RSS

Papirić koji me je mogao glave koštati

26 jan

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Papirić-640

Agresija na BiH zatekla me u Energoinvestu u pogonu “Rasklopna oprema”, u Lukavici, gdje sam već radio četiri godine. Upoznah dosta zaposlenih i to samo kroz posao. Naročito, one odgovorne iz “Tehnologije” i “Konstrukcije” koje smo kontaktirali svakodnevno, mi iz “Kontrole”. Tako nekako upoznah I Radivoja diplomiranog elektroinženjera. Malo komplikovao i zapitkivao me više nego što inače treba, ali je između nas dvojice, sve u svemu, bilo bez nesporazuma i problema. A drugi se ponekad i žalili, te Rade ovo, te Rade ono – uglavnom sitnice.

Eto ga jedan dan kod mene, nosi kafe i sokove.

Kaže: “Meni su rekli da mi ti možeš pomoći? “

Rekoh: “Zavisi šta, moj Rade. Pričaj..”

Objasni on meni ukratko da ima dvoje male djece smještene u obdanište u blizini stana gdje su do tada bili podstanari. Morao je preseliti na drugi kraj grada, a obećano mu je da će i djeca biti prebačena u obdanište tamo, ali nisu. Žena mu ne radi već nekoliko dana, čuva djecu, više nema godišnjeg odmora, ne znaju šta će …. i sve u tom smislu, i sve oko tog problema. Kaže, sve je pokušao, tražio pomoć i od Krajišnika čija je žena njegov bliži rod, možda i mamina sestra, odnosno njegova tetka. Ne sjećam se tačno. Ne može sada ništa učiniti. Žena mu bolesna, Momo zauzet i slično. Sve nešto nesigurno, a on nema vremena ni izlaza iz te teške situacije.

Upitah otkuda mu ja u igri? Kaže da se žalio tako u “Proizvodnji” i neko mu je nabacio i moje ime, ne može se sjetiti ko.. Sve spomenute je već obišao.. ja sam mu zadnja šansa.

Tu i tada doznam da se preziva Bantić i da je iz Šapca. Eeee, tada Sarajevo bijaše moj domaći teren, te okrenuh broj koji treba, pa ukratko objasnih Radetov problem. Kaže mi čovjek kojeg sam nazvao da mu dam malo vremena. Do tri poslijepodne sve bi riješeno. Ode Bantić sa posla nevjerujući, ali dođe sutra kod mene sa flašom konjaka. Popismo po čašicu. On sav sretan. Leti. Ne hoda.

Nakon desetak dana vraćam se sa posla i vidim ga na Koševskom brdu pred ulaznim vratima zgrade gdje stanujem. Upitah šta to njega nanese u moj kraj? Kaže, došao da mi se zahvali. Njegovi u Šapcu kolju telad za jedne i svinje za druge, za raju iz Sarajeva. Naruči se kod njega koliko i šta, oni dopreme, a on podijeli, naplati, pa dijeli sa svojim. Ovaj put računao i na mene, raspitao se gdje stanujem i tako donio malo teletine koju od težine jedva vadi iz gepeka. Ja neću i rezolutno odbijam, jer Rade o parama neće ni da čuje. Pa njemu ni Momo nije pomogao, kaže. Samo spusti one goleme kese sa mesom pred ulaz. I uteče.

Vratio ja njemu kroz neke kristalne čaše, ostale mi neotpakovane od poklona. Odnesem na posao, on veli “nema ni govora”, a ja mu ostavim pored stola, onako diskretno.

E sad, ovo je sve nekako monotono i bezopasno. Ali, slijedi nešto uzbudljivije.

Ja sam Radetu u nekoj nevezanoj priči, onako usput, spomenuo da mi je hobi skupljanje starog novca. I metalni i papirni. Numizmatika. Amaterska! Čim to rekoh, ja i zaboravih. Kad’ mi on jedan dan banu u kancelariju, sav u nekoj brzini, žuri, nosi novčanicu, kaže da je njemu naletilo, a on se mene sjetio i da ja to ne mogu odbiti. Spominjao brata u Šapcu… boksera, bio normalan. Kaže. A sad ne može pričati sa njim, četnik posto, početničio pravo, bog te mazo.. pravi vojvoda. Meni priča izgleda potpuno nepovezana… Gledam u onih pedest srpskih dinara, glanc ko novi, k'o ispod čekića. Vidim po dizajnu da je to nešto staro. Tražim datum. Uto neko ulazi. Posao goni. I tako to nekako završi, ja banknotu turim u novčanik. Mislim, pitaću poslije za detalje, šta mi je htio reći. Ama, zaboravih. A zaboravio i šta se dalje sa tom novčanicom dešavalo?

Negdje u oktobru 1992. g. vraćam se kući sa ” linije”. Odmah na početku Livanjske ulice, iz smjera Nove željezničke stanice, ispred samoposluge koja to više nije bila, isprsila se “barikada”, bolje rečeno kontrolni punkt koji čine naoružani, raznoliko obučeni momci. Ne znam kakav je to bio “kombinovani sastav ” i čiji, ali, takvih barikada je bilo po gradu, naročito prve godine opsade. Poznajem se iz viđenja s nekim od “barikadlija” i pošto je relativno mirno bacismo naku priču. U tom zadržavanju skontah da oni kontrolišu prolaznike, pa ih zezam hoće li se naći koja ” kinta” i za moju pivu. Moglo se kupiti na litar neka vrsta, recimo, one ratne sarajevske pive. U mirno doba ne bih je ni pogledao, ali sada je kao lijep san. Nema problema – kažu, ako bog da čekaće me pivce za osam dana, (tada su smjene bile četiri dana kući, četiri dana linija).

Uto prilazi neki tip. Valjda im je nadređeni. Bio tu negdje, al’ ja ga ne vidjeh. Upozorava ih da moraju sve legitimisati, pa i mene. A on vidio da nisu. Pravila su pravila i on me poznaje ali …Kažem da nema problema te vadim novčanik sa akreditacijom “Zmaja od Bosne”, ličnu kartu… Ne uzima u ruke, ali zaviruje u novčanik. Pita – ima li love? Vadim nekoliko dolara, šilinga … sve sića. Kažem, nešto kao – jebaji ga, ako ćete i od mene uzimati za “moju pivu”. Pregleda one novčanice jednu po jednu, vrati mi ih uz napomenu da će me moja “gida” čekati.. ..I on će samnom uz Livanjsku. Samo što smo malo odmakli pita me znam li ja šta je on tražio? Kažem – nešto krupnije, a bila samo sića pa mu se sažalilo i nije htio uzeti.

Nije. Veli da je tražio SRPSKE NOVČANICE od po 10, 20 i 50 dinara koje su oni štampali i podijelili pojedinim kao znak raspoznavanja, lozinka, šifra – šta li? Oni sa pedeset dinara su im bili najvažniji… a za nas najopasniji. Ja bio i prošao. Dobro je što smo hodali, inače bi primjetio na meni promjenu. Da je bio uz mene onaj “Bantićev papirić” ne bi me dragi bog opravdao, a ni spasio.

Dođem kući pa u potragu. Neće mi niko doći pretraživati stan, ali se u kakav nevakat može pojaviti onih pedeset dinara kod djece ili negdje u kući. Nigdje srpske petobanke ni na vidiku. Povilenit hoću! Udri tražit!!! Ionako su moji više u skloništu nego u stanu…mislim …pa sve detaljno pregledam. Nema ni one kese sa starim novcem. Žena ne zna gdje je, a ni djeca pojma nemaju. Ne govorim zašto mi treba.. A možda je kesa ostala i u Lukavici? Ubjeđujem sebe, a znam da nije. Odustanem, kontam biće šta će bit, jebat’ ga.

Nekoliko mjeseci prođe a kesu nađe četvorogodišnji Haris. Kaže, našao je negdje na balkonu među drvima i svim onim čudima na kojima se kuhalo.

Eto raja, u prilogu k'o maksuzija slika te srpske pedesetodinarke koja me je mogla koštati i glave. I ova pričica potvrđuje onu narodnu “Rodi me majko sretnog, pa me u potok baci!”

About these ads
 
Komentariši

Objavio/la na 26/01/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: