RSS

Na Igmanu

12 Sep

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Hasanu Džaniću koji je poginuo na Otesu, i bratu mu Fuadu… koji negdje kod Alhosa a prema Koševskom Brdu, zaustavlja Tamić i ne obazirući se na stravično granatiranje, dok ga ja kroz dim, prašinu  i strah jedva prepoznajem, iskače vadi četiri hljeba veća i od Avazovog nebodera, pa će nabrzaka – evo šefe ovo je za vojsku, a i ti si sa linije…. Dok ja skontah, on u Tamić i nesta…

Primirje je. I bolje nego da nije. Ali, možda je to što smo nazivali primirje i opasnije jer se ljudi, a naročito djeca opuste. To četnici jedva dočekaju pa tim neopreznim “glinenim golubovima” pošalju smrt preko svojih omiljenih artiljerijskih “spravica”, patova, pamova, a posebno snajpera.

tunel

Počela je 1995.godina. Snijeg. Dovezli naš bataljon u Dobrinju nekim jedva kotrljajućim autobusima. Trebamo proći kroz tunel dugačak oko 800 metara i eto nas u Butmiru. Onda slijedi pješačenje kroz Sokolović – koloniju i Hrasnicu, pa puzanje uz strme igmanske dionice sa stijenama i pjeskom različite granulacije, takozvane “riže”. U zadnjoj fazi trebamo proći opasne i manje opasne puteve da bi došli do naše linije odgovornosti koja je okrenuta prema Krupcu. Odužilo se čekanje pred ulazom u tunel. Tunel je danonočno u funkciji jer ljudi izlaze iz Grada i ulaze u Grad. A mi čekamo dozvolu za prolazak. Tako barem kažu. Najavljeni smo uredno i na vrijeme. Tunel je pod kontrolom Armije BiH čiji smo i mi dio, ali eto, nešto čekamo li čekamo. Povremeno se šire razne vijesti, pa se onda demantuju. Kao, unose se ranjeni i poginuli, unosi se roba za firme koje će to platiti. Spominju se naši bivši komandanti Džebo i Hodžić koji valjda sada vode brigu o tunelu, pa kao imaju neke neraščišćene račune sa sadašnjim komandantom Paldumom. Ulazimo u treći sat čekanja na snijegu i hladnoći. Ljudi su sve nervozniji. Pričaju sve glasnije. Traže objašnjenje. Ne znam ko je prvi predložio da razmislimo o povratku kućama jer smo tamo potrebniji. Odmah uslijedi komentar da nema šta da se razmišlja. Možemo i pješke. Spontano, jedan po jedan, okrećemo leđa tunelu, a nakon par minuta oni najudaljeniji počeše se lagano i nevoljko kretati, ali sve osvrćući se i očekujući poziv da se vrate. Ne znam da li je prošlo i pet minuta, ali znam da moja grupa još nije došla na red da se pomiče, a zabruja vijest da je prolaz za nas otvoren i da prvi borci već ulaze u tunel.

“Vidite raja kako i naši umiju da ekspresno riješe problem, samo kad hoće.” komentariše tu situaciju Asim Pejković i obavezno dodaje ono svoje već svima poznato: ”Rek’o sam ja davno da nam četnici ne mogu ništa, jebat ih! Ali naši će nas doći glave. Kadli-tadli!”

Prođosmo kroz tunel. Blato do članaka, a voda mjestimično i do koljena, ali se može izbjeći ako si malo sretniji i spretniji. Dođosmo do izlaza. Snijeg prestao. Znači, jedan problem manje.Trebalo nam je preko tri sata pješačenja da bi došli na našu liniju odgovornosti. Kasnimo sa smjenom. Oni na liniji nas čekaju već spremni za odlazak. Toliko žure da nemaju vremena ni da nam prigovaraju. Nas su već ranije podijelili u grupe i rasporedili na određena stražarska mjesta i pripadajuće zemunice – bajte. Hitro preuzimamo liniju. Mene zapade treći rov. Ne prođe ni sat a dolazi komandir voda Samir Bahtić i kaže: ”Došlo je do promjene. Kad završite sa smjenom ti Saško prelaziš u rov broj 1 i na spavanje u bajtu broj 1, a ti Ante u bajtu 4 i rov 4.”

Znam da Ante Medić neće ništa reći. On je Samirova raja pa možda i zna razlog te promjene. A i inače je prava dobričina. Nije se ljutio i čak kad je imao krupnih razloga. Dodijeljeno mu je priznanje i novčana nagrada, kao recimo, najdisciplinovaniji borac našeg bataljona u prošloj godini. Taj rov broj 1 gdje prelazim je opasniji i gleda direktno na Krupac. Ali, mirno je. Nema nikakvih dejstava. Nadlijeću helikopteri UN-a, a sutra će doći i njihovi oficiri da zajedno sa našim i četničkim uspostave neku liniju razgraničenja. Moraćemo se i mi i oni povući na nove, rezervne položaje. Pa mi je potpuno svejedno zbog ovog preraspoređivanja. Ali, više priče i šale radi priupitah: ”Šta je ba sad ovo,Samire? Jest’ vala da nisi radio kao projektant, al’ očigledno imaš damar za taj posao. Stalno nešto mijenjaš. Još da možeš mijenjati i cure gdje bi ti bio kraj. Ali, pritegla te žena, nema mrdanja jarane. Jel’de?”

Jedva dočeka da se izjada:“Kod kuće je jedna žena, pa je lako. Ovdje svako zanovijeta u stilu – daj me rasporedi sa ovima, nemoj sa onima. Jedni dobri sa komandirom čete Amirom, drugi dobri sa komandantom Janjom, a ne treba im se zamjerati. To moraš uzeti u račun. Ne mogu svima ugoditi. Nema teorije. “

“Zna se da ti je najvažnije ugoditi Janji. Njegova riječ je najstarija.” – kažem “- ali me više zanima kakvo je to grupisanje? Pa nismo na plaži?!”

“Eeee, baš je to u pitanju. Kako se okupati ovdje na Igmanu? Pod snijegom. Nemamo nikakve podesne prostorije, a i nije predviđeno da se sada nešto improvizira. Trebamo se snalaziti kao i svi ostali. A to znači povremeno, samo preko dana, otfurat do rodbine, prijatelja il’ poznanika u Butmir, Sokolović – koloniju, Hrasnicu… ili preko Igmana u Lokve, Hađiće, Pazarić, Tarčin. Tamo imaš sve uslove. A ima i drugih stvari što ih nemamo u gradu, pa je to prava zgoda da se nešto i ponese kući. Sad skoro svi imaju negdje nekoga od starosjedioca ili od protjeranih koji su se tu skrasili. Zato traže da su u određenim grupama da mogu ići zajedno u obilazak na ta ista mjesta…”

“Stani jarane! A đe ću ja?” – uskočih s pitanjem. Odmah sam ukapirao da je Ante i prebačen tamo u jedan od tih “timova”, a ja ovamo sa onima koji su na klupi za rezerve, pa ako ih neko pozove.

“Ko ti je kriv što si jedini sa Koševskog Brda, a uostalom školovan si i prepametan.“ – spusti mi Samir. Nako nehajno. I ode za poslom.

Istu noć nas nadigoše. I to samo one koji drže liniju u rovovima od broja 1 do broja 4. Trebamo se pomjeriti naprijed do slijedećih rovova koji su sada ničiji i prazni. Prvo moramo dobro utabati stazu u snijegu. Nekada su ti rovovi bili u našim ili u četničkim rukama, no to vise nije ni bitno. Sutra će oficiri UN-a sa našim i četničkim glavešinama napraviti novu liniju razgraničenja. Moraće se obje strane povuci na rezervne polozaje. Helem, neko plaho pametan se dosjetio da mi preko noći zauzmemo one rovove naprijed, da bi se onda, kad se budemo morali pomjeriti nazad, ustvari vratili gdje smo i bili. Sa nama se i Samir uvukao u rov broj 1. Vidim da smo sada u rovu koji je okrenut za borbena dejstva prema nama. Čak su i otvori za puške usmjereni prema našoj strani. Kažem Samiru da je ovo četnički položaj i da bi trebali na brzaka sredit sve detalje da nas UN-ovci ne bi prokužili. Naime, ako je meni, običnom vojniku to očigledno, logično je da će to odmah primjetiti i ti oficiri. Neki se protive. Smatraju da ne vrijedi trošiti trud i vrijeme kad ćemo ovo mjesto ionako ubrzo napustiti. Međutim, Samir ništa ne govori, ali prvi počinje sa radom, vjerovatno računajući da će mu se neko priključiti. Tako i bi, pa se preuređenje završi za sat vremena uz pomoć jednih i uporno odbijanje drugih. Sad taj rov makar liči kao da je oduvijek bio naš.

Dolazili, prolazili, zastajkivali i zagledali ti “generali” zaduženi za uspostavu nove linije razgraničenja i primirja. Nama je naređeno da se nipošto ne uključujemo u bilo kakav razgovor. A niko nas ništa nije ni pitao. Uglavnom, rezultat je bio povoljan za nas jer trik je uspio. Mi se sutradan vraćamo na naše prvobitne položaje, a četnici se moraju pomjeriti još nazad. Ne znamo da li imaju već spremne rovove ili trebaju praviti liniju. To nam i nije bilo bitno. Sada je između nas šira zona kojom povremeno patroliraju vojnici UN-a maksimalno koristeci i terenska vozila, gdje je to moguće. Helikopteri UN-a obavljaju redovne kontrolne letove u određenim vremenskim razmacima.

Na zemlji snijega i previše. Stao je. Dosta je napadao. Utonuh u sjećanje kako prije početka naših ZOI 84 nije bilo snijega ni na planinama a ni u zraku, a ni u najavi…. Unioninvest izgradio i prije roka pustio u funkciju pumpnu stanicu pitke vode u podnožju Igmana, kao i potisni cjevovod do smještajnih i sportskih objekata na Velikom i Malom polju. I prije početka tih radova unioninvestovci su dobili zadatak da se riješi mogući problem nestašice snijega. Niko nije očekivao da će se desiti nemoguće i da snijega neće biti, ali za svaki slučaj trebalo je i to predvidjeti. Projektovan je sistem za pravljenje vještačkog snijega, uvezeni su i sniježni topovi, ali nisu upotrebljeni. Nekoliko dana prije početka takmičenja napadao snijeg i preko mjere, pa je trebalo praviti i uređivati skijaške staze….

Na Igmanu nema sniježnih topova. Samo su četnički topovi tamo negdje. A i pucaju prema Gradu. Ti topovi, za razliku od sniježnih, djeci i odraslim u okovanom Gradu ne donose lepršavu radost razigranih pahuljica, već samo smrt, krv i bol.

Mirno je u potpunosti, pa skoro niko ne bi rekao da je rat. Oni vojnici UN-a u međuzoni ili “tamponu” se dosađuju. Čak navrate i do nas. Nude nas cigarama, daju nam i neku hermetički zapakovanu gotovu hranu.

“Hoće da vas navedu na grijeh. Sve je to krmetina!” – odmah se javio dobrovoljac Brane – “Nego dajte vi to meni. Ja ću vam kao pravi jaran pomoći da ne sagriješite…..”

Ali niko nije toliko naivan – ”Zovi ih i traži za svoje guzove, a mi ćemo ovo prodati na pijaci kad se vratimo s linije. More se i krmetina uvalit pod govedinu. Gladna usta ne gledaju…”

Prosu se smijeh. A neko se zagrcnu i poče mahnito kašljati.

 
Komentariši

Objavio/la na 12/09/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: