RSS

Svaki početak je težak – ali ovaj…aj…aj…aj!!!

14 Apr

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

April 1992.g. provedoh u radnoj  obavezi. Inače mi je to bio ratni raspored, ali u Lukavici. Sada Lukavicu ne mogu dohvatiti ni pogledom. Odem neredovno do bivše ambulante Energoinvesta u Šaloma Albaharija. Jednom nam dadoše i nešto novca. Vraćajući se na Koševsko brdo sustignem inženjera elektrotehnike Gadžu. Radili smo na istoj lokaciji, ali se poznajemo samo iz viđenja. Oni nisu dobili ništa. Čudi se. Ja mu nudim da podijelimo. Jest’ da su prodavnice opustošene, na ovaj ili onaj način, ali se može još ponešto kupiti. Odbija. Ako mu zatreba naći će me, kaže. Pitam je li još u Mjesnoj Zajednici?

Tada se on sjeti da sam i ja dolazio 6. aprila, da se stavim na raspolaganje. On je taj dan bio neki glavni faktor. Uzeo nam podatke, a ako i kad zatrebamo zvaće nas. Uputi nas u Zavod za transfuziju da damo krv. Odredi Titagu da vozi neki kombi. Potrpasmo se nabrzaka. Gore gužva. Titaga kaže da smo sa linije i nešto u tom smislu. Nema prolaza. Ali kad mu vidješe tandžaru – pušku povjerovaše i mi preko reda obavismo posao…

Početkom maja građevinski inženjer Miroljub Tasliđić me uključi u građevinsku jedinicu civillne zaštite, Koševsko brdo. Većinom smo popisivali i procijenjivali štete od granata. Nekom smo doktoru u ulici Antuna Hangija popravljali krov. Sve je bilo problem, od materijala, pa nadalje.

Ne znam kako, ali odjedanput se nađoh i u opštoj jedinici civilne zaštite. Svaki dan kod Indire i njene drugarice u Osnovnu školu “Franjo Kluz”. Ova druga je bila važnija, a kasnije je i napredovala u tim vojnim strukturama, ali ja eto zaboravio ime. Obje su bile vrlo korektne. Najčešće nas  šalju u tunel od Velešića prema Ciglanama. Onaj lijevi je bio zatvoren za saobračaj. Utovaraj, istovaraj, pa opet utovaraj, istovaraj, i sve tako. Šuti i radi šta ti kažu.

Čim je iz kasarne Maršala Tita iseljena JNA uputiše nas tamo na rad. Svaki dan od sedam do tri poslije podne. Tek tad spoznadoh da je ta JNA bila država u državi, a kasarna Maršala Tita grad u gradu. Sve su imali, od svoje interne televizije, pa nadalje. Radimo samo u dozvoljenim zonama koje su pregledane i u kojim nije bilo mina. Svaki dan drugi zadatak, a daje nam ih čovjek koji je i kod JNA bio zadužen za skladišta. Ostao. Podijele nas u grupe, pa radi šta ti je rečeno. Spisak ko je radio taj dan predaje se Indiri. Trajalo je to možda mjesec- dva.

Taj dan mjeseca jula, dođem kući malo kasnije jer su granatirali i Koševsko brdo. Žena i djeca u skloništu. Isprepadani. I za sebe i za mene. Kako ne bi bili. Opet je drugačije kad sam tu. Granatiranje i pucanje još traje. Ma, nismo čestito ni progovorili kad upadaju dvojica u civilnoj odjeći, ali naoružani automatskim puškama. Prvi pogled, koji može i prevariti govori ti da su u mirno doba bili vjerovatno problematični u svim smjerovima.

“Aaaa, tu se kriješ! Jedva te nađosmo”  – viču uglas i popravljaju puške na ramenima.

“Šta vam je?! Od koga se krijem i zašto bih se krio! I lakše malo. Ne derite se. Djeca su mi ionako isprepadana od ovih granata? Zar treba i naši da siju i utjeruju strah?” – jedva izgovorih od iznenađenja.

“Hajde hajde, nema priče, trebaš kod Indire u školu. Smjesta!” – govori  jedan, a onaj drugi kao nezainteresovano gleda okolo.

“Kakve ba Indire, pa sad sam iz škole” – meni stvarno nejasno o čemu se radi.

“Mi ćemo tebe fino tamo predati, pa se dalje snalazi kako znaš i umiješ. Nemoj nas tjerati da primjenjujemo silu.”

Žena i djeca prosto skamenjeni. Blijedo gledaju. Zanijemili. Nas trojica krenemo zajedno al’ se onaj jedan u onih stotinjak metara koje pređosmo od ulaza do škole negdje izgubi. Drugi mi se k’o pravda, nešto u smislu – jebiga jarane moram galamit’ kad’ sam s’ njim… a znamo mi da si ti maloprije od Indire…

Školska  aula napola puna raje. Ne poznajem nikoga. Ubrzo počeše dolaziti i neki momci sa kojima sam radio u kasarni Maršala Tita. Dolazi i Mahmut. Čekamo, a pojma nemamo šta i koliko.

Kad smo najmanje očekivali, i skoro prestali da mislimo o čemu se radi, eto njih trojice. Dvojica sa nekim papirima zauzeše mjesta u vrhu aule. Treći stoji uz zid. Mi se svi zbili na drugoj polovini sale. Murat, kako reće da se zove (prezime sam zaboravio) proziva jednog po jednog sa spiska. Odeš do njih, malo popričaš i oni te upute na jednu ili drugu stranu sale.

Prozva i mene. Dok sam prilazio neko iza leđa prokomentarisa da ćemo mi zajedno da oslobađamo i Trebinje. Šutim. Nekoliko opštih pitanja valjda da se uvjere u identitet. Na kraju me pitaju imam li kakvih zdravstvenih problema? Kažem da sam povrijeđivao lijevo koljeno, no, sada je u redu, ali bih ga ipak volio pregledati. Jer, povremeno me zna zaboliti. Šaljući me u onu veću grupu jedan od njih mi reče da će i koljeno doći na red, a da sad imamo prečih stvari.

Nakon što obradiše i poslijednjeg, one iz manje grupe pustiše da idu kućama, a nama preostalim se obrati onaj treći što je u toku te trijaže samo šutke stajao uza zid. Kaza nam da se zove Salko Gušić. Pozdravi nas i održa kratki govor. Ne možeš mu vala naći ni mrvicu zamjerke. Vidi se da ima neko vojno obrazovanje. Sve vrste zala su nas napale i moramo se braniti…..završi sa pozivom da sada idemo kućama, nikakve priče nikome, a večeras u osam da dođemo u školu. Reče nam da ćemo biti odsutni pet- šest dana i da se trebamo prikladno obući.

Samo što smo se to veče skupili na zbornom mjestu u školi kad se javi neki momak od možda dvadesetak godina. Reče da se zove Siniša i da će ići ma gdje trebalo, ali da oružje neće uzimati u ruke. Iz vjerskih razloga. Nije ni završio rečenicu, a Salko se poće derati na njega… čak mi se učinilo da mu ruka krenu prema pištolju. Pa, onako ljutit raspali: oni nas zatvaraju, muče, protjeruju, ubijaju, siluju..il’ ćemo se braniti, il’ će nas nestati. A braniti se možemo jedino oružjem… A Siniša negdje propada … pa se potpuno zijani.

Pojma nemam kako bi se to završilo da ne priskoči jedan momak u zrelijim godinama. Haris – Hare. Viđao sam ga u Jukićevoj ulici u mirno doba i uvijek me asocirao na lagano problematične tipove. Zagrli Hare onog Sinišu uz nešto kao – nema problema jarane, tiš s’ nama, biće posla i za tebe. Ima nas za puške, svakako ako oružja ima dovoljno… Mislim, vidi ti kako je ovaj jalijaš mudriji od onog iz vojne  škole. A Gušić ništa. I to me čudi. Samo procijedi da će nas zasada Hare voditi. Možda su se i dogovorili da ovako igraju?

Potrpasmo se u mini-bus. Vozi se bez svjetala. I to pravim lavirintom. Unutra potpuni mrak. Jedan upita  – zar nećemo u kasarnu Maršala Tita? Nema odgovora. Drugi se nada da vozač zna cilj i put , a to je najvažnije. Uto sa prednjih sjedišta dopre do nas – Zlatište. Nasta žamor i razni komentari, od pusti ga ba, zajebava, mani šala nismo s Pala …. Neko dodade – gore je ludnica, tri dana sve gori. Ali, kad se Salko okrenu i reče  dovoljno glasno da ga svi čuju – Zlatište. Svaki glas bijaše presječen k’o laserskim nozem. Grobna tišina. Svima je poznato da su tu najveće borbe zadnjih nekoliko dana. Utonusmo u sopstvene misli, a u zraku osta samo brektanje motora.

I stvarno, dođosmo na Soukbunar. Prespavasmo u nekoj bivšoj prodavnici . Kratku obuku smo imali čitav dan vrlo blizu u nekoj sali. Siniša ne dira oružje, ali radi sve što mu Hare kaže. A mi se prisjećamo detalja o naoružanju, koje smo nekad davno savladali. Po jedna puška –  tandžara, poluautomatska i automatska, pa rastavljaj i sastavljaj. Na doručak i ručak idemo u tamošnju osnovnu skolu, malo uzbrdo, pa lijevo stotinjak metara. Menza tako čista i sređena, prosto za nepovjerovati. Bijeli stoljnaci, a i hrana sasvim solidna. Domačini ljubazni kao da smo im rod rođeni. Na večeru nas uputiše oko pet poslije podne.

Kad završismo sa jelom rekoše nam da u šest sati idemo na Vranjaće.  Smjena je po noći, jer je zamjena ljudi jedino moguća samo po mraku. Jedan po jedan ulazimo u drugu prostoriju da zadužimo oružje. Kad tamo Rasim Kapetanović, geometar ili geodeta, nije važno, ama moj drugar iz Unioninvesta. Drago mu što me vidi, a kaže da bi volio da se susrećemo u  ljepšoj situaciji. Nismo se vidjeli sigurno desetak godina. On je radio u Iraku, a sretali smo se kad bi dolazio na odmor. A ja opet odoh na rad u Alžir, a neposredno po povratku pređoh u Energoinvest. Razmijenismo dvije – tri rečenice. Rasim žuri sa zaduživanjem naoružanja da smjena ne kasni. Dade mi poluautomatsku pušku i pet (nije greška) metaka. Ali mi kaza da malo pričekam. Kad ostadosmo sami odnekuda izvuče deset metaka i pruži mi ih uz  kratko – čuvaj se, nemam više, al’ ću potražiti…

Uz svaki pocetak je tazeak

Sačekasmo da se smrači, pa uzbrdo.  Cilj je Vranjaće 1 i Vranjaće 2. Na jednom mjestu okomite stijene visoke nekoliko metara. Mislim, a šta sada… zar već u nebo?! Oni preda mnom nestaju u mraku i kad ja dođoh na red  otkrih da mi se valja penjati uz već postavljeni debeli konopac. Na vrhu napravih korak–dva, ispred mene nazirem blagi uspon. Šiblje skresano skoro do zemlje, a polomljeno drveće predstavlja jedini, kakav-takav zaklon. Upućuju me u rov, krajnje desno. Četnici pucaju nasumice i nemilice. Znaju da se nešto događa. Mi smo ustvari na otvorenom, nema rovova i tranšeja. Pomjeram se u početku klečeći, ali kako zafijuka više i na ovu stranu to trenutno pređe u puzanje. Kamenje i nisko oštro šiblje ne osjećam od straha. Prošla smjena se izvlači i prije nego što mi zauzimamo njihova mjesta. Oni se kreću malo slobodnije i uspravnije nego mi, ali puno brže. Valjda su oguglali, a normalno je što žure da se izbave iz ove neizvijesnosti makar na dan-dva. Iz tmine, sa moje lijeve strane, čuje se poziv za pomoć. Izgleda da je neko pogođen? Odlazeći ili dolazeći – pitam se? Razmišljam – da mi je naći taj položaj krajnje desno. Dokle? Sačeka nas čovjek i samo reće – ovo je vaše mjesto, a oni su gore u šumi, a naši su desno, na Debelom brdu…Ode. Jasno je i Mahmutu i meni da ovdje nema rova, samo neko prirodno nisko uzvišenje visine 15-20 centimetara, i oboreni  borići  i grane. Moraš ležati jer si samo tada  koliko-toliko zaklonjen.

Tako provedesmo noć. Četnici pucaju s vremena na vrijeme. Njihova paljba je bez ikakvog pravila. U nekoliko navrata se primjetiše neki pokreti ispred nas, jedno pedesetak metara polulijevo. Nešto se kreće i to samo na jednom mjestu i čini nam se da se udaljenost ne mijenja. Četnici krenuli – pomislih. Čim se još malo približe, pucamo. Kad se malo razdani otamo nam neko maše. Zgledasmo se, pa ono je naš Nikola Bosnić, bog te mazo. Odakle tamo? E da imadoh još koji metak ne bih toliko štedio, a ne bih ni profulio – prošaputa Mahmut. Vjerujem mu, on je rezervni poručnik. Šutim. Dobro je što ne spomenuh onih deset metaka što mi Rasim dade. Bila bi Nikoli tapija. Garant! Ubrzo čujemo i smjenu. Ponavlja se sve što je sinoć već viđeno. Četnici pucaju, ne štede municije. Nova smjena ulazi na liniju, a mi izlazimo. Ovaj put svi pužemo. I ostadosmo svi nepovrijeđeni.

Epilog:

Za čitavo vrijeme opsade Murata sam vidio dva-tri put kako ide niz Jukićevu prema Barama, sa “komesarskom” torbicom preko ramena. Možda ga vidjeh i na polaganju zakletve, 19.08.1992, ne sjećam se više?  I jednom ga skužih kod Markala pred njegovom burekdžinicom. Kaže – otvorio nedavno … nije loše. Ne spominje Trebinje. A ni ja. Šta ću mu prisjedati na “muku”?

Salka Gušića ne vidjeh od one noći kad nas je doveo na Soukbunar. Nisam siguran da li je prisustvovao kada smo polagali zakletvu? A čuo sam i čitao, kasnije …uspješna vojna karijera.

Nekoliko dana nakon one prve smjene doznam da je tada poginuo Edin Zorlak. Radili smo zajedno. To je jedan od onih koje čovjek može samo poželiti u blizini. Uvijek spreman za  pomoć , za šalu, za posao…. Bezkaharan. Nikad ga nisam vidio bez osmjeha…ma svijećom da tražiš boljeg ne bi našao.

Nekih mjesec dana kasnije opet smo na istoj liniji. Mene zapalo Debelo brdo, desno od Vranjaća. Ta linija je ostala vrlo opasna. Mogu te upucati snajperom i odozgo i sa desnog boka – sa Vraca. Ko glinenog goluba! Ali, rovovi i tranšeje su primjerno utvrđeni.

I tako su prolazili dani malog čovjeka koji se borio da se odhrva i preživi…

 
Komentariši

Objavio/la na 14/04/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: