RSS

“Podbačaj”

09 Nov

Piše: Ljubomir Jovandić Ćole

Proljeće 1992-ge već uveliko poodmaklo. Vrijeme k'o stvoreno za ribe. Predložim komšiji Kalimanu, da trknemo do brane, da snimimo situaciju. Nije ga trebalo nagovarati, Kalijoha, kako smo ga od milja zvali, jedva dočeka. Sutradan, zorom, ruksačiće na leđa i drito na branu. K'o „Dva Paleta na svijetu“, nigdje živa roba na ulicama! Pretrčasmo preko drvenog mosta i spustismo se na predivnu šljunčanu plažu. Vir kao iz snova. Gage tek počele izlaziti iz brloga. Ja ću njih loviti, neka su malene, što je ziher-ziher a jaran mi  Kaliman, kao iskusniji, one malo veće, sape.

Elem da ne dužim, taj dan, ja ulovih desetak gaga a on ni jedne sape! Za njih je još bilo rano, Kaliman je to morao znati!

Za gage se dugo mislilo da nisu za jelo. Neki su je probali pa kažu da je gorka. Pretpostavljao sam da je upitanju njena žuč. Kada bi se ona odstranila, vjerovao sam da bi to mogla biti vrlo ukusna riba. Uostalom, vrijedilo je to isprobati. I stvarno, očišćene, posoljene, uvaljane u brašno i ispržene, gage su se pokazale vanjtakim specijalitetom, skoro boljim od gavuna! Ono jest da je trebalo više vremena očistiti ih, nego ih uloviti, ali užitak koji su pružale, opravdavao je sav uloženi trud. Kalimanu ih je bilo ispodčasti loviti, a pošto sapama još ne bi vakat, na Darivu sam počeo odlaziti sam.

Svakim danom, išao sam uzvodno sve dalje i dalje, vođen nezajažljivim ribarskim instiktom. Smjenjivali su se prelijepi virovi i bistri brzaci, meni dobro poznati još iz djetinjstva. Šunjajući se između rakita i ogromnih lokvanja, zaboravljao bih na pakao iz koga upravo izađoh. Fijuk granata, koji je išao visoko iznad mene, iz pravca Pala a završavao po ulicama Sarajeva, bi me povremeno vraćao u ružnu stvarnost. Ali sama Dariva je bila oaza mira i spokoja, bar za mene. Ponio bih sapun, pa bih se usput i okupao a na povratku kući, nosio bih poveći svežanj drva koje bi Miljacka izbacila na obalu.

Jedanog dana, nakon što sam nalovio stotinjak „komada“ (oko 0,5kg!), nađem zgodno, skrovito mjesto gdje ću ih i očistiti. Na tom mjestu, na sredini toka, Miljacka bi sasvim plitka, i upravo tu instalirah neku kantu koju je voda bila izbacila. Na tom mjestašcu sam se osjećao savim bezbijedno. Uživao sam u ugodnom popodnevnom suncu, koje mi je podgrijavalo leđa, dok su mi se noge odmarale u toplom plićaku. Čišćenju gaga se bližio kraj. Kad! Negdje u daljini čuh ispaljenje PAT-a koje me prenu iz dubokog razmišljanja. Nedugo zatim, iznad glave mi zapara zrak, onaj reski fijuk od koga se ledi krv u žilama. Dvadesetak metara iza mene, snažna eksplozija napravi oblak crnog dima veličine čovjeka. Pomislih, kako je neki levat nišandžija gađao Sarajevo i napravio podobar podbačaj. Svaka ti ‘vaka bila, procijedih kroz zube i nastavih čistiti gage kao da se ništa nije ni dogodilo. Ne prođe ni par minuta, opet čuh ono isto ispaljenje. Isti se zloslutni fijuk ponovi, ali ovaj put eksplozija se dogodi desetak metara od mene. Sitno kamenje pomiješano s vodom i pijeskom me podobro zasu! Istog časa shvatih da to nije veliki PODBAČAJ, već sasvim mali prebačaj i munjevito se zaletih u najbliži zaklon. A gori zaklon od ogromnog grma kupine, nisam mogao naći! Sav isparan onim oštrim bodljama, čučao sam, gledajući tužno one gage, još uvijek ne osjećajući bol, da li od straha ili tuge zbog onih očišćenih gaga?!

Ne znam koliko dugo sam nepomično tu čučao i razmišljao o ručku, na koga smo pozvali drage prijatelje, tek vjenčane, kojima smo i kumovi bili.

Kada je strah malo popustio, mozak poče raditi. Kontam! Dok ja izletim, pokupim štap i one gage, on može i opaliti, ali dok metak dofura, treba mu bar nekoliko sekundi, taman koliko i meni da zbrišem! Polagano, mic po mic, iskobeljam se nekako iz one kupine. U par sekundi dohvatih već sklopljen ribarski štap, zdipih one gage i bris!  Ali ovaj put ne u kupine, već u obližnje, gusto obrasle vrbove mladice.

Ručak je podobro kasnio.Uz jednu flašu vina, koja je sretno preživila nedavno svadbeno veselje, istinski smo uživali. Događaj tada nisam smio ispričati pred suprugom! Ionako sam je dovoljno raspamećivao svojim odlascima na Darivu. A mor'o sam odlaziti, bilo je to jače od mene!

Još sam dugo hodao, sav šaren, baš k'o june, od mnogobrojnih fleka joda!

Nosati rane od kupina, u to doba, za jednog „muškarčinu“ je bilo prilično frustrirajuće. Samo je jedan moj poznanik, bio „ranjen“ na neslavniji način od mene! Kada je jedna granata udarila u njegovu kuću, odvalila se cigla i pala na njega, povrijedivši ga! Meni je taj događaj bio veoma komičan, koliko god istovremeno bio i tužan.

Pravi ljudi stradavaju od gelera a samo šonje od cigle, šalio sam se, grleći ga.

A kada je on mene ugledao onakvog šarenog, „mezetluku“ nije bilo kraja!

 
Komentariši

Objavio/la na 09/11/2012 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: