RSS

Mama

09 Feb

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Što se više približavam Čengić Vili eksplozije teških granata postaju sve razdornije. Krenuh na smjenu. Već vidim i dim koji se širi i diže do posivjelog neba. Iz pravca Azića. A i ja ću dole. Na tom putu uvijek svratim do mame koja je u bratovom stanu. Uvijek kontam – možda je to zadnji put da je vidim, da me vidi, zagrli i poljubi. Naš je život kao ruski rulet. Njen stan u ulici Bratastva i Jedinstva je izgranatiran te je najvećim dijelom neupotrebljiv, a i suviše opasan za boravak. Dočeka me moja mama na vratima stana na osmom spratu zgrade u ulici  F. Bečirbegovića.

uz - mama

” A gdje ćete dole, moj sine, baš u onaj džehenem”, a išareti mi pogledom u zloslutni dim koji sada poprima sve nijanse sive i crne boje.

Vidim da povremeno granatiraju i ulicu Džemala Bijedića. Valja mi nastaviti baš tim putem. Drugog mi i nema. Krajem ću, nako, mic po mic uz objekte, mislim…. ma samo da mi je doći u komandu.

” Ne idem ja baš tamo, a i prestaće dok ja dođem” – lažem joj, zagrlim je i uzimam već spremnu kafu. Ratnu bezbeli. Tanku, tananu. Šparanu.

” Uostalom svejedno je, bio ovdje ili tamo. Čitavo Saraj'vo je prva linija” – nastavljam, ne bih li je malo umirio.

” Tačno je to sine. Kao da smo i mi svi u Armiji. Svi smo mete, ali ima i velika razlika.”

Šutim. Znam šta će reći, ali ne mogu da je prekinem. Neka ima makar to, taj ponos da ima sina na prvoj liniji…

” Kad je najopasnije mi se svi sklanjamo gdje je najsigurjije, a ti i tvoji drugovi idete prema njima i nema uzmicanja …. ama ni na rezervnu liniju, jer je ustvari i nema. Usput mi dodaje neki  “kolač sa ništa”.

“Sve je to tako, mama, samo si zaboravila da sam najsigurniji u rovu …”

Poslije desetak minuta koračajući sa drugarima prema Stupu okrenem se i vidim je. Stoji na balkonu. Kao skamenjena, gluho bilo. Znam, vidi i  ona mene. Stoji sa spustenim rukama. Malo poslije okrenem se opet i vidim maminu ruku, maše mi .. . a onda vidjeh i stisnutu pesnicu. Il’ mi se samo učinilo. Zastanem da bolje pogledam, jeste to je poruka  –  moramo izdržati.

“Hoćes li ti voditi ovaj put grupu na betonskom hangaru ?” pita me naš komandir Eso.

“Hoću. Jaštaradi!” – kažem. Glasno.

Malo se on k'o iznenadio. Gleda me upitno,…očekuje da opet potvrdim. Gledam i ja njega, i šutim. Ne izdrža, obori pogled, pa će hitro – “Nemamo vremena za bacanje. Ljude znaš, mjesto znaš. Ja ću vas uvesti sada iako je upravo tu u toku direktan napad. Njihov tenk se izgleda povukao. Tuku minobacačima, a streljačko naoružanje im neprekidno dejstvuje. Pješadijski napad je odbijen, ali mogu krenuti ponovo. Ja sam pristao da uđemo u liniju pod uslovom da ovi što ih smjenimo ostanu na pripravnosti dok se situacija ne smiri.”

Eso ide prvi. Mi za njim. Raspored se zna. On odvede prvu smjenu u rovove, a ja sa ostalim u podrum-prizemlje kuće koja nam je sve – spavaonica, restoran, priprema. Dočekuju nas borci  prethodne grupe, spremni za odlazak. Pokušavam im objasniti da moraju u komandu dok ne dobiju odobrenje da mogu kući. Viču da znaju, rek'o im njihov komandir. Odlaze. Upadaju i ovi što su upravo zamjenjeni u hangaru, uzimaju svoje stvari u hodu i nestaju.

Pucanje ne prestaje. Dolazi i Eso. Zadihan i prljav, ali nevjerovatno miran. Kaže:” Tenk se za sada povukao. Zidovi na hangaru su dosta oštećeni, ali još se ne vidi sve detaljno od prašine. Doduše, rovovi koji su ispod nivoa  zemlje su nedirnuti. Dok ne dobijete drugačiju naredbu po dvojica idu u rov. Najviše me brine što oni i sada minobacačima ubacuju granate u naše tranšeje. To su nam prilazi do hangara, Antonijine kuće, podruma pića.Vi koristite onaj drugi put za hangar. Za druge stražare i druga mjesta je veći problem, al’ će se riješiti.”

Hoće još jednom da ide sa mnom u obilazak. Kazem da ću sam, a da on ode i kako zna i umije zadrži prethodnu smjenu jer su ljudi umorni….mogu i otići. On produži u komandu, a ja se uputih u hangar.

Vidim stvarno da su tranšeje na mnogo mjesta oštećene od granata. Pitam se kako mogu ovako precizno gađati, iako znam da su to školovani i istrenirani zločinci. Ne mogu da vjerujem da niko naš nije ni ranjen, a možda nam to nisu ni rekli. Granate ne padaju, puca se sve rjeđe. Tek kad upadoh u blato preko visine čizme i kad jedva izvukoh tu nogu, registovah da sam iz zone vode prešao u zonu blata. Nikola, koji je u prvom rovu, spremno me dočeka:

“Pa ja, ti se baš sad pomaljaš kad su se oni povukli.. A evo vidi da je cijev vruča, pucao, pucao, nego šta…. Onaj blesavi Eso mi još uvijek ne vjeruje. Pipkao…”

“Ma pusti Esu. To mu je u opisu.. Nego treba li ti municije?” – prekidoh ga.

“Jaštaradi, davaj sve što me može zapasti.” – zagleda me, pa će ne vadeći cigaru iz usta – “Eeee, jesi baš dijete sa asfalta, pa gdje se tako zamaza, boga ti poljubim?”

I stvarno pogledam sebe i njega, velika razlika.

“Ne čudi se ništa. Mi išli onom drugom stazom”.

E, Saško, mislim, a lijepo ti komandir reće da svi koristimo taj drugi pristup hangaru.

Nakon dva sata pucnjava je skoro prestala. Bez reda i smisla naleti neki pojedinačni metak sa njihove strane. Mislim, skinuću ove čizme i očistiti blato sa njih ne bi li se osušile. Vani je hladno, ali je kod nas temperatura kao u sauni. Peć nahajcana do maksimuma. Imam i rezervne debele čarape i pantalone. A šta ako se presvučem i odmah moram vani, opet u vodu i blato? Onda će mi sve što imam za preobuku biti opet mokro.

U tom upade komandir Eso sa dvojicom, pa će još sa vrata:

“Sadik će ti se javiti i daj mu automatsku pušku sa municijom. Ramiz ide za mnom. Daj mu poluautomatsku pušku. Ovo su braća Kemo i Ferid. Ostaju kod tebe kao pojačanje. Prvo će otići do kuće na 24 sata. Javili su se dobrovoljno da pojačaju našu smjenu. Poznaju dobro ovo mjesto”.

Gledam ih sa divljenjem. Ovakvih je sve manje. Ali, dok ih ima mi ne mozemo zijaniti. A mladi momci, možda dvadesetak godina, k'o od brda odvaljeni. Ma, i da nemamo oružje za njih čini mi osjećao bih se sigurnije.

Sutra je zamijenjena grupa  Ramiza Sabljice u podrumu pića. Došli meni potpuno nepoznati ljudi. Razlog je slijedeći: u potkrovlju najbliže kuće, u ničijoj zoni, skužili četnika. Zalazili tu i naši ponekad, ali iz nekoga razloga prestali. Istjerali ga pucnjavom i dok se povlačio svojima Ramiz otkrio i skriveni put kojim je dolazio. Dopuže i jedan naš u tu kuću i nađe tragove višednevnog boravka. Onda se pojavio valjda zaostali strah, jer su postali svjesni da ih je odatle taj mogao puškom pobiti koliko stigne. Nije, jer im je vjerovatno bilo važnije da ostane neotkriven i da navodi minobacač koji je iz tog razloga dejstvovao baš tako precizno. Ramiz i njegovi su tražili da ih odmore samo jedan dan, ali su povučeni sa linije.

Na kraju naše smjene dobijemo naređenje – svi na Alipašin Most, u Žicu, gdje nam je i bila komanda. Tu nas već čekaju i ostali iz naše brigade.  Pripremljena reorganizacija Armije je u toku, jer nas prozivaju, svrstavaju u grupe i saopštavaju kome, gdje i kada da se javimo. Neki su raspoređeni u neborbene jedinice? Grupi u kojoj sam i ja narediše kratko i jasno:

“Javite se u komandu Janjinog bataljona na Stupu. Odmah!”

Vraćamo se koji kilometer nazad da se upoznamo sa novim rasporedom. Svi smo nezadovoljini. Neki bučno negoduju. I zbore u isto vrijeme pa se tek ponesto može razabrati: “Opet pješaćimo nazad odakle smo jutros došli. Mogli su nam na liniji reći gdje će ko… sada nam treba ponovo skontati gdje se nalazimo, gdje su rovovi , tranšeji, ovo i ono. Samo što smo se izmeđuse upoznali, sada treba gledati druge face….” I sve tako.

Šutim. Vrtim između prsta zgužvani papirić. Odmotam ga i poravnam . Pocjepaću ga i baciti komadice. Predomislim se, precizno ga savijem i stavim u gornji džep od jakne. Možda će neko nekada naći u ovim slovima i brojevima ponešto interesantno. Pa probajte:

“Betonski hangar ” – Azići – decembar 1993.g

Fetahagić  Saško

1. Smjena            Divljanović Muharem

Đevlan Kemo /Garonja/

Metlić Dragoljub

Kesić Nikola

2. Smjena             Piljević Fadulah /Garonja/

Javorovac Fadil

Koval Branislav

Babić Zoran

3. Smjena             Rogo Mehmed /Garonja/

Đemaili Hasim

Bosnić Nikola

Trifunović Miodrag /Garonja/

25.12.1993.g.       Pojačanje – Demirovski Kemo i Demirovski Ferid

23.12.1993.g        Po nalogu Ese dao PAP 355221 u podrum pića –

Sabljica Ramiz

24.12.1993.g        Sadiku dao AP 67257 i pun okvir

Dobio 6×15 metaka 7,62

Dobio 4×15 metaka 7,62

Stražarsko mjesto 1        PM    okvir 2+2     bombe 3     PAP  tromblona 2

Stražarsko mjesto 2        AM    okvir 2+1     bombe 3     PAP  tromblona 2

Stražarsko mjesto 3        AM    okvir 3+1     bombe 3

Stražarsko mjesto 4        AM    okvir 2+1     bombe 3

U pripremi

AP                                                   6 kom.

PAP                                             3+1 kom.

Bombe                                         6+3 kom.

Okviri – puni                                 7+3 kom.

Garonja  i municija              / 150+210/kom.

Municija  7,9             /15+49+45+168/ kom.

Epilog:

Sa linije odosmo pravo u RMK “Žica” na Alipašinom Polju. Tu za nas u Sarajevu poće reorganizacija Armije BiH. A na završetku iste nađosmo se tamo gdje su nas neki od početka priželjkivali vidjeti, a gdje naivni nisu mogli da vjeruju da se možemo naći.

Ta slika opsadom izmršavljene, bremenom života u leđima pogrbljene, a uspravne žene na balkonu stana na osmom spratu u ulici F. Bečirbegovića, ta slika moje mame koja mi maše otvorenim dlanom, pa onda stišće pesnicu, ta slika u kojoj ja vidim čitav njen zivot …jos je živa i biće živa dok živim. Moja majka, moja snaga! Sva malehna, a u pesnici! Znao sam da zijaniti u ratu nećemo, a za poslije…ne znam.

 
Komentariši

Objavio/la na 09/02/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: