RSS

Sijeno

08 Jul

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Tih ratnih mjeseci 1993.g. komanda naše brigade, inače stacionirana u kasarni Maršala Tita, raspolagala je sa upotrebljivim kamionima. A i za gorivo su se nekako snalazili. Poslije ručka nam podijeliše lanč – pakete, cigare. Znak da ćemo negdje. Pa nas to veče potrpaše u kamione i tek tad prostruja glas da idemo pravo na Stup. Kuda su vozači krivudali samo bog i oni znaju, ali smo se bez problema dokotrljali negdje u blizinu crkve u centru Stupa. Odatle smo krenuli pjehe u manjim grupama. Rijetke  ekspolozije granata i povremena kratka rafalna paljba narušavale su tišinu noći povećavajući strah i neizvijesnost. Smjenjuju se neasfaltirane uličice, pa se provlačimo između niskih starih i novijih kućica sa voćnjacima, vrtovima i razvaljenim ogradama. Komandir čete Grbo nam pokazuju na jedan dio puta koji je zaštićen barikadom napravljenom od automobilskih guma i traži da taj dio pretrčimo. Četnici pucaju češće i žešće upravo na tom dijelu, ali mi sretno prođosmo, bez povrijeđenih. Jedna grupa ostade u “Karitasu”, a naša četa nastavi desno nekom širom i “imućnijom” ulicom. Red većih i novih kuća sa obje strane. Grbo nas smjesti u kuće na desnoj strani, jer one na lijevoj su izložene direkno prema četnicima. Nekako se rasporedismo po sobama koje kao da su malo prije našeg dolaska napuštene. Bodu oči trpezarijski stolovi i na njima servirani objedi. Kao da su nečiji životi baš zaustavljeni u tim tanjurima sa ohlađenom čorbom. Zveket kašika kao da čujem i osjećam u zraku…kao da je kuća duhova. Ma, pričinjava mi se!

“Pokušajte koliko-toliko odspavati jer sutra zorom treba na položaje” – kaže nam Grbo i nastavlja – “Ovim starijim dajte krevete, kauče, a mlađi mogu i na podu.”

Pojedinci odmah biraju mjesta za spavanje što niže, jer je sigurnije. Nešto se i probralo iz onih lanč-paketa, pa se pojelo ili mijenjalo. Ima ih koji su već utonuli u spasonosni san. I ja se trudim. A Zoran Vavan ne prestaje sa pričom i komentarima, a najviše sa pitanjima. Gdje li smo došli, koliko li ćemo ostati, gdje li su četnici, imaju li spremni rovovi i položaji za nas ili ih treba praviti..? Mislim, normalno da ga sve to zanima, a i ja bih volio da znam. Ma, i da znamo to nam ne bi ništa pomoglo. Biće šta će biti. A to ćemo saznati uskoro, za nekoliko sati.

Javlja se i Mahmut, “Jebi ga Zoka, imao si osmijeh ‘od hau do hau’ kad su te tvoji bivši učenici prepoznali, pa rasteš kad te oslove sa profa, onda i mi počeli …ali pravi profa osim što ispituje daje i odgovore, a ti samo pitaš.”

Našto profa otpuhuje i nastavlja u njegovom stilu:”Lako je tebi moj Mahmute.” I uvijek bi prilično slikovito i uvjerljivo, a svaki put na drugi način, ubjeđivao sve oko sebe da je njemu, eto baš njemu najteže. Pa tako nekako, uz profinu priču, umor nas savlada jednog po jednog.

Sutra zorom budi nas Grbo, tiho, al’ oštro:”Šefkina grupa će sa mnom i što prije pođemo, to bolje.”

Provlačimo se iza onog desnog niza kuća. Tranšeja je iskopana duboko do koljena i to samo na dijelovima koji su otvoreni prema četnicima. Negdje smo zaštićeni kućom, garažom ili ogradom, ali se krećemo maksimalno pognuti. Ulazimo u jednu prostranu garažu-radionicu.

Grbo daje uputstva:”Na ovom mjestu se grupa mijenja ujutro i naveče kad je vidljivost smanjena, znači svakih dvanaest sati. Dugačak i opasan je pristup. Ovdje vam je priprema. Držite dva rova. Ovaj pravo koji vidite, ispred garaže petnaestak metara, okrenut je prema Osnovnoj školi u Barama. To je ničija zemlja, ali pojedinačno i četnici i naši povremeno ulaze u školu. Ne smije im se dozvoliti da uđu u većem broju i da se zadrže. Drugi rov je možda dvadeset metara na lijevu stranu od izlaza iz garaže na drugom uglu ove kuće čiji krajnje desni dio vidite. Gleda direktno na UPI farmu u Doglodima. Tranšeja nema i kopaće ih ljudi iz radnog voda, ali samo po noći. Sad Šefko nek’ odredi smjene pa ćemo vas zajedno razvesti.”

Ubrzo se Mahmut i ja nađosmo u rovu prema školi. Nismo nikoga zatekli pa ni zamijenili. Jasno nam je obojici da smo mi prvi i da je to tek pokušaj uspostavljanja linije razgraničenja. Smješteni smo u neko betonsko korito iznad površine zemlje, dužine četiri do pet metara, širine možda jedan metar, a visine dovoljne da možemo sjesti na neke šamrlice i normalno osmatrati.

Tako poče naše sedmodnevno iskustvo na ovoj lokaciji. Po danu smo ovdje, a po noći u onim kućama gdje smo spavali prvu noć. Tu, u jednoj od kuća je i komanda. Prilično je mirno. Ponekad se javi pješadijsko naoružanje, ali se ne dešava ništa ozbiljnije. Tranšeji su dublje svaki put kad dolazimo na liniju. To je dobro, mada mi komentarišemo da bi se moglo kopati i brže. U školu ulaze četnici i kad smo na smjeni. Uvijek samo po dvojica. Obučeni su u sivomaslinaste uniforme, ali koliko smo uspjeli skužiti, nemaju puške, već izgleda samo pištolje i bombe. Moraju da pretrče pedesetak metara i kad ih primjetimo već su skoro u školi. Mahmut ispuca metak- dva, onako reda radi. Kaže -“Nek znaju da su primjećeni”. Ja ne pucam.  “Strane su mi te tvoje vojne doktrine rezervni poručniče, bolje da misle da nisu viđeni pa da ih sačekamo i iznenadimo u povratku.”  Nekad se vrate vrlo brzo, a nekad ih i ne vidimo dok smo na smjeni, pa prenesemo informaciju da su unutra.

Jedan dan prilaze nam iza leđa dvojica nepoznatih u maskirnim uniformama. Obaviješteni smo iz komande da će ići ispred naše linije. Kažu da idu u školu da pokušaju naći neke motorole. Tada smo od njih i saznali da su u toj školi prvo bili četnici. Naši ih istjerali i proveli unutra nekoliko dana. Među ostalim i ova dvojica. Našli dosta različite opreme, a iznijeli samo ponešto. Mislilo se da će škola ostati u našim rukama. Međutim, jedan dan su ih četnici intenzivno i veoma precizno granatirali pa su se naši morali povuči. A ni četnici tada nisu ušli u školu. Ova dvojica su tada ponijeli i nekoliko motorola, ali im u brzini puno više ostalo. Sad bi te motorole dobro došle, pa idu da ih potraže i probaju izvuči. Otpuzaše kroz vočnjak prema školi.

Ne prođe ni sat vraćaju se, a mi ih ne vidjesmo da su ulazili u školu. Zaprtili se sa nekim vrećama na leđima. I ruke su im zauzete prepunim plastičnim kesama.

“Nema motorola, sve odnijele čete” – kaže onaj visoki – “a mi pokupili malo voća, što da propada. Evo probajte i vi..” Pruža kesu da sami uzmemo ..

Mahmut, bez  žurbe izlazeći iz onog korita, nehajno priupita :”Jeste li sigurni da niste zaboravili puške?”

Onaj drugi samo malo usporio, pa onda požuruje:”Hajde ba brže jer već kasnimo, a vidiš da je njima do zajebancije.”

I tako ostadosmo bez “maltarine”.

 Treći dan se vratismo sa linije na spavanje, a ispred kuće nas čeka Grbo. “Ako možemo da se dogovorimo” kaže, “vi ste preko dana na liniji, a noću spavate, ona druga smjena kaže da to nije pošteno pa hoće da se od sutra zamijenite s njima.”

“To je u redu” kaže Šefko. Ostali samo sliježu ramenima.

“Ali kako to izvesti? ” uskaće Mahmut, “Jedna smjena bi trebala biti na liniji dvadeset i četiri sata, pa onda opet da se vratimo na smjene od po dvanaest sati. Ili, da se ubaci jedna međusmjena.”

Ostade to da prenoći, možda se sutra nađe rješenje problema.

Neočekivano igra bijaše otkrivena u slijedećih sat vremena. Esad i Nikola ostali bez cigara pa odoše da traže kod raje iz drugih grupa koja daju stražu na drugim mjestima u istoj ulici. Nikola se brzo vrati sa kupljenim cigarama. Veli – “Eso će brzo. Otišao sa nekim jaranom da nešto vide.”

I stvarno ne prođe puno vremena upada Eso, a u naramku mu tri glavice kupusa. Mi blehnuli! Ne stigosmo ni pitati, a on poče:”Prokuženi su, sad češ ćut’! Hoće da se mijenjaju sa nama, e sad znamo i zašto. Između nekih kuća su, normalno, i bašte. Bilo raznog povrća,  a i pokoja voćka. Mi to nismo vidjeli jer smo po danu na našoj liniji, a po noći spavamo. Svi drugi to odrađivali i nema više ništa za pokupiti. Na kraju preostalo da se obiđe čistina ispred onog lijevog reda kuća prema UPI farmi.Tu je ostalo ponegdje krompira, ali po danu ga je nemoguće tražiti jer je suviše opasno. Eeee, zato oni hoće dnevnu smjenu, da po noći mogu po krompir. Nego pokaz'o mi jaro mjesto i haj'mo mi odmah u obilazak.”

Nije ni završio priču, a mi koji smo bili budni već na vratima. Javili se stražarima na tom mjestu i puzali dalje nego smo očekivali. Krompir je tu vađen vjerovatno mašinski, ali je ostao po koji komad na zemlji, a moguće i u zemlji. Prvih pedeset metara niko ništa ne nađe. Tek kad sam pomislio da se vratim Mahmut me tiho zove. Dopuzah do tog mjesta, vjerovatno preskočenog prilikom vađenja krompira. Morali smo rukama  razgrtati zemlju i otkopavati  krompir da me na kraju  zapadne možda i čitav kilogram. Blago meni! Neki nisu ništa našli. Dalje u dubinu, prema farmi, vala nismo smjeli. Na povratku naletimo na dio bašte onako kao usput pokriven nekim kartonima. Sjednemo da se odmorimo i otkrijemo da ispod ima još mrkve u zemlji i šest glavica kupusa koje je neko tu zaštelio da kasnije pokupi. Bezbeli, podijelismo i to.

Sutra više niko ne spominje zamjenu smjena. Dan prođe potpuno mirno. Jedino ne miruju krave na njihovoj farmi. Muču li muču! Danas su nešto bučnije nego inače. Kad se vratismo u spavaonice zajedno sa nama se uvuče vijest da su naši osmatrači na Sokolju primjetili četničke kamione koji se nekim sporednim putem spuštaju u našem pravcu. Makadamski je put, pa se digla prašina. Ne mogu reći tačan broj, kažu oko četrdesetak kamiona. Šefko ode u komandu da provjeri. Vrati se i potvrdi:”Vijest je tačna. Naši misle da kamioni dolaze po nešto važno jer se boje da to pošto idu eventualno nama ne padne u ruke.”

Ali profa ne misli tako. Računa na glas – “Četrdeset kamiona, a u svakom po najmanje trideset četnika, znači eto nam stiže njih najmanje hiljadu i dvjesta komada. A ne dolaze na mobu, nego da ubijaju i da nas pokolju. Bolje su i naoružani, do zuba, pa uz artiljerijsku pripremu mi jednostavno nemamo nikakvih šansi.” Izbacio na pod ono što mu je ostalo iz lanč – paketa, pa sve dijeli na dvije gomilice. Pošto sam ja odmah do njega, a valjda i zbog povjerenja, objašnjava mi: “Ovo ovdje, pokazuje na glavne obroke, je za moju ženu Gordanu, a ono tamo su razne džidže – midže i to je za kćerku Zoranu. A ja ću tebi sve to lijepo zapakovati i označiti.”

Neko mu dobacuje da ne razdvaja jer će one svakako to zajedno jesti.

 “Ne dolazi u obzir to tvoje,” odgovara, “moraju dobiti odvojeno, da se uvjere da sam ja na njih mislio i sada .. a sa mojim zadnjim otkucajima srca, koristeći ovo malo snage što mi je preostalo među prstima dijelio im ove moje nepojedene zalogaje…”

Ostalima nije do šale. Neizvjesnost  i strah se uvukli u nas. Ipak neki nastoje okrenuti na šegu, a neki ga ubjeđuju da su ovi iz komande u pravu i da je neko izvlačenje dobara u pitanju. Ali, profa ne popušta te postaje još uporniji i žešći u obrazlaganju svoje “predsmrtne” teorije.

“Kako ti znaš da ću ja ostati živ i čak moći da odnesem to tvojima, a da ćeš ti poginuti? To je preveliko znanje i za tebe profesore. I onda vidiš da ti je čitava teorija na klimavim nogama, jer ako će sutra i napasti sad bi nas granatirali.” – kažem, očekujući da ću ga malo zbuniti i da će prestati o tome.

“Znam moj Sale, ja sam ti umjetnička duša.. eeee, ne znaš ti šta je sve unutra, u mojoj dušici.”

U međuvremenu Šefko ode po Grbu računajuci valjda da treba i spavati a da ova Zokina priča može izazvati i probleme. I stvarno ga komandir umiri, istom pričom kojom su i ostali pokušavali. Proradi kod umjetničke duše povjerenje, poštovanje i respekt prema nadređenom, šta li? Možda i umor? Zaspa Zoka za desetak minuta, a i mi za njim.

sijeno

Epilog:

-Sutra zorom svi poranili. Mirno, a mi isprepadani. Ne smijemo ni pogledati u onom pravcu. A kad skupiš hrabrosti imaš šta vidjeti – iz onih kamiona četnici istovaraju sijeno za krave na farmi.

-Jučer, na prelazu kod automobilskih guma, poginuo vozač golfa.

-Poginuo jedan borac neoprezno tragajući za kupusom tamo gdje nikako nije smio.

-Dok smo bili kod svojih kuća, a prema priči, većina Jukinih boraca napustila liniju preko noći da odnesu to što su “hairovali” po napuštenim kućama. Četnici to nekako skužili pa jednostavno ušetali u naše rovove. Mi za sedam dana uspostavljamo novu liniju kod Vidića kuća. I opet Jovo sve nanovo! Oteglo se! Kao da neće biti kraja.

 
Komentariši

Objavio/la na 08/07/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: