RSS

San (2) – Otegoše se olovne godine

11 Nov

Priča li je, san li je, java li je? Biće ipak da je samo san!

Piše: Nadan Filipović

Beli im prisjelo sijelo. Možda i nije? A možda ih je sudbina darežljivo pomilovala po univerzalnoj formuli – bolje puno ranjen, nego malo mrtav? Nisu znali a ni predpostavljali šta se na Grbavici dešava jer su bili uljuljkani u onu svoju furku penzionerskog mira, sređene kuće, svega ne previše, ali dovoljno. Potaman. Došli na Soukbunar na par sati, a bi im suđeno da ostanu tri i po olovne sarajevske godine. Hilmu negdje s proljeća 1993 strefi snajper kad je išao po vodu u Pivaru. U srce. Direkt. Hasniju puče srce od neprebolne tuge. Infarkt na nogama. Odleti za Hilmom krajem 1993. Obadvije dženaze bile one noćne, brzinske. Sin im jedinac, Mahir, zvani Maha, u Njemačkoj. U zatvoru. Četvrti put legi. Prvi put je dobio domaću tricu u Foči. Pokušaj silovanje maloljetnice sa teškim povredama. Krili ko zmije noge, a svi  u komšiluku sve znali. Pun ga Avaz bio. U nastavcima. A svi se pravili da ništa ne znaju. Ama, ja! U Zagrebu je. Radi. Kad je nakon odležane dvice izašao odmah zapuca u Hagen kod nekog prijatelja, „hroničnog“ šanera. Mahir je bio strašno razmažen i svojeglavo priglup. A alkohol ga je odavno uzeo pod svoje. Pio, pio, a nije mezio. Volio je kockati, a nije znao. Volio se puhati, a za takvo ponašanje treba para. Provala za provalom, oružana pljačka u Aachenu, ajn-cvaj-draj jami ga bundespolicaj za pet minuta, lisice na ruke, istraga, pa pred sudiju. A sudijin čekić učini samo klap i prvi put u Njemačkoj dobi peticu. I tako se nastavilo. Naštiklavalo se. Sve gore i gore. Pošto rahmetli Rabija i Hilmo nisu o njemu nikad govorili, ne znadoše kako će mu javiti, jer nisu znali ni adresu zatvora, a ni po kome bi javili. A i da su znali kako bi javili? A i da su javili, nema hajra!

Behka i Reuf ostadoše sami u tuđoj kući. Šta će nego li koristiti ono što je ostalo iza pokojnika. Reufa zapadoše Hilmine gaće, potkošulje i košulje. Sve za dva broja veće, ali opet puna šaka brade. Behki je bilo sve potaman jer su Rabija i ona bile haman iste mjere.

Spori su zatvorski dani opsjednutog Sarajeva ispunjeni stalnim strahom, a noći sa snom na kapaljku, bez kraja. Od ujutra do uvečer glad, zima, strah, drhtavica, šuljanje uz zidove, pretrčavanja opasnih mjesta gdje je obavezno pisalo „Pazi snajper“. Pa opet sutra tako. I prekosutra. Sporo prolaze mjeseci. Kao da je vrijeme prikočilo.

Behka je iza kuće sriktala ko naku šatro bašćicu. Nije u njoj bilo više od tridesetak kvadrata, ali, bogu hvala, zaklonjeno. Skoro sigurno, jer se teško moglo reći da je ijedno mjesto u Sarajevu bilo sigurno, osim u Delimustafićevom „Moniku“ ili „Na bazenima“ čiji su vlasnici bili pošteđeni četničkih pogodaka. Zaista „misterijozno“! Ali zato su „hrabri srspki ratnici“ i na naizgled najsigurnijim mjestima lako pronalazili svoje „glinene golubove“.

Svaki čas je kroz prozor prizemne kuhinje zagledavala nejake perca luka, listiće zelja, stabljikice krompira i gužvice salate. Bez dovoljno sunca u memli hladovine nikad uznemirene i jednom sunčanom zrakom ni te biljkice nisu imale velikog izgleda za brz rast. Super za mahovinu, ali za povrće…? Ali, šta god da ubere, biće joj zauhar. Nakon jedne noći koju su parale granate svih kalibara i neprekidni rafali pamova i patova zora iznenadno donese smiraj. Biće da su naši sinoć opet pokušali proboj – pomisli. Zraknu kroz prozor i kad ne zaplaka od muke. Zemlja, samo zemlja. Neko je po noći sve počupao i odnio. Od tuge je iz rafe na kredencu iščeprkala zadnju skrivenu bombonu „Negro-odžačar grla“ i dugo ju je prevrtala u ustima.

Reuf je u svojoj svakodnevnoj partiji „ruskog ruleta“. Glad i muka su gonili na lutanje gradom u potrazi za bilo kakvom namirnicom. Već nekoliko dana nakon dolaska na sijelo potrošio je ono malo para koje je sa sobom ponio, a u svojoj špajzi je više štoka u duvaru ostavio zaštekanih dvije i po hiljade maraka i šestodvadeset američkih dolara. Crni fond. Ma kakav crni, najcrnji, nanijećen za najcrnje dane. Ni Behka ne zna. Kud ne ponesoh te pare?! Jebi ih sada! Sigurno im je stan kompletno pretrkeljan i sve je pokradeno. Vala, deviza naći neće. Nema teorije. Kao gladan olinjali pas čekao je pred Merhametom, najčešće uzaludno, a budan je sanjao špajzu punu od poda do vrha, vrha na kojem su se nehajno ljuljali kolutovi sudžuke i komadi stelje obješeni na masnu kanafu zavezanu za eksere zakucane s unutrašnje strane štoka. Ti snovi su mu tjerali vodu na usta. Bože moj, otkad nije popio ni štamplića mehke il napolice, a o bilo kakvom mezetu da se i ne govori.

Vrijeme se vuklo baš kao i sjene prolazećih ljudi koje su teturavo prolelujavale po zidovima, lijepeći se uz njih.

1992.

Cigani iz Butmira kolektivno „otišli na odmor u Italiju“. Po Sarajevu se šaptalo da su za Ciganima zapucali skoro svi iz izabranog naroda u autobusnom konvoju, a preko teritorije „nebeskog naroda“. Haj-haj, klaj-klaj, spisak pravi Alkalaj! Spisak za do Izraela i cijelog dunjaluka. Naštimano samo za njih. Ali, uvalilo se u „izabrane autobuse“ i nešto „izabranih“ muslimana. Brat je mio, koje vjere bio, samo da se izvučem iz sarajevskog džehenema. Može i šalom, umjesto selam. Ma isto, ba! Bar ta dva dana nije bilo pucnjave. Poslije došli puni šleperi cigara. Odakle? Ma, iz Srbije! Na vratima kamiona piše „Fabrika duhana Niš“. Ćirilicom. I registracije ćirilične. I tada, kad su se među švercerima rastaljivale cigare, bi mir cijeli dan. Pa ih onako gladne do očaja Dino Merlin „plaho obradova“ himnom nove, ali već i tada razvaljene Bosne i Hercegovine. U daljini su gledali plamene jezike što su lizali krovište Hotela Evrope, a kasnije još veće iz Vijećnice. Miran bio Vidovdan, u posjeti Miteran. Aljo se s „francuskom kurvom“, spasiteljem divljaka sa okolnih brda, ruku pod ruku prošetao Vase Miskina ulicom. Ispred njih dvojice sve leta i krevelji se jedan mali krezavi brkica sa parolom u rukama – „Jami je Alija, pa neka je ko avlija“. Kao da je Felini režirao! FK Sarajevo pobijedilo FK Unprofor rezultatom 12 : 3. Drhturili su kad je napadnut Otes, ali ga naši odbraniše. „Odahnuše“ kad je donesena odluka da Alija Izetbegović ostane predsjednik do kraja rata. Valjda neće biti ko onaj nakav stogodišnji. Englesko-francuski.

1993.

Dočekaše promjene imena gradskih ulica, a to je u taj karavakat baš bilo toliko, toliko važno i hitno. Užas! Ekspresno nestadoše Radojka Lakić, Vaso Miskin, Sava Kovačević, Moša Pijade i mnogi drugi koji više nisu bili bitni za državu novog kova. Kao da nikad tu nisu bili! Reuf za pola sata „zakasni“ pred Pivaru kad granata pobi red koji je čekao za vodu. Penzija jest jednako dvoje jaja. Borci Armije BiH imaju platu da mogu kupiti kutiju cigara. Cigare Fabrike duhana zapakovane u listove knjige „Prilozi za istoriju bh – književnosti“. „Uzbudiše“ ih posjete Bjanke Đeger, Suzan Zontag i Đoan Baez. Nikad čuli za te gospoje! Zaboli ga za te ohrdane svjetske ravaku stara međunožna stvar koja se više nije ni mogla suprostaviti gravitaciji čak ni u ekstraordinarnim prilikama. Došle babe baš ko u zoološki vrt. Zadovoljile svoju morbidnu radoznalost. I otišle. U kući do njih jedinac se predozirao heroinom. Mati se pokušala objesiti, ali puče štrik. Neda bog bježati. Valja živjeti, durat i tugovat. Bi masakr na Dobrinji – trinaest mrtvih, baš baksuzan broj. Preživješe i napade avio – bombama koje su im darežljivo slale psihijatrove „maštovite“ barabe sa brda. Stariji golf vrijedi dvije do tri šteke cigara. Mnoge garaže zazidana, ali ni to nije nikakva garancija. Papa poslao poruku – „Bosanci, niste sami!“ Eški pape! Šta je gospon papa tebi, hade ba, brzo dođi sebi! Čuuuj – niste sami!!! Ha-ha-ha! Hronično nema struje, vode, soli. Ničega. Samo sve više i više straha od smrti koju mic po mic smjenjuje neka fatalistička ravnodušnost i prezir prema sudbini.

1994.

Markale. 66 mrtvih, 197 ranjenih. Uspostavljen zračni most. Ukinut zračni most. Pa opet uspostavljen. Pa ukinut. I sve tako. Kila kafe 120 maraka. Umro Branko Mikulić. Pobijeni putnici u tramvaju. Raja love sapače i pliske u Miljacki. Ma, i gage koje se do rata nikad nisu jele. Čak ih ni mačke nisu begenisale. Gradonačelnik Tarik Kupusović otfuro nako malo do Venecije da se Venecija i Sarajevo ko fol pobratime. Bravo Tare! Ma, svaka ti dala! Bob Dol, onaj bez ruke, došao u Sarajevo. I sutra otišao. Otvorena američka ambasada. Potvrđen papin dolazak. Znači, dofuraće i papa, pomoliti se u paklu i sutra Pa-Pa! Ko svi. Mala vreća grabovine 20 maraka.  Vinko Puljić postao kardinal. Bravo Vinko! Sretnici dobili biskvite američke vojske stare četrdesetak godina. One iz Korejskog rata. Ali, zauhar i to. Behka zakukala kako je od komšince čula da četnici sve redom kolju, a sve žene redom siluju. Odgovorio joj je da ona nije te sreće. Behka je zaplakala. Te suzice su bile popraćene sa: „Što više plaćeš, manje češ pišat!“

1995.

Konačno kraj bjesnilu, ali pasjem. Soroševa fondacija platila cijepljenje pasa protiv bjesnila. Za Miss Cigana izabrana Romkinja Lindita Tatri. Sarajevska asocijacija intelektualaca Krug 99 vapi – „Zaustavite zločine nad Čečenima!“ Alpsko mlijeko iznedno u trgovinama – nedostupno skupo, nema se para. Raja priča da će doći do deblokade kad više ne bude deviza i zlata u Sarajevu. Ubijena Maja Đokić. Četnici bacili avio – bombu na Radio-televiziju Sarajevo. Ponovo klaonica na Markalama. Ubijeno 35 ljudi, ranjeno njih 90. Otvorena prodavnica Benetona. Hajmo stat u red. Da se sve ne rasproda. Počeli pregovori u Dejtonu. Ima ljudi što hodaju ulicama i napadno gestikulirajući pričaju sami sa sobom. Njih bog čuva od snajpera i gelera. Oni su „dobri“ Sarajeva.

Srbi pale kuće na Grbavici. Jooooj, šta li je sa našim stanom?

-Nastavak slijedi-

 
Komentariši

Objavio/la na 11/11/2012 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: