RSS

Bristol

27 Apr

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Hotel Bristol. Kraj 1992. i početak 1993. Studeno. Strašno. A još strašnija muzika “orchestra” sa njihove strane. Note svih kalibara i decibela. Utvrđeni u ulazu u Bristol, onaj bliži drvenom mostu, osmatramo preko sistema ogledala. I to kroz rupicu malo veću od oka. Odradim svoju smjenu. Pa na odmor – pripravnost. U prostoriji do starog Bristola na prvom spratu. Imamo i grijanje. Bure od 200 litara. Otkinuto samo dno i trpaj šta ti je najbliže od drvenarije. Grijem se na vatri i dimu. Dim goni na suze. Uto primijetih da se nešto dešava na lijevoj strana moga lica.

Bristol

“Ma nije ti ništa, jebo ga ti, nego daj tu flašu,” govore mi u glas.

Zoka donio viski i dao meni. Za svaki slučaj da ne bude problema. Da je ja unesem i da doziram. Pijemo iz zatvarača – čepa. Malo k’o i drijemnem. Prebaci me na momente…

Da li sam moju Dinu upoznao baš kod ovih drugih ulaznih vrata. Ili tamo malo preko Miljacke, na stepenicama doma Vaso Pelagić. U tome se nikad nismo složili. A bila je 1974 godina, decembar, al’ datum ne znam. Šepao sam, tu se slažemo. Sigurno znam da sam 13.decembra povrijedio koljeno. Sutradan odem kod dr. Vasiljevića, punktirao mi tu sukrvicu, pa zvekn’o neku injekciju iz inostranstva. Kod nas ih nije bilo. Donosio ih neki rukometaš za sebe, povremeno mu trebalo i držao kod doktora.…Nema gipsa nego imobilizacija koljena zavojima dvadeset i jedan dan. Novi metod. Dakle taj susret bijaše ovih datuma prije…koliko godina… računam..

Nasta komešanje i galama. Čuje se neka vriska. Iz nebodera negdje iza leđa. Jezivo. Zovu neki policajci i Vikićevci. Traže zapaljivu municiju. Neboderi u ulici Darodavalaca krvi gore. Naši hoće da to vrate na prvi neboder sa lijeve strane preko drvenog mosta. Dali i mi municije, ko je šta imao.

Samo što odoše, Izet će sa prijedlogom – “ Ili veći čep ili dva mala zaredom.”

”Ama tri – jeb’o ga ti” – dopuni neki duboki glas.

I tako i bi. Preko motorola pozdravljaju nas iz komande. I komandant brigade Paldum. A pjeva i Hanka. Opet utonuh u neko stanje između…

Eeee, pa zbog ovog Bristola prof. Določek me oborio iz Kinematike. I to na usmenom iz teorije. Što je bilo skoro pa nemoguće. Već sam prošao i zadatke i teoriju, pismeno. Skupio nas u salu broj sto i nešto. Jedni položili teoriju, drugi zadatke. Svako će dobiti pitanje iz dijela u kojem i nije u potpunosti zadovoljio.

“Šta ću ja?” pitam – ” obadvoje sam prošao.”

Kaže, “jedno dodatno pitanje iz teorije “ pa nakon kraćeg razmišljanja, “ izusti – “plan ubrzanja”.

Nacrtao ja skicu na tabli i objasnio. A on mi složi mat u tri poteza.

“Možda nije loše, ali sigurno nije prema mojim predavanjima.”

“ Učio iz Meščerskog.”

“ Kolega, vidimo se na slijedećem ispitnom roku.”

A ja skontah – i u Bristolu. To je bio problem. Navraćao i profa ponekad, najčešće petkom sa svojom ekipom Šipčić, Šipovac, Pašić, Lovren, Novo …I nije se moglo desiti da se ne sretnemo. Šta čes, ljudi smo. A i Vlatko samo čovjek.

Zorom opet na smjenu. Prođe mirno. Kažu, danas će pustiti neke sa Grbavice na našu stranu. Mene boli čitava lijeva strana lica. Jarani ne vide neku promjenu. A i kako bi kad smo svi garavi od “grijanja”. Sa druge strane ulice, iz kuće do starog restorana Dubrovnik, pretrča neka djevojka. Šefko, komandir naše grupe, je napada šta radi, što budalesa…A ona došla da nam kaže da su preko puta u onoj kući njih dvije sestre, pa veli da su spremne za pružanje pomoći i civilima i vojnicima, kome zatreba…Oni mlađi, nikad ne miruju i nabacuju svoju priču. Neko se sjeti i mog bolnog lica. Pogleda ona, kao nešto….i dade mi jednu malu bobu. Kaže mi da je američka.Toliko smije dati. Ako bol ne prestane daće mi jos jednu… I stvarno ona jedna bi dovoljno. Što ti je Amerika, pomislih…

Kasnije za ručak dobili i po dva kolača. Iz komande. Većina ih ostavila za ponijeti kući gdje su potrebniji. A donijeće dječici i zračak radosti, tako rijetke, a ljekovite.

U neko doba se pojaviše i Malikovi roditelji preko drvenog mostića. Starci. Jedva nekako prebauljaše. Nisam to mogao gledati. Znam ljude, a da su mi i nepoznati ne znam da li bih gledao…..Ovako, ostadoh u ulazu u staru zgradu Bristola. Malik sretan, daje nam viski. Gledam koliki je čep i upoređujem sa onim na flaši koja je pri kraju.

Dofura i golf iz grada. Izlazi jedan i pita ko je sada prešao i gdje je “to” što su poslali za njega? Uzima plastičnu kesu i vadi 30-40 cm dužine bijeli zamotuljak, na kome piše – “za Kineza”. Suho meso. Vadi i drugi zamotuljak iste dužine, ali duplo širi. Suho meso presječeno toliko da se može presaviti. Ovo je za kapetana. On ne obraća toliko pažnju na ovo i traži dalje. Našao je što je tražio. Ne vadi iz kese. Samo je pipao, pipao i napipao. Pa kaže, a tu je…i golf nestade ulicom Vojvode Putnika prema gradu….

A mi sve po starom. Straža, pa odmor na kome moraš biti uvijek spreman. Miran dan. Ne znam zašto? I bez dogovora pojačasmo dozu. Sutra ionako furamo kući.

Opet odlutah u stari Bristo. U sjećanja. Nikako ne mogu da odgonetnem zašto smo baš tu dolazili da pijemo šumadijski čaj, što će reči kuhanu rakiju. Zimi. Snijeg do koljena. Razbaci lopte na male. Skineš se u potkošulju…pa ko izgubi plaća čaj. Od kojeg se možes i napiti. I to dobro. Pravo. I nikad nikom ništa. A vidi sad, vjetrić pirnu… i lijeva strana lica…

A koliko je puta samo naš Kemo Šahinpašić skočio iza stola u novom Bristolu, na prve zvuke muzike ponekad i orkestra Suada Balte. Naročito na onu Jelo, Jelo, Jelena… Ma, sve je taj pjesme znao…. A neki dan mi reče neće ga u Armiju BiH. Drugi se sklanjaju, a on navalio do daske. Kažu mu da je bolestan i da ne može. A on njima da može – šta može. Ima nešto i mora se naći. Stvarno u ovom paklu što nam ovi hajvani napraviše, neki iz pozadine zablistaše. Pravo…..A gdje li su Marko i Ilija? I šta li su sada? Jedan konobar i to rođeni. A imao je velik ožiljak na licu kao neku opekotinu, bože, sa koje strane. Drugi bijaše šef sale. Popili bi ponekad i na “njihov” račun. Kako? Lako. Dolazile delegacije iz prijateljskih arapskih zemalja. Naravno, niko od njih ni ne miriše alkohol i naručuju piće prema propisu. Ali, nalaze načina, sve krijući jedan od drugog, da im osoblje zakamuflira i donese žestoko piće, ono što stvarno hoće. A naši bili pravi specijalci u tome. Kako je osoblje Bristola naplaćivalo ove usluge ni danas ne znam. Ali bi i mi nekad zaigrali u timu. Dolazi Marko, a znao je i šef Ilija, donosi zna se šta već ko pije i kaže da prijatelji iz prijateljske nesvrstane zemlje časte…što je bilo nemoguće odbiti…

Na kraju smjene natovarim se onim što sam uspio sakupiti za grijanje i kuhanje – šta se nađe, pa hajd’ kući. Ovaj put nosim i dva kolača… eheej. A sve mislim šta ću naći. Sve u redu. Standardno. Kupanje sa litar-dva, maksimalno tri litrice vode. Znam da je za nepovjerovati, ali mi koji smo to prošli znamo da može. Mora.

Pa, pravac maksilofacijalna hirurgija jer sam tek poslije kupanja vidio problem – deformacija na licu. Lijevo oko jače suzi, a teže ga zatvaram i otvaram. Kaže mi doktor Bušić da postoje znaci incipijentne pareze, a na papir napisa:

“ Dg./ Paresis . facialis lat sin.

Th./ Ordinirati Chymoraldrag. 4×2; Beviplex drag. Mirovanje, kontrola za 2 dana. Ordinirati oculoguattae.”

 

Očni doktor mi reče da to nije veliki problem i dade neke bočice….

Za dva dana opet sam kod dr. Bušića koji bi kratak – nastaviti terapiju i kontrola za tri dana.

Za tri dana me primi dr. Hujić – “Lokalni nalaz zadovoljava. Mirovanje.” Ali me uputi u jedinicu. Čudno, zar ne?

“Završi sa terapijom, a nadati se da će se na licu sve vratiti na svoje mjesto.”

A u glavi doktore, a unutra u duši, doktore…hoće li se to ikada vratiti u normalu?

Nisam ga to upitao, al’ ni sam još uvijek ne znam odgovor na to pitanje.

 
Komentariši

Objavio/la na 27/04/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: