RSS

Zla vremena: Bosančeros

03 Feb

Napisao: Ante Granić

Iza zavoja, pojavio se lebdeći iznad zemlje.

Grudi punih neizmjerne radosti, Bosančeros se zaustavio iznad rodnog sela – raširenih ruku kao okrilaćen, i ugledao rodni dom, majku, djecu…suprugu …

I tako, lebdeći, slijep za sve osim za radost trenutka koji dolazi, on je odozgo, iz ptičije perspektive, upijao očima dragu mu kuću i obitelj koja mu je letjela u susret.

Bila je zima. Ona poznata, dosadna i oštra bosanska zima u kojoj sitan, zvjezdastokristalan snijeg zavejava, postepeno i sigurno, i zemlju i bicć i kamen – pretvarajući svijet u veliki, bijeli i bezlični ćilim.

Ali, od radosti on to nije ni primjećivao, ni osjećao. Još više je raskrilio i ruke i noge, otvorio i usta i oči – i ustremio se sa visina prema grupi koja mu je letjela u susret sa ispruženim rukama, kao u molitvama Spasitelju.

I, prije nego je uspio da sleti na zemlju, Bosančeros najprije udahnu punim plućima dah rodne zemlje, i osjeti poznati mu miris livada, bašta i vrtova – miris koga on silno osjeća i voli kao rodjenu krv!

A u trenutku kad je osjetio da će dodirnuti zemlju, pogleda bolje – i vidi: majka se najprije saplela i pala, a Goran i Goranka proletješe pored nje i skriliše prema ocu, raširenih krila, razrogačenih očiju i otvorenih usta, iz kojih je sukljao andjeoski plamen… Bosančeros u tom trenutku osjeti grčeviti stisak i toplinu usana koje su mu se upijale u lice .

Pristigose i ostali – i počeše svi zajedno da padaju, padaju, savijajući se u klupko koje se sve više stezaše – kolutajući se u jecajima.

Samo za tren, Bosančeros spazi izborano, staračko majčino lice zemljane boje, njene rastvorene zjenice i grč na licu….

– MATI!….

– SINE!!!

– MATI….

U tom trenutku, u Bosančerosu se nešto naglo prekide i uzdrma ga kao razarajuća, bezglasna eksplozija. U buncanju, on nesvjesno zamahnu rukom i udari u mekani predmet uz svoje uzglavlje. Otvori oči. I prvo što je vidio, bila je to ta mala maca, jedini njegov prijatelj i saputnik u ovoj mračnoj, izbjegličkoj sobici hladnog pariskog potkrovlja.

Ču zatim i tihu muziku sa magnetofona koji se još okretaše, a maca ga je gledala nemirnim i svijetlim očima bez tuge – i napora da ga shvati.

Bosančeros protlja oči: očajne slike spaljenog rodnog bosanskog sela, i poubijane, ugljenisane porodice, nagnaše mu suze, koje mu zamagliše vidik.

Osjeti, iznenada, kako mu se grudi počeše naglo prazniti i oslobadjati radosti. To porazno saznanje prostruji mu kroz uznemireni krvotok.

A kad radosti odjednom nestade, Bosančeros osjeti kako mu se u grudi poče naglo useljavati tuga, nadolazeći u talasima kao tajanstvena plima, sa kojom je rastao i nemir u njemu, i saznanje da je – u bježanju spas…!

On se brzo okrenu na drugu stranu, silno i strašno želeci – da ponovo što prije zaspi. Prigrli jastuk kao spasonosnu obalu.

Najprije je, kao i sinoć, pratio tihu muziku sa magnetofona, doživljavajući je kao sopstvenu, ljepšu budućnost – kao kap radosti zalutale odnekud… iz nekog ljepšeg i sretnijeg svijeta…

A kad mu se san i zaista poče da navlači na oči, Bosančeros to osjeti – najprije kao radost, a zatim i kao stvarno olakšanje… i pobjedu!

( BH EKSKLUZIV, izbjeglički list,
Split, 30. 06. 1993. – urednik AHMED BOSNIĆ )

 
Komentariši

Objavio/la na 03/02/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: