RSS

Pileći batak

15 Jan

Batak-Saško

Napisao:
Saško Fetahagić

Poslije doručka poće. Vatromet. Razvala! Ja sam na Staniću, odmah uz ulicu Džemala Bijedića, i to ona traka koja vodi sa Ilidže. Granate svih kalibara padaju na Stupsko brdo i pijacu. Naš komandir Samir Bahtić dođe iz komande sa ružnim vijestima. Četnici su ušli u Gušića halu. Ne zna se dokle su unutra prodrli, a nepoznat je i broj bradatih spodoba. Nisam bio tamo ali znam da je to vrlo važan položaj. To je golema betonska hala sa našim rovovima prema četničkoj kasarni u Nedžarićima. Ako su u hali oni mogu kontrolisati i zauzeti Stupsku petlju, a onda…..Pitaju, pa ko sada ovoliko granatira? Bahtić ne zna. Šutim, al’ mislim većinom oni, a poneku granatu pošaljemo i mi. Četnici granatiraju dio hale koji još nisu zauzeli, a mi granatiramo dio hale gdje su oni. Da ih je barem zaustaviti tu gdje su.

Ljeto je 1995.godine. Juni je ili juli. Sutradan trebamo dobiti smjenu pa poslije četiri dana odmora kod kuća, ponovo na teren. Možda opet u selo Musiće, iza planine Zvijezda, negdje kod Olova. Sad je to sve poremećeno, mislim. Ne možemo dobiti smjenu dok se problem Gušića hale ne riješi. Tu možemo biti samo mi ili niko. A ne možemo je poravnati jer nemamo s čim’. Znači, treba njih istjerati….U tom smislu mogu odmah uskočiti ovi iz pripreme-manevarci koji ne daju stražu. Iz svake čete su nedavno izdvojeni mlađi, spremniji i snažniji borci. Dolaze i odlaze s nama, redovnom stražom. Smješteni su iza linije po nekim kućama. Spremni za naš napad ili za ovakve slučajeve….I svi ostali šute. Svako utonuo u svoje misli.

Bahtić opet na vratima. Ne znam ni kada je otišao. Pomalo se snebiva da počne. Valjda misli kako će?

“Komanda tražila dobrovoljce. Niko se nije javio. Baš niko!” Pa će nevoljno i tiho, tek da čujemo :”Komandir čete Amir tražio od mene tri čovjeka. Nedam, nema ljudi … ali na kraju smo zajedno odlučili. Brane, Kale i Saško će odmah sa mnom u komandu kod Amira.” I dodaje – “Ponesite automatske sa po dva okvira.”

U komandi nas čekaju. Mi smo i najudaljeniji, pa smo zadnji došli. Gledam ostale odabrane. Dobro se poznajemo. Po blijedim licima koja vidim sve mi je jasno. Kriterij za izbor nije bio najpošteniji, nego malo slobodnije rečeno, izaberi one koji nisu ili su najmanje naši, pa ćemo za njima najmanje žaliti. Jer idemo u popunu neizvjesnost, a gdje će tamo negdje neko poslati svoga…. Založeni smo.

Pa kažem: “E moj Amire, zar je Saraj’vo spalo na nas? “

On malo odšuti pa nam objašnjava:”Četnici su upali u dva naša rova za vrijeme doručka. Izgleda da su naši išli jedan po jedan da doručkuju. Jebem im doručak! Oni uskočili i likvidirali onog što je ostao, a onda i ovog drugog kad’ se vratio da zamjeni prvog. Ne znamo šta je s našima. Ništa dobro. Ne znamo ni dokle su četnici ušli. Oni nemilo granatiraju halu i prilaze sa naše strane. Mi gađamo njihovu stranu hale. Neko mora ući i ići dokle se može, možda i do naših izgubljenih rovova. U najgorem slučaju u rovove na našoj strani hale. Moramo zadržati taj položaj. Koliko je ozbiljno, eto da vam kažem, upoznat je i Alija. Poručio nam je da kažemo šta treba, sve ćemo dobiti. Vodiće vas član naše komande….”

Ne čuh ime, ali znam momka. Građevinski inženjer, pametan i skroman, mršav, blagih crta lica. Nije se pravio važan, a ni utrpavao nigdje gdje mu nije mjesto. Mislim, jaro, sad ga tebi utrpaše. A i meni s tobom zajedno.

Ne mogu a da ne upitam:”Selimoviću, pa gdje su ti svi vajni komandanti i komandiri, gdje su ti te manevarske jedinice našeg bataljona, naše brigade, našeg korpusa… pa gdje su ovi naši od kojih ne možeš progovoriti od njihove hvale, hasa i junaštva… Mislim ako je to tako ozbiljno? A ja znam da jeste ako nije neka igra.”

Amir i komandir naše grupe nastupiše kao uigran tim. Ovaj drugi me zagrli pa kaže:”Šta ti je ba Sale,…. jebat’im mater, bivalo je i gore. Sa mnom si sigurniji nego sa Janjom….”

Onda čujem Amira:”Ja ću vas odvesti na pripremu u kuću koja je dovoljno blizu Gušića hali, a van dejstava. Tu ćete čekati dalje naredbe. Ne mogu sve reći, ali možda i ne budete trebali dejstvovati.”

Neko mi dodade još dva okvira sa municijom i dvije ručne bombe. I drugi dobiše ponešto i hajde, valja nam krenuti. Kiša i dalje pada. Granate gruhaju. Vani niko osim nas. Dođosmo u tu kuću. Vidi se da je prilagođena za boravak vojske.

“Ovdje je sigurno. To je prirema za našu manevarsku grupu.” – kaže nam Amir, a onda će našem vođi, tako da i mi čujemo: ”Niko nigdje ni koraka da nije napravio bez mog ili Janjinog naređenja.”

Amir ode. A mi smo već mokri pa sušimo odjeću kako znamo i umijemo. Razviše se tu razne teorije o tome šta se desilo i kako se to desilo u hali, kakva je situacija sada, kako se četnici mogu istjerati, gdje su ovi drugi specijalci, mi smo obični borci, zašto baš mi …? I tako u nedogled. A vremena ima, dan se oteg’o. Baš ko kiša što neumorno rominja. Onaj što je govorio jedno, sad govori nešto drugo. Priče se vrte u krug. Niko i ne primjećuje suprotnosti u koje povremeno zapada. Ma nije ni važno. Riječi i priča su jedino što nam preostaje da ublažimo, ako već ne možemo da odagnamo strah.

Naš komandir odlazi i vraća se. Nekoliko puta. Ne donosi nove vijesti. Sve je isto. Kiša i granate se takmiče, padaju nemilice. Samo kaže:”Sve što smo duže ovdje manje su šanse da ćemo u akciju.”

Kuhari nam donijeli ručak. Na noge. Nikad nismo bili važniji, mislim.

Kasno poslije podne granatiranje se smanju na ovom dijelu, ali čujemo da je počelo negdje drugo. Ne izlazimo. Kiša još uvijek neumorno pada, a mi se tek malo suhnuli. Sad’ će i komandir nazad. Sigurno ima vijesti. Ulazi pa će još s vrata:”Iz grada došla specijalna jedinica – Ćupo i njegovi. Gušića hala je njihova briga. Ali je počelo intenzivno granatiranje Pijačne ulice i mi moramo pod hitno na tu stranu. Postoji mogućnost da će baš tamo pokušati pješadijski napad i mi ćemo samo u pripravnost. To je već lakši slučaj…“ Odahnusmo.

I tako izađosmo na kišu. Sageti pretrčasmo kratkih stotinjak metara izmedju kuća, pa u tranšeju dubine preko moje glave. Voda i blato. Nekako vadim noge i koračam posrćući. Gledam da mi puška i municija ostanu upotrebljivi. Ostali su takođe u problemima. Najbolje napreduje komandir. Mlad, u snazi, a i najlakši. Sačekuje nas svakih pedestak metara. Prolazimo i tunel ispod cijele ulice Džemala Bijedića. Podugačak, valja proći duple tramvajske šine i ulice sa smjerom u i iz grada, a svaka sa dvije trake. Tu kiša ne pada direktno u rov, ali su dubine najveće, pa se voda nemilice slijeva. Izađosmo na drugu stranu. Skrenusmo desno u tranšeju i udaljavajući se od Pijačne prema Hladnjači uđosmo u jednu od tri kuće u kojim inače boravi vojska. Smjestiše nas u jednu prostoriju. Lakše i nama, znamo se, a i njima da nas brže pokupe ako zatrebamo. Da oružje moramo očistiti, ne mora nam niko ni reći. Okvire sa municijom i bombe , ono što je bilo u torbama, lako sredismo. Ali, puške su pravi problem. Bukvalno se ne vidi kroz cijev od blata koje se uvuklo od onog posrtanja i udaranja u ivice tranšeja. Komandir pomaže prema potrebi, razletio se na sve strane.

“Srećom da ih nismo odmah po dolasku trebali upotrijebiti. Ovo nam ne bi vrijedilo ni pišljiva boba,” kaže, proviruje vani, pa nastavlja:”Manje granatiraju, ali kiša je još jača. Hajmo malo otkunjati, ko može.”

Mislim, kako ko može, pa ja napola spavam. Ali sam se prevario. Vidim tek kad sam se sklupčao na improviziranom krevetu da san nikako neće na oči.

A u misli mi dolaze Filipovići, Srđan i Antonija u kući iza nas. ni tristotinjak metara odavde, malo ukoso prema crkvi u centru Stupa. Osluškuju i strepe šta će se desiti. Sinovi im izašli na vrijeme, dogovorili se samo privremeno. Roditelji i sada poručuju preko neke veze – ni slučajno nazad. “Šta znaš!? Mladost – ludost,” – kazuje Srđan – “nešto mi mnogo kukaju, a može im svašta pasti na pamet.” Poginuo mu je brat, u kući iza njegove. A oni od početka tu, uvijek tvrdeći – “Nas ništa ne može pomjeriti.” Ma nikako ne mogu da se sjetim kada i kako naletih na njih. Radili smo zajedno i znao sam da žive tu negdje. A poslije, svaki put kad bi imao vremena , navratio bi da malo sjednemo i popričamo. Meni lakše, a i njima valjda. Prepoznatljivo drago im je bilo kad me vide. Osjeti se to nešto blisko, ta hemija između ljudi. Il’ je ima, il’ je nema. Uvijek bi se popila kafa. Antonija bi uvijek nađi neko iznenađenje da me počasti. Srđan bi ubaci u kesu šta se već nađe od voća ili povrća.“Ponesider kući, djeci i ženi, zauhar je.” – dobacuje. “I ovi naši nekad nešto maznu, onako u prolazu, pa se Antonija ljuti. Ama ni meni nije svejedno, ali mislim, jebat’ ga, šta mogu drugo, valja im nahraniti gladna dječija usta. I ja bih radio isto da sam u toj situaciji. Onda ih ja počeo pozivati u kuću, da posjede malo, da odahnu i da popričamo. I tako sad ih nekoliko povremeno navraća. Obiđemo zajedno oko kuće, zraknemo šta ima u bašti i na voćkama, pa naberu šta se nađe i to uvijek manje nego što im ja kažem. A ja nikad bolji u računu, moram kontati i onu rodbinu u gradu, valja i njima štogod poslati. Nećeš vjerovat i ovi naši borci nama ponešto donesu. Jedan prošle hefte donio kanticu svinjske masti. Kaže da on to ne troši. Pitam ga – “Odakle ti, boga ti poljubim?” Odgovara – “Našlo mi se, nije tvoj problem.”

Nerazgovjetni pa samim tim i nepoznati glasovi se umiješaše u koncert kapi kiše i granata. Ta promjena me vrati u stvarnost. Jasno mi je da sam ipak uspio zaspati. Gledam gdje se nalazim? Koliko sam spavao? Ali najprije razabrah da ovi traže pomoć. Teško je ranjen ili već mrtav njihov Zoran. Treba ga iznijeti iz ove zone. Umorni su i išlo bi brže ako im neko pomogne.

“Trebaće mi malo vremena” – vičem. Ustao je još neko i oblaći se. Čujem da neko mrmlja: “K’o da sam na moru, malo malo pa u vodu.”

Možda smo bili skoro i spremni za izlazak, a odnekuda dolazi komandir naše grupe:”Ne treba, uključili su se neki iz njihovog bataljona.”

Vidim da je mokar, pa pitam:”A gdje si ti bio, matere ti?”

A iz čoška će glas:”Vidiš da blećak ganja Zlatnog ljiljana. Drugi beru lovu, a on bi ljiljana…”

“Ma jebo te ljiljan, a i ti njega. Iš’o da vidim situaciju gdje bi nas mogli uvaliti. Znam Pijačnu, ali opet nije zgoreg proći još jednom…”

Svanu. Tišina. Ne čuju se granate. Kiša zastala. Probija se stidljivo po koja zraka sunca. Navlačimo još uvijek vlažne pantalone i čizme. Komandir grupe otišao da vidi šta nam je dalje.

“Vidi ‘ljeba ti sad ovo…. za nepovjerovati, k’o da nikakve frke nije ni bilo?” čudi se Brane.

“Samo nekih više nema. Eto onaj Zoran ode…” – kažem.

Epilog:

Isti dan poslije podne ispred kuće Habota, jedem onaj pečeni pileći batak što sam dobio, kao i svi iz naše grupe. Nagrada! Tako nam obrazložili. Mislim, vidiš ipak je moguće da svih onih tridesetak sati i sve ono što dođe, bude i izgubi se u tom periodu stane u jedan batak. A evo i on će uskoro nestati. Glođem kao gladan cuko. I onu hrskavicu. I onaj mekši dio kosti. Glođem nagradu. Živ sam. Opet. Dokle? Ma, neću na to da mislim.

 
Komentariši

Objavio/la na 15/01/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: