RSS

Crtica iz ratnog Sarajeva

13 Dec

Slobodan Žalica

Napisao: Slobodan Žalica

Član ultraspecijalne alpinističke jedinice, pod komandom gen. Divjaka, s bazom u stanu G. Bregovića u Nemanjinoj ulici, s radnom obavezom jedne državne firme, šparta u slobodno vrijeme po opkoljenom, i iznutra okupiranom, gradu u potrazi za vodom. Naravno, s kanisterom u ruci. Zna da su tadašnji mediji objavili da u gradu hara više od 30 paravojnih grupa, ali je optimista, i, s osmjehom na licu, drsko, probija kordon u V. Miskina ulici što ga napraviše Ćelini fajteri, k'o mrežu u koju treba da se uhvate svi za ratovanje sposobni…

Jedan se obrecnu: “A, šta je s tobom, kuda??” “Ništa ti to ne važi, ti papiri, hajmo u auto…” U “goljfu” parkiranom pored zgrade “Svjetlosti” već su dvojica; dok se nesuđeni Aljin alpinac uvlači na zadnje sjedište, jedan putnik, blijed, uzdrhtalog glasa procijedi: gotovi smo… kopanje rovova, na Trebević… Međutim, u alpincu neki neobjašnjivi optimizam ne da mu mira, tj. mjesta očaju, i radoznalo posmatra krajolik, znatiželjan kuda će ih odvesti…

Vidi: Baščaršija, Kovači… “goljf” struže uzbrdo, skreće u jednu pokrajnju ulicu, i zaustavlja se na asfaltiranom školskom igralištu. Nesuđeni alpinac multietničke vojske bosanskih Bošnjaka, sada krajnje radoznao, posmatra scenu: …na igralištu mnoštvo vojnika, uglavnom mladih momaka, svi naoružani… Prilazi im jedan, osmotri onu dvojicu putnika iz “goljfa”, oni snuždeni i smežurani, poblijedili… i izdaje kratku naredbu: u kombi!… koji čeka spreman za Trebević. Potom lik prilazi nasmiješenom alpincu, što pogledom miluje svoj Trebević (moleći se Bogu da odozgo šta ne trehne iznenada), podsmješljivo ga gleda i kroz krezava usta šarlatanski će: “Šta je s tobom, jarane?”

Nesuđeni Aljin alpinac-specijalac koji je upravo napunio 40 ljeta, pun životnog iskustva, sa zavidnim planinarskim stažem, daleko intelektualno superiorniji od krezavog lika, veselo-drsko ga strijelja pogledom, zboreći: “Evo, jaro, vidiš… poš'o po vodu za jedinicu, baza tu i tu…” Lik pravo zatečen. Nije da baš vjeruje, nije da ne vjeruje. Šeretski će: “Hajd’ ti nama očisti, onda, ovo dvorište!”

Naredni sat nesuđeni Aljin alpinac-domobran mete školsko igralište Osnovne škole u Saburinoj ulici, gdje se smjestio Ćelo sa svojima, jedan od stubova odbrane grada. Dok mete, sve ispod oka zvjera okolo, razmatrajući šanse da zbriše; al’ je rizik, safatali bi ga u bijegu niz strme sokake.

Kad, od ulazne kapije pomenute škole neka buka… gromoglasna. Grmi motor nevidljivog automobila. Eto ga! Naglo se zaustavlja na sred igrališta. Veliki džip. Otvara se prozor, izviruje kosata, raščupana glava, zaori se glas, kao da je nekog velikog glumca…

Alpinac još revnosnije maše metlom, al’ zenta ispod oka novu scenu… Svi okolni vojnici ukočiše se u stavu mirno. Ori se glas (valjda oberkomandirov?) kroz prozor džipa; nešto im bogara, prijeti, naređuje. Alpinac prepoznaje proslavljenog glumca, vazda jugoslavenski orijentisanog, i, oprezno ali sistematski, sve metući, približi se džipu, uhvati zgodnu priliku u pauzi monologa oberkomandirovog, i dobaci mu par molećivih riječi: …ne poznajemo se lično, ali iz čuvenja… novine i ostalo… taj i taj sam, mog si rođaka valjda igrokaze igr'o, daj pomagaj pobratime da me oslobode i u jedinicu vrate…

A, oberkomandir-nalik-na-glumca mrko ošinu ubogog alpinca, zakoluta očima teatralno, i riknu da ga svi čuju (da i sada potvrdi svoj autoritet kod lokalnih (para)vojnih fajtera): “Ne znam ja ništa!! obrati se komandiru!!!”

Aljin alpinac pretrnu. Noge mu drhture dok se povlači od džipa, na kojem se zatvara prozor, sa velikom metlom u ruci, da završi posljednje kvadrate igrališta. A u njemu neka snaga, k'o ona partizanska, narasta. Prkos. Onom krezavom liku, komandiru, veselo se obrati: “Ja završio…” “Hajd’ idi!”, veselo će on.

Alpinac dohvati svoj kanister, pa na kapiju. A tamo, stražar će mu: “Dobro si ti proš'o.” I tako, prvopomenuti, sve s noge na nogu, niz strme uličice svoga grada, slobodan k'o ptičica, oraspoložen spoznajom ali i povoljnim razvojem događaja.

Alpinčeva jedinica se ubrzo raspade. Svi veliki planovi, kako će čete ganjati po visovima Prenja, zaskočiti ih s leđa u Bijeloj… padoše u vodu, prvo, kad jednog nestade, pa drugog (zbrisali u Švedsku, našli posao u vladinoj službi u Zagrebu), i… iznenada, alpinac u svojoj 40. godini dobi otkaz; rekoše mu: nisi ni JNA čestito odslužio, a be-ha bi branio, tj. oslobađ'o… ništa od tebe! (Ništa mu ne rekoše o tome, da njegovo pravoslavno porijeklo jeste glavna smetnja postajanju Aljinim vojnikom, što bješe očito jedan kroz jedan.) Ovo izbacivanje iz redova “branitelja” jako pogodi nesuđenog alpinca koji i instruktor bješe — poglavito zbog garantovanog doručka (eurokrem, hljeb, mlijeko, čaj!) u obližnjem kafiću, svako jutro za članove ove spec. armijske jedinice. (Kakva je to privilegija bila, taj doručak, u ljeto 1992, znaju svi prebivaoci konc-logora zvanog Sarajevo; a, ovaj bi alpinac znao zamotati u papirnu salvetu hljeba namazanog eurokremom, pa nositi ženi i djeci, a bogme i komšijama.)

Godine mnoge prođoše. I, nesuđeni bošnjački armijski alpinac, inače Bosanac, uskoro uteče iz grada blokiranog izvana i iznutra. U zadnji čas. U dvorištu zgrade mu na Bistriku, oslobodilac zvani Caco počeo da ubija nepodobne, tj. ne-bošnjake. Uteče instruktor-alpinac, pa mu general osta bez kvalitetnog ljudstva, al’ u ‘vakim građansko-vjerskim ratovima važno je sačuvati glavicu na ramenima… I tako, put ga odvede preko aerodromske piste, pa kroz be-ha i zemlje Regije u slobodarsku Europu. Na putu sretne dobrovoljce iz Belgije i Austrije, te mudžahedine, što se borahu u Aljinoj vojsci, četnike i Ruse, članove Rašine armade, sarajevske ustaše (štab im bješe na Gorici), opet ustaše u Zagrebu i Splitu, arkanovce i šešeljovce u Beogradu, neonaciste u Ljubljani… Što je dosta, dosta je, zaključi i otisnu se preko Velike bare. Uskoro putovnica nova “leže”, i on se, doktoriravši u Školi života, odluči na povratak u grad svoga djetinjstva. A, svo to vrijeme onaj događaj iz Saburine nije mu dao mira…

I, jednog dana, dok je 21. stoljeće već uveliko galopiralo bosanskim stepama i mahalama, obre se najnoviji Sjevernoamerikanac u sarajevskom Mercatoru u Pofalićima. Dok bješe zabavljen kraj hladnjaka-pulta sa sirevima, ugleda jedan poznati lik… Glumac-oberkomandir! Na čelu mu piše: Josip Pejaković. Ovaj posljednji prilazi pomenutom pultu sa sirevima. Ne vidi, ili ne prepoznaje, bivšeg Aljinog alpinca. A, u ovome sve nešto kuha, al’ se obuzdava da ne napravi kakav belaj, pa da ga security spandja. Pogleda odlučno Josipa, zabavljenog promatranjem sireva, prostrijeli ga pogledom, i tiho, da obližnja prodavačica ne čuje, režeći ga oslovi i upita: “A, jesi li sačuv'o onog džipa, ‘92?” Josip-bivši-oberkomandir malo se trznu, zagleda u pitača… “Sjećaš li se ti mene?”, upita ga ovaj. “Sjećam, sjećam…”, Josip će. “A što si se, bolan, onako ponaš'o, negrađanski da tako kažem… kako te nije stid?” “Ma, i mene su… a dijete mi mobilisali…”, oberkomandir će, a sve se povlači. Prodavačica zapanjena gleda i sluša scenu. Alpinac će joj: “Evo, ovo vam je Ćelin komandir!” Onda se okreće glumcu-oberkomandiru: “Bruko jedna, fuj…!” A ovaj će mu: “Mogli smo te ubiti, da smo htjeli…” Onda bivšem Aljinom alpincu malkice pukne film (ne previše), zavika-sve-suzdržavajući se: “Ma koga ćeš ti ubiti, fakinčino jedna, da ti j…. i mater i oca!! nisi ti onaj koji određuje, i ubija, ima viša sila koja odlučuje!”

Glumac zašuti i žurno se udalji. Ode prema odjelu sa povrćem, pa između polica, sve praveći krugove, do kase.

Iskusni alpinac odluči da ubuduće ignoriše glumca. A, prije no što se to desi odluči da upozna javnost sarajevsku i šire, o aktivnostima još jedne tadašnje Aljine paravojne grupe, pod oberkomandom izvjesnog Hadžibajrića, što ga zatvori, i maltretira, u hotelu “Evropa” (zajedno sa još 24 sarajevska pravoslavca, koje nazvaše Srbima, iako je alpinac znao da Srbi žive u Srbiji, i da je ovo nelegalni, podli, akt Hadžibajrića & drugova, ovo zatvaranje vlastitih (be-ha) građana), malo iza događaja s Ćelinim glumcem. Ovu zgodu iz ljeta ‘92. u Saraj-ovasima alpinac-intelektualac pretoči u ilustrovanu dramatsku storiju i objavi u Oslobođenju, no, bez većeg odjeka, tj. ilustrovana reportaža nimalo ne ganu većinska, novokomponovana bošnjačka srca, čiji preci bijahu bosanski krstjani. Štaviše, dojaviše mu da više nije dobrodošao na svoje ranije radno mjesto, a direktor firme mu uskoro uruči otkaz.

No, sve ove nezgode alpinac ne dopusti da se izrode u udes. Kao instruktor, sljedbenik Goetheov, znaše za čarobnu mantru, upotrijebi je, i, za par godina, poravna stvar…

(Poslije je alpinac viđ'o onog glumca kako voda malu pudlicu po sarajevskim parkovima, ali ga je ignorisao upravo zbog vlastitog digniteta, ali i poštovanja za novi pasoš koji mu svaki dan grije, i restaurira, smrznuto bosansko srce, te 1992. godine.)

 
Komentariši

Objavio/la na 13/12/2012 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: