Begova čorba i skladište makarona

 

Napisao: Saško Fetahagić

Slobodanu Nenadu – Bodi, ….u miru učio iz knjiga od mene posuđenih…… nekoliko dana poslije “čorbe i makarona”  poginuo od minobacačke granate u “mom” rovu na Vidića kućama….

Sviće. Budimo se jedan po jedan. Gurka nas Izet koga zora zateče na straži. Tihi smo i pažljivi da ne napravimo ni najmanju buku. Poštujemo više strah, ali i naredbu od noćas kad su nas doveli u rejon Azića. Ugurali nas u ovu kuću i otišli. Ostala poruka: ”Vrlo oprezno i što tiše jer ne znamo gdje su trenutno četnici. Nadamo se da nisu isuviše blizu.”

Čitava grupa, nas desetak, je zajedno u jednoj velikoj sobi. Neki i ne ustaju sa poda. Izet šapće: ”Valjda neko mora doći da nas uputi šta ćemo dalje. Tako nam je i rečeno?”

Samo sa jedne strane u sobu probija svijetlost. Ostali prozori su prekriveni dekama. “Sa te strane smo ušli kroz prozor“ – pokazuje Mahmut glavom. Ustaje, a i ja za njim. Otškrinusmo pritvoreni prozor i ispod njega ugledasmo kao neke stepenice improvizirane od betonskih elemenata. Najmanje dvije stotine metara brisanog prostora, pa tek onda desetak kuća sa pomoćnim seoskim objektima,baštama i voćkama, sve razbacano bez ikakvog reda. Pusto, nigdje živa roba. Ni ljudi, ni životinja. Ni mrve zvuka.

“Ondje su na drugoj stranu četnici” – išareti mi Mahmut na suprotnu stranu kuće. Prelazimo preko sobe pazeći da na koga ne nagazimo, iako su svi već u sjedećem položaju. Nikola zapalio cigaru, a Esad se k’o nećka, i veli – “ Pričekaću da mi Mahmut donese kahvu sa rahatlokumom. “

Provirujemo između deka na prozorima. Odmah poludesno pred nama dio ovog domaćinstva, štale i garaža; desno čistina sve do nekog visokog drveća u daljini; lijevo prilično daleko ulica i nekoliko kuća. A pravo ispred nas pukla ravnica, nigdje ništa možda i pola kilometra, pa red kuća, malo veći razmak i jedna poveća zgrada. Vidi se da nije stambena. Mislim, poznato mi to, dvoumim se malo, a Mahmut me preduhitri, u nevjerici: ”Ama ovo je ona škola, a ispred one kuće lijevo je korito gdje smo nas dvojica stražarili prije sedam dana.”

Čuje se neki zvuk iz pravca onih basamaka. Zgledasmo se. Puške su već spremne. “Il’ je životinja, ili neko naš” – šapatom pomalo lažem sam sebe, – “da je neko njihov već bi pripucao.”

Uto se pomoli nečija glava, pa se začu tihi glas da nas umiri.

“Ja mislio da još spavate.“ Eso, zamjenik komandira Grbe se uvuće u sobu.

“Daj koju garku, nestalo mi …. Umalo te ne upucah.” – spremno će Nikola.

“Ne bi me čudilo, da to municije što ušparaš u onom pravcu, usmjeriš po nama.” – provocira ga Eso bacajući Nikoli otvorenu kutiju Drine.

“Važno je da su tebi one opekotine na ruci zamladile, one kad si mi pipko cijev da se uvjeriš pucam li na čete…. “ – ne ostaje mu dužan Niđo, ali biva prekinut….

“Hajde, hajde, nemamo vremena. Ova kuća je potpuno izolovana, pa se ne može uspostaviti ni linija, ni rov. Moramo se povući do Vidića kuća. Što prije, to bolje. Samo po dvojica, sagnite se i krećite se što brže.”

Povlačenje prođe bez ijednog pucnja sa njihove strane.

I tako poče period formiranja linije na Vidića kućama. Već su bile određene prostorije za smještaj, mjesta za rovove i uvezne tranšeje. Iza naših linija radni vodovi se smjenjuju dvadeset i četiri sata. A po noći kopaju i utvrđuju položaje i kod nas na liniji. Kad nismo na smjeni uvijek nešto radimo, naročito prvih dana kad je bilo relativno mirno. Mahmut i ja smo smješteni u krajnju lijevu kuću sa Grbom komandirom čete i Esinim vodom. Držimo prva dva rova desno, a dalje se nastavljaju rovovi naše čete. Sve kuće u tom području su potpuno prazne. Samo u kući odmah iza naše živi dvoje starih ljudi, bračni par Vidić. Rečeno nam da ih izbjegavamo. Mahmut i ja komentarišemo da ne mogu biti u zoni ratnih dejstava. Treba ih iseliti zbog njihove sigurnosti , a i zbog mogućih dojava četnicima. Čujemo da su i već odrasla djeca živjela sa njima, a sada nisu na našoj strani. Objašnjavam to Grbi. Odgovara da je pričao sa komandom bataljona i brigade: ”Kuća je pregledana, oni su pod kontrolom, stari su … neće da odu samovoljno, a baš ih ne bi ni trebali istjerivati da ne bude ono, eto kakvi smo..…. stari će ponekad ići do one kuće gdje ste prespavali i nipošto ne pucajte na njega.”

“Ma nećemo mi, a kako će reagovati četnici?” – upitah. Od Grbe ne bi odgovora, ali malo kasnije rješenje dođe uživo, jer gledamo starog Vidića kako ide sasvim normalnim korakom ispred linije do one kuće. Zadržao se možda pola sata, pa se vraća još sporije koračajući jer u obje ruke nosi napunjene kese. Četnici se ne javiše.

Sutra u cik zore, u vrijeme kad se noć lagano presvlaći u dan stari Vidić dolazi sa dvojicom naših u maskirnim uniformama. On ne progovara, a oni nam kažu da su iz vojne policije i da će zajedno do one kuće. Odoše.

Već je svanulo, a nama upravo došla smjena u rov, kad će Mahmut vukući me za rukav: ”Stani malo ‘ljeba ti da vidim i ovo čudo.” Pogledam, pa vidim i ja. Sredinom livade kao u laganoj šetnji vraćaju se sva trojica, samo sada stari na užetu vodi kravu. Dođoše do nas bez problema. Jedan od maskirnih će oštro :”Ovo je za potrebe Armije, dali smo mu papir.” I odoše. Stari otšeta u svoju kuću, a ona dvojica i krava produžiše dalje u pozadinu.

“Hajde, ustaj da mi pomogneš!” – zove me Mahmut iz kuhinje.

“Vidiš da čitam, a znaš da nisam za te poslove u kuhinji. Zar nam nije rano da ručamo, ali ako si veš štogod ugrijao, eto i mene ?” – kažem i nevoljko ustajem. Naveče su nam kuhari donosili hranu za slijedeći dan, pa bi onda mi to raspodjelili i jeli kad ko hoće. A novog, neotpakovanog posuđa u kući toliko da te misao sama navodi da se domaćin spremao za svadbu, ili je sve to pokupio negdje kad je počelo ovo bezvlašće. Koristimo šta nam treba, a suđe ne peremo već dva dana. Ima vode, može se ugrijati, a ima i deterđenta. Mahmut opere naše, ostali neće ni da čuju. Samo ono prljavo suđe slažu li slažu. Znajući Mahmuta kao “higijeničara” pomislih da hoće da nas dvojica operemo sve što se nakupilo od cijele ekipe.

“Hajde, hajde, nećeš ništa radit’. Samo gledaj i seiri, a da pojedeš ovaj specijalitet malo ćeš pričekati.” – opet će Mahmut.

Mislim, hajd’ da malo protegnem noge i da vidim šta hoće. A on već očišćenu kokoš sječe na komade i ubacuje u veliku šerpu.

“Vidi“ – kaže – “što su me zaposlili ovi naši izvidnici. Kad već ne mogu četnika, uhvatili koku pa je zaklali, ogulili, donijeli. Kažu da sam sad ja na redu da pokažem majstorluk, pa da skuham begovu čorbu. Sakupio sam raznog povrća i nekih začina, ali bih volio da ovo armiram sa malo tjestenine, recimo makaronima il’ rezancima. Da se najedemo k’o ljudi.”

“A ti mislio da ja već tražim makarone?” – upitah.

“Upravo tako” – odmah će on – “samo da ovo pristavim na šporet, pa ćemo zajedno, jer imam ideju.”

Izađosmo vani i on me povede koji metar u lijevo od naše kuše. Pokazuje veliku drvenu šupu sa nastrešnicom sa strane. “Hajmo mi zaviriti tamo” – kaže.

“Bolan Mahmute, tamo su nake vreće sa stočnom hranom, pa zar ne vidiš kako su pravilno složene od poda do krova, a i ostalo je vjerovatno za nas neupotrebljivo” – rekoh i pođoh da se vratim.

“ Onda ću ja sam “ – i pođe. Kažem mu da se pripazi jer ima dvadesetak koraka otvorenog prostora od naše kuće do te šupe. Pođoh da uđem u kuću, ali se predomislih. Sačekaću ga ovdje. Okrenem se upravo u trenutku da vidim kako metak otkinu komad drveta sa šupe, a Mahmut koji je već bio skoro na cilju, čini mi se u dva-tri skoka se nađe do mene. Odnekuda istrča Eso, pa kad sazna šta se desilo ljutito će: ”Zar vama dvojici nije rečeno da se ne krećete lijevo od ove naše kuće, pogotovo ni slučajno tamo” – pokazuje nam široku asfaltiranu ulicu i veliku domaćinsku kuću.

     Mahmut uđe unutra očekujući valjda da ću i ja za njim. Mislim, šta li im je tamo? Iako nisam previše radoznao nešto me pogura okolo iza kuće gdje su oni starci, znajući da ću ostati neopažen od četnika i tako bih mogao prići šupi sa zadnje strane. Uspijem doći. Vidim da kroz leđa šupe ne mogu ni proviriti unutra. Kvalitetno napravljeno. Ma, i da imam sav alat prilično bih se namučio da napravim otvor. Onda zapazim da onaj dograđeni dio nije tako čvrst, kao da ga je neko na brzinu pravio. Daske su zdrave, ali ekseri su na većem rastojanju… i mic po mic koristeći neku željeznu šipku koja mi se nađe pri ruci djelimično oslobodih jednu dasku i sklonim je na stranu…. Ukazaše se vreće od 50 ili 60 kila sa makaronima. Hajd’ sad znam da ima i ovakvih pakovanja, mislim. Vreća je duplo šira od daske i ne može se izvuči kroz otvor koji je nastao njenim uklanjanjem, a ne mogu je okrenuti ni na “kant”. Šta ću, rasjećem vreću nožem i iz nje počeše da “cure” sitni makaroni. Izgledaju mi dobri, a vreće kao da su jučer iznesene iz fabrike. Ne vidim datum na njima. Mahmut će znati može li se ovo koristiti. Gledam u čemu ću ponijeti. Neko me kucka po ramenu. Ona starica Vidićka kao da mi je pročitala misli. Pruža mi kesu. Vidi molim te, ona me je čitavo vrijeme posmatrala, mislim, vračajući se opet naokolo u našu kuću.

“Odakle ti ovo, bože dragi?” – začuđeno će Mahmut – “dobro je, jaštaradi, neko se pravo snabdjeo. Ima tu nekih kesa, uzmi koju i napuni pa ćemo mi i kući ponijeti. Bolje ti je odmah. Ko zna šta nas čeka. A i ostalim treba reći, pa nek’ uzima kome treba.“

Malo kasnije, dok punim dvije plastične kese prilazi mi ona starica. Vidićka. Baš se privukla kao duh. Nosi nešto zamotano u novine iz kojih kaplje voda. “Sigurno imaš djecu “ – kaže i pruža mi taj zamotuljak. “Tek sam oprala kelj i kupus, pa morko, a ti kasnije izvadi… prepakuj.” I ode. Ja iznenađen ne stigoh reći ni hvala.

Taj dan smo za ručak imali poseban specijalitet, begovu čorbu na Mahmutov način, a desert je bila informacija gdje se nalazi golemi rudnik zlata – makaroni. Samo za našu ekipu. Ne zna se sa čim je raja bila više oduševljena? Begovom čorbom ili kesama makarona koje su spremili za ponijeti kućama.