RSS

Četiri krompira i jaje

30 Mar

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

krompir i jaja

Negdje u junu ili julu 1992.g. Civilna zaštita MZ Koševsko Brdo podijeli šporete na drva. Svaki ulaz u našim četverospratnim zgradama u Livanjskoj dobi po jedan “smederevac”. Postavili smo ga između prizemlja i prvog sprata. Potaman za dvanaestak stanova u ulazu. Gornja površina dovoljno velika da mogu stati i tri-četiri veće šerpe. Ima i rerna. Domaćice se dogovore, naprave ne baš strog raspored, svako doturi po malo drva, naravno mnogo manje nego da kuha sam… Pripomognu žene jedna drugoj, pripaze ono što se kuha. Sva djeca probaju malo i one komšijske hrane. Čini mi se radilo to pravo dobro.

Koristim ona četiri dana kod kuće. Kao slobodni dani , jest al’ od linije. Opet stalno nešto radim. Svaki dan sa Mahmutom u kasarnu Maršala Tita na ručak. Tako se štedi za svoje, a još ako ušičariš koji frtalj hljeba i doneseš kući, onda je to puna šaka brade. Nabere se i nasjecka pokoja polomljena grana, zaveži to nečim il’ u vreću pa na leđa, i pravac – kuća. Ujutro ili poslijepodne, zavisno od granatiranja, letam sa Denisom u potragu za vodom i drvima. Dina mu ne da i kaže – još si mali. Al’ on hoće. Kaže veliki je. Jaštaradi! Ima četrnaest godina.

Dođu djeci najčešće Dinini roditelji aba – Ekrem, nana – Fadila, a rjeđe i moja mama koju zovu majka – Razija. Nečim ih obraduju….Harisu se približava rođendan pa ga zapitkuju šta bi volio za poklon. Odgovora nema. Ništa. To kasno jutro dolazimo Denis i ja odnekuda bez vode, ali sa nešto malo drva. Bilo i granatiranja više nego standardno. Dina i Haris su u skloništu. Ne zna se ko je neraspoloženiji i zabrinutiji. Da li ovi što dođose il’ ovi sto čekase….? Obadvoje zagrliše i izljubiše Denisa. Sjedosmo. Šutimo. Ne mogu mi naumpasati ni pametne ni glupe riječi. Samo psovke upućene onim životinjama na okolnim brdima… I tako žena mi, valjda da unese neku priču, kaze:“ Haris je konačno rekao šta bi volio za rođendan”.

Mi se zgledasmo, a Denis će: “Nema problema, samo reci Hare.” A onda smo se uvjerili da ima i druga vrsta “navođenih projektila” koji te čine bespomoćnim, jer ono što Haris reče bijaše baš to: “Za četvrti rođendan četiri krompira.” “Otkud’ mu krompir …” gledam ženu, u čudu. “Objasniće mi kasnije” kaže. Denis pada od smjeha, osjećajući vjerovatno da bi takva želja u vrijeme mira, a prije ove opsade, bila apsurdna i smješna. No, najednom prestade, shvatajući da je ta želja neispunjiva jer ni on nije vidjeo krompir, ihajhaj od kada. “Sad’ ce tebi Denis ispričati sve o krompiru i zašto ga ovdje nema…” izdvojiše se korak – dva… Upitno pogledah u Dinu?

Objašnjenje za krompir uslijedi : “U stanu starog hadžije Beglerovića sa kojim si ti znao lijepo popričati sada su njegov sin, žena i dvoje djece. Ne znam od kada su tu. Viđali smo ih i prije početka ovog belaja, al’ dal’ su dolazili u posjetu il’ na koji dan, ne znam. Uglavnom, sad tu žive. Imaju i kuću sa malom baštom i kafanom koja i sada pomalo radi, u Jukićevoj, kod Bosnalijeka. Kažu i negdje dalje u rejonu Kobilja Glava, Barice, Ugorsko.. imaju zemlju i jos nešto. Otac Jasmin je najčešće u kafani. Dolazi ovdje svaki dan i donosi povrća i voća. Ja izbjegavam da kuham kad i oni… i mi se snalazimo pa djeca jedu možda što druga nemaju, ali ni blizu kao njihova. Remza, Beba, ja uvijek, ma i drugi ponekad, podijelimo djeci ponešto od onog što kuhamo, neka ni jedno ne ostane željno. Oni ne dijele ništa, mislim sa našom djecom, a za drugu djecu nisam sigurna. Pitala ja jednom i da proda nešto….bolje da ti ne govorim šta mi je rekla. Djeca se normalno poigraju u skloništu, ali kad se kuha i jede, mi se sklonimo. Užas! Gledaš a znaš da svojoj djeci ne možeš ni osnovno priuštiti….” Osjeti se plač u glasu, ali suze ne idu. “Eto malo prije vas, čujemo Beglerovićka zove svoje sinove da jedu krompir, ali tako da haustor zvoni… Haris me pogleda ispitivački, pa kaže: – Mama molim te samo da prođemo, da vidim šta je to krompir, nećemo stajati ni pričati? I tako, hajde da mu ispunim makar tu želju .. a slušao me….”

Krompir više nismo spominjali. Denis pomogao svojom pričom, pa Haris niti spominje rođendan, niti krompir. Ali, svi ga pokušavamo kupiti ili dočepati ga se na bilo koji način. Tako i ja u pripremi na liniji na Debelom brdu “raspisao potjernicu” za krompirom. Obečali jarani, učiniće što mogu. Male su šanse ali..

Prođe još jedna tura od četiri dana na Soukbunaru. Izet Mudželet se najavio da će sa nama kući, pa veli da slučajno ne odemo Mahmut i ja bez njega. Sačekasmo ga, a on čim dođe trpa papirnu kesu u moj ruksak odložen na stepenicama. “Evo ih za Harisa, jebem mu babu. Nema nego četiri, a toliko i sljeduje za četiri godine. Moramo poštovati pravila.” Kaže tako, a vidim da je Mahmut bio u toku. “Pa moj jarane, što mi ih prije ne dade?” Pitam, a jedva čekam da pođemo.

“Jesam ostao u gradu i evo me u Armiji, ama nisam toliko mahnit.” Bio je spreman odgovor. Mahmut i ja se zgledasmo upitno. A Izo nastavi već u hodu: “Pa da proglase da pomažem četnike, jer ti bi bezbeli zbris’o na kratko do Koševskog i tako oslabio liniju.”

Smijemo se tako kotrljajući se niz Soukbunar. Raspoloženi jer smjena prođe dosta mirno. Idemo kućama, a i njih dvojica djele Harisovu radost koja eto samo što nije….

I bi Harisov rođendan taj dan, iako nije na tačan datum. Kao ono, rođendan je kad je kuća puna svega, a ova četiri krompira ispuniše i stan, i sklonište, i nas.

Ma, problem nasta kad za dva dana aba Ekrem donese krompire. Denis će odmah u šali da je njegov rođendan na redu. Ali, Haris sad već veliki, napunio četiri, ne ostaje dužan. Malo se zamisli, pa će: ”A što ja ne mogu imati dva rođendana?”

Nešto kasnije, majka Razija i tetka Majda dolazili djeci da ih obiđu i obvesele. Naravno donijele nešto šta se našlo. Ma sve je dobro i korisno. Majda na putu iz centra grada naišla negdje da “Francuski unproforci” dijele ono hrane što im je ostala od doručka. Stala u red, dobila nešto i donijela. Haris ne skida pogled sa kuhanog jajeta. Razmišlja kako li će se ovo podijeliti. Denis daje jaje i kaže Harisu: “Opet tvoj rođendan.” Nemajući ništa protiv Haris uze jaje, pa ga okreće u ruci. Zagleda ga. Sjeća se on ovoga čuda, ali je to “čudo” uvijek bilo ispečeno u tanjuru ili skuhano al’ oguljeno. Ovo je nešto treće. Opet stariji brat riješi zagonetku i objasni šta i kako dalje….a mlađi neda jaje iz ruku. On će sam. Kucnu i razbi ga, pa ga oguli i pojede.

Odlazeći, Majda upita: “Harise, šta će ti tetka donijeti slijedeći put?” Haris će k’o iz topa: “Jaje.”  “Ma, šta će ti to, jaje ti je bezveze.” – reće tetka i … osta živa.  Šokirani Haris gledajući je zapanjeno, nevjerujući u ono što je čuo, samo odvrati: “ŠTAAA? JAJE TI JE BEZVEZE?”

Epilog:

Onaj šporet – smederevac, nakon 15-20 dana služenja stanarima našeg haustora, jednostavno nestade. Niko nije ništa ni video, ni čuo. Nameće se pomisao da su u tome “nestanku” morala učestvovati najmanje dvojica snažnih ljudi. Vjerovatno neko od domaćih, a morali su imati ili kamion ili prikolicu.

U našoj kući uvijek ima krompira i jaja. Kad se pođe u kupovinu uvijek dopunjavamo spisak šta bi trebalo, a nikada se ne spominje krompir. A ni jaja. Ma, uvijek se kupi oboje. Haris počesto skuha pet-šest jaja , pojede jedno a ostatak drži u frizider. Urezano u dječije engrame! Neizbrisivo. Valjda nek’ se nađu spremna.

 
Komentariši

Objavio/la na 30/03/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: