RSS

Kromolj

25 Feb

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Prvi stade Avdić, komandir čete koji je išao ispred nas. A i mi. Kao ukopani. Četvorica vodiča – izviđača produžiše naprijed na zadatak prema njihovom dogovoru. Meni je šanuo da sa svojima čekam tu, a on se vrati možda i dvadesetak metara do ostatka čete. Osvrćem se oko sebe, ama i da nije mrak ne bih vidjeo nigdje pogodan zaklon. Tišina je sablasna. Ona trojica meni dodijeljenih već su na travi. Možda dva metra ispred nazirem neko udubljenje. Mislim “bolje išta nego ništa” i ubacim se tu u ležeći položaj. Gdje ću nego pravo u golemu baru koja kao da je samo mene čekala. Sredina je ljeta 1992.godine. Jaka kiša je padala čitav dan. Malo je kao utihnula kad smo se kretali od kasarne Maršala Tita do nebodera u Jukićevoj ulici. Tu smo predahnuli i čekali. Onako mokri. Ali kad zalegoh tek tad osjetih vodu neposredno na koži. Trenutno i direktno. Sve je u vodi, samo je glava na suhom, ali i ona mokra.

Za trenutak me vrate na dane kao nekad u Orebiću, početkom sedamdesetih godina. Mute, Fudo, Smolja, Lula, Boro, Milan, Adžul. Mijenjao se sastav. U pličaku okrenuti prema moru i Korčuli..Svaki sa studenom beogradskom pivarom u ruci zarađenoj na remiju. Bijaše pravilo sa zadnja dva plaćaju. ali i ta pravila su uspostavljena da se naruše. Da su se poštovala ne bi se nikad ništa ni popilo – otegne se remi.

Šta je – tu je – mislim, nek’ ostane voda jedini problem. Pred nama voćnjak, naziru se crni obrisi stabala. Dalje je Kromolj. Kako doći gore? I gdje li su četnici? Eeee, odgovore na ta pitanja traže ona četvorica. “Stari” vodi jer kažu, poznaje taj dio k'o svoj džep. Ja sam sa trojicom i nosilima na rasklapanje raspoređen ovdje ako zatreba. Malo iza nas su ostali iz prve čete. Čekaju. Kao i mi uostalom.

Gledam gdje je moja ekipa? Da li smo raspoređeni u dogovorenim parovima? Kako ćemo koristiti nosila, ako zatreba. A valjda neće trebati? Kako postadoh bolničar? I to glavni. Lako. To poslijepodne pozvali me u ambulantu. Tamo doktor koji još nije diplomirao, valjda četvrta godina. Tu je i Vilić iz komande. Prvo Vilić objašnjava ono što sam i sam znao, da kad smo na liniji svaka smjena ima dovoljno naoružanja, koje ostaje tamo na toj liniji. Jedino prva četa ima sopstveno naoružanje i nosi ga sa sobom. E sad i novost – ako negdje krenu u akciju treba im pomoć u bolničarima. Pita šta mislim o tome? Sliježem ramenima. Onda “doktor” uskače sa svojom pričom da su oni mislili o tome i zaključili da bi ja u toj ulozi bio dobar. Ja kažem da je moje jedino iskustvo u tom smislu završen kurs prve pomoći kad sam polagao vozački ispit… Vilić ode, sa pozdravom i onim “ja vam više ne trebam”. “Doktor” zauzima mjesto iza drugog stola. Slijedim ga pogledom i tek tad spazih “slaid projektor” što bijaše samo jedna od mnogih spravica ostavljenih u Kasarni. Mislim, bože gdje li su zaglavili oni bijeli klaviri. Iz zgrade preko puta ove, a prema komandnom centru ZTP. Bilo ih “hipten”. U ambalaži, neotpakovani. “Gledaj ‘vamo” – ne pušta me “doktor” – trebaće ti ovo. Tako mi se smjenjuje malo slika pred očima, malo “doktorove”priče u ušima.. Pa se to sve izmješa, a šta će ispasti bolje da i ne provjeravam. Onda dovedoše još trojicu, sa kojima su valjda ranije dogovorili, pa sve ponovo.

Na mjestu bijele kuca bio je PAM   slikano 2012.-640

Na mjestu bijele kuće je bio PAM-slikano 2012.

Iz razmišljanja me trznuše bljesak i eksplozija. Udariše me istovremeno. Možda stotinjak metara ispred nas, negdje u voćnjaku. I vrisak. Jedan. Tišina potraja nekoliko sekundi, a onda nasta tutanj. Trojica naših odozgo sjuriše posrčući i padajući. Zaustavljamo ih bez uspjeha. Profuraše dole. Malo ispod nas sudariše se sa nekom grupom iz čete koja je pošla prema gore. I mi se spustimo do njih sa nosilima, ako ima ranjenih. Kažu da ima. Daj nosila. Rasklopismo ih, oni nekoga staviše….Drugi uzeše za rukohvate – “to je naša raja, mi ćemo ih nositi,” kažu. A dole je i koliko-toliko sigurnije, mrmljam ja za sebe. I sjuriše se niz Betaniju prema garažama u Jukićevoj. Učini mi se da ih je bilo više nego što treba nosača.

 Komandir Avdić ustanovi da se vođa grupe, onaj stari, nije vratio. Dvojica su ranjena, jedan ostao neokrznut. Naletili na minu. Ne znaju ništa za četvrtog, koji je vodio i išao prvi. Četnici potpuno mirni. Ne ispaljuju ni metka. Misle da je na minu nagazila životinja? A prije će biti da nas navlače da krenemo, a oni nas dočekaju spremni, na rezervnom položaju? Avdić sa dvojicom koju je sam odabrao ode da vidi šta se desilo sa vođom izviđačke grupe. Ubrzo se vratiša. Bili su na mjestu ekspolzije. Nema onog starog, ni ranjenog, ni mrtvog. Nestao? Ovi što nas vode nisu sigurni šta dalje. Kontaktiraju preko motorole sa komandom u Jukićevoj. Ali dok se ne donese odluka ugurasmo se u oštećenu glavnu zgradu ” UPI Ekonomije” – tako je nazvaše.

UPI Ekonomija  slikano 2012.-640

UPI Ekonomija-slikano 2012.

Ubrzo poće svitati. Zgrada je potpuno na čistini. Okružena visokom travom, ali vidljiva sa svih strana. Unutra smo sigurni ako nas ne primjete. Nema nam mrdanja do slijedećeg mraka. Rekoše nam gdje imamo na raspolaganju nešto kao WC, u slučaju potrebe. Meni ni na kraj pameti. Sve se zamrzlo, zajedno sa onom vodom na meni. Od straha, valjda. Tresem se i cvokoćem, k'o kockice leda u časi kad u nju sipaš “Chivas” . Skidam odjeću do pasa. Da se makar malo osušimo i ja i ona. Pantalone i čizme ostaju na meni. Moram biti spreman na sve, ako zatreba. I drugi nastoje da suhnu i sebe i odjeću .

Vatru ne smijemo naložiti. Ni slučajno. Sjedimo ili ležimo, prema izboru. Pušači se griju pušeći. Jedan dobacuje da je puno dima od cigara opasno, mogu nas kužnuti. “Pušite na smjenu”, kaže. Da li misli ozbiljo il’ se zeza? “E još nam samo i ovo ukini” – odgovaraju prozvani. Vidim da su dobra raja i da se u ovom svemu pokušavaju našaliti. Djelomično i uspjevaju. Neki otvaraju lanč pakete… nešto se i pojede, podijeli, zamjeni. Jedan se žali da je opet dobio krmetinu. Iz čoška stiže prijedlog da trkne gore kod “komšija” i zamjeni.. ..Zadrijemah ..i neko mi šapuće:

E ne može tako gospodine Saško. Tvoja druga četa na Zlatištu, a ti u kasarni uzivaš danima. Pregledao si koljeno u Vojnoj bolnici i to kod dr. Raiba Salihefendića koji te k'o ne poznaje. Valjda misli da hoćeš nešto, a ne daješ ništa. Što nije u redu, ali koljeno jeste. Trkneš i do kuće. Vidiš svoje – svi živi i zdravi nakon one granate u krov. Odneseš im koje drvce, bočicu vode, koliko-toliko im olakšaš ovaj teror. Ama, to se mora platiti, mislim. Nema ništa na lijepe okice. Noći su te koje naplaćuju… Eto prije dvije noći podijelili vam one lanč pakete, cigare i one crvene trake od pocjepanih zastava da se vežu – za raspoznavanje, ukrcali vas na kamione pa pravo do Bosnalijeka. Čekali u neznaju i neizvijesnosti nekoliko sati na groblju Bare neposredno iza kapela. Sakrili se kako se k'o snašao. Pa nas vratili. Sinoć nam opet podijeli sve isto. Pakete i cigare što dobismo jučer oni zaboravili, a mi ušićarili. I opet kamionom donekle, a onda preko groblja do na Šip, ispod Kobilje Glave. Tu je bilo malo običnije između oštećenih ili uništenih kuća. Ugurasmo se u neke razbacane garaže. Ima i ljudi koji tu žive .. Nemaš pojma šta se dešava i šta se čeka. Već je bilo skoro svanulo kad komandant Ruždija Ražanica saopšti da se povlačimo. Čujemo da neka druga grupa nije došla na vrijeme na dogovoreno mjesto da napadne četnike na području Kromolja. Vraćamo se u neredu, svaka grupa za sebe. Grupa u kojoj sam i ja sve sami “stranci”. Ovi koji poznaju teren i mjesta na kojima djeluju njihovi snajperi nam daju savjete i negdje se izgube. Mi zbunjeno čekamo iza klesarske radionice, a blizu razvaljene ograde groblja. Možemo uči, ali kuda nastaviti dalje? Uto se pojavi i Mujić, zamjenik komandira prve čete. “Za mnom! Razvucite se, i bez zastajkivanja do mjesta gdje ću vas ja sačekivati.”

Osjetih ruku na ramenu. Otvorim oči. Isprepadan. Ugledam Mujića. Šta je sad ovo? San ili java. Ali glas me uvjeri da on nije u mislima nego ispred mene – “evo obuci, broj 42 “, i pruža mi original zapakovanu košulju. Dijeli i još ponekom. Saznadoh da je neko našao u jednoj od okolnih manjih kuća u sklopu “Ekonomije” dvadesetak novih košulja. Ovi što sve znaju misle da su spremljene za svadbu, ili da su ukradene i zaštekane. Sretni i spretni nalazač podijelio svojoj raji, a ostatak, sad on sakrio da ponese..Kad je Mujić vidjeo da neki oblaće nove košulje, bilo mu interesantno da je nađeno tačno u broj prema toj grupi, pa se malo raspitao i prošvrljao okolo. To što je našao podijelio nama u drugoj prostoriji. Opet se vrati. Ovaj put mi nosi debele čarape i zeleni radnički manti . “Brko,” kaže mi –  “skini ti to slobodno, prije će se osušiti. Odavde ne mrdamo do mraka ni po koju cijenu.”

Za divno čudo dan je bio miran. I povremeno sunčan, pa mrak dođe malo kasnije nego se nadasmo. Napokon vijugava kolona krenu kroz visoku nepokošenu travu, spusti se do Jukićeve i pored Bosnalijeka nastavi željezničkim šinama, povremeno se provlaćeći između oštećenih ili uništenih vagona, do Nove željezničke stanice da bi završila u kasarni Maršala Tita.

Kasarna Marsala Tita 1992.g-640

 Epilog:

– Sudbinu starog vodiča – izviđača do mog odlaska iz Grada u novembru 1997.g nisam doznao.

– Ona dvojica su bila samo lakše ranjena i oporavili su se bez problema i poslijedica.

– Povratkom u kasarnu Maršala Tita završena je moja jednokratna uloga bolničara, jer sam uskoro vraćen u drugu, Zdravkinu četu.

 
Komentariši

Objavio/la na 25/02/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: