare, ali mislim, ovo ti je prosta računica, koja je bazirana na onome da iz ništa ne možeš dobiti nešto. A to ništa to smo ti, Ferid, Mahmut, Nikola, ja i ostali. Kakvu korist može od nas imati Janja, komanda i ta njihova ekipa. Nikakvu. Šta može ušićariti ako se pobrine da nam pribavi malo hrane za djecu ili čizme za nas? Ništa! A mi smo u postupku. Dodijeljeni smo mu i nemamo kuda. Brojevi u stroju.
Onaj četnik je već nešto drugo. Mogućnost dobitka i zarade u razmjeni ili u budućem poslu sa četnickom stranom. To nije izdaja ili saradnja sa neprijateljem. To je jednostavno biznis. Vrtiće cigare, svakoliku robu, možda i drogu doturati ili puštati u Grad, a “tal” svakog od igrača se unaprijed zna. I to se poštuje. Još ako je četnik koji gleda tv-program neki važan, mislim poznaje ili je rod tamo nekih uticajnih, onih što se pitaju i odlučuju na onoj strani, ma hajde bolan ne bio, pa taj vrijedi suhog zlata. I njemu se ne može na primjer, reči: ”Boli me k…. četo što se tebi gleda utakmica …… Nećeš gledati i tačka!”
Isto veče negdje oko devet sati izađe pred nas onaj koji nas je upisivao u teku.
“Ja ću vrlo kratko.“ – kaže – “Stvari stoje ’vako. Ko hoće da ide na teren ima dva sata da ode do kuće po stvari. Biće izbrisan iz ove evidencije k’o da se ništa nije desilo. Ako se ne vrati biće uhapšen i predat na sud.”
“Ja sam bolestan i trebam kod doktora. Kad budem dovoljno dobro idem i ja.” – javlja se onaj što je dovezen sa mnom.
“U Varešu i na Zvijezdi imaju i ambulante i doktori. Tamo ćeš ba bit’ pregledan i liječen. Ako oni odluče da nisi za terena pustiće te kući.” – spremno će zapisničar.
Ferid me preduhitri sa pitanjem – ”A šta ako ne odem na teren?”
“Ima i za to rješenje. Ako ne izađeš sa svojima bićeš ovdje sve dok te ne ubacimo u neku drugu grupu iz naše brigade koja ide na teren. Ne znamo kad’, đe i kol’ko… “ – odgovori zapisničar.
Onda se obrati meni – ”Ti i ovaj bolesni trebate otići na najudaljenija mjesta, pa ćete imati prevoz do kuće i nazad. Eto, to vam je to! Pa vi kako hoćete.”

Epilog:
Tu noć smo izašli svi osim Ferida Alimanović. Sretoh ga po našem povratku u Grad. Priča:”Bio sam u obdaništu još pet dana. Dolazila mi žena sa sestrom. Svaki dan. Donesu čistog veša, knjiga i još poneku sitnicu. Njih dvije u stanu. Nemamo još djece…Ja nemam briga…. K’o mala beba. Banja, jarane, prava banja. Pogriješio sam samo što sam se hvalio da mi je dobro, pa oni čuli, ukapirali i poslali me na liniju sa ovom rajom što je vas mijenjala.”
Nakon mjesec dana vratih se kući sa iznenađenjem za Dinu, Denisa i Harisa. Ma nisam mogao ni sanjati, ja koji nikad gljive ubrao nisam, da ću donijeti dvije pune kese vrganja. U maloj kesi svježi, a u većoj osušeni. Dina pripremila, mi sve klapnuli, a nikom, hvala bogu, ne bi ništa. Sreća! Bili su pravi vrganji.

 
Komentariši

Objavio/la na 13/11/2013 u Nekategorizirano

 

Zvijezdi u pohode – ići ili ne ići

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Zvijezda planinaZvijezda planina

Nikoli Bosniću

Negdje u ljeto 1994. godine sakupilo nas borce u veliku halu na Stupu 2. Vraćamo se kući sa linije. Prije nego što smo krenuli obrati nam se Janja, komandant našeg bataljona. Obično su smjene prolazile bez ovakvih skupova. Nismo se nešto uredno postrojili,ali ipak stojimo nekako grupisani po četama i vodovima. A ni Janja nije rekao ništa posebno. Pozdravio nas je i zahvalio na svemu što smo do sada pružili. Najavio nam je odlazak na teren u trajanju između trideset i četrdeset i pet dana. Polazak je za četiri dana. Bićemo na planini Zvijezda, iza Vareša. Sve smo to znali i prije dolaska u ovu halu. Kaže, zna da je teško ostaviti porodicu, naročito malu djecu bez očeve pažnje i stalne brige da imaju makar osnovno što trebaju, hranu i odjeću. Govori Janja, a ja i ne slušam baš pazljivo..

Read the rest of this entry »

 
Komentariši

Objavio/la na 19/10/2013 u Nekategorizirano

 

Pahuljice kao šampon za kosu

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Palošu Etdinu, heroju koji je preživio pakao Otesa….

Svako jutro, zorom, razmile se na obje strane Igmana ovi koji imaju rodbine i prijatelja u obližnjim naseljima. Sve po rasporedu i dogovoru sa komandirima. Vrate se na vrijeme. Isti dan, predveče. Puni novih habera i selama za rodbinu. Jedni donose i kese sa “onim što se našlo” za sebe i svoju porodicu. Drugi, kažu nisu ponijeli jer nećemo još kući, al’ će ići opet. Oni treći što su silazili u Butmir i Sokolovića – koloniju našli se i na pijaci. Kažu sve duplo jeftinije nego u Saraj’vu, a ima i stvari koje kod nas ne možeš ni sanjati, a kamo li živim okom vidjeti.

A svi nam, baš svi, probiše glavu pričom o kupanju i tom meraku. Vode imaš koliko hoćeš, nije ono dva-tri litra. Ne moraš misliti dokle će doteći. Voda topla, može i vruča, ako ti je čeif. Sobe ugrijane… …još da se može i prespavati.

 Uz pahuljice

Kontam, mora postojati neko rješenje i za mene u tom pogledu. Sa svima sam dobar, ali me niko ne zove sa sobom. Vjerovatno svako ima valjane razloge. Ama, neću nikoga moliti. Sam ću se snaći. Vode ima dovoljno, a može se otopiti i snijeg, imamo i velike lonce. U bajti se svakako loži i voda se može ugrijati. A unutra je ionako vruče. Našao sam neke cipeletine, malo ih preuredio, pa sad imam i “ljetne papuće”. Ne trebam pomoć. Sam ću, pa kako ispadne. I tako počnem, pripremim sve pa i sebe i trči van’ na snijeg. Jedan dan se operem do pasa, pa utrčim u bajtu. Drugi dan se operem ispod pasa, pa opet utrčim unutra, u toplo. Treći dan se pripremam i mislim smijem li oprati glavu i kosu. Prije dvije godine imao sam upalu živca na lijevoj strani lica. Bijaše strašna hladnoća, a mi na liniji u hotelu Bristol.

U bajtu ulazi Samir – “Čuo sam šta se ovdje radi pa sam doš’o k’o prvo da vidim jel’ to tačno. A evo i da se nađem pri ruci, mogu ti polijevati vodu.”

Izgleda da je to bio onaj milligram koji sam čekao, što prevagnu i ja počeh ubjeđivati sam sebe da neće biti problema. Pomislih, šta ću sad’ . Ne mogu nazad. Pristanem. Izađemo vani i samo što sam skvasio kosu počeše prolijetati pahuljice. Sve jače i jače. Sve više i više. Kao rojevi oko glave.

-       “Eto, sad imaš i šampon kakav niko nikad nije koristio” – odmah će spremno Samir.

Nisam se ni požurivao, valjda zbog nekog čudnog osjećaja koji mi se javi i podsjeti na one noćne tekme na male. Mi u potkošuljama, a snijeg do koljena, i ne prestaje sipati … Mislim još samo da mi je, ona prije dvadesetak godina obavezna, kuhana rakija – ma gdje bi mi bio kraj…Ne bi je, na moju žalost, ali sve prođe u najboljem redu.

Ostalo nam još sedam dana da provedemo na Igmanu. Oteglo se ko ciganska godina. Spori dani. Neki borci se vraćaju iz Sokolović – kolonije i ja se zataknem u tom društvu sa komandirom čete Amirom Selimovićem. Razmjeniše nekoliko rečenica. Odoše zajedno u komandu. Iz tog šturog razgovora shvatih da će nam neko nešto pomoći. Nemam pojma šta? Ali taj neko je Esad Mulahasanović, koga spomenuše kao pomoćnika komandanta za logistiku dole neke brigade. Znam čovjeka. Radili smo zajedno u Unioninvestu. Bio je sposoban rukovodilac gradilišta i često je kontaktirao sa nama u Sektoru pripreme. Eto razloga da i ja malo protegnem noge. Svratiću i na tu pijacu. Možda ću nešto i kupiti za ponijeti kući. Jest’ da se treba pješačiti možda i sedam sati, svakako u oba pravca, ali kad mogu drugi ….. I zaključim da ću sutra ujutro tražiti od komandira odobrenje.

A sutra nas Samir sabra po završetku naše smjene. “Imam dobre vijesti” – kaže – “Naš vod je u pripremi slijedećih sedam dana, što znači do smjene našeg bataljona i povratka u Saraj’vo. Što će reći, mi ne idemo više na liniju i u rovove. Zašto i kako, za nas je nevažno.” Pročita pet imena – “Ovi što ih pročitah mogu kući, ali se moraju vratiti na primopredaju naše linije kada moramo biti u punom sastavu.”

Prozvani odlepršaše u sekudni. Odmah mi je bilo jasno da su bili u toku svega, a kasnije sam odgonetnuo da su upotrebljeni za unošenje privatne robe u Grad, a nagrada je sedam dana kući.

Pitam – ”Šta je sa mnom? Ovi obilazili rodbinu i prijatelje i sad odoše, a ja nigdje ne mrdam?

Samir će spremno, kao da je znao šta ću pitati – ”Ti možeš u Sokolović – koloniju. Do večere da si nazad!”

“Dobro to, a što ne mogu kući?” – doupitah.

Samir samo odbrusi – ”Ne možeš.” I nestade.

Nas nekoliko drugara začas se skotrljasmo niz Igman. Oni će da prošvrljaju po pijaci i malo okolo. Ja lako nađoh tu komandu brigade gdje je lociran i Eso. Nije tu. Kažu mi da je otišao na neki sastanak na višem nivou. Vratiće se, ali ne znaju kada. Čekam. Dali mi i kafu. Pravu. Prođe i sat, a onaj mi stražar kaže: ”Jarane, ako nije došao do sada, male su šanse da će danas navraćati. Bolje ti je dođi sutra.”

Kad malo razmislih i jest’ tako. Doći ću drugi put, pa šta da radim sedam dana u pripremi. Nađem one svoje pajdaše. Već znaju šta, kako i gdje kupiti. Pošto nemah određene želje provodaše me okolo. Kupih i ja nešto. Nerado. Sve mislim, dolaziću opet.

Uzbrdo je bilo mnogo teže. Ali, mir, bez granata i pucanja, i pokoja šala olakšavaju koračanje olovnim mi nogama. Ostali su duplo mlađi i čini mi se kao da lete. Malo, malo pa me sačekuju. Dođosmo na vrijeme.

“Sredio sam da i ti možeš kući do primopredaje naše linije za sedam dana.” – šapće mi Samir – “Ostali ne moraju znati. Možda se nećeš trebati ni vraćati. Bićeš obaviješten telefonom iz komande šta ti valja raditi.”

“Ako niko ne zove? – upitah.

“Ništa. Ostani kuci. Kad se svi vratimo u Grad ja ću te zvati da ti dam novi raspored.”

“Kad mogu ići?”

“Sad.“

Smijulji se na njemu svojstven način. Drago mu što me šalje kući, a čini mi se još draže što me doveo u bezizlaznu situaciju. Veli mi – ”Bolje ti je sutra. Možda i možeš, svakako ako odmah kreneš, stiči do tunela prije mraka. Pitanje je veliko? Ama, nahod’o si se za danas.”

“Onda vozdra” – napravih nekoliko koraka, pa se napola okrenuh:”Mogu, mogu, moj Bahtiću. Nemaš pojma šta se sve može, a ni ne veli se džabe da nema udarca bez starca!”

 

Epilog:

Prošao sam kroz tunel istu noć sa nekom drugom brigadom. Potpuno sam bio zaboravio na Esada Mulahasanovića. Potpuno sam bio zaboravio na plan kupovine potrepština za kuću.

Sedmi dan ujutro neko iz komande na Stupu zvao telefonom. Nisam bio u kući. Dina primila poruku da trebam biti u jedanaest sati pred tunelom. Objasnila im da me ne može do podne nikako obavijestiti. Ostalo je na tome da barem pokuša, a bezbeli da nije uspjela.

Kasnije doznam da je Samir Bahtić dobio opkladu jer je igrao na mene. Jedini je on iz komande tvrdio da čim mi kaže da mogu kući da ću isti čas to pravo iskoristiti i vratiti se prema tunelu i Sarajevu. Poslije mi kaza:”Nisam vjerovao da možes toliko pješačiti, ali sam morao biti protiv onih guzonja.”

 
Komentariši

Objavio/la na 02/10/2013 u Nekategorizirano

 

Na Igmanu

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Hasanu Džaniću koji je poginuo na Otesu, i bratu mu Fuadu… koji negdje kod Alhosa a prema Koševskom Brdu, zaustavlja Tamić i ne obazirući se na stravično granatiranje, dok ga ja kroz dim, prašinu  i strah jedva prepoznajem, iskače vadi četiri hljeba veća i od Avazovog nebodera, pa će nabrzaka – evo šefe ovo je za vojsku, a i ti si sa linije…. Dok ja skontah, on u Tamić i nesta…

Primirje je. I bolje nego da nije. Ali, možda je to što smo nazivali primirje i opasnije jer se ljudi, a naročito djeca opuste. To četnici jedva dočekaju pa tim neopreznim “glinenim golubovima” pošalju smrt preko svojih omiljenih artiljerijskih “spravica”, patova, pamova, a posebno snajpera.

tunel

Počela je 1995.godina. Snijeg. Dovezli naš bataljon u Dobrinju nekim jedva kotrljajućim autobusima. Trebamo proći kroz tunel dugačak oko 800 metara i eto nas u Butmiru. Onda slijedi pješačenje kroz Sokolović – koloniju i Hrasnicu, pa puzanje uz strme igmanske dionice sa stijenama i pjeskom različite granulacije, takozvane “riže”. U zadnjoj fazi trebamo proći opasne i manje opasne puteve da bi došli do naše linije odgovornosti koja je okrenuta prema Krupcu. Odužilo se čekanje pred ulazom u tunel. Tunel je danonočno u funkciji jer ljudi izlaze iz Grada i ulaze u Grad. A mi čekamo dozvolu za prolazak. Tako barem kažu. Najavljeni smo uredno i na vrijeme. Tunel je pod kontrolom Armije BiH čiji smo i mi dio, ali eto, nešto čekamo li čekamo. Povremeno se šire razne vijesti, pa se onda demantuju. Kao, unose se ranjeni i poginuli, unosi se roba za firme koje će to platiti. Spominju se naši bivši komandanti Džebo i Hodžić koji valjda sada vode brigu o tunelu, pa kao imaju neke neraščišćene račune sa sadašnjim komandantom Paldumom. Ulazimo u treći sat čekanja na snijegu i hladnoći. Ljudi su sve nervozniji. Pričaju sve glasnije. Traže objašnjenje. Ne znam ko je prvi predložio da razmislimo o povratku kućama jer smo tamo potrebniji. Odmah uslijedi komentar da nema šta da se razmišlja. Možemo i pješke. Spontano, jedan po jedan, okrećemo leđa tunelu, a nakon par minuta oni najudaljeniji počeše se lagano i nevoljko kretati, ali sve osvrćući se i očekujući poziv da se vrate. Ne znam da li je prošlo i pet minuta, ali znam da moja grupa još nije došla na red da se pomiče, a zabruja vijest da je prolaz za nas otvoren i da prvi borci već ulaze u tunel.

“Vidite raja kako i naši umiju da ekspresno riješe problem, samo kad hoće.” komentariše tu situaciju Asim Pejković i obavezno dodaje ono svoje već svima poznato: ”Rek’o sam ja davno da nam četnici ne mogu ništa, jebat ih! Ali naši će nas doći glave. Kadli-tadli!”

Prođosmo kroz tunel. Blato do članaka, a voda mjestimično i do koljena, ali se može izbjeći ako si malo sretniji i spretniji. Dođosmo do izlaza. Snijeg prestao. Znači, jedan problem manje.Trebalo nam je preko tri sata pješačenja da bi došli na našu liniju odgovornosti. Kasnimo sa smjenom. Oni na liniji nas čekaju već spremni za odlazak. Toliko žure da nemaju vremena ni da nam prigovaraju. Nas su već ranije podijelili u grupe i rasporedili na određena stražarska mjesta i pripadajuće zemunice – bajte. Hitro preuzimamo liniju. Mene zapade treći rov. Ne prođe ni sat a dolazi komandir voda Samir Bahtić i kaže: ”Došlo je do promjene. Kad završite sa smjenom ti Saško prelaziš u rov broj 1 i na spavanje u bajtu broj 1, a ti Ante u bajtu 4 i rov 4.”

Znam da Ante Medić neće ništa reći. On je Samirova raja pa možda i zna razlog te promjene. A i inače je prava dobričina. Nije se ljutio i čak kad je imao krupnih razloga. Dodijeljeno mu je priznanje i novčana nagrada, kao recimo, najdisciplinovaniji borac našeg bataljona u prošloj godini. Taj rov broj 1 gdje prelazim je opasniji i gleda direktno na Krupac. Ali, mirno je. Nema nikakvih dejstava. Nadlijeću helikopteri UN-a, a sutra će doći i njihovi oficiri da zajedno sa našim i četničkim uspostave neku liniju razgraničenja. Moraćemo se i mi i oni povući na nove, rezervne položaje. Pa mi je potpuno svejedno zbog ovog preraspoređivanja. Ali, više priče i šale radi priupitah: ”Šta je ba sad ovo,Samire? Jest’ vala da nisi radio kao projektant, al’ očigledno imaš damar za taj posao. Stalno nešto mijenjaš. Još da možeš mijenjati i cure gdje bi ti bio kraj. Ali, pritegla te žena, nema mrdanja jarane. Jel’de?”

Jedva dočeka da se izjada:“Kod kuće je jedna žena, pa je lako. Ovdje svako zanovijeta u stilu – daj me rasporedi sa ovima, nemoj sa onima. Jedni dobri sa komandirom čete Amirom, drugi dobri sa komandantom Janjom, a ne treba im se zamjerati. To moraš uzeti u račun. Ne mogu svima ugoditi. Nema teorije. “

“Zna se da ti je najvažnije ugoditi Janji. Njegova riječ je najstarija.” – kažem “- ali me više zanima kakvo je to grupisanje? Pa nismo na plaži?!”

“Eeee, baš je to u pitanju. Kako se okupati ovdje na Igmanu? Pod snijegom. Nemamo nikakve podesne prostorije, a i nije predviđeno da se sada nešto improvizira. Trebamo se snalaziti kao i svi ostali. A to znači povremeno, samo preko dana, otfurat do rodbine, prijatelja il’ poznanika u Butmir, Sokolović – koloniju, Hrasnicu… ili preko Igmana u Lokve, Hađiće, Pazarić, Tarčin. Tamo imaš sve uslove. A ima i drugih stvari što ih nemamo u gradu, pa je to prava zgoda da se nešto i ponese kući. Sad skoro svi imaju negdje nekoga od starosjedioca ili od protjeranih koji su se tu skrasili. Zato traže da su u određenim grupama da mogu ići zajedno u obilazak na ta ista mjesta…”

“Stani jarane! A đe ću ja?” – uskočih s pitanjem. Odmah sam ukapirao da je Ante i prebačen tamo u jedan od tih “timova”, a ja ovamo sa onima koji su na klupi za rezerve, pa ako ih neko pozove.

“Ko ti je kriv što si jedini sa Koševskog Brda, a uostalom školovan si i prepametan.“ – spusti mi Samir. Nako nehajno. I ode za poslom.

Istu noć nas nadigoše. I to samo one koji drže liniju u rovovima od broja 1 do broja 4. Trebamo se pomjeriti naprijed do slijedećih rovova koji su sada ničiji i prazni. Prvo moramo dobro utabati stazu u snijegu. Nekada su ti rovovi bili u našim ili u četničkim rukama, no to vise nije ni bitno. Sutra će oficiri UN-a sa našim i četničkim glavešinama napraviti novu liniju razgraničenja. Moraće se obje strane povuci na rezervne polozaje. Helem, neko plaho pametan se dosjetio da mi preko noći zauzmemo one rovove naprijed, da bi se onda, kad se budemo morali pomjeriti nazad, ustvari vratili gdje smo i bili. Sa nama se i Samir uvukao u rov broj 1. Vidim da smo sada u rovu koji je okrenut za borbena dejstva prema nama. Čak su i otvori za puške usmjereni prema našoj strani. Kažem Samiru da je ovo četnički položaj i da bi trebali na brzaka sredit sve detalje da nas UN-ovci ne bi prokužili. Naime, ako je meni, običnom vojniku to očigledno, logično je da će to odmah primjetiti i ti oficiri. Neki se protive. Smatraju da ne vrijedi trošiti trud i vrijeme kad ćemo ovo mjesto ionako ubrzo napustiti. Međutim, Samir ništa ne govori, ali prvi počinje sa radom, vjerovatno računajući da će mu se neko priključiti. Tako i bi, pa se preuređenje završi za sat vremena uz pomoć jednih i uporno odbijanje drugih. Sad taj rov makar liči kao da je oduvijek bio naš.

Dolazili, prolazili, zastajkivali i zagledali ti “generali” zaduženi za uspostavu nove linije razgraničenja i primirja. Nama je naređeno da se nipošto ne uključujemo u bilo kakav razgovor. A niko nas ništa nije ni pitao. Uglavnom, rezultat je bio povoljan za nas jer trik je uspio. Mi se sutradan vraćamo na naše prvobitne položaje, a četnici se moraju pomjeriti još nazad. Ne znamo da li imaju već spremne rovove ili trebaju praviti liniju. To nam i nije bilo bitno. Sada je između nas šira zona kojom povremeno patroliraju vojnici UN-a maksimalno koristeci i terenska vozila, gdje je to moguće. Helikopteri UN-a obavljaju redovne kontrolne letove u određenim vremenskim razmacima.

Na zemlji snijega i previše. Stao je. Dosta je napadao. Utonuh u sjećanje kako prije početka naših ZOI 84 nije bilo snijega ni na planinama a ni u zraku, a ni u najavi…. Unioninvest izgradio i prije roka pustio u funkciju pumpnu stanicu pitke vode u podnožju Igmana, kao i potisni cjevovod do smještajnih i sportskih objekata na Velikom i Malom polju. I prije početka tih radova unioninvestovci su dobili zadatak da se riješi mogući problem nestašice snijega. Niko nije očekivao da će se desiti nemoguće i da snijega neće biti, ali za svaki slučaj trebalo je i to predvidjeti. Projektovan je sistem za pravljenje vještačkog snijega, uvezeni su i sniježni topovi, ali nisu upotrebljeni. Nekoliko dana prije početka takmičenja napadao snijeg i preko mjere, pa je trebalo praviti i uređivati skijaške staze….

Na Igmanu nema sniježnih topova. Samo su četnički topovi tamo negdje. A i pucaju prema Gradu. Ti topovi, za razliku od sniježnih, djeci i odraslim u okovanom Gradu ne donose lepršavu radost razigranih pahuljica, već samo smrt, krv i bol.

Mirno je u potpunosti, pa skoro niko ne bi rekao da je rat. Oni vojnici UN-a u međuzoni ili “tamponu” se dosađuju. Čak navrate i do nas. Nude nas cigarama, daju nam i neku hermetički zapakovanu gotovu hranu.

“Hoće da vas navedu na grijeh. Sve je to krmetina!” – odmah se javio dobrovoljac Brane – “Nego dajte vi to meni. Ja ću vam kao pravi jaran pomoći da ne sagriješite…..”

Ali niko nije toliko naivan – ”Zovi ih i traži za svoje guzove, a mi ćemo ovo prodati na pijaci kad se vratimo s linije. More se i krmetina uvalit pod govedinu. Gladna usta ne gledaju…”

Prosu se smijeh. A neko se zagrcnu i poče mahnito kašljati.

 
Komentariši

Objavio/la na 12/09/2013 u Nekategorizirano

 

Šečer i meci

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Janu Doršneru, koji je poginuo u Azićima na način kako ga i pamtim …. smiren, siguran, čvrst i uspravan…

Nakon odmora kod kuća u trajanju od četiri dana sakupismo se u kasarni Maršala Tita. Dobra vijest iz komande – iz Fabrike duhana Sarajevo obećali prodati po dvije šteke cigara po normalnoj cijeni i to za svakog borca. Spisak već gotov, a mi brže-bolje dajemo pare da se ko šta ne predomisli. Cigare su za vrijeme opsade Grada bile sve. Za pušače sredstvo za smirenje, a za one koji ne puše čvrsto sredstvo plaćanja.

Sačekasmo mrak pa cijeli bataljon krenu na Stup. Ovaj puta pješke u grupama, ali nam to ne smeta. Neko i komentariše u smislu, za borce nema goriva jer treba “guzonjama” da se vozikaju… Drugi zbijaju šale i na račun “njih” i na račun boraca. Tako se kotrljamo lagano. Začudo, nema ni granatiranja.

U Halilovićima, negdje kod vojnog otpada, Asim Gogalić – Žuti traži da se odmorimo. Brunda zadihano:”Nije hića raja, neće nam četnici uteći.”

Svi smo iznenađeni jer je Žuti možda najmlađi, ali je sigurno najkrupniji i najjači. Narastao, a u duši ostao malo odraslije dijete uvijek spremno na svaku vrstu šale.

Mahmut će mi onako usput:” Ovo je neka zajebancija.”

A Asimov nerazdvojni jaran Pezo se čudi: “Kakav odmor, bolan ne bio, pa skoro smo došli.”…. I nakon kraće pauze dodaje: “Hajd nek’ ti bude, možemo smirom zapaliti po jednu, a i da vidimo šta si sada smislio.”

Rasteretismo se i posjedasmo kako se ko snađe. Pezo sjeo na onaj pocinčani odbojni branik kraj ceste i ne skida ruksak. “Hajde ba, raskomoti se malo i ti, skini tu grbu sa leđa,” – proziva ga Asim.

“Nemam ga rašta skidat’, valja nam odmah dalje,” sa dimom od cigare mješaju se i Pezine riječi.

“Stan ba malo, jesmol mi ahbabi ili nismo?” – pita Asim.

“Jašta smo jarane, ali samo kad imamo cigara. Nismo mi zaboravili kako si ti ono zakuh’o sa četama na Debelom Brdu. Ljudi ni krivi ni dužni, ali tebi Hadžo nije doturio sledovanje cigara, pa ti pušeći orahov list povilenio, zarafalo i isprovociro jednosatnu pucnjavu sa njihove strane.” – govori Pezo i otpuhuje dimove prema Asimu.

“Pa onda jaro, nemoj da mi propadne foluška,” – skače Asim, skida mu ruksak sa leđa, odvezuje čvor i vadi dvije cigle.

”Nosiš ovo nekoliko kilometara i ne osjetiš, a to može jos samo magare.”

“Meni su cigle bile u torbi dva sata, a ti svoje nosaš u glavi od rođenja …” ne čujemo dalje, a i ovo je dovoljno da makar na trenutak zaboravimo ovu surovu opsadu i da se počnemo smijati k’o ludi. Mislim kako je smijeh najbolji lijek za sve, uvijek, a pogotovo u ova teška vremena.

Na liniji sam i ovaj put u istoj grupi sa Grbom, komandirom čete a u sklopu Esinog voda. Smješteni smo u krajnju lijevu kuću u nizu kuća koje drži naša četa. Rovovi su bolje utvrđeni, a iskopane su i solidne tranšeje do linije i između rovova. Na lijevu stranu od naše kuće nije se ništa radilo. Čudimo se izmeđuse Mahmut i ja, jer ovako i nismo direktno povezani sa našim na toj strani. Ne znamo čak ni gdje su tačno naši rovovi.

Nakon što završismo smjenu u ponoć, Mahmut i ja uđosmo u kuhinju, a tamo oko stola svi iz naše smjene. A na stolu vreća sećera. Sitnog sećera doduše, al’ su za kupovinu i kilograma tada trebale goleme pare.

“Otkud’ to?” – pita Mahmut.

“Našli u onoj kući pred nama. Pogledajte i vi, možda ima još. “ – javi se neko od raje.

Vidim i ja sada da međusobno rastaljuju taj šećer na podjednake dijelove. Mislim, šta ćeš, oni su od početka zajedno, a nas dvojica smo im pridodati sada i ko zna do kada. Ma, šta ih briga za nas. Šećer mogu dobro prodati. Ne računajući ništa, sam od sebe mi se nametnu zaključak, pa izletih:   “Kol’ko mi se čini svima pripada dio, osim nama dvojici?”

Svi šute, pa nakon kratke nedoumice nas dvojica odosmo u spavaonicu. Nismo se stigli ni raspremiti a ulazi komandir Grbo. “Čuo sam sve, al’ se nisam htio pred vama miješati. Nikad ne znaš kako će ko reagovati? I vi ćete dobiti vaš dio, isto kao i drugi. Bezbeli! Možda su i završili sa rastalivanjem, pa uzmite odmah što vas sljeduje, da ne odleti.”

“Kad imaš šansu iskoristi je. Idi i jami naš dio.” – Mahmut će.

Odem. Jedan mi pruži dvije kese. Šuti. “Jebaji ga jarane, ukehasmo motku….u pravu je naš Grbo. Svima treba…” – čujem glas iz grupe sa druge strane stola.

“Lafa” – bijaše sve što rekoh. Vraćajući se mislim, otkud mi sad to? Možda će neko i skontati, a većina nece. Biće k’o strana riječ. Vjerovatno reakcija na njihovo podcjenjivanje. Kažem Mahmutu da mi se to od mene lično nije dopalo. “Tu ti ne mogu pomoći, al’ ako ti ne odgovara sećer, deder mi ga ’vamo,” – zeza me.

Jedan dan daje nam Eso po tri originalne kartonske kutije metaka 7.62 mm. Iznenađenje je to samo po sebi, a još čudnije je jer se sve dešava u kući. Mahmut upita: ”Kojim povodom, je li se to nešto sprema?”

“Ne sprema se nikakva akcija. To je za vas lično. Toliko vam pripada.“

Pošto ga mi upitno gledamo, dodade: ”Žurim, a Grbo će vam objasniti.” Ode. Dočekasmo i Grbu da nam objasni. Došao u obilazak rova a Mahmut zahvaljuje na municiji. Ne tražimo objašnjenje, ali ga očekujemo.

Šecer 2     slika-Drveni-vojni-sanduk-od-municije-7-62mm--16667869v288h216

Grbo ispuni naša očekivanja: “Navalili neki da odu u onu kuću preko ceste, lijevo. Kažu sigurno ima velik razlog da četnici odmah pucaju čim neko kroči na onu stranu. Baš zbog toga i ne treba ići, opasno je, nedam ja. Onda se priključi i Eso toj ideji, uporan, kaže mi, ići će on sa još jednim borcem. Po noći, naravno. Otišli i ponijeli bateriju. Mi čekali spremni iza naše kuće ako štogod zapne. Vratili su se nakon jednog sata sa gomilom papira. To je kuća predsjednika stranke SDS za Ilidžu. Nisam gledao detalje. Spiskova i podataka koliko hoćeš. Sve smo odmah odnijeli u komandu. Ostale jedino stotine onih omota za kasete… na njima piše “kompozitor Vidić”. Svi smo se složili da u toj kući mora biti još nešto, možda i oružje. Odlučimo da se vrate istu noć, ali da tamo ne dočekuju jutro. Dobili su još jednu bateriju. Pred zoru dolaze i nose između sebe drveni sanduk municije 7.62 mm, originalno JNA pakovanje. Eso donio i automatsku pušku. Nisu stigli detaljno pregledati i predlažu da sutra naveče idu četvorica. Odnesemo odmah municiju u komandu. A oni dodaju jednog njihovog za sutra. Esi krivo, kaže hoće oni iz komande da pokupe kajmak i smatra da nismo trebali ni ići do njih u komandu. Sutra se tek desilo pravo iznenađenje. Našli su i iznijeli još dva drvena sanduka municije, ručni bacač sa šest granata, još jednu automatsku pušku … ali čudo jedno kako i gdje su to otkrili. Pregledali su sve prostorije i našli jedino nešto hrane, pa spremili da ponesu makar to. A jednom našem se dopao ćilim, pa pitao onog iz komande, ako može hrana može li i ovo, jer, kaže, on je svakako izbjeglica i nema ništa. I bez potvrdnog odgovor počeo da mota ćilim u rolnu, ne hajući mnogo šta mu se govori. Odjednom se ukaza poklopac u drvenom podu. Uđu dole, kad tamo prava soba, samo niža, pa su morali biti pognuti. Unutra sve što treba za ugodan boravak. Sto i stolice, napravljeni ležaji sa dušecima i pokrivačima, ama uvedena i struja…. televizor… I tu nađu municiju, pušku, ručni bacač i granate. Ostao ćilim tamo, ali smo svi na dobitku. I svaki od nas šesnaestorice dobi po tri kartonske kutije municije. Tako nam pripada po pravilu, to je postotak koji pripada onima koji zarobe ili nađu…”

Vidim na Mahmutovom začuđenom licu da ni on blage veze nema o tim pravilima, ali šutimo. Dobili smo nešto što nam je životno važno, a što nam i pripada po nekom, pisanom ili nepisanom pravilu, pravilu koje ne moramo znati. A da trebamo nešto davati možda bi i pitali za detalje.

 

Epilog:

Naša smjena na liniji je završena. Vraćamo se kućama. Na Stupu moramo proći kontrolu koju vrši naša komanda. Dozvoljeno je iznošenje samo hrane. Mahmut i ja kažemo da imamo po tri paketića municije 7.62 mm.“Ne morate ništa objašnjavati“ – kazaše – “znamo sve, ali to morate predati i biće vam vraćeno kad slijedeći put pođete na liniju.” Bez riječi predajemo municiju, ne pitajuči za “pravilo”. Sve je uredno evidentirano u svesku debelih korica. Naravno da smo tražili da nam tu municiju vrate slijedeći put, pa još u nekoliko navrata, dok se nismo umorili i odustali. Šta možemo? Kako došlo, tako i otišlo.

Pare koje smo dali za kupovinu po dvije šteke cigara su nam vraćene nakon dvije sedmice. Dobili smo obrazloženje da nam “naši” ljudi iz FDS nisu prodali cigare kao što su obećali. A jesu, samo što je neko to iskoristio da počne privatni biznis. Dobio od nas pare, po 10 KM za šteku, po istoj cijeni kupio od Fabrike duhana, da bi na pijaci prodao šteku za 50 KM. Pa vratio nama naše, a njemu/njima ostala razlika. Šta možemo, borba je borba, ali je i posao za neke uvijek i samo posao. Nama rat, nekim profit-brat!

Više se nismo vraćali na Vidića kuće. Linija je pomjerena dan prije našeg povratka. Čuli smo da su ono dvoje starih Vidića imali sakriven telefon i da su pomoću njega održavali stalni kontakt sa četnicima.

 
Komentariši

Objavio/la na 24/08/2013 u Nekategorizirano

 

Begova čorba i skladište makarona

 

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Slobodanu Nenadu – Bodi, ….u miru učio iz knjiga od mene posuđenih…… nekoliko dana poslije “čorbe i makarona”  poginuo od minobacačke granate u “mom” rovu na Vidića kućama….

Sviće. Budimo se jedan po jedan. Gurka nas Izet koga zora zateče na straži. Tihi smo i pažljivi da ne napravimo ni najmanju buku. Poštujemo više strah, ali i naredbu od noćas kad su nas doveli u rejon Azića. Ugurali nas u ovu kuću i otišli. Ostala poruka: ”Vrlo oprezno i što tiše jer ne znamo gdje su trenutno četnici. Nadamo se da nisu isuviše blizu.”

Čitava grupa, nas desetak, je zajedno u jednoj velikoj sobi. Neki i ne ustaju sa poda. Izet šapće: ”Valjda neko mora doći da nas uputi šta ćemo dalje. Tako nam je i rečeno?”

Samo sa jedne strane u sobu probija svijetlost. Ostali prozori su prekriveni dekama. “Sa te strane smo ušli kroz prozor“ – pokazuje Mahmut glavom. Ustaje, a i ja za njim. Otškrinusmo pritvoreni prozor i ispod njega ugledasmo kao neke stepenice improvizirane od betonskih elemenata. Najmanje dvije stotine metara brisanog prostora, pa tek onda desetak kuća sa pomoćnim seoskim objektima,baštama i voćkama, sve razbacano bez ikakvog reda. Pusto, nigdje živa roba. Ni ljudi, ni životinja. Ni mrve zvuka.

“Ondje su na drugoj stranu četnici” – išareti mi Mahmut na suprotnu stranu kuće. Prelazimo preko sobe pazeći da na koga ne nagazimo, iako su svi već u sjedećem položaju. Nikola zapalio cigaru, a Esad se k’o nećka, i veli – “ Pričekaću da mi Mahmut donese kahvu sa rahatlokumom. “

Provirujemo između deka na prozorima. Odmah poludesno pred nama dio ovog domaćinstva, štale i garaža; desno čistina sve do nekog visokog drveća u daljini; lijevo prilično daleko ulica i nekoliko kuća. A pravo ispred nas pukla ravnica, nigdje ništa možda i pola kilometra, pa red kuća, malo veći razmak i jedna poveća zgrada. Vidi se da nije stambena. Mislim, poznato mi to, dvoumim se malo, a Mahmut me preduhitri, u nevjerici: ”Ama ovo je ona škola, a ispred one kuće lijevo je korito gdje smo nas dvojica stražarili prije sedam dana.”

Čuje se neki zvuk iz pravca onih basamaka. Zgledasmo se. Puške su već spremne. “Il’ je životinja, ili neko naš” – šapatom pomalo lažem sam sebe, – “da je neko njihov već bi pripucao.”

Uto se pomoli nečija glava, pa se začu tihi glas da nas umiri.

“Ja mislio da još spavate.“ Eso, zamjenik komandira Grbe se uvuće u sobu.

“Daj koju garku, nestalo mi …. Umalo te ne upucah.” – spremno će Nikola.

“Ne bi me čudilo, da to municije što ušparaš u onom pravcu, usmjeriš po nama.” – provocira ga Eso bacajući Nikoli otvorenu kutiju Drine.

“Važno je da su tebi one opekotine na ruci zamladile, one kad si mi pipko cijev da se uvjeriš pucam li na čete…. “ – ne ostaje mu dužan Niđo, ali biva prekinut….

“Hajde, hajde, nemamo vremena. Ova kuća je potpuno izolovana, pa se ne može uspostaviti ni linija, ni rov. Moramo se povući do Vidića kuća. Što prije, to bolje. Samo po dvojica, sagnite se i krećite se što brže.”

Povlačenje prođe bez ijednog pucnja sa njihove strane.

I tako poče period formiranja linije na Vidića kućama. Već su bile određene prostorije za smještaj, mjesta za rovove i uvezne tranšeje. Iza naših linija radni vodovi se smjenjuju dvadeset i četiri sata. A po noći kopaju i utvrđuju položaje i kod nas na liniji. Kad nismo na smjeni uvijek nešto radimo, naročito prvih dana kad je bilo relativno mirno. Mahmut i ja smo smješteni u krajnju lijevu kuću sa Grbom komandirom čete i Esinim vodom. Držimo prva dva rova desno, a dalje se nastavljaju rovovi naše čete. Sve kuće u tom području su potpuno prazne. Samo u kući odmah iza naše živi dvoje starih ljudi, bračni par Vidić. Rečeno nam da ih izbjegavamo. Mahmut i ja komentarišemo da ne mogu biti u zoni ratnih dejstava. Treba ih iseliti zbog njihove sigurnosti , a i zbog mogućih dojava četnicima. Čujemo da su i već odrasla djeca živjela sa njima, a sada nisu na našoj strani. Objašnjavam to Grbi. Odgovara da je pričao sa komandom bataljona i brigade: ”Kuća je pregledana, oni su pod kontrolom, stari su … neće da odu samovoljno, a baš ih ne bi ni trebali istjerivati da ne bude ono, eto kakvi smo..…. stari će ponekad ići do one kuće gdje ste prespavali i nipošto ne pucajte na njega.”

“Ma nećemo mi, a kako će reagovati četnici?” – upitah. Od Grbe ne bi odgovora, ali malo kasnije rješenje dođe uživo, jer gledamo starog Vidića kako ide sasvim normalnim korakom ispred linije do one kuće. Zadržao se možda pola sata, pa se vraća još sporije koračajući jer u obje ruke nosi napunjene kese. Četnici se ne javiše.

Sutra u cik zore, u vrijeme kad se noć lagano presvlaći u dan stari Vidić dolazi sa dvojicom naših u maskirnim uniformama. On ne progovara, a oni nam kažu da su iz vojne policije i da će zajedno do one kuće. Odoše.

Već je svanulo, a nama upravo došla smjena u rov, kad će Mahmut vukući me za rukav: ”Stani malo ‘ljeba ti da vidim i ovo čudo.” Pogledam, pa vidim i ja. Sredinom livade kao u laganoj šetnji vraćaju se sva trojica, samo sada stari na užetu vodi kravu. Dođoše do nas bez problema. Jedan od maskirnih će oštro :”Ovo je za potrebe Armije, dali smo mu papir.” I odoše. Stari otšeta u svoju kuću, a ona dvojica i krava produžiše dalje u pozadinu.

“Hajde, ustaj da mi pomogneš!” – zove me Mahmut iz kuhinje.

“Vidiš da čitam, a znaš da nisam za te poslove u kuhinji. Zar nam nije rano da ručamo, ali ako si veš štogod ugrijao, eto i mene ?” – kažem i nevoljko ustajem. Naveče su nam kuhari donosili hranu za slijedeći dan, pa bi onda mi to raspodjelili i jeli kad ko hoće. A novog, neotpakovanog posuđa u kući toliko da te misao sama navodi da se domaćin spremao za svadbu, ili je sve to pokupio negdje kad je počelo ovo bezvlašće. Koristimo šta nam treba, a suđe ne peremo već dva dana. Ima vode, može se ugrijati, a ima i deterđenta. Mahmut opere naše, ostali neće ni da čuju. Samo ono prljavo suđe slažu li slažu. Znajući Mahmuta kao “higijeničara” pomislih da hoće da nas dvojica operemo sve što se nakupilo od cijele ekipe.

“Hajde, hajde, nećeš ništa radit’. Samo gledaj i seiri, a da pojedeš ovaj specijalitet malo ćeš pričekati.” – opet će Mahmut.

Mislim, hajd’ da malo protegnem noge i da vidim šta hoće. A on već očišćenu kokoš sječe na komade i ubacuje u veliku šerpu.

“Vidi“ – kaže – “što su me zaposlili ovi naši izvidnici. Kad već ne mogu četnika, uhvatili koku pa je zaklali, ogulili, donijeli. Kažu da sam sad ja na redu da pokažem majstorluk, pa da skuham begovu čorbu. Sakupio sam raznog povrća i nekih začina, ali bih volio da ovo armiram sa malo tjestenine, recimo makaronima il’ rezancima. Da se najedemo k’o ljudi.”

“A ti mislio da ja već tražim makarone?” – upitah.

“Upravo tako” – odmah će on – “samo da ovo pristavim na šporet, pa ćemo zajedno, jer imam ideju.”

Izađosmo vani i on me povede koji metar u lijevo od naše kuše. Pokazuje veliku drvenu šupu sa nastrešnicom sa strane. “Hajmo mi zaviriti tamo” – kaže.

“Bolan Mahmute, tamo su nake vreće sa stočnom hranom, pa zar ne vidiš kako su pravilno složene od poda do krova, a i ostalo je vjerovatno za nas neupotrebljivo” – rekoh i pođoh da se vratim.

“ Onda ću ja sam “ – i pođe. Kažem mu da se pripazi jer ima dvadesetak koraka otvorenog prostora od naše kuće do te šupe. Pođoh da uđem u kuću, ali se predomislih. Sačekaću ga ovdje. Okrenem se upravo u trenutku da vidim kako metak otkinu komad drveta sa šupe, a Mahmut koji je već bio skoro na cilju, čini mi se u dva-tri skoka se nađe do mene. Odnekuda istrča Eso, pa kad sazna šta se desilo ljutito će: ”Zar vama dvojici nije rečeno da se ne krećete lijevo od ove naše kuće, pogotovo ni slučajno tamo” – pokazuje nam široku asfaltiranu ulicu i veliku domaćinsku kuću.

Begova corba1  Begova corba2   Mahmut uđe unutra očekujući valjda da ću i ja za njim. Mislim, šta li im je tamo? Iako nisam previše radoznao nešto me pogura okolo iza kuće gdje su oni starci, znajući da ću ostati neopažen od četnika i tako bih mogao prići šupi sa zadnje strane. Uspijem doći. Vidim da kroz leđa šupe ne mogu ni proviriti unutra. Kvalitetno napravljeno. Ma, i da imam sav alat prilično bih se namučio da napravim otvor. Onda zapazim da onaj dograđeni dio nije tako čvrst, kao da ga je neko na brzinu pravio. Daske su zdrave, ali ekseri su na većem rastojanju… i mic po mic koristeći neku željeznu šipku koja mi se nađe pri ruci djelimično oslobodih jednu dasku i sklonim je na stranu…. Ukazaše se vreće od 50 ili 60 kila sa makaronima. Hajd’ sad znam da ima i ovakvih pakovanja, mislim. Vreća je duplo šira od daske i ne može se izvuči kroz otvor koji je nastao njenim uklanjanjem, a ne mogu je okrenuti ni na “kant”. Šta ću, rasjećem vreću nožem i iz nje počeše da “cure” sitni makaroni. Izgledaju mi dobri, a vreće kao da su jučer iznesene iz fabrike. Ne vidim datum na njima. Mahmut će znati može li se ovo koristiti. Gledam u čemu ću ponijeti. Neko me kucka po ramenu. Ona starica Vidićka kao da mi je pročitala misli. Pruža mi kesu. Vidi molim te, ona me je čitavo vrijeme posmatrala, mislim, vračajući se opet naokolo u našu kuću.

“Odakle ti ovo, bože dragi?” – začuđeno će Mahmut – “dobro je, jaštaradi, neko se pravo snabdjeo. Ima tu nekih kesa, uzmi koju i napuni pa ćemo mi i kući ponijeti. Bolje ti je odmah. Ko zna šta nas čeka. A i ostalim treba reći, pa nek’ uzima kome treba.“

Malo kasnije, dok punim dvije plastične kese prilazi mi ona starica. Vidićka. Baš se privukla kao duh. Nosi nešto zamotano u novine iz kojih kaplje voda. “Sigurno imaš djecu “ – kaže i pruža mi taj zamotuljak. “Tek sam oprala kelj i kupus, pa morko, a ti kasnije izvadi… prepakuj.” I ode. Ja iznenađen ne stigoh reći ni hvala.

Taj dan smo za ručak imali poseban specijalitet, begovu čorbu na Mahmutov način, a desert je bila informacija gdje se nalazi golemi rudnik zlata – makaroni. Samo za našu ekipu. Ne zna se sa čim je raja bila više oduševljena? Begovom čorbom ili kesama makarona koje su spremili za ponijeti kućama.

 
Komentariši

Objavio/la na 30/07/2013 u Nekategorizirano

 
 
Prati

Get every new post delivered to your Inbox.