RSS

Heroji Latićke ulice

22 dec

Napisao: Ante Granić

Vi , vjerovatno, nikada niste čuli za Latićku ulicu. Ali, da vam iskreno priznamo – to smo mi krivi, mi iz Latićke ulice, i okolnih ulica. Zapravo, nismo se potrudili da vam predstavimo našu ulicu i njene ljude, iako to oni – po našem sudu, zaslužuju.

Jer , naša ulica i njeni ljudi zaslužuju knjige , dobro ste pročitali KNJIGE , a ne knjigu , možda čak i film , ali mi to nismo kadri ni napisati , ni snimiti . A i da jesmo , naši ljudi su toliko skromni da oni to ne bi ni uradili , jer je ponezgodno pisati o sebi i snimati filmove . U ovom napisu , dozvolite nam da napravimo samo mali “kroki” , tek toliko da lociramo našu ulicu , i ulice oko nje . I da pomenemo samo neke od njenih heroja…

- Kakvih sada heroja , Bogo moj – reći ćete? E , vidite , kad bi vi sve to i znali , onda bi bila nepotrebna i naša priča . Uostalom , pričaju vam razne priče , često izmišljene i preuveličane , zabiberene takoreći , a naša priča je istinita , bar u našim očima , naši heroji su pravi – i tu su pored nas . Naša priča nije nimalo zabiberena , ako se izuzme jedan od naših heroja, koji se stvarno zove – BIBER !…Pa da onda počnemo. Običnu ljudsku priču .

LOKACIJA – i RATNI DANI LATIĆKE ULICE

Najprije dodje Ilidža, a onda put prema Sarajevu . Autoputić takoreći . I tako se vozi do blizu Stupa , tačnije do benzinske stanice , jer se odmah kod te stanice odvaja mali, vijugavi putić prema Latićkoj ulici, a onda dalje – prema Aerodromu . Odmah, kad nagazite na taj putić, sa desne strane će vam se odmah ukazati ogroman i lijep hotelsko – teniski kompleks, privatno vlasništvo … Sad, otkud tu u našem siromašnom okruženju tako bogat dragulj , mi nismo ispitivali – a nemamo ni vremena, dosta nam je i naše sirotinje. Kažu nam da taj dragulj koriste bogati ljudi, ili svadbenici i drugi slavljenici, a koji – bar u našem okruženju, žive na kredit !…Sad, kad svega ima u božijoj bašči – neka nam i toga . U komšiluku ….Šta ćeš, sirotinja prodala zemlju budzašto, da se preživi. A bogati jedva dočekali .

Preko puta tog kompleksa, sa lijeve strane toga putića prema Latićkoj ulici, nalazi se kuća, garaža i imanje obitelji STRUJIĆ, starosjedilaca ovdašnjih, i čestitih ljudi odvajkada. Valjda se ta čestitost vidi i po tome što ih rat nije mogao zavesti, nego su tu bili , i tu ostali . Rade . Samo im je MLADEN proveo svoj radni vijek u Francuskoj, u Parizu , i to četrdeset godina , a sada je tu . Boluje od teške bolesti , vratio se poslije penzionisanja i pobjegao od samačkog života i usamljenosti ….Da umre u zavičaju . Medju komšijama !

Malo podalje , približavajući se Latićkoj ulici , nalazi se jedna od najljepših zgrada seoske , islamske arhitekture – kao feudalni ljetnikovac , takoreći ! Oko te napuštene i već oronule zgrade , veliko je imanje najbolje zemlje . Tu na vratima Sarajeva . Sve je to otvoreno , napušteno – a i sama ljepotica seoske arhitekture je već sklona padu. Poginula je , naime , uz rat – njena vlasnica “Teta Halida” , sin joj se nastanio u Beču, a kćerka ljepotica , doktorica – ŠIDA , umrla je od stresova naprasno , i bez jauka !

A sve u vezi sa ratom.

A Halida je bila u ratu neka vrsta “ratne majke” za Latićku ulicu , jer i njeno imanje doseže do te  ulice ….a , na imanju se uvijek ponešto našlo za one koji bi – umakli snajperistima ….Kao JELENA BIBER toga dana , pretrčala nekako Latićku ulicu i uspjela doći do Halide – po nekoliko krompira !

JELENA I HALIDA – POD GRANATAMA…

- Kćeri moja !…( tako se teta Halida obraćala svakoj mladoj ženi )….kćeri moja , čuvaj se granata dok prelaziš livadu – govorila je ona komšinici Jeleni Biber , ispraćajući je ispred pomenute kuće , već načete brojnim gelerima i hicima iz raznih oružja . Sa planine .

A Jelenu je zapravo , nagon za životom nagnao da dodje ovdje kroz bezbrojne opasnosti , da bi donijela kući nekoliko krompira i drugih sitnica . Radila je ona to uvijek i ranije , tako da su komšije – sklone bosanskom humoru i u najtežim prilikama, govorile – da rat Jeleni ne može ništa , “jer se ona varaka – izmedju m e t a k a ” !…Ali, dok je Jelena odmicala i Halida je pratila pogledom – g r a n a t a   j e   p a l a  !…I HALIDE više – nije bilo !… Ni dženaze kakvu zaslužuje !…. Rat je opustošio Halidino imanje , ali je sačuvano u osnovi . I onaj dvorac je sačuvan , ali je izranjavan bezbrojnim mecima , i nije sasvim srušen . Nisu to dozvolili – IVANI , JOVANI i ALIJE , iz Armije BH . Duhom u prvom redu.

Da ih ne nabrajamo i ne – p r e b r o j a v a m o !

MINISTAR , SLASTIČAR i NIDŽO RAŠIĆ

Samo malo podalje , dio tog seoskog imanja na domak Sarajeva , izlazi na Latićku ulicu . I odmah tu , na čelu te ulice , nalazi se kuća i imanje porodice HEBIB , i tu je sada , još uvijek naš drugar AVDO HEBIB , nekada ministar unutrašnjih poslova ratne BH ….

Ne , mi se ne šalimo – zaista , tu je još naš drugar Avdo Hebib – on je tu rodjen , tu je sa nama odrastao , išao sa nama u školu , živio sa nama kao i svi drugi . Bio je baš drugarčina , žilav , otresit ,  i komšija “par ekselans”  , sa njim smo i u ratu bili na “ti”! A sada , šta da vam pričamo… Rat i posljedice . Šta da vam kažemo : pobolijeva i Avdo , baš pravo !…Pobolijeva , pa nam se čini da najčešće  s a m u j e ….Dobri naš drugar AVDO !

On je i jedan od saputnika – mladosti naše , lijepe i nepovratne ! I jedan od heroja i Latićke ulice ….Ali , nećemo mi sada o njemu . On jeste naš , ali će njegovu historiju i životnu priču pisati bolji od nas , jer on zaslužuje veliku knjigu .A možda i film . Tako bar mi mislimo . Mi , stanovnici Latićke ulice , i susjednih ulica .

A odmah tu na početku Latićke ulice , velika je i napuštena , prazna i lijepa trokatnica, čiji su vlasnici naše komšije ALBANCI , slastičari , davno nekada zaljubljenici u Latićku ulicu , sada su još u KANADI . Dodju , uredjuju , sredjuju kuću i oko kuće . I vratit će nam se . Tako svaki put kažu !…Bog zna da li će biti tako !

Do njihove kuće je kuća Nikole Rašića , zvanog NIDŽO , takodje i smrtima opustila , ali je u podrumskim prostorijama te kuće mala prodavnica i kafana RUSTIKA , koju drži obitelj BIBER , jer je Amir BIBER , borac sa brda ŽUČ – Rašića zet !

Radnja je registrovana na ime MAJE BIBER , Jelenine i Amirove kćerke , i autorice jedne od najljepših priča koje su u ratu i izbjeglištvu napisala sarajevska djeca .

Iz opkoljenog Sarajeva, Jelena , Zlatan i Maja – uz pomoć dobrih ljudi – izbjegli su i to u Njemačku , jer se počelo zuckati i pisati kako su djeca iz mješovitih brakova kopilad , koju treba – izolirati iz društva….! Eh !

A pomenutu priču napisala je MAJA kao trinaestogodišnja djevojčica u izbjeglištvu u u Njemačkoj , kad joj je tata poslao pismo pisano na brdu ŽUČ ,  u kome je pisalo da je poginuo i  heroj – ZAJKO , koga je Maja zavoljela iz priča koje joj je otac pričao, dolazeći ponekad sa prve linije na brdu ŽUČ !

A Jelenina radnja je i svojevrsna Ambasada Heroja Latićke ulice , jer tu svakodnevno dolaze na kafu , ili u kupovinu , preživjeli stanovnici Latićke ulice , i okolnih ulica . Kao i prije …. Baš tako , kao i prije : I dobar dan , i selam alejkum ( to će reci – mir s vama ) , i pomoz Bog i Hvaljen Isus…sve je to ovdje kao i ranije – normalno !

Lakše je ljudima kad imaju takav komšiluk , pa se imaju kome   izjadati , povjeriti svoje tajne…kao na ispovijedi .

Tako je radnja RUSTIKA , zaista postala svojevrsna Ambasada . I ispovijedaonica .

Ako imate vremena , navratite kod ZLATANA , Amirovog i Jeleninog sina , koji je sada ovdje našao tako teško nalazeće radno mjesto . A tu ćete – u Ambasadi RUSTIKA moći da donesete i pijete – i svoju kafu , što je jedinstven slučaj u svijetu .

Ali , o tom – na kraju naše priče !

SAGA O NIDŽI , ZLATNOM LJILJANU – i PORODICI MARKULJ

Pomenimo i to da su tu , prije par godina , NIDŽIN sin Mladen ( nastanjen u Italiji ), Mladenova sestra Jelena i zet Amir Biber – upriličili feštu za komšiluk , na koju su  svi došli . Ali , bez NIDŽE . Umro je od bolesti povratničke – jer je i on , sa unucima i Jelenom otišao u izbjeglištvo u Njemačku . A kad je rat završen – kupili su stari kamion i na njega natovarili sirotinju iz izbjeglištva i – vratili se svi u LATIĆKU ulicu. Ispratili su NIDŽU svi na vječno počivaliste groblja na Stupu , ispratili su ga svi . Bez razlike !…Duša stanovnika Latićke ulice , poslije rata ostala je – i s t a !

- I ne bi ih Bog iz te ulice pokrenuo više – kaže mi komšinica koja nosi svoju kafu u povećoj džezvi , da sa Jelenom i ženama iz komšiluka , podijeli dan u kafani. E , moj sine…vremena su teška , skupo je sve – a Jelena i Zlatan dozvoljavaju da donesemo i svoju kafu od kuće , tako je jeftinije…Često nam se u kafani i gosti pridruže…kaže mi žena iz komšiluka i dodaje: – To je jedinstven slučaj u svijetu da u kafanu možeš da doneseš i svoju kafu, te da tu serbez piješ i pričaš …Jelena je naš lijek , naš tješitelj , naš andjeo čuvar !…

M A R K U LJ I  i  NJIHOV LJILJAN

Eto , tu odmah iza Nidžine kuce , nalazi se kuća i imanje obitelji Drage Markulja . Svi ti Markulji su bili u prošlom ratu na pravoj strani , tačnije na strani armije BH ! Jedan od Markulja je , u grupi heroja Latićke ulice i okolnih ulica , predvodio obranu , čak i tenkom koga je sam kupio – ne samo ovog dijela fronta , nego i važnog dijela puta prema Aerodromu i opkoljenom Sarajevu . Mladić se zvao RINKO MARKULJ , i nosilac je ZLATNOG LJILJANA . Bio je to borac bez mane i staha . Ništa manji orden ne zaslužuje i cijela porodica Markulj , zatim svi borci ovog dijela Stupa , kao i svi stanovnici ulice Latićke !

Ah , da ne zaboravimo !….U Latićkoj ulici je u toku rata , kažu mještani , poginulo 45 ( četrdeset i pet ) ljudi – koliko se zna . I ne samo muslimana , kao što bi se kazalo stereotipski ….A oni koji su ostali i spasili se od čelične kiše ubitačnih granata , ostali su i dalje i svojoj Latićkoj ulici , a poneki se vraćaju i iz izbjeglištva .

Stidljivo i malo , ali se vraćaju . I Mladen Nidžin se vraća , svake godine . Uredjuje kuću . Kao i pomenute komšije Albanci . Jedino onaj heroj sa Zlatnim ljiljanom nije više tamo . Rinko Markulj , sin STJEPANA , zvanog Hari , i Kaje majke , te unuk Drage Markulja – nije više tamo .

ON POČIVA NA GROBLJU !

Bog mu dao rajske dvore , što nas narod kaže ! A razlog zašto on nije na terenu svojih herojskih djela leži u činjenici da je on , skroman kakav je uvijek i bio , poslije završetka rata otišao u Njemačku – “da nesto zaradi”  !…. Jer , on nije ni ratovao za privilegije , kao ni ostali junaci Latićke ulice , i okolnih ulica , i to ratovao na pravoj strani ….A onda – sudbina sama , kao kod starih Grka – jedino je sudbina bila – iznad Bogova !…Jedina iznad Bogova ! Tamo u Njemačkoj , zlatni ljiljan sa Stupa , iz ulice Latićke kod Markulja – PAO JE SA NEKE VISOKE GRADJEVINSKE SKELE I OSTAO NA ZEMLJI , bez jauka !

I to je to !…

STJEPAN I KAJA – STARA RAJA…

Danas , pred njegovom kućom , obitelj Markulj priprema zimnicu ….Bosanska duša je ostala u Latićkoj ulici i šire , nastavljajući borbu protiv zla i zaborava ! Kuća Drage Markulja nije ostala sasvim pusta . Sin mu Hari , otac onog Zlatnog ljiljana , dobričina , šeret…i onako , pomalo “na svoju ruku” , ostao je na starom pragu sa svojom ženom Kajom ( još uvijek u crnini ) , majkom onog Zlatnog ljiljana, ostao je tu pa šta bude da bude !…Oni , tu u dvorištu , pripremaju zimnicu i to od svojih proizvoda , koji ne poznaju nikakva oprašivanja , ni umjetna djubriva !

Tu je njihov i drugi sin , Kamenko sa svoje dvoje djece . Tako djed i baka usmjeravaju svu svoju ljubav prema unucima , od kojih im se odbijaju zrake neke tajanstvene svjetlosti i radosti — toliko potrebnih danas – “u teškom vremenu i nemirnu zemanu”…!

Svaki im je namjernik drag , i razgovor uz fildžan i čašicu primaju kao božji dar i nagradu ….Jer , šta je čovjek bez drugih ljudi ?!… A sin mu , vozač , nezaposlen ! Sad , to je zasigurno svačiji problem u BH , ali….mislim u sebi nešto : Bože , ako ovaj napis dodje u novine , možda će neki dobrotvor naći soluciju da u ovu herojsku obitelj – unese zrake svjetlosti….To jest , da zaposli nezaposlenog brata onog ZLATNOG LJILJANA….Da ne bude ono tračerski : Nema posla za Markulje !… Mada svi zlatni , i drugi ljiljani još nisu zbrinuti . Nažalost . I na sramotu !

Našu !

FINALE KOJE TRAJE…

Obećah napisati samo “kroki” o našoj ulici i njenim ljudima , junacima i herojima ulice Latićke , a ja odužio “kao – hodža teraviju” , kako se Bosanci šale . Ipak, treba reći da je ovo priča od prije par godina . Danas sjedim ispred kafane RUSTIKA i ispijam kafu koju je donijela     žena iz novog naselja “preko puta” . Jer , na onoj velikoj Halidinoj ledini , nikao je samo za godionu dana veliki , novi grad – dvadesetak višekatnica , tako da je sada Latićka ulica došla ispred tog grada , koji prijeti da će preći i na drugu stranu, tamo do Markulja . Nove žene , doselile odasvud , dolaze ovdje sa svojim džezvama u ruci , dok gosti ispijaju najmodernije kafe iz automata , koga ovdje plasira neka talijanska firma , a poslužuje Zlatan !…Čak i na – njemačkom ! Halidino imanje je zauzeo novi grad , srušen je i ljetnikovac ! Šteta ! I ove godine , kao i one opisane , Kaja ( još u crnini ) i STJEPAN – HARI – spremaju zimnicu ….I život teče dalje.

- Antone moj , izgleda da će grad preći i na našu stranu….Odosmo onda i mi odavde !

Pare , pare….šta će meni pare ?….Ali , drugim ljudima je potreban krov nad glavom !

Treba biti pošten … I – s o l i d a r a n !…

Sarajevo može da se širi samo ovdje , i dolje prema Doglodima… Hajde , hajde živ bio , popi….zamezi !…Zamezi , stara mu majka , ne dolaziš ti meni svaki dan “…! K a j a  donosi nove djakonije ! Sin Kamenko nije našao posla , otselio se “tamo odakle mu je i žena” ! Ali dolazi !

Pa da , knačno i završimo ovu našu priču , iako smo – ruku na srce – tek počeli ! Ah , da ne zaboravimo !….Svi su stanovnici ulice Latićke i okolnih ulica , zapravo… HEROJI !…. Ali, bez ordena !…Ili , ne baš sasvim tako. Jer , onaj Markuljev ZLATNI LJILJAN – NJIHOV JE ZAJEDNIČKI ORDEN !

Tako bar misli – autor !

 
Komentariši

Objavio/la na 22/12/2012 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: