RSS

Majin prekinuti let

22 Nov

Napisao: Slobodan Stajić

Sarajevo se ovog kišnog aprilskog popodneva, kada se činilo da plače i samo nemilostivo nebo, uz svu bol, oprostilo od još jedne svoje nesretne sugrađanke – mlade, sedamnaestogodišnje Maje Đokić, inače sportistkinje, koja je minule nedjelje uveče  poginula od granate Karadžićevih paklenika, vraćajući se sa svog posljednjeg treninga.

I pored toga što je upravo od ovog utorka, zbog opasnosti, u Sarajevu na snazi zabrana okupljanja na javnim mjestima, više stotina Sarajlija prisustvovalo je Majinom posljednjem ispraćaju – da joj u ovo prokleto doba zaželi bar mirnu plovidbu do luke vječnosti i smiraja zauvijek.

Jer Maja je bila i više od obične djevojčice koja je tek stasavala u djevojku, pošto je bila i simbol onog kosmopolitskog Sarajeva, čiju je dušu najviše i narušio rat.

Rođena u mješovitom, hrišćansko – muslimanskom braku, u familiji intelektualaca, ona je bila ne samo dobra učenica već i više od toga – dobra pijanistkinja i odbojkašica, u stvari jedna od onih modernih Sarajki koja je iz ljubavi prema svome gradu odlučila da se u njega vrati, mada je po svojim sposobnostima mogla da bira mjesto na zemaljskoj kugli i gdje će da živi. Sudbina joj je, međutim, tu ljubav uzvratila prokletstvom smrti, obavijajući je zauvijek svojim tamnim velom u pozni dio dana minule nedjelje, ne dozvolivši joj da više ikada raspakuje  svoju sportsku torbu, koja je, kakve li ironije, ostala netaknuta, mada je stajala na Majinom ramenu, te kobne noći.

Smrt je poseban trenutak života, davno je zapisao jedan hroničar. A u životu Maje sport je bio poseban dio tog života.

I dok su je ovog prohladnog dana  ispraćali na put bez povratka, mnogi su vjerovatno mogli da se prisjete i Borhesovih riječi da „nema drugih rajeva osim izgubljenih“ i da „samo ono što je mrtvo jeste naše, samo je naše ono što izgubismo“.

Jer na sarajevskom groblju „Lav“ svi su još jednom bili svjedoci još jedne izgubljene mladosti – ovoga puta Majinog prekinutog  životnog leta … nažalost i zauvijek.

* * * * *

Dragi moji, bila je to jedna od brojnih mojih ratnih priča otposlatih u inostranstvo, ali koja je obišla gotovo svijet. Na molbu Mire (Mirsade) Poljo, poslao sam je prvo faksom čuvenoj menadžerki u Bolonju, gdje je prevela, da bi već narednog jutra bila objavljenja u Bolonjskim novinama pod naslovom „Addio Maja, vita spezzata“ i sa nadnaslovom  „Morire a Sarajevo“ (Smrt u Sarajevu). Istog dana storija je izašla i u najugednijem grčkom listu „Elefterotipija“, čiji sam bio ratni izvještač, da bi je ubrzo prenijela i svjetska odbojkaška revija. Storija je tako stigla i do daleke Kalifornije i uvaženog dobrotvora Majkla Mahunija. Dirnut pričom o Maji, kao i nastradaloj djeci Sarajeva, taj humanista je odabrao Univerzitet Berkli kao primaoca “Memorijalnog fonda Maja Đokić“ za stipendiranje mladih talenata iz cijelog svijeta.

Povodom toga, jedan hroničar je kasnije zapisao: “Ako je aprila 1995. Majin životni let odista bio prekinut, onda nas ona sada, makar i posredno, preko Fonda, podsjeća na mitsku pticu Feniks. Jer nastavlja da nas oplemenjuje, što potvrđuju i prvi stipendisti Fonda Patrick Kevin Knoeli, David Alan Walthall, Joel D. Wetrosky…

Svake godine, 8. marta, poštovani čitaoče, posjetim Vrelo Bosne i darujem smaragdnim vodama tri žute ruže. Prve dvije su za Maju Đokić i moju dragu prijateljicu, doktorici Silvu Rizvanbegović, koja je ubijena na početku rata u kolima Hitne pomoći, dok treću darujem najvećoj patronesi evropske kulture Melini Merkuri, koja je izuzetno cijenila moje reportaže.

Od ovog marta, vodenom „hramu“ naše svete rijeku prinijeću i četvrtu žutu ružu, za Miru Poljo, koja je umrla ove godine.

Mada nikada nisam pisao ratne storije, posebno o sarajevskim anđelima i našim malim Ifigenijama, da bih za njih bio i nagrađen, ponosan sam što sam 1998. postao prvi laureat među balkanskim novinarima prestižne međunarodne nagrade „Sloboda“ (Award Freedom). Koliki je značaj te nagrade, najbolje govori podatak da je  prošle godine uručena i hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću. Nagradu sam primio u Akademiji nauka BiH, iz ruku američkog ambasadora Ričarda Kauzlariča.

Sve ono što su istinski Prometeji istine radili u minulom ratu, cijenjeno je bilo u svijetu. Osim među rijetkim pojedincima kod nas. Ali, cijenim da svako ima pravo na vlastiti stav.

 
Komentariši

Objavio/la na 22/11/2012 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: