RSS

Elektroprivreda

15 Jun

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Gordani Mužijević

Tenkom dejstvuju sa tri položaja. Igru smrti počinju sa parkinga kod spomenika na Vracama. Pošalju nekoliko projektila u pravcu  zgrade Loris i Trga Pere Kosorića. Zatim ta gusjenica, znajući da ne može biti ničim ugrožena, lagano i  “ponosno” paradira Husinjskom uličicom  presjecajući ulicu B. Šurbata koja vodi na drugu stranu Vraca. Ostajući približno na istoj nadmorskoj visini  dotutnji  i zaustavlja se ispred velike bijele privatne kuće na kojoj piše “Prodavnica autodijelova”.  Pošto se četnici i odatle ispucaju i zadovolje granatirajući  područje od Doma zdravlja “Omer Maslić” do Hotela “Bristol”,  tenk se spušta niže ispred Osnovne škole da bi i sa tog mjesta  oni odradili zločinački zadatak. Tu se cijev pomijera prema gradu sve do Zemaljskog Muzeja. Kad sve raspoložive granate odlete na djecu i civile Sarajeva tenk se izgubi iza prevoja Vraca prema raskršću Lukavice i Trebevića. Valjda da bi ga ponovo našibicali-snabdjeli municijom. Skoro istovremeno kada se ovaj tenk izgubi iz vida na parkingu kod Spomenika zaustavlja se nova neman. Izlazi neko muško, a ulazi neko žensko- nišandžija sa dugom plavom kosom. Odradi i ona svoju turu, sa ovog mjesta, pa se opet zamijene. Ona vani on unutra. I tako se ciklus ponavlja. Jedino varira broj ispaljenih projektila sa pomenutih mjesta. Gledamo sve to kroz durbin, a ne možemo ništa učiniti.

Slika1

A počelo je oko devet sati ovog jesenjeg jutra 1992.g. najavom sa Grbavice. Tražeci svog komandira slučajno se nađoh u unutrašnjosti zgrade Elektroprivrede među nekim pripadnicima policije, Vikićevcima. Iz motorole  jasno i razgovjetno čujem glas meni nepoznatog Zoke sa Grbavice koji upozorava da će se granatirati područje od Zemaljskog Muzeja do Trga, u periodu od 10 ujutro do 4 poslije podne. Počinje danas i trajaće sve  dok im se ne dozvoli da pokupe svoje mrtve kod “11 plavih”. Nisam čuo početak i kraj poruke. Ne znam da li je cilj bio da se pomogne kako bi se ljudi na vrijeme nekako zaštitili i sklonili, ili je to bila prijetnja. Ja ne čuh naš komentar il’ odgovor, ako ga je i bilo? Dvojica odmah uskočiše u golf-dvicu i pojuriše ulicom Vojvode Putnika. Vozač ne diže ruku sa sirene, a drugi otvorio pozor pa na sav glas opominje rijetke prolaznike da počinje granatiranje. Komandir i ja se uputismo u mali amfiteatar, gdje je bila naša grupa.

2 Zgrada Loris

I stvarno su granatirali taj cijeli dan, sve po redu vožnje. Neselektivno i po civilnim ciljevima. Isti zločinački program i sutra. Dođe i dan za našu smjenu koja se izvrši normalno.

Nestvarno brzo prođoše ona dva dana kod kuće. Kao i obično. Trebali smo biti slobodni četiri dana, no, trećeg dana dođe kurir i kaže  – “Hitno u kasarnu Maršala Tita”. Mahmut, Nikola i ja koračajući nevoljno  razmišljamo zašto li nas trebaju? Oni sa okolnih brda šalju redovno sledovanje  granata na Grad. Linije miruju. Nemaju nekog posebnog i  nama vidljivog razloga da nas zovu. Ubrzo se skupismo u jednoj od učionica zgrade gdje je smještena naša brigada. Rekoše nam da će i HVO početi držati liniju na potezu Zemaljski Muzej – Elektroprivreda, pa kad su oni na liniji mi ćemo biti u fazi pripravnosti u kasarni Maršala Tita. Za svaki slučaj, ako im padne šta na pamet da ne bude iznenađenja. Bilo je normalnih i logičnih pitanja, a i odgovora kojim nismo bili zadovoljni. Jasno nam je jedino da smo od sada četiri dana na liniji pa četiri u kasarni. A kući, kažu, možete trknuti preko dana na nekoliko sati i to na smjenu. Po noći morate svi biti na broju. Tako poče i ovaj ciklus koji se ubrzo prekinu, ne zato što su bojovnici HVO jedne noći svi presli na drugu stranu Miljacke, nego što smo mi malo prije nego su oni zbrisali, bili prebačeni u Aziće..

A dok smo bili u kasarni Marsala Tita, Mahmut i ja bi se skoro svaki dan kad su četnička dejstva smanjena provlačili između zgrada i ograda  do Bratstva i Jedinstva 25 u kratku posjetu mojoj mami. Da vidim je li sve u redu. Jer, granatirali su intenzivno tu zgradu i tu ulicu. A ni snajperisti nisu zaostajali. Sestra mi ide redovno na posao u Zavod za izgradnju grada. Komšinica Dragana je u Energoinvestu svaki dan. Kažu – ovo je naš način borbe. Urede se pravo kao da će u lov na momke. Šminka i ostali folovi, sve tip-top, pa pravac na posao. Neće ništa raditi. Ali kažu, neće nas uništiti one barabe. Ubiti možda, ali uništit nikad! Mamu, ako je mirno, zateknem u stanu na petom spratu, a nekad je sa Gordanom Mužijević u njihovom stanu na četvrtom koji nije direktno izložen vatri sa Grbavice. Za vrijeme granatiranja su u skloništu, zajedno sa svim komšijama. Bilo kako bilo uvijek bi se našla prava kafa za nas dvojicu. Čak i nes-kafe! Mama i Gordana bi nas svaki put iznenadile sa nekim novim sitnicama, pa kad bi mi zapitkivali: “Odakle sad ovo, kako nas nađe .” uslijedio bi brz i jednostavan Gogin odgovor – “Ja za svoga ličnog mudžahedina uvijek moram imati nešto u šteku”. Pa bi mi onda odvajajući od onih svojih oskudnih dobara pakovali nešto za djecu i Dinu, jer “njima je najpotrebnije.” To navraćanje kod moje Gordane, na kafu i “štasenađe” postala je tradicija koja se održala do kraja opsade Grada. Kada je stan moje mame, postao neupotrebljiv i opasan za boravak jer je tenkovska granata ispaljena iz šljivika sa Grbavice probivši tri zida u tom stanu prošla na metar iza maminih leđa, pa probila još tri zida u stanu Dr. Prohića preko puta i završila u kupatilu, mama je prešla u bratov stan na Čengić Vilu. Doktor Lav, naš komšija, kaže da je granata prošla ispred glave, a ne iza, moja mama bi bila mrtva. Ovako ne čuje, al’ se i to postepeno vraća. Poslije smo i mi bili na linijama Azići, Stup 1 i 2, ali vrlo često bi Mahmut i ja zajedno svraćali do Gordane. Do naše Goge, koja je svojim ličnim mudžahedinima značila više nego svi generali Armije BiH.

Slijedeća smjena na Elektroprivredi poče neuobičajeno mirno. Povremeno se začuje pokoji pojedinačni pucanj. Snajperisti odrađuju svoj krvavi pir. Ne šalju nam crne pozdrave i smrtne želje u vidu granata. Mahmut i ja idemo u uobičajenom ritmu – dva sata rov, šest sati odmor i priprema u amfiteatru. Čitamo sve do čega dođemo.

Izeta sve to napisano kao zanima, pa kaže: “Nemojte da vam šta slučajno promakne. A svaki dan ima meni da podnesete izvještaj. Samo kratko! Nemam vremena za bacanje”.

3 zgrada_elektroprivredabih-gori

Za vrijeme večere izbi neko komešanje, pređe u trčanje nekih i negdje, traže nekoga.ima i panike. Dolazi naš komandir do nas koji smo već jeli, pa Mahmuta i mene šalje u rov sa svojim zamjenikom, a ostalim naredi da pođu za njim. Odmah. Na stražarskom mjestu se pridružismo onoj dvojici koja su na dužnosti.

A dobismo i objašnjenje: “Nestao jedan Srbin. Bili su u rovu njih dvojica. Vrijeme za večeru. Nije ispoštovano pravilo da ona slijedeća smjena dođe i zamjeni ovu 15-20 minuta da bi svi mogli jesti. Kako se to odigralo još se tačno ne zna, uglavnom jedan od one dvojice na straži ode da večera i ostavi drugog samog.. pa se onda zamjeniše. E sad, kad se ovaj drugi vratio zateče rov prazan. Srbin nestao i ostavio pušku. Nije nestao iza stola. U tom slučaju se može zamisliti da je otišao u grad, nego iz rova. Dakle prešao Miljacku i otišao pravo u Strojorad, svojima. To je sve što se predpostavlja. Noćas će se pretražiti svaki ćošak Elektroprivrede. Ispitati  gdje se sve kretao, šta i koliko zna. Neko ce otići i do njegove kuće . moguće da je tamo. Do daljnjega ćemo imati udvostručeno ljudstvo na liniji. A vi, otvorite četvere oči.”

Uputi nas kako da se sada razvučemo po rovu i zamjenik komandira ode.

 Nekako prođe i ta duga noć. Niko nije spavao. Ako nisi na smjeni pretražuješ zgradu. Svanu, a rezultata nema. Provjereno kod kuce. Nema ga. Misle da ne zna ništa posebno. Svako ima svoje varijante i priče ne prestaju. Ko, kako, zašto.neko mora da je kriv? Straže se vratiše u normalu. Stepen opreznosti naravno povećan. Dan je bez dejstava, miran. Noćas oka nisam sklopio, umoran, a san ne dolazi. Čitam.

Mahmut me zazva:” Da vidiš ovo”.

 Vodi me do bestrzajnog topa. Inače je zaklonjen, a sada ga posada stavila u borbeni  položaj i usmjerila prema Vracama. Dvije granate strpljivo čekaju.” Samo da nam odobre” – kaže mi crnomanjasti, a k'o šipak nabijeni komandir odjeljenja. Komšije smo iz Livanjske. Četiri zgrade trospratnice nas dijele. Od početka smo zajedno. On u artiljeriji. Prvo imali obuku, jedno vrijeme čekali oruđe, pa dočekali. Tek su prije desetak dana dobili bestrzajca. Željni da se pokažu.

“Ne smijemo na svoju ruku, a imamo samo dvije bebe” – dodaje. Pruža mi durbin da vidim da je na Vracama ispred Osnovne škole neko posebno važan. Donijeli im stolice na livadu. Pa jedni zasjeli, a ovi drugi se oko njih utrkuju ko će i kako više i bolje da im udovolji.

“Sve smo namjestili. Samo da nam padne komanda, pala bi i njima gore na hastal ova mala…ma zaslužili su atomsku” – drobi crni kao za sebe. A onda daje svojima nalog da top ponovo zakamufliraju.

Epilog:

– Onaj Srbin je vjerovatno prebjegao na četničku stranu jer ga niko od nas nikada više nije vidio.

– Moj komšija – Crni i njegovi ne poslaše ni jednu od svojih “beba” na livadu ispred škole, jer naredba nije nikada primljena.

 
Komentariši

Objavio/la na 15/06/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: