RSS

Zla vremena – “ZASTAVNICI”

04 Dec

Napisao: Ante Granić

Samo što su se pojavili iz podzemlja, zagazili su u mutnu i nadošlu vodu, pošto su prethodno promarširali kroz sve tunele gradske kanalizacije .

Marširali su oštro, odsječno i uvježbano – kao da su programirani. Nosili su crne zastave na visokim jarbolima i gazili sve dublje. Iz jarbola je izbijao mrk i gust dim, koga je vjetar, skupa sa mirisom krematorija, raznosio okolinom .

Ljudi su se uspaničili. Radnici, iznenadjeni, napuštali su fabrike, službenici kancelarije… djeca igrališta. Svi su, u trku, stavljali gasmaske i bezglavo hrlili na obalu rijeke. Čak su i slijepci, slijedeći pravac nadolazećih zvukova, teturali sa ispruženim bijelim štapovima. Konačno su i penzioneri, u panici, počeli telefonirati jedni drugima.

Uto su se, na obali rijeke, pojavili  brzokrili gavranovi i zaklonili sunce. Zastavnici su im mahali isukanim sabljama i pozdravljali ih. Na obali rijeke sjatio se silan svijet.

Da zastavnici nisu bili obučeni u crna odijela starinskog kroja, i da nisu uzvikivali parole, svijet ih ne bi ni primijetio. Vidjele bi im se samo zastave. Ovako, u šumi jarbola, vidjeli su se i oni – zastavnici, kako gaze sve dublje i dublje, vitlajući sabljama i sijekući  posvuda oko sebe njegovano, pitomo rastinje, cvjetnu pitominu iz koje su, uz panične krike, izlijetala i bježala jata plemenitih ptica.

Uzalud su ih ljudi  sa obale odvraćali od svega i dovikivali im da ne idu na dno. Ništa nije pomoglo.

A onda su im brodari počeli dobacivati spasilačke kolutove. I to je bilo uzalud. Zastavnici, slijepi za sve osim za pravac u kome su se kretali, marširali su sve dalje i upadali sve dublje. Iza njih je ostala prosječena putanja sa snopovima palog, plemenitog raslinja i jatima mrtvih ptica.

Odjedanput, neki ljudi su se počeli sakupljati i na drugoj obali rijeke. Oni su, naprotiv, bodrili zastavnike i pljuvali na masu ljudi sa druge strane. Uzvicima su bodrili zastavnike da gaze sve dublje. U jednom trenutku i kobac lešinar skrili i kljunom stade probadati zastave, da ih napada ne bi li ih odvratio od samoubilačkog pohoda na dno. Ni to nije pomoglo.

A tada se dogodi nešto nepredvidjeno: voda je počela nadolaziti u snažnim i iznenadnim talasima, tako da je zastavnicima već potapala koljena, nadolazeći im gotovo do pupka. Ona grupa koja navija za njih bodrila ih je i dalje, dovikujući im da zastave podižu što više da bi se bolje vidjele. A zastavnici su gotovo urlali da se nikada neće predati, iako se, uistinu, nije vidjelo ko ih i zasto ih goni … Oni su zastave nosili do dna, makar ih je voda prekrila sasvim.

Pomahnitalost zastavnika uzimala je sve više maha. Vičući, oni su udarali jarbolima jedni druge, tako da su oni, ubijeni, sa čvrsto stegnutim rukama plovili niz rijeku. U jednom momentu, voda je preostalim zastavnicima došla do grla, a onda i do same brade pa su se i oni uspaničili. Sa rasplamsavajućom strašću, oni su vikali onima koji su ih bodrili da im što prije dobace trofeje.

U gomili navijača, najprije prestade pljesak i bodrenje, a onda po vodi počeše pljuskati nekakvi čudni predmeti. Skriliše i orlovi lešinari. Tek tada se jasno vidjelo da su bačeni predmeti, zapravo, sami leševi i kosturi, iznad kojih se izvijao onaj dim iz jarbola i širio dalje miris krematorijuma.

Dolje pod vodom, zastavnici su i dalje čvrsto držali jarbole i podizali ih da se zastave što bolje vide… Ispod vode, u posljednjim trzajima, oni su lupali jarbolima po leševima i kosturima, tako da su kosti pucale, a leševi se komadali i plutali nizvodno. Zastavnici su se mahnito smijali i tonuli sve dublje.

Na kraju, nisu se vidjeli ni oni ni jarboli. Ostale su samo zastave rasprostrte po vodi, ispod kojih su na površinu počeli izbijati i otpatci iz kanalizacije. Jata gavranova slijetala su na njih.

I zastve su, odjednom, počele da tonu. Silan svijet poče da skida  gasmaske i da se smiruje. Penzioneri izvadiše duvankese.

A oni ljudi što su bodrili zastavnike, bodrili su ih uzvicima i dalje, počinjući gromoglasno agitovati sakupljanje novca za njihov spomenik. Silan svijet se poče krstiti od čuda. Jedino su slijepci, slijedeći pravac uzvika, teturali na drugu stranu rodne rijeke.

A kad  su i zastave  napokon  potonule, ogromna masa svijeta sa skinutim gasmaskama s olakšanjem poče da se razilazi u svim pravcima.

I razišli bi se svi, zasigurno vrlo brzo, da se nije – opet i iznenada, pojavila… nova grupa – sa zastavama!…

(SVIJET, Sarajevo – 26 .12.1996.)

 
Komentariši

Objavio/la na 04/12/2012 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: