RSS

Mlijeko u prahu

06 Mar

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

“Sve je u redu tata” – na vratima mi govore uglas Dina, Denis i Haris. Skidaju sa mene drva i kanistere sa vodom, kako mogu i kako stignu.

“ Nema mlijeka za djecu, a nema ni cipela. A dijelili u Merhametu dok si ti bio tamo. Možeš mislit’, neka djeca  dobila sve, a na spisku su i Karitasa. I tamo dobijaju. Šta već  dijele… Ama i neka … Za našu djecu kažu da je nestalo mlijeka u prahu pa čekaj novu isporuku. Za cipele… kažu nema odgovarajućih  brojeva. Hajd’ nek’ im bude. Al’ to nije sve. Najgore je što sam ja i Haris ili Denis, ne znam više koji, na spisku, a ti i drugo dijete ne postojite…” dočeka me Dina rafalno. Vidim da joj je prekipilo.

Šutim. Znam da je njima gore nego meni. Dosta je što su ih oni sa brda prikovali za sklonište, nego i ovi naši  još više zagorčavaju ono malo što je od života ostalo. Mislim samo da mi se rastovariti i “okupati” sa dva-tri litra vode/ moguće je moguće/, malo porazgovarati  sa svojima…. pa u Merhamet….

Dobro me uputiše – Livanjskom do bivšeg taxi-stajališta, pa lijevo niz stepenice, dalje Kordunskom i na kraju malo prije gdje se ona ulijeva u M. Džudže, sa desne strane gdje je bila mesnica , e tu ti je sada Merhamet. Pred ulazom nema nikoga, a ni unutra nije velika gužva. Stanem na začelje i čekam. Vidim, ispred onog prvog, za stolom prepunim papira sjedi  Gadžo. Znamo se  pomalo, viđamo se,  zastanemo, popričamo, ali sve onako površno. Mislim, normalan čovjek i dobar. Neće biti problema ni nepotrebnog ubjeđivanja. Ne tražim ništa što mi ne pripada… Tako sam valjda malo i odlutao pa i zaboravio da se čovjek izvrne k’o rukavica sa funkcijom i promjenom visine važnosti…

I ne primjetih kad dođoh na red. Obrati mi se veoma ljubazno, kao da me prvi put vidi, i zamoli da gospodin, kako me oslovi, objasni  šta on može za mene učiniti. Pomislih, to je zbog drugih, hoće radi njih da ostane služben.

Kažem da je dolazila supruga da podigne mlijeko u prahu i cipele za djecu. Rekoh i prezime, da ne bude zabune.

I bez gledanja u papire odgovori da je mlijeka u prahu nestalo. Prioritet su imali najmlađi, ali čim prime nove količine biće i za nas.

Dobro, velim. Ipak mu napomenuh da su i djeca iz komšiluka, starija od moje, dobili to mlijeko. Eto, ne može biti sve idealno, kažem  da razumijem, ama šta je sa cipelama?

Gleda u spiskove pa mi saopšti da za Denisa nije bilo broja. Kad prime slijedeću isporuku zvaće nas.

Pitam za Harisa, a on zove slijedećeg u redu. Ja malo glasnije da mi imamo dva sina. A on meni da je jedan na spisku… a da sjeti se, evo dopisani ste kad vam je dolazila supruga.. I vi i Haris, sin od četiri godine. Zvaćemo vas….

Pomaknem se korak – dva u lijevo. Da ne smetam. Šta ću, mislim i govorim sam sebi, ne komplikuj i ne pravi neprijatelje gdje ne moraš. I ovi na brdima su previše. Ali mi nije jasno kako od nas četvoro koji smo stalno zajedno u tom stanu,  samo dvoje na spisku Merhameta…

I onda mi se “vrati film” i u sjećanju iznenada izroniše ona dvojica što dođose nekoliko dana nakon zadnjeg popisa stanovništva, bijaše li 1991.g. Da, da, 1991.Kažu, nije obavezno, ali ako možemo malo popričati sa njima i dati im neke dodatne podatke. Ne sjećam se u ime koga su vršili tu dopunsku anketu. Tada mi je to bilo nebitno i vjerovatno bih sve to zaboravio da nije bilo pitanje i o nacionalnosti. Dina, koja je iz sarajevske muslimanske porodice i ja koji nosim muslimansko prezime se zezali pa i oni prihvatili. Pusti to, kome je to važno. A eto, voljeli bi da i to upišu, pa blago vrše pritisak… I na kraju upisaše dvoje u muslimane, a dvoje u  Jugoslovene. Sad’  tek vidim ko je gdje upisan..

Okrenem se prema Gadži  a ne znam šta ću mu reći. Ama nešto hoću, pa u onom trenutku kad su  misao i riječ na raskršću,  a to  nešto u tebi, što imaš ili nemaš, apotekarski vaga u kom će se  smjeru sve pokrenuti, vidim Gadžo nešto potpisuje. Oči mi se zalijepiše na rijec Nalog broj taj i taj. Čujem da govori onom koji je na redu da sve može podići u neboderu preko puta, u bivšoj samoposluzi. A kad Gadžo, koji je kod mene već došao do titule gospodina,  pruži onaj papir čovjeku, riječ MLIJEKO, čitko napisana  i kristalno jasna, pogodi me k’o snajperski metak. Čitavog me zdrma i izbaci iz ravnoteže….  Istrgoh taj papir koji je bio u jednoj od ruku ove dvojice il’ negdje između i stavim pred  svoje oči da se uvjerim. Vidim četrnaest stavki a među njima, jes’ vala, i mlijeko u prahu. Isto ono što je sve podijeljeno i bajagi nestalo pa nema za moju djecu. Čovjek, sada vlasnik ovog papira, šara pogledom između Gadže i mene. Gadžo skoči i nekog zove.

“  O boga ti poljubim…zar ima i ovo?” – izleti iz mene. I trenutno osjetih da sam sa one kritične raskrsnice skrenuo u mirne vode.

“Ne bojte se merhametli gospodine Gadžo. Samo bih vas zamolio da i ono dvoje članova  moje porodice brišete sa tog spiska. Brišite nas! Od vas nam ništa ne treba.”

A on, drhtavim glasom kojim je nastojao prikriti nervozu, veli  – “Ja ću samo dodati dvoje, kako sam obećao. I javićemo kad nešto bude.”

“Radite šta hoćete, ali mene više ovdje nećete vidjeti.” – odgovorih i pođoh ka izlazu.

“ A ‘đe je moj papir” – javi se i onaj.

Gledam u svoje otvorene, poluraširene ruke, a šake prazne. Stvarno, šta li bi od tog papira, mislim, a pogled mi instiktivo leti prema dole. Možda mi je ispao? Kad tamo na plastičnim pločicama vidim papir okrenut licem prema dole, a na gornjoj strani jasan je otisak moje cipele, baš na nalogu koji čeka da bude oživljen.

Sageh se i podigoh ga. “Evo ti ga jarane i ne zamjeri šta.” Rekoh i izađoh.

Nakon četiri dana provedena kod kuće dođe na red i kasarna Maršala Tita. Tamo me uputiše na Soukbunar gdje Druga četa našeg bataljona već  sedam dana drži liniju odgovornosti. Po nekom drugom rasporedu. Objašnjavaju mi koji je nasigurniji put…skroz okolo, Miljacku pređi na Drveniji, pa… uto se pojavi borac koji nosi Zdravkinim slijedovanje cigara. Bučan Hadžo iz komande ga poslao da pokupi i mene. K’o poručen, mislim. S’ njim ću lakše i sigurnije.

Konačno ću biti sa mojom matičnom jedinicom. Dobro je rekao komandir Zdravko – uvijek se držite svoje grupe, odjeljenja, voda, čete…  Čekam da mom vodiču daju još nešto…. a vrti mi se film zadnjih možda i mjesec dana…

Sa onog  prvog “ izleta” na Vranjaće vratili nas prije dvadesetak dana u kasarnu Maršala Tita. Formirana je Druga četa. Dobili smo i novog komandira – Zdravku, pravog školovanog vojnika i humanog starješinu. Imali smo deset dana obuke, pa deset dana davali kasarnsku stražu. Onda nas upute na liniju odgovornosti Soukbunar. Nije bilo potrebe da nas Zdravko sve vodi, pa on odabra ljude koji će ostati. Kao rezerva, ali i na raspolaganju su komandantu bataljona Ruždiji Ražanici. Ostavi i mene. Kaže – “Pregledaj to koljeno i vidi šta ti je sa porodicom i krovom. Čuli smo da su dobro. Isprepadani su. Obiđi ih ponekad.” Znao je da je dan prije granata udarila i probila ravni krov u stanu do moga. Moja punica Fadila bila u našoj kuhinji koju odvaja samo zid od Dragine kuhinje čiji je krov  probila ta granata. Ma pošteno da kažem nije mi se ni išlo, ako već ne moram. Jer i kad pomislim samo na onu prvu avanturu na Vranjaćama, sledim se…E sad, gledajući s jedne strane, ovih sedam dana koliko sam ostavljen u kasarni Maršala Tita i nije bilo tako loše. Pregledali mi koljeno u Vojnoj bolnici – sve u redu. Išao sam kući svaki drugi dan, pa ženi i djeci u ovom svepoštem jadu ipak malo svane kad sam s’ njima. Uvijek  sam nosio i drva i  vode, ponekad i nešto hljeba…Sve je za uhar.  U kasarnu sam se morao vratiti najkasnije do pet poslije podne …. Samo jednu noć sam prespavao normalno, a ostale proveo u pokretu, ponekad ne znajući ni gdje se nalazim. Ali, to je druga priča.

Krenusmo, on prvi, ja za njim. Relativno je mirno. I ulice su puste. Ko je morao da se kreće već se vratio ili došao. Ma ne znaš ni kako ti vrijeme prolazi, jer ga računaš prema orijentirama, ova ulica, ona kuća, to raskšće…pa čekaš da prestane pucati. Razmijenismo nekoliko rečenica. Vrijeme ustvari možda i ne postoji. Osim kad se desi pogodak snajperom il’ granatom. E, tad je sve u spretnosti i brzini.

Gore me dočeka uvijek smireni Mahmut Memisević.

“ Znao sam da češ doći”, kaže. Pa nastavlja – “Zdravko te tražio od Ruždije, a mi mu kažemo da si u našem odjeljenju. Dobro je sada ovdje. Mi smo na Debelom brdu. Imamo dosta sigurnu spavaonicu, domačin nam napravi i kafu, platimo …hrana  na istom mjestu, dobra, sve čisto,…. municije puno više, rovovi  i tranšeji kao Mažino – linija”…

“ Valjda neće proći kao ona francuska “ – kažem to, da mu ne bih rekao da malo smanji doživljaj, jer znam da uljepšava, ali ne znam zašto.

“ Haj’mo sad na večeru, pa na smjenu.” Čitavim putem ne prestaje: ” Mi smo zajedno u četvrtom rovu. To ti je skroz desno. Nije loše. Teško da nas pogode odozgo, a ne mogu ni sa Vraca. Jedino možemo očekivati tenk, ako krenu. Jebat’ga, imamo molotovljev koktel …. Ali trenutno je najvažnije da je Muhidin, ma znaš ga, onaj Bravo, sada dobro i da će ostati.”

“Sad mi je jasno Mahmute, mislim to si mi htio reći pa si zamotao u onu prethodnu priču. Ne znam ni da je ranjen, a sad znam da mu ja dolazim kao zamjena”  – kažem.

“ U rovu broj 2. četnik visoko, a izgleda našao novu lokaciju za snajper pa je dovoljna i najmanja neopreznost baš na tom mjestu. Ustvari sada držimo položaj u rovu 2A, a onaj ponekad obiđemo” … Pa sa malom pauzom jer pretrčavamo otvoren prostor nastavlja “ pogođen  je u vrat, jako je krvario… spasio ga je Zdravko.”

U menzi kvalitet ni u čemu nije opao od naše prve posjete. Hrana dobra. Sve čisto. Pitam za Rasima Kapetanovica, kako je, gdje je? Kažu sve u redu. Polazimo i kad sam bio na vratima on se pojavi. Valjda su mu rekli da se neko interesuje.

Kratko smo porazgovarali. Pita da li sam bio gore? A ustvari hoće da od mene čuje kako je sad linija sigurnija. Traži da se ne opuštamo ni ja ni moja raja. Pita za djecu. Kaže da zna kako su, kao i njegova koja su još manja od moje. Ma nek’ su u komadu, a drugo će se moći popraviti. Kažem da su to najljepše ptice prekinute u letu i pjesmi, ptičice strpane u kaveze – a dodajem da mojim nisu dali to mlijeko u prahu.

“Ko je vidjeo da ptice piju mlijeko”, viče za mnom.

Sutradan se sa Mahmutom vraćam sa linije. Uklopio sam se u njihovu smjenu, pa me taj put zakačio samo jedan dan. Četnici granatiraju Grad. Snajperi rade pojačano. Mislim, imamo podosta poći i proći: prvo ovo malo niz ulicu Soukbunar, pa Skenderijom, pa se samo dotaći Dobrovoljačke da bi Miljacku prešli na Drveniji, onda pravo pored Prve gimnazije na Vase Miskina, provuči se nekako do Mejtaša, te Nemanjinom pored Stomatološke klinike, zaći malo među one nebodere u Moše Pijade, a izaći na pijacu Ciglane koju treba zaobići onom uličicom sa desne strane, presjeći što hitrije ulicu Đure Đakovica, pa onda uz Jukićevu do na vrh, a onda lijevo u Livanjsku. I evo me, tu sam, na izvoru. Radosti.

Samo da mi je mojima donijeti ovo mlijeko u prahu što mi jutros dade Rasim. Ima i više od kile. Samo da ih danas obradujem. Makar danas. A sutra nek’ me i pogodi, jebat’ ga.  Rasimova djeca su manja od moje, mislim. Ali znam eto sada zasigurno, a već je ta istina bila poćela blijediti…..da, da ima ljudi. Moram tu važnu poruku prenijeti  Denisu i Harisu, da i u najtežim vremenima ipak ima ljudi. I M A !

 
Komentariši

Objavio/la na 06/03/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: