RSS

Šečer i meci

24 Aug

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Janu Doršneru, koji je poginuo u Azićima na način kako ga i pamtim …. smiren, siguran, čvrst i uspravan…

Nakon odmora kod kuća u trajanju od četiri dana sakupismo se u kasarni Maršala Tita. Dobra vijest iz komande – iz Fabrike duhana Sarajevo obećali prodati po dvije šteke cigara po normalnoj cijeni i to za svakog borca. Spisak već gotov, a mi brže-bolje dajemo pare da se ko šta ne predomisli. Cigare su za vrijeme opsade Grada bile sve. Za pušače sredstvo za smirenje, a za one koji ne puše čvrsto sredstvo plaćanja.

Sačekasmo mrak pa cijeli bataljon krenu na Stup. Ovaj puta pješke u grupama, ali nam to ne smeta. Neko i komentariše u smislu, za borce nema goriva jer treba “guzonjama” da se vozikaju… Drugi zbijaju šale i na račun “njih” i na račun boraca. Tako se kotrljamo lagano. Začudo, nema ni granatiranja.

U Halilovićima, negdje kod vojnog otpada, Asim Gogalić – Žuti traži da se odmorimo. Brunda zadihano:”Nije hića raja, neće nam četnici uteći.”

Svi smo iznenađeni jer je Žuti možda najmlađi, ali je sigurno najkrupniji i najjači. Narastao, a u duši ostao malo odraslije dijete uvijek spremno na svaku vrstu šale.

Mahmut će mi onako usput:” Ovo je neka zajebancija.”

A Asimov nerazdvojni jaran Pezo se čudi: “Kakav odmor, bolan ne bio, pa skoro smo došli.”…. I nakon kraće pauze dodaje: “Hajd nek’ ti bude, možemo smirom zapaliti po jednu, a i da vidimo šta si sada smislio.”

Rasteretismo se i posjedasmo kako se ko snađe. Pezo sjeo na onaj pocinčani odbojni branik kraj ceste i ne skida ruksak. “Hajde ba, raskomoti se malo i ti, skini tu grbu sa leđa,” – proziva ga Asim.

“Nemam ga rašta skidat’, valja nam odmah dalje,” sa dimom od cigare mješaju se i Pezine riječi.

“Stan ba malo, jesmol mi ahbabi ili nismo?” – pita Asim.

“Jašta smo jarane, ali samo kad imamo cigara. Nismo mi zaboravili kako si ti ono zakuh’o sa četama na Debelom Brdu. Ljudi ni krivi ni dužni, ali tebi Hadžo nije doturio sledovanje cigara, pa ti pušeći orahov list povilenio, zarafalo i isprovociro jednosatnu pucnjavu sa njihove strane.” – govori Pezo i otpuhuje dimove prema Asimu.

“Pa onda jaro, nemoj da mi propadne foluška,” – skače Asim, skida mu ruksak sa leđa, odvezuje čvor i vadi dvije cigle.

”Nosiš ovo nekoliko kilometara i ne osjetiš, a to može jos samo magare.”

“Meni su cigle bile u torbi dva sata, a ti svoje nosaš u glavi od rođenja …” ne čujemo dalje, a i ovo je dovoljno da makar na trenutak zaboravimo ovu surovu opsadu i da se počnemo smijati k’o ludi. Mislim kako je smijeh najbolji lijek za sve, uvijek, a pogotovo u ova teška vremena.

Na liniji sam i ovaj put u istoj grupi sa Grbom, komandirom čete a u sklopu Esinog voda. Smješteni smo u krajnju lijevu kuću u nizu kuća koje drži naša četa. Rovovi su bolje utvrđeni, a iskopane su i solidne tranšeje do linije i između rovova. Na lijevu stranu od naše kuće nije se ništa radilo. Čudimo se izmeđuse Mahmut i ja, jer ovako i nismo direktno povezani sa našim na toj strani. Ne znamo čak ni gdje su tačno naši rovovi.

Nakon što završismo smjenu u ponoć, Mahmut i ja uđosmo u kuhinju, a tamo oko stola svi iz naše smjene. A na stolu vreća sećera. Sitnog sećera doduše, al’ su za kupovinu i kilograma tada trebale goleme pare.

“Otkud’ to?” – pita Mahmut.

“Našli u onoj kući pred nama. Pogledajte i vi, možda ima još. “ – javi se neko od raje.

Vidim i ja sada da međusobno rastaljuju taj šećer na podjednake dijelove. Mislim, šta ćeš, oni su od početka zajedno, a nas dvojica smo im pridodati sada i ko zna do kada. Ma, šta ih briga za nas. Šećer mogu dobro prodati. Ne računajući ništa, sam od sebe mi se nametnu zaključak, pa izletih:   “Kol’ko mi se čini svima pripada dio, osim nama dvojici?”

Svi šute, pa nakon kratke nedoumice nas dvojica odosmo u spavaonicu. Nismo se stigli ni raspremiti a ulazi komandir Grbo. “Čuo sam sve, al’ se nisam htio pred vama miješati. Nikad ne znaš kako će ko reagovati? I vi ćete dobiti vaš dio, isto kao i drugi. Bezbeli! Možda su i završili sa rastalivanjem, pa uzmite odmah što vas sljeduje, da ne odleti.”

“Kad imaš šansu iskoristi je. Idi i jami naš dio.” – Mahmut će.

Odem. Jedan mi pruži dvije kese. Šuti. “Jebaji ga jarane, ukehasmo motku….u pravu je naš Grbo. Svima treba…” – čujem glas iz grupe sa druge strane stola.

“Lafa” – bijaše sve što rekoh. Vraćajući se mislim, otkud mi sad to? Možda će neko i skontati, a većina nece. Biće k’o strana riječ. Vjerovatno reakcija na njihovo podcjenjivanje. Kažem Mahmutu da mi se to od mene lično nije dopalo. “Tu ti ne mogu pomoći, al’ ako ti ne odgovara sećer, deder mi ga ’vamo,” – zeza me.

Jedan dan daje nam Eso po tri originalne kartonske kutije metaka 7.62 mm. Iznenađenje je to samo po sebi, a još čudnije je jer se sve dešava u kući. Mahmut upita: ”Kojim povodom, je li se to nešto sprema?”

“Ne sprema se nikakva akcija. To je za vas lično. Toliko vam pripada.“

Pošto ga mi upitno gledamo, dodade: ”Žurim, a Grbo će vam objasniti.” Ode. Dočekasmo i Grbu da nam objasni. Došao u obilazak rova a Mahmut zahvaljuje na municiji. Ne tražimo objašnjenje, ali ga očekujemo.

Šecer 2     slika-Drveni-vojni-sanduk-od-municije-7-62mm--16667869v288h216

Grbo ispuni naša očekivanja: “Navalili neki da odu u onu kuću preko ceste, lijevo. Kažu sigurno ima velik razlog da četnici odmah pucaju čim neko kroči na onu stranu. Baš zbog toga i ne treba ići, opasno je, nedam ja. Onda se priključi i Eso toj ideji, uporan, kaže mi, ići će on sa još jednim borcem. Po noći, naravno. Otišli i ponijeli bateriju. Mi čekali spremni iza naše kuće ako štogod zapne. Vratili su se nakon jednog sata sa gomilom papira. To je kuća predsjednika stranke SDS za Ilidžu. Nisam gledao detalje. Spiskova i podataka koliko hoćeš. Sve smo odmah odnijeli u komandu. Ostale jedino stotine onih omota za kasete… na njima piše “kompozitor Vidić”. Svi smo se složili da u toj kući mora biti još nešto, možda i oružje. Odlučimo da se vrate istu noć, ali da tamo ne dočekuju jutro. Dobili su još jednu bateriju. Pred zoru dolaze i nose između sebe drveni sanduk municije 7.62 mm, originalno JNA pakovanje. Eso donio i automatsku pušku. Nisu stigli detaljno pregledati i predlažu da sutra naveče idu četvorica. Odnesemo odmah municiju u komandu. A oni dodaju jednog njihovog za sutra. Esi krivo, kaže hoće oni iz komande da pokupe kajmak i smatra da nismo trebali ni ići do njih u komandu. Sutra se tek desilo pravo iznenađenje. Našli su i iznijeli još dva drvena sanduka municije, ručni bacač sa šest granata, još jednu automatsku pušku … ali čudo jedno kako i gdje su to otkrili. Pregledali su sve prostorije i našli jedino nešto hrane, pa spremili da ponesu makar to. A jednom našem se dopao ćilim, pa pitao onog iz komande, ako može hrana može li i ovo, jer, kaže, on je svakako izbjeglica i nema ništa. I bez potvrdnog odgovor počeo da mota ćilim u rolnu, ne hajući mnogo šta mu se govori. Odjednom se ukaza poklopac u drvenom podu. Uđu dole, kad tamo prava soba, samo niža, pa su morali biti pognuti. Unutra sve što treba za ugodan boravak. Sto i stolice, napravljeni ležaji sa dušecima i pokrivačima, ama uvedena i struja…. televizor… I tu nađu municiju, pušku, ručni bacač i granate. Ostao ćilim tamo, ali smo svi na dobitku. I svaki od nas šesnaestorice dobi po tri kartonske kutije municije. Tako nam pripada po pravilu, to je postotak koji pripada onima koji zarobe ili nađu…”

Vidim na Mahmutovom začuđenom licu da ni on blage veze nema o tim pravilima, ali šutimo. Dobili smo nešto što nam je životno važno, a što nam i pripada po nekom, pisanom ili nepisanom pravilu, pravilu koje ne moramo znati. A da trebamo nešto davati možda bi i pitali za detalje.

 

Epilog:

Naša smjena na liniji je završena. Vraćamo se kućama. Na Stupu moramo proći kontrolu koju vrši naša komanda. Dozvoljeno je iznošenje samo hrane. Mahmut i ja kažemo da imamo po tri paketića municije 7.62 mm.“Ne morate ništa objašnjavati“ – kazaše – “znamo sve, ali to morate predati i biće vam vraćeno kad slijedeći put pođete na liniju.” Bez riječi predajemo municiju, ne pitajuči za “pravilo”. Sve je uredno evidentirano u svesku debelih korica. Naravno da smo tražili da nam tu municiju vrate slijedeći put, pa još u nekoliko navrata, dok se nismo umorili i odustali. Šta možemo? Kako došlo, tako i otišlo.

Pare koje smo dali za kupovinu po dvije šteke cigara su nam vraćene nakon dvije sedmice. Dobili smo obrazloženje da nam “naši” ljudi iz FDS nisu prodali cigare kao što su obećali. A jesu, samo što je neko to iskoristio da počne privatni biznis. Dobio od nas pare, po 10 KM za šteku, po istoj cijeni kupio od Fabrike duhana, da bi na pijaci prodao šteku za 50 KM. Pa vratio nama naše, a njemu/njima ostala razlika. Šta možemo, borba je borba, ali je i posao za neke uvijek i samo posao. Nama rat, nekim profit-brat!

Više se nismo vraćali na Vidića kuće. Linija je pomjerena dan prije našeg povratka. Čuli smo da su ono dvoje starih Vidića imali sakriven telefon i da su pomoću njega održavali stalni kontakt sa četnicima.

 
Komentariši

Objavio/la na 24/08/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: