RSS

Uoči Bajrama ‘92.

22 Apr

BorasG-100

Napisao: Gordan Boras

Epicentar svih seizmoloških mentalnih potresa ‘92 u Sarajevu, ili kako su to nadrealisti slikovito dočarali sa sarajevskim berlinskim zidom, htjeo je da bude baš tamo gdje smo mi uspjeli da savijemo gnijezdo. Raskrsnica Ljubljanske ulice i takozvane Zaobilaznice, gdje se ćiro nekoć provlačio, bila je linija koja je razdvajala dvije kulture, a koju su po nekom svom nahodjenju odredili ovi odozgo, gdje zrak ima manje kiseonika, pa mozak zataji, što se debelo pokazalo noć uoči Bajrama ‘92. Za razliku od padine ispod zaobilaznice, sa ulicama prošaranim mnogim onomadnim vilama i kojekakvim neobičnim prezimenima, iznad zaobilaznice je dominirala brdska kultura, ili kako su ih nekad zvali,  fenjeraši. Od Soukbunara ih je dijelilo Jevrejsko groblje, a na drugu stranu su se preko Vraca doticali Hrasna brda. Brdska kultura se obično ostavljala ili uzimala nekako na Vracama, zavisno u kom se pravcu putovalo. Tog Aprila bilo je drugačije, brdjani su zonu komfora spustili sve do zaobilaznice, što se u Ljubljanskoj ulici neposredno uz zaobilaznicu dobro osjetilo. Pročitam ja u novinama članak, pa kaže: “Ovih je dana objavljena knjiga “Uzroci rata. Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine”. Riječ je o pravoj historiografskoj poslastici u kojoj je dr. sc. Ivo Lučić s Hrvatskoga instituta za povijest rekonstruirao jedno povijesno razdoblje koristeći se, među ostalim, golemom količinom dokumenata koje su iza sebe ostavile jugoslavenske tajne službe”. A posebno mi se u razgovoru novinara sa gospodinom Lučićem zareže misao autora knjige: “politički sustav nije mogao izdržati demokratsku provjeru”. Gospodine Lučiću, kako je onda politički sustav u Čehoslovačkoj izdržao demokratsku provjeru, obzirom na još crnji oblik komunizma? A onda se sjetim one naše poznate krilatice “znaš ti nas – jebo ti nas “, pa mi bude sve jasnije, vrati me nazad sve do Kotromanića, Kosača, Pavlovića i druge srednjovjekovne bosanske vlastele, pa pred očima ugledam Aliju, Bobana, Obrvaša, kosatog Rašu i ostalu bosansku vlastelu dvadesetog vijeka. Nisam ni slutio da će April ‘92 da bude krvav. Naivan, Titov pionir, preokupiran egzistencijom i ljepotom akšamluka, nisam pridavao značaja političkoj zbilji. Čuo tamo za nekakve banane, šleper banana, hoće proći, neće proći, merhametli Alija pustio, pa ubiše srpskog svata, pa Alija ubjedjuje preko medija da će sigurnost u gradu jamčiti združeno JNA i Milicija. Hajde, rekoh sam sebi, hvala Bogu, uozbiljile se ove sijede glave, znaju šta rade. Velim ja ženi, dogovorili se Aljo i Kukanjac, pa gdje bi oni dozvolili budalaštine, ozbiljni ljudi, sve će to da štima.

Dan uoči Bajrama, vračam se ja kući iz svoje magaze kapitalistički umoran, baš kao da sam znao da ću trebati treninga za budući život u kapitalizmu, kad na vjestima javljaju da umjesto jedne Milicije od danas imamo dvije Milicije. Kako to?. Uniforme ostaju iste. Jedna je Rašina, a druga je Aljina. Još jedna budalaština, velim sebi, pa onako umoran odem u krevet. Nisam uspio ni zaspati, kad čujem ženu kako uplašeno reče: ” Evo ih opet “. Koga opet? Pogledam ja kroz prozor, a raskrsnica kao na dlanu. Zaposjela Milicija, što raskrsnicu, što čoškove, što okolne busije. Evo, uvjeravam ja ženu, rekao Aljo da će pojačati kontrole u gradu, samo ne vidim JNA pripadnike, valjda će se i oni pridružiti. Vozaju se koje kakve banane, pa nije ni čudo što su kontrole pojačane, gadan vakat. Gledamo mi raskrsnicu, baš kao da smo u prvom redu balkona kina Dubrovnik. Noć, tišina, nema nikoga, samo milicioneri u plavim uniformama i automatskim puškama čekaju. I dočekaše. Zaobilaznicom, iz pravca Soukbunara, približavaju se svjetla. Zaustavljaju bijeli Pežo 404, izgledom nov, kao da je juče sišao sa trake. Gledamo nas dvoje, izadjoše dvojica, opkoljeni milicionerima otvoriše gepek, pa legoše iza auta licem prema asfaltu. Rafalnom paljbom proštepa Rašina Milicija nesretnike, kao da su vreče. Nije im to bilo dovoljno, pa kad su ih ubacili u gepek, doštepaše ih kroz gepek i pomakoše auto iza raskrsnice u pravcu Vraca. Nama knedle u grlu, ne progovaramo ni jedne, a Rašini bojovnici, kao da se ništa nije dogodilo, nastaviše da čekaju. Nije prošlo dugo, začu se ispod naše zgrade: ” drž ga gore “. Nesretnik, nije stao, a da je i stao ne bi mu se bolje pisalo, valjda mu tako grah pao. Onako pod punim gasom, jeste uzbrdica, dodje do raskrsnice, pa naumi desno, zaobilaznicom put Vraca. Sačeka ga Rašina rafalna paljba. Otvoriše se izrešetana vrata bijelog golfa i beživotno tijelo ostade visiti. Gurnuše Golfa iza Pežoa, pa se opet pripremiše za novu žrtvu. Te noći nisu imali sreće da ponovo zapucaju, a u medjuvremenu se zaobilaznicom iz pravca Vraca pojavilo vozilo hitne pomoći, Renault 4 tamno plave boje, nikad prije vidjeo na sarajevskim ulicama, pokupi mrtve, pa se vrati odakle i dodje. Nešto iza dva sata poslije ponoći nestade Rašinih jahača Apokalipse. Kao dokaz ostaviše dva izrešetana vozila, da izgubimo nadu, da je sve to ipak bio samo ružan san.

Raskrsnica

Mjesto događaja: raskrsnica, Ljubljanska ulica i bijela višekatnica u kojoj stanovah.

 
Komentariši

Objavio/la na 22/04/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: