RSS

Savo Ivanović

01 Nov

Piše: Ljubomir Jovandić Ćole

Savu Ivanovića sam upoznao par godina prije rata, preko svoje supruge, bio je njen pacijent u Vrazovoj. Povremeno bi mi preko nje poslao po neku svoju ribarsku umotvorinu. Povezala nas je ljubav prema ribolovu i Trabantima. Savo je bio čovjek koji je volio pomagati drugim, ne tražeći za to nikakvu protuuslugu. U Sarajevo je došao iz Ivangrada kao vrlo mlad i nakon završetka školovanja, zaposlio se u „Sarajevo stan“, gdje je do rata radio u kopirnici. Bio je nekako „rukat“ , što bi se reklo, umio je svašta napraviti i sve živo ga je zanimalo. Jednom riječi, bio je vrlo interesantna i za druženje ugodna osoba. Tema nam nikada nije nedostajalo. Pošto se rat ubrzano bližio i ta tema bi se povremeno našla na repertoaru ali bi je dotakli samo ovlaš, jer ni mene ni njega politika nije posebno zanimala. I na tom polju su nam se stajališta nekako poklapala, što je naše prijateljstvo činilo ugodnijim.

Kada je početkom rata proradila ona moja legendarna radnjica, Savo je bio njen redovan posjetilac. Radnjica puna alata, raznoraznih materijala, ratnih patenata i metar nekih čuda, bila je pravi raj za osobe poput nas dvojice.

Prođe desetak dana, Save nema! Slutim da se dogodilo nešto loše i odlučim da ga potražim. Stanovao je u onom izduženom neboderu tik iza „Holidej in“-a, na šesnaestom spratu. Stubište mračno, lift ne radi, strava. Nikad se popeti! Iza odškrinutih vrata, izbija neprirodno jak sunčev zrak, djeluje mi zloslutno. Kucam na vrata i oprezno ulazim. Iz sobe, desno od honika, čujem glas njegove stare majke, poziva me da uđem. Žena osamdesetih godina, leži u krevetu slomljenog kuka, gotovo nepokretna. Predstavljam se a ona mi stišće ruku svojim objema, ne skrivajući zadovoljstvo. Vidim da me zna iz Savine priče. Objašnjava mi da su prije desetak dana u stan banula trojica vojnika i odveli Savu, optužujući ga da je davao signale ogledalom. Na stolu susjedne sobe, pribor za brijanje sa ogledalom, još uvijek je bio na „mjestu zločina“!

Metar od prozora je krevet, dužom stranom prislonjen uz zid. Na krevet su prikucana vrata od ormara, na strani okrenutoj Trebeviću, u namjeri da makar vizuelno zaštiti majku od mogućih snajpera. Druga, uža strana kreveta je prislonjena uz onaj ormar sa koga su skinuta vrata. Na prozoru u visini glave gdje leži starica, vidim dvije rupice promjera desetak milimetara. U staklu, sasvim pravilne rupe, djeluju mi neprirodno! Na prikucanim vratima, iste takve dvije rupe. Bez sumnje se radi o rupama od kuršuma. Na ormaru iste takve rupe! U jednom od kaputa nađoh i kuršume, upetljane u smotuljak tkanine. Provirim iz ormara kroz one dvije rupe i fino vidim štangu balkona sa koga je pucano! Vidim štangu ali ne vidim odmah i koji je balkon, jer je ono što vidim prečnika samo oko metar. Elem, nakon nekoliko pokušaja uspjeh i to utvrditi. Balkon se nalazio na četvrtom spratu „Oficirske zgrade“u Paviljonima, srednji ulaz, prekoputa Flozofskog Fakulteta. Kuća u kojoj je tada stanovala i moja majka. Koja koincidencija! Incident se dogodio dan nakon odvođenja Save! Starica i ne zna da je na nju pucano, samo se sjeća da se tada jako prepla.

Dok sam zapanjeno gledao prizor, s leđa čujem tih glas.

-Izvinite, ko ste vi?

-Ja sam Savin prijatelj a ko ste vi?

-Ja sam prvi komšija, polusprat niže. Moja supruga donese nani hrane, vode, pomaže koliko može a ja sam inače policajac.

Zamolim ga da uđe u ormar i pogleda kroz one rupice. Uđe čovjek gleda, izađe pa opet gleda i na kraju zagrli me, onako prijateljski i reče:

-Dragi gospodine, ne čačkajte vi ovo! Danas vam glava može otići dok ste rekli keks!

Pokušavam ga ubijediti da je Savo dobar čovjek i da bih ja za njega obje ruke stavio u vatru.

-Mi smo komšije i ja dobro znam ko je Savo. Bolji je od svih ovih zajedno u neboderu!

Rastasmo se prijateljski.

Dugo sam sjedio sa Savinom majkom i razgovarao. Govorila je čistim crnogorskim dijalektom, tečno, bez zastajkivanja. Milina ju je bilo slušati. Na mene je ostavila izuzetan dojam, pametne, razborite, hrabre i u svakom pogledu izuzetne žene. Iako slomljenog kuka, sa velikim naporom je sama išla na WC i obavljala najnužniju higijenu pri nesnosnim bolovima.

U neko doba priča skrenu na onaj rat. Zamoli me da joj iz ormara donesem kartonsku kutiju sa fotografijama. Brzo pronađe sliku sa svoja tri sina. Sva trojica jedan drugom do uha, u kompletnim parizanskim uniformama, sa šajkačom i ogromnom petokrakom. Najstarijem je negdje oko 9-10 godina.

-Sašila sam im ovo kad su bili mali dok im je otac bio u Partizanima. Iste godine je i poginuo.

Rastali smo se izljubivši se. Silazeći polako niz one stepenice, u onom avetinjskom mraku, činilo mi se da izlazim iz kina, gdje sam gledao neki horor film. Sav utučen nađoh se na izlazu, gdje me dočeka ružan glas čovjeka u civilu sa francuskom kapicom.

-Kod koga si bio?!

– Zaboli te, kod koga sam bio!

Izgubih se dok se ovaj nije čestito ni snašao.

Iz istih stopa sam otišao u stacionar Ćele Bajramovića, bivši Ženski dom kod Robne kuće, da tražim Savu. Nije se moglo kod Ćele tek tako! Tek treći dan me napokon primi. Plav, nježne građe, sa crvenom maramom svezanom preko čela, više mi je ličio na neko derište, nego na nekog koga su se toliko bojali. Za Savu nije čuo ali me je poslao Draganu Vikiću, rekavši, da ako Dragan ne zna gdje je, nemoj ga onda više ni tražiti!

Draganov stacionar je bio u Domu Milicije, udaljen stotinjak metara od Ćelinog. Već na trotoaru, kod prilaza terasi, dočekuje policajac u pancirki, traži Ličnu. Gleda L.K., gleda mene diskretno podignute obrve. Otprati me do ulaza u zgradu. Na ulazu ista procedura, kontrola L.K., mjerkanje. Stražar pozva Vikića, pita može li me primiti. Nakon što mu je objasnio razlog moje posjete, Vikić mu naredi da me pusti.

Ogromna kancelarija, gotovo bez namještaja. Onaj starinski crni telefon nekako dominira polupraznom prostorijom. Nudi me da sjednem i dijalog počinje. Objašnjavam mu šta se dogodilo i kažem mu da me je Ćelo njemu preporučio! Bez mnogo razmišljanja Dragan privlači telefon i pozva prvi broj. Javlja se neki papanski glas, čujem i ja šta pričaju. Kaže tip da takvog tu nema. I tako, prođe nekoliko poziva, Save nema!

-Da probamo sa Centralnim, ako je sreće da je tamo?

Obraća se meni Dragan i zove.Čujem, veza uspostavljena. Ponavlja Dragan pitanje a ovaj odgovara:

-Ma ovdje je hairlija, u četvrtak mu je suđenje, ćeto sve prizn'o!

-Šta je to priznao?

-Ma ufatili ga, dav'o signale ogledalima, sve prizn'o!

Dragan, iznenađen a i ljut onim što je čuo, izgovori nekoliko prostih riječi tom čovjeku, nije zgodno da ih ponavljam ovdje, lupi slušalicom i obrati mi se.

-Eto, čuli ste, živ je i zdrav, imao je sreće da dođe do Centralnog. Nađite najgoreg advokata i pustiće ga. Čuli ste kad je suđenje, pa možete i vi prisustvovati.

Na prvom spratu Suda, uz kamenu ogradu, stoji Savo sa policajcem, čeka da ih sudija pozove. Prilazim im i pitam policajca mogu li Savu pozdraviti i malo s njim porazgovarati. Nakon što je ovaj dao dozvolu, izgrlimo se i razmijenimo par riječi. Pitam ga šta je to priznao, ne vjerujući u ono što sam čuo.

-Folirao sam da sam Četnik velikog kalibra, da me pokazuju k'o mečku na televiziji i po novinama. Skontao sam da me tada neće umlatiti i sahraniti da niko ne zna. Bitno je da sam došao živ do suda a sada mi se lako odbraniti. Eto mene tebi još sutra!

Suđenje je trajalo dva dana. Mogao bi se napisati poduži tekst o suđenju a ja ću navesti samo ovo. Daje sudija završnu riječ Savi, da kaže nešto u svoju odbranu. Savo kaže:

-Poštovani sude, neka tužioc dovede bilo kog oficira artiljerije iz redova BiH Armije i ako taj oficir kaže da je moguće uraditi to za šta vi mene teretite, vi mene osudite na vješanje, ja se neću žaliti!

Nasta tišina.

-Jeli to sve što imate reći? Pita sudija. Savo reče da je to sve.

Dobi Savo 17 godina strogog zatvora! Vjerovao sam da je to „finta“ zbog raje. Kako osloboditi čovjeka a novine pune hvale kako je uhvaćen veliki “ćetnik”! Ležat će par nedelja, dok raja ne zaboravi a onda će ga sigurno pustiti. I sigurnije mu je biti u zatvoru, nego meni na „slobodi“. Tako sam razmišljao i tješio se.

Ali Savo odleža sedam punih godina u Zenici! Ležao bi on još osam, da Srbi na isti fol ne uhvatiše trojicu jadnika Bošnjaka i prišiše im nešto slično onom Savinom „zločinu“. I? Ništa i, zamijeniše Savu i još dvojicu „ćetnika“ za tu trojicu „muđahedina“. Promijeniše im zatvore, onu trojicu iz Kule prebaciše u Centralni a Savu iz Zenice u Kulu. Čitav mjeserc dana, ni jedni ni drugi, nisu „smjeli pobjeći“, tako su im vlasti zaprijetile! cccccsssss Dolazio ja u Kulu, Savi u posjetu. Puste Savu da izađe sa mnom na ručak u Kulu ali “Kulu“ restoran! Napričamo se siti, klapimo po par piva, a onda otpratim Savu do zatvora i tako više puta. Jedan dan zove Savo da se nađemo u „Imperijalu“!

-Jesi li to oslobođen?! Sav radostan pitam.

-Nisu me oslobodili ali sam od danas slobodan! Pustili me i dali mi potvrdu da me niko ne smije privoditi!

Savo danas živi kao vuk samotnjak u Belegišu, na jednom skromnom salašu uz Dunav, tridesetak kilometara od Beograda. Prodao je onaj svoj stan i kupio salaš.

P.S. Sve što je ovdje napisano može se provjeriti. U Sudu postoji dokumentacija a fala Bogu i Savo je još uvijek živ i zdrav. Čujemo se povremeno. Koga interesuje priča iz prve ruke, može dobiti Savin telefon ali neka mi se prethodno obrati preko moje e-mail adrese.

 
Comments Off on Savo Ivanović

Objavio/la na 01/11/2012 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: