RSS

Zvijezdi u pohode 2. dio – U dječijem vrtiću

13 Nov

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Feridu Alimanoviću

Uz Zvijezdi u pohode 2.dioDođe dan sakupljanja boraca našeg bataljona za odlazak na Zvijezdu, a zakazano vrijeme i prođe. Ja jednostavno ne odoh. Govorili mi neki da se štekujem na neko pogodno mjesto kod rodbine ili prijatelja nekoliko dana dok ne prođe gužva. Nisam se sakrivao, nego ostao kod kuće. Sutradan, negdje oko podne, na vrata našeg stana bahnuše dvojica vojnih policajaca iz naše brigade. U maskirnim su uniformama. Važni. Napuhani. Nismo se viđali ranije, ali smo se lako prepoznali.
“Znam jarane kako ti je. Možda bih i ja tako uradio da sam na tvom mjestu…” – onaj će stariji.
A taj “stariji” nema ni dvadeset i pet godina. Balonje. Sklonjeni su sa linije da se sačuvaju. Biće da su sinovi nekih važnih i poznatijih faca. Možda bih i ja isto učinio za svoje sinove. Ali, ne kažem im to. Neću da ih provociram. Ne iz nekog straha, već da ih pitanjima ne povrijedim.
“Samo vi uđite da se ja obučem, a biće i kafa. Doduše, nije prava, ali dobra je kad nema bolje.” – govorim im i uvodim ih u sobu.
Sjedoše. Dina uđe, pozdravlja i kaže da će pristaviti vodu za kafu. Ode na balkon gdje je neophodna skalamerija, a gorivo plastika. Haris i Denis se stisli u čošku.
Zovem ih -” Dođite ovamo da vas upoznam sa mojim drugovima.”
Dolaze do kauča, rukuju se sa vojnim murijašima, pa se vratiše na svoje mjesto. Gledaju i čekaju još uvijek sa nepovjerenjem, ali meni se čini sa manje straha.
“Mi smo sa golfom. Trebamo svratiti kod još trojice dole prema Barama. Malo češ nam pomoći oko adresa da ih nađemo.” – govori onaj stariji, kome kao da je malo manje neprijatno. Onaj drugi se potpuno zijanio. Ne zna šta bi sa sobom. Zove Harisa da mu pokaže pušku. Haris odrečno maše glavom.
Ulazi Dina sa dva tanjura – “Evo šta se našlo, a saće i kafa.” Na tanjurima po dva četvrtasta komada polagane pite, koja bi se trebala zvati zeljanica, ali joj je pravo ime pita od žare ili koprive.
Neće da uzmu, odbijaju sa – “Ostavi bona djeci.”
“Onda ni ja neću s’vama…” – okrećem ja na šalu.
Pojedoše. Na brzaka. Čini mi se i pita je grickala njih. Popiše i po fildžan kafe. Za to vrijeme sam se obukao. I sjedim. Oni ne govore ništa, a znam da im se sada žuri. Mislim, najbolje je da prekinem ovaj vacuum.
“Eee, red je sada da mi završimo naš posao.” – kažem. A oni jedva dočekaše pa skočiše na vrata – ”Čekamo te dole!”
Pozdravih se sa Dinom i sinovima, onako lagano kao da ću se vratiti za sat-dva, te i ja niz stepenice za onom dvojicom u maskirnim. U golf-dvicu, pa niz Jukićevu. Obiđosmo te tri adrese. Ja čekam u autu, a oni se penju do stana. Dvojica nisu kod kuće, bezbeli se negdje zaštekali. Onaj kojeg nađoše i svedoše do auta neprekidno kuka i pravda se da je bolestan, ali i on će sa nama. Ne vrijedi mu vađenje.
Pravac Otoka – dječije obdanište. Nema potrebe da se koristi u one namjene zbog kojih je napravljeno. Sada je u drugoj funkciji i dobro zaštićeno od granata. Pritvor, vojni zatvor….. Na ulazu stražar. Propusti nas bez riječi.
“Sada ste pod mojom pažnjom u pritvoru,“ reče nam čovjek kod koga smo dovedeni. Upisa nas u debelu teku i predade, baš kao pakete, dalje u postupak. Čuvar valjda, ne govoreći ništa, pokaza nam rukom da ga slijedimo. Ubrzo se nađosmo u jednoj od desetak malih prostorija pregrađenih čeličnim rešetkama. Sve su već popunjene. Ubaci nas u poslijednju u nizu. Unutra po dva željezna kreveta. I ništa više. S prednje strane takođe je zavarena rešetka sa vratima na kojima je reza sa katancem.
“Neću vas zaključavati, ali ako šta trebate vani, zovite. Ni slučajno sami ne izlazite.” – kratko nas čuvar uputi u osnovno pravilo. I ode.
A mi se raspitujemo kod “komšija” šta je slijedeće na redu. Da li su sa nekim razgovarali, da li su naši izašli iz Grada? Ama, znaju li išta što bi nam moglo popuniti ovu neizvjesnu prazninu? Saznajemo da su prvi ovdje jutros dovedeni, a neki malo prije nas. Ne znaju ništa. Smješteni su tu i niti im ko šta govori, niti ih bilo ko išta pita.
Ispružih se na krevet i isključih iz povremenih dovikivanja, šala i dozivanja. Mislim, eto pokazao sam im otpor, ne može Janju da boli ona stvar zato što mi nemamo čizme i zato što naše porodice nemaju ni zehre brašna. Ama, ni ta naša poruka da smo ljudi i da zaslužujemo makar minimum poštovanje neće ništa promjeniti. Mi ćemo za njega i njemnu slične ostati i dalje samo potrošna roba. Topovsko meso. Ali bilo je važno pokazati otpor i protest radi sebe samoga. Trebao bi čovjek poštovati sebe čak i ako ga drugi ne poštuje, makar bio i komandant. A šta sad? Šta dalje? Čekaj, kažem sam sebi, ne preostaje ti ništa drugo. Čekaj bez misli. Čekaj njihov slijedeći potez i onda odluči kako misliš da je najbolje za tvoje kod kuće. Oni su najvažniji.

Ručali smo u restoranu. Svi zajedno. Večerali smo u restoranu, opet svi zajedno. Hrana slična onoj koju dobijamo na liniji. Možeš čak tražiti i repete. Sve je čisto i uredno. Vidimo da ima i posebna velika sala sa televizorom. Jedan od nas pita možemo li gledati tv – program.
Onaj, valjda čuvar, kaže:”Ne možete se miješati sa četnicima.”
Vidim tamo nekoga tipa koji gleda sportski program i bučno komentariše. Sam je i čini mi se osjeća se kao u svojoj kući. Barem se tako ponaša.
“Kakav bolan četnik! Vidiš ga kako se raspištoljio. K’o svoj na svome!” – čudi se Ferid. Pa da provjeri da nije šta pobrkao upita: ”A onaj tamo je četnik?”
I dobija odgovor -” Jaštaradi.”
“Jebo ti budalu ako mi je sada išta jasno….” – Ferid odmahuje rukama i nešto mrmlja za sebe.
Ne upuštam se u komentare, ali mislim, ovo ti je prosta računica, koja je bazirana na onome da iz ništa ne možeš dobiti nešto. A to ništa to smo ti, Ferid, Mahmut, Nikola, ja i ostali. Kakvu korist može od nas imati Janja, komanda i ta njihova ekipa. Nikakvu. Šta može ušićariti ako se pobrine da nam pribavi malo hrane za djecu ili čizme za nas? Ništa! A mi smo u postupku. Dodijeljeni smo mu i nemamo kuda. Brojevi u stroju.
Onaj četnik je već nešto drugo. Mogućnost dobitka i zarade u razmjeni ili u budućem poslu sa četnickom stranom. To nije izdaja ili saradnja sa neprijateljem. To je jednostavno biznis. Vrtiće cigare, svakoliku robu, možda i drogu doturati ili puštati u Grad, a “tal” svakog od igrača se unaprijed zna. I to se poštuje. Još ako je četnik koji gleda tv-program neki važan, mislim poznaje ili je rod tamo nekih uticajnih, onih što se pitaju i odlučuju na onoj strani, ma hajde bolan ne bio, pa taj vrijedi suhog zlata. I njemu se ne može na primjer, reči: ”Boli me k…. četo što se tebi gleda utakmica …… Nećeš gledati i tačka!”
Isto veče negdje oko devet sati izađe pred nas onaj koji nas je upisivao u teku.
“Ja ću vrlo kratko.“ – kaže – “Stvari stoje ’vako. Ko hoće da ide na teren ima dva sata da ode do kuće po stvari. Biće izbrisan iz ove evidencije k’o da se ništa nije desilo. Ako se ne vrati biće uhapšen i predat na sud.”
“Ja sam bolestan i trebam kod doktora. Kad budem dovoljno dobro idem i ja.” – javlja se onaj što je dovezen sa mnom.
“U Varešu i na Zvijezdi imaju i ambulante i doktori. Tamo ćeš ba bit’ pregledan i liječen. Ako oni odluče da nisi za terena pustiće te kući.” – spremno će zapisničar.
Ferid me preduhitri sa pitanjem – ”A šta ako ne odem na teren?”
“Ima i za to rješenje. Ako ne izađeš sa svojima bićeš ovdje sve dok te ne ubacimo u neku drugu grupu iz naše brigade koja ide na teren. Ne znamo kad’, đe i kol’ko… “ – odgovori zapisničar.
Onda se obrati meni – ”Ti i ovaj bolesni trebate otići na najudaljenija mjesta, pa ćete imati prevoz do kuće i nazad. Eto, to vam je to! Pa vi kako hoćete.”

Epilog:
Tu noć smo izašli svi osim Ferida Alimanović. Sretoh ga po našem povratku u Grad. Priča:”Bio sam u obdaništu još pet dana. Dolazila mi žena sa sestrom. Svaki dan. Donesu čistog veša, knjiga i još poneku sitnicu. Njih dvije u stanu. Nemamo još djece…Ja nemam briga…. K’o mala beba. Banja, jarane, prava banja. Pogriješio sam samo što sam se hvalio da mi je dobro, pa oni čuli, ukapirali i poslali me na liniju sa ovom rajom što je vas mijenjala.”
Nakon mjesec dana vratih se kući sa iznenađenjem za Dinu, Denisa i Harisa. Ma nisam mogao ni sanjati, ja koji nikad gljive ubrao nisam, da ću donijeti dvije pune kese vrganja. U maloj kesi svježi, a u većoj osušeni. Dina pripremila, mi sve klapnuli, a nikom, hvala bogu, ne bi ništa. Sreća! Bili su pravi vrganji.

 
Komentariši

Objavio/la na 13/11/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: