RSS

Ramazan u rovu i malo sjećanja

16 mar

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Tako u RMK “Žica” krajem te 1993.g. u Sarajevu poče reorganizacija Armije BiH. Konačan rezultat je nešto gdje su nas neki od početka priželjkivali vidjeti, a gdje naivni nisu mogli da vjeruju da se možemo naći. A mene sudba odvede u bataljon komandanta Janje, na Stup i Stupsko Brdo. I to odmah neposredno nakon linije iz betonskog hangara u Azićima stavismo se na raspolaganje pravo komandiru druge čete. Nekom Gaguli. A on već napravio smjene i to tako da mene i još neke koji dolazimo sa linije ponovo posla u rov, a neke koji dolaze od kuće i slijedeća četiri dana bogme lijepo posla kućama.

Pitam: “Šta je ba ovo komandire? Neko osam dana zaredom u rovu, a neko osam dana zaredom kući?”

Kaže mi: “Tako ti je grah pao.”

“Pa zato si ti tu da nam grah tako ne pada, nego da nas rasporediš pošteno” – počeo ja .…ali on me prekinu i kaže Fudi da nas uvede u liniju.

Mislili mi novopridošli da čemo negdje zajedno ali nas Fudo razbaca u različite grupe. Kud koji mili moji. Nas trojicu smjesti u jednu solidnu kuću, gdje su nas već čekali ostali. Međusobno se poznaju i već imaju parove za stražu. Idem u sobu gdje ću se smjestiti. Čujem neki žešći razgovor oko novog rasporeda. Vraćam se, a prilazi mi čovjek od šezdeset i više godina.

Kaže:” Jarane, ja sam Jakub. Ti čes sa mnom.”

“Ja sam Saško, a volio bih da sa upoznajemo u kafani”, rekoh nešto u tom stilu.

“Kafu pijem, a u kafanu ne idem, ali i tamo je bolje nego ovdje. Nego, ne valja kasnit’, hajmo mi odmah” govori Jakub i već izlazi.

“Kuda čemo, pojma nemam gdje smo?” Pitam.

“Mi ti pokrivamo ulice Dobrinjsku i Stupsku. Četnici su u Kasindolskoj tamo desno, a lijevo je Teološki fakultet i Nedžarići. Ne beri brige jaro, samo za mnom, drži se tranšeja i rova i ne proviruj glavuše. Jučer su upucali Zorana.”

Govori i vodi me kroz tranšeju duboku preko dva metra. Voda mjestimično i do koljena. Dođosmo. Prizemlje neke kuće dobro utvrđeno, tu smo ako je sve normalno. Ispred nas možda tridest metara čistine pa krivudava obala riječice Dobrinje, a iza vode oko pedeset metara livade, pa onda drveće i neke kučice gdje su vjerovatno njihovi položaji. Imamo i položaje u podrumu i dvadesetak metara lijevo iz tranšeje, oba ispod nivoa zemlje. Obilazimo ih povremeno, a zaposjedamo kod granatiranja i jačih dejstava.

“Ovdje i nije loše jarane. Mi smo krajnje desni rov naše čete. Što ideš više lijevo uslovi su gori i povećava se opasnost. Ma, i ovdje su jednom četnici upali i ubili dvojicu. Opustili se, mislili ima čistine pred njima i neće se niko usuditi prići….. I tako …. Jedva su naši ovo vratili. Morali, moj jarane. Ovo je važna tačka.” Priča Jakub, dodaje drvo na vatru i malo-malo pogleda prema rječici.

“Koji Zoran?” – izleti iz mene.

Malo se zbuni, pa će:” ….a onaj sto je jučer ubijen. Lovrić. Zapamtio sam po onom igraču Sarajeva, Franci. Ja sam ti inače za ono – boja fesa – boja dresa. Bezbeli jarane ti si plavac, željovac…”

“E moj Štuki.“ rekoh za sebe. Jakub ušuti, očekujući valjda još nešto.

A ja sam bio već u drugom vremenu i prostoru – Štuki i ja bijasmo ista generacija u Trećoj gimnaziji. Ista bijasmo smjena, razred do razrada, ja IV-1 a on IV2. Vješt sa loptom i jako dobar u malom nogometu. Raja sa Stare stanice. Bezbroj smo utakmica odigrali jedan protiv drugog; razred protiv razreda ili njegovi stari staničari protiv nas novodoseljenih; dosta i u istom timu za školu, za smjenu, ili kad bi igrali mi učenici, a kasnije i kao studenti, protiv Jaže, Plave, Kosme, Željka …. bilo je i fudbalera Želje. Oba smo se znali posvađati sa Plavom, ja čak i kao učenik. Drugi nisu jer su znali da je uzalud. Tako je kako on kaže, jal’ nikako. Ali nikada Štuki i ja nismo došli “na riječ” iako se nismo međusobno štedjeli na terenu. A znao je i napraviti i primiti šalu. Pamtim dobro šta su mi napravili on i njegovi drugari iz razreda, zajedno sa Plavom. Pred kraj četvrtog razreda svi se borimo za što bolje zakljucne ocjene. Nisam ja zaboravio na predvojničku obuku. Pitam nekoliko puta profesora Plavu u razredu, ne tamo negdje u igri, zašto sam bez ocjene u ovom polugodištu. On uvijek okrene na zezu i na svoju “Zvezdu” . Tako ističe i naš zadnji čas predvojničke.

Pitam: “Šta je sa mnom?“ On kaže: “Lako ćemo, pa ti si odgovarao do sada pet puta “. Proziva druge, ispituje i ocjenjuje. Zvoni i on ode.

Samo što je počeo slijedeći čas ulazi Štuki i pravo za katedru. Došaptava se nešto sa profesorom Avdićem, koji me uputi u IV2 jer me treba Plavšić. Odem.

“Trebao bih ti zaključiti četiri, ali Zoran i ovi tvoji drugari su me izmolili da ti dam još jednu šansu za peticu.“

Vidi da ću početi neku priču, pa Plava nastavlja odmah: “Pusti sad to šta je bilo i šta sam ti govorio. Nemamo vremena. Treba ti petica, hoćeš li odgovarati ili nećeš”.

“Hoću” kazem.

Nešto me pita za šta ja prvi put čujem. Kažem da nismo to učili. On kaže da jesmo. Pita Štukija i ovaj potvrdi. I još poče kao da mi pomaže, poče nešto pričati da me podsjeti….

“Ovo nisi znao. Drugo pitanje” ulijeće Plava. Pa opet nešto zveknu.

 Oko mene se učionica okreće. Širim ruke: “Otkuda vadite to…ovo nismo…”

“Jesmo, jesmo učili, ali tebi je samo lopta u glavi.” – brzo će Plava i pokazuje rukom na Štukija. Ovaj opet potvrđuje, klimata glavom i nešto laprda, ali ga ja ne čujem. Zvoni mi ono “za ovo jedinica, pa čemo vidjeti da možda bude zakljucno trica.” Ne znam ni ko to govori profa ili neko od raje. Uputim se ka izlazu iz učionice. Plava me zove. Ne reagujem. Izlazim i sjedam na stepenice. Štuki sjeda do mene valjajući se od smjeha. Gledam ga blijedo i onda u trenutku shvatih da su mi namjestili igru. Da je bio bilo ko drugi ne znam šta bi se desilo, ali ne bi prošao baš jeftino. ”Razbiću slijedeći put i tebe i loptu, matere mi.” – nekako prozborih počevsi se i sam smijati.

Ugledam Jakuba ispred sebe koji me gleda nekako upitno, a samo će         “ I…?”

“Ma kontam nešta i prekontavam se koji vrag natjera tu Plavinu sestru Biljanu, Plavu i ostale da ubiju našeg Štukija???. …Mislim ubili su ga oni, a neko drugi je samo povukao obarač. Ostali žena i djeca i sestra. Ne pitaj me sad hljeba ti ko je taj Štuki…” rekoh i ubacih mokru kladu u vatru.

“Ama neću jarane. Sada si mi dovoljno ispričo” , pa kad vidje da ga ja zadjuđeno gledam dodade – ”ma jašta bolan ne bio ti si čitavo vrijeme govorio. Ponoviću ti sve ako mi ne vjeruješ.”

Slijedeću smjenu sam na istom mjestu sa istim ljudima.

“Drago mi je da se opet vidimo. Ja sam Saško, ako si zaboravio? Pozdravljam ga i pružam ruku.

“Vala nisam zaboravio, jarane, al’ mi to tvoje ime nešta ne ide od ruke. Doduše nisam ga ni prob’o izgovoriti, ama znam da neće iz mojih usta” spremno će Jakub. A onda nešto tiše: “Ramazan je i imam nešta zate.”

“Nisam ti ja od tog’ posla” – kažem .

“Jesi, jesi za ovo, pričaćemo u rovu” – već mi skoro šapće.

Jakub i još neki poštuju sva pravila ko has-muslimani. Poste, klanjaju , iftare….odobrili im da koriste menzu u terminima kad trebaju. Komanda preko kuhara pripremi neka jela posebno za njih. Ubrzo se prijavili još neki borci. Kao, nisu znali za to, pa su kasnili sa prijavama. A neki neće. Ima i prigovaranja i ubjeđivanja. Jakub neće da se upliće. Samo kaže da svak’ svoje zna.

Prilično je mirno. Sa njihove strane rade snajperisti i neredovno neko ispali pokoji kratki rafal. Čujem da ima snajperista i na ovoj strani. Neki Nijemac, vuk samotnjak, ne druži se ni s’kim. Kažu, došao da nastavi gdje je stao njegov otac. Ne vjerujem i pitam Jakuba. Nije ga video i ne zna ništa o tome. Govori mi da je na naše stražarsko mjesto ranije dolazio vlasnik kuće. To je neki Hrvat, bivši predsjednik MZ. A ove dvije najblize kuće su vlasništvo njegove braće. Ne dolaze u zadnje vrijeme, jer nakon onog napada kad su poginula naša dvojica mogu i doći samo sa komandirom.

Tu veče u rovu mi nešto daje. “Probaj, evo i tebe malo zapalo od Monike” kaže Jakub da tiše ne može.

“Ko ti je ta?” pitam.” Do sada je nisi spominjao”

“Saš čut’, jarane” poće Jakub. “U mene ti žena nesto radila i prije ove nevolje u restoranu Monik, kod Delamustafića. Nastavila odlaziti i pod granatama, radi šta god him treba. Pansion radi – kako i koliko, ne znam. Počela i da kuha, bezbeli sve našu hranu. Kako je Ramazan oni pripremali i iftare. Dolazili razni gosti, a ona ih ne vidi jer samo kuha. Čuje imena u priči al’ zaboravi ko je sve dolazio. Uvijek spreme sve najbolje. Neki dan šef him kaže da je ovo maksuzija, da sve mora bit k’o po koncu. Donio dvije kace travničkog sira, kaže onaj glumac Pejakovic sir obezbjedio. Žena pitala šta čemo sa onim starim sirom. Odgovorio joj kratko da baci, i da slučajno ne pomješa sa ovim friškim. Ona izvadila taj stari sir, mrven ga oprala i pokazala mu da je dobar. On opet rek’o da baci ili nosi kući. Donjela, pa evo i tebe zapalo bogda. Neđe pri kraju od tog iftara doš’o šef po nju, kaže gosti hoče da vide onu koja je pravila burek i baklave. Ode gore u salu i izgubi se kad je ugledala Aliju. Sjeća se samo kroz maglu da joj se zahvalio i da je nekom reko da je nagrade. Tako je odmah u njegovo ime dobila viski. A poslije se zahvalio i Delamustafić , dao joj tepsiju zvrkova pite i guticu para. Eto ti dobio zvrk”.

“Sa ovim sirom ja bih volio domaću šljivu jedno 36%, a mogla bi vala i loza, al’ ni viski ne prosipam, moj Jakube. Jazuk bi bilo prolit.”.

I nisam ni završio, a čujem: “Jarane, viski su u mene mi djeca namah prodala na pijaci. A zar bi ti, matere ti, pio za ramazan?”

 
Komentariši

Objavio/la na 16/03/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: