RSS

Lova do krova, a vode ni za lijeka

15 May

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Bilo je to početkom 1993.godine, u Azićima. U ” babinoj kući” tako smo je zvali. Zoka, Mahmut i ja. Ubacili nas tu da se utvrdi linija. Ako može. Imamo hrane. Dali nam nake lanč – pakete. Ima i cigara. Dali, a ni jedan ne puši.

Sutra drugi dan. A nemamo vode. Nemaju naši ni pristupa do nas. Po danu. U toku noći dolazio jedan i donio nešto municije. Obećao donijeti i vode. Ali nije. Svanulo. Gladni. Ama, ne možes ni jesti kolko si žedan.

Kuća je prilično ostećena, ali se još uvijek drži u komadu. Popeh se u potkrovlje da osmotrim ima li negdje ona ručna crpka – pumpa u blizini. Ugledah nešto slično, tridesetak metara naprijed, polu lijevo. Siđoh pa kažem Zoki i Mahmutu tako i tako…. šute…. šta ću … rekoh…. Odoh ja. Žeđ me goni, a jača je od straha.

Puzao i puzao. Lice se vuče po travi. Ne puca. I dopuzah. Kontam –  treba li to zaliti – prvo usuti malo vode odozgo da bi to radilo. Vidim kantu, stoji uspravno, ali prazna. Malo se pridigoh i samo što dotakoh onu ručku kad ona zaškripi. U tom momentu pomislih – čuje se do Pala. Sačekah koji minut. Ništa. Šta sad? Mislim, ako nastavim ovo će tutnjat, k'o tenk. Uto, par metara od mene  ugledah rupu u betonu. Od granate. Valjda. Ispunjena vodom. Ova je k'o zmaj – pomislih i natočih kol'ko se moglo u tri čuturice. Otpuzah nazad. Baš se oteglo.

Stadosmo cijediti vodu kroz gazu. Pustili da odstoji…. popili  i nikom ništa. Sve OK. Tu noć nam donesoše i vode. Prođe nekako i to. Ta se linija nije pomicala do kraja opsade.

U tom potkrovlju naletih na jednu kartonsku kutiju u kojoj je bilo možda i preko jedne kile metalnog novca Kraljevine Jugoslavije. Sve po  jedan ili dva dinara,  iz mislim nekih tridesetih prošlog vijeka. Uz te kovanice nađoh i dvije debele sveske. Obje dobro očuvane. Format A4, tvrdih korica. Normalno ja to kasnije kad je stabilizovana linija i mi dobili smjenu, ponesem i predam u Komandu. Oni se smiju. Ništa ne pomažu moja objašnjenja da to ni blage veze nema sa četništvom i slično. Jedan, valjda važniji,  kaza drugom – uništi ta govna, a meni dadoše nekoliko dinara, kad su mi toliko dragi – kažu.

2 dinara0001.1   2 dinara0001.2

2 dinara0002   2 dinara0003

E sad, te sveske mi ne izlaze iz glave. Ja malo listao, šta mogu kad’ su mi duša slova, i nisam se mogao načuditi šta je sve tu bilo. Prvo, ne mogu se sada sjetiti prezimena, a ni detalja. Nije mi jasno ni kako su to sve bilježili? Izgleda mi da su zapisivali negdje pa to prenosili u te sveske. To je sigurno sakriveno sa tim starim novcem, vjerovatno prije 1941. A ukratko od prije 1900. g.  pa negdje do    1939. g.  za svaku godinu za taj kraj, ne sjećam se tačno granice, ali prema brojevima sam ocjenio, od Stupa do Rajlovca je zapisan broj domačinstava i broj ukućana, te porodično stablo za svaku porodicu, ko se oženio (udao) kada i za koga, spisak alata po domaćinstvu, naročito za obradu zemlje, stoka i sve uz to vezano, godišnji  vremenski pregled – kiša, snijeg, poplava, godišnji pregled za tu porodicu šta su gajili, koliko je koštalo i koliko su zaradili. Za svaku svadbu iz te porodice lijeva strana sveske koliko su potrošili, a na desnoj strani procjena onoga što su kao poklone dobili. Ne mogu se sjetiti svega. Ali mi žao što to ne zadržah, međutim, nisam smio.

Kasnije saznadoh da je ta “baba” u to vrijeme bila na našoj strani u skloništu objekta na Stupu koji je vezan za vatrogasce – za trening šta li, bio i kao mali toranj. Zadržala se “baba” tu u skloništu neko vrijeme, a donosili su joj i odjeće i još ponešto iz kuće. Kad sam ja za nju saznao već je bila otišla negdje dalje. 

 
Komentariši

Objavio/la na 15/05/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: