RSS

Planina Zvijezda – snalažljivi i oni drugi

09 Dec

sasko2

Napisao: Saško Fetahagić

Amiru Šišiću
Zvijezda planina

Planina Zvijezda

“Samo ti potpiši, evo ovdje. Kako drugi, tako i ti. Ama, i ne moraš ako nećes, ali što si ti bolji od ostalih? Kog’ sam ja pit’o…evo vidi, svi su do sad potpisali.” – sasvim razgovijetno čujem grubi glas koji u početku, od oštrog zapovjedničkog tona naglo pređe skoro u utišanu molbu. Više mu glasova raštimovano horski još tiše odgovara, udaljavajući se od mene, pa ne razabirem ….. Izgubiše se.
Sjedim na ivici vojničkog kreveta koji me zapao u jednoj od brvnara gdje je smješten naš vod. Odmah do vrata je sto sa klupama sa obje strane gdje može sjesti i jesti istovremeno, možda, i deset sardinski zbijenih ljudi. Ma, i trpezarija može biti problem, mislim, jer dvije standardne kartaške ekipe će to mjesto rijetko napuštati. Četrdesetak željeznih kreveta na sprat, kako li su ih samo ugajgulili? Tek dovoljno mjesta da se nekako provlačiš između, a ako bude i razbacanih ruksaka i čizama po podu, a što je za očekivati, biće pravo uzbudljivo. U dva ugla nasuprot vratima i iznad stola na crvenoj žici vise sijalice. Ne škilje, već svijetle… baš pravo. K’o zvijezde na planini Zvijezdi!
Nema ni puni sat da smo došli na obronke Zvijezde. Iz Vareša, donekle još uvijek upotrebljivim autobusima, a onda, boga mi, nastavili pješke. Prva smjena je otišla pravo na liniju da zauzme polozaje, a mi ćemo za sada u “pripremu”. To je sve što znamo. O detaljima, ništa. Umoran sam od pješačenja i baš mi se ne pomjera, ali mi je to što sam čuo neobično i interesantno.
Uto će Mahmut, navlačeći čizme i više k’o za sebe: “Bezbeli dijele nešto, pa se treba ‘pružiti na papir’ da si to i primio. Tako i treba, isključiti mogućnost zabune – da ne bude oni k’o biva nešto dijelili, a to neki k’o biva nisu dobili… Do sada ništa nismo potpisivali, osim onu zakletvu na Soukbunaru. Sada uvode red jer sigurno mirišu primirje ili možda i mir … valja im prikazati da je sve bilo k’o po koncu…čisto – bistro!”
Izlazimo vani. Čujemo zučnu diskusiju velike grupe boraca, pedesetak metara od nas, a kod brvnara gdje su kuhinja i sanitet. Na stolu ispred jednog za koga znam samo da je iz one grupe koja je otišla na liniju leže neki papiri, a ostali prilaze, jedan po jedan, i potpisuju. Ali šta, ne znamo. Ništa se ne dijeli. Okolo manje grupe u zučnoj raspravi. Pitam o čemu se radi, ali upitani me, samo klimanjem glavom, upućuje za sto. Nisu baš najsigurniji u detaljima. Čekamo. Ubrzo smo i mi na redu. Mahmut pita povodom čega je ovo “druženje”?
Onaj sa olovkom obrazlaže: ”Naša grupa treba da preuzme liniju sa 20% manje boraca nego što su imali ovi koje smjenjujemo. Prije dva dana došlo je do pomijeranja linije prema naprijed, ali i do proširenja naše zone odgovornosti. Nećemo! Tražili smo da idemo svi, cijeli bataljon, pa da se poslije nađe neko rješenje. Kažu nam da ne može, jer onda ostajemo bez ljudstva u rezervi.”
Uzimam prvi list. “Pa, šta ste napisali?” – pitam.“ Ovdje nema ništa već samo potpisi, a za šta, protiv koga i zašto?”
Pisar se zbunio. Očekuje pomoć, pokazuje rukom… “ma otišli su tamo komandir čete i Sijarić… sa’će oni. A vi potpišite, ne možete mimo nas….”
Mahmut širi ruke – “Jeste li vi normalni, linija se mora preuzeti, inače smo svi nagrabusili.”
Pođoh i ja nešto dodati, ali me prekida glas dolazećeg:
“Ama, đe si ba kolega? Ko bi rek’o da ćemo se ovdje naći. Potpisuj, nego šta, kod mene je ona prva stranica” – sa kojom pobjedonosno maše. “Sve smo sada dogovorili sa komandom.”
Gledam ga blijedo i upitno, ko li je ovaj? Mislim. A on k’o da čita pitanje – “Ja sam Sijarić. Nekolike generacije iza tebe na faksu. Mala raja, zato me se ne sjećaš.”
Pruža mi onaj papir. Čitam na glas, otprilike da ćemo preuzeti liniju, ali da ne preuzimamo odgovornost za potpunu sigurnost sve dok se bunkeri i tranšeji ne završe, dok se ne popuni sastav u ljudstvu, ili, dok se ne skrati naša zona odgovornosti, svakako prema ljudstvu sa kojim raspolažemo.
“Ovo već ima nekog smisla…” počeo ja, ne znajući gdje ću završiti, ali me Mahmut prekide i gurnu mi olovku u ruku: “Hajde, hajde, poslije mene si siguran. Pa nećeš valjda da budeš zadnji. Vidiš da se ovi u redu iza nas guraju s nestrpljenjem.…”
Tih sedam dana pripreme svaki dan smo pješačili do linija i radili na utvrđivanju tranšeja, rovova i bajti – zemunica za spavanje. Mi udarnički, a oni borci koji su na liniji bi nam se povremeno priključivali. Interesantno da nije bilo granatiranja – samo povremena pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Svaki dan je upadljivo vidljivo da napredujemo. Samo sedmi dan smo bili oslobođeni te obaveze. Pitam za Sijarića. Ne znaju gdje je, ali na liniji nije. Mahmut misli da je napredovao, pa dodaje: “I što ti je sad to bitno, jedino da pokažeš da si bio neka faca na faksu, pa te se sjećaju brucoši… “
A granatiranje poče dok je naša grupa preuzimala dodijeljenu zonu odgovornosti. U devet ujutro. I trajalo je sve do večere. Nisu ni bili baš precizni. Prebačaji, ne baš mali, i uglavnom u šumu. Jedino je nezgodno i užasavajuće za uši.
Gruha i odjekuje na sve strane. Problem je rov broj 11 koji nije u potpunosti pokriven. Fali nešto debelih trupaca i preko njih sloj velikih zimzelenih grana za kamuflažu. A već je sve otprilike isječeno i spremno. Mi smo komšije iz rova broj 12, pa im pomažemo. Njihov član zvani i znani k’o Mr. Bean, elektroinženjer u miru, satra se šetajući. Ne mogu da vjerujem svojim očima. Ode dublje u šumu, potpuno nepotrebno, pa došeta sa grančicom ne većom od otvorene šake sa pet ispruženih prstiju. I teatralno je baca na krov rova. Tako u krug, bez zastoja.
Pitam njegovo društvo: ”Šta je ba ovo? Čovjek ašćarile ima problema, pa što mu ne pomognete?”
Asim Pejković će sav zadihan, više rukama nego glasom:”Tebi neobično, a mi smo navikli. Nema tu pomoći moj Saško. On je u svom svijetu i neka ga tamo. Allah je uz njega. Nikad ga ni grančica ogrebala nije.”
Svih petnaest dana koliko nam je trajala ova dupla smjena na liniji prođe relativno mirno. Doleprša pokoja granata sa njihove strane. Vrlo rijetko se javi PRAGA. Kao na prozivci, ono, tu sam. Rafali iz PAM-a su bili nešto češći. Snajpere kao da su negdje zaturili, pa ih zaboravili, ili su snajperiste pustili na odmor. Monotono, a i bolje da je tako….kartanje, čitanje, branje gljiva….
Imali smo i posjetu. Dolazili nam komandanti specijalne jedinice “Crni labudovi”. Džipom dokle se može, a do linije tabanića fijakerom sa komandantom bataljona Janjom. I dalje, zajedno u izviđanje na njihovu teritoriju. Prema selima Zubeta, Ravne … ako se dobro sjećam.

ZubetaSelo Zubeta

Otišli sa prvim mrakom, a vratili se slijedeći dan. U zoru. Snimili stanje u njihovoj odbrani. Rezultat – uspješna akcija je vjerovatna, ali bez “Crnih labudova”. Mahmut mi kaže da oni nisu zadovoljni sa mogućim plijenom. “Čuuuuj ….plijen?” Pitam.
“Pravilo, ima neko birvaktilsko. Ratni plijen se eto dijeli,” kaže on.
Šta se može, oni su specijalci. Imaju čak i džip. Neki naši ga išli razgledati. K’o neko čudo. Specijalci u nečemu, pa mogu birati i da ne idu, a regularne jedinice će morati. Pitanje je samo da li mi ili slijedeća smjena.
Ali, kad nas poslaše u pripremu zadnjih sedam dana terena bi nam jasno da ćemo biti samo rezerva u pripravnosti, ako se bilo šta pokuša u ofanzivnim dejstvima.
A taj period bijaše interesantan. Moraš naveče pitati za dozvolu da se sutra udaljiš od onih brvnara, da se otkotrljaš niz strmine dole do Vareša, ili bilo gdje. Odobrenje znači da sutra ujutro nema akcije, jer ako je komanda šta planirala moramo svi biti na okupu.
Išao i ja sa Mahmutom, odmah prvi dan. U Vareš. Pjehe, bezbeli. Prvo malo odmorili, pa se počastili, prava kafa, malo šetnje…. Uletjesmo na pijacu. Tezge većinom one mirnodopske, razbacane bez ikakvog reda. Na njima, za sarajevske prilike, bogat izbor povrća, voća, raznih prehrambenih artikala. Ima i Vegeta. Kupismo po dva paketića. Pitamo za suhi masni sir, onaj u kolutovima. Uputiše nas na kraj reda tezgi i vele -pitajte Visočane. Kad tamo Amir Šišić sa kojim se poznajem iz Unioninvesta. Zastadoh na nekoliko metara udaljenosti, gledam kako vješto barata stvarima i procesom…pravi trgovac. A Mahmut je već od njega dobio odgovor da dođemo za koji dan, kazao, donijeće sir. I dok mi on to govori prolazeći pored mene, očekujući da ga slijedim, Amir me ugleda, pa će iznenađeno: ”Boga ti inžinjeru, jesi’l to ti?”
Prilazeći, slegnuh ramenima – “Nisam baš najsigurniji, ali valjda još uvijek ličim na samog sebe. Jel’de?”
Pruža ruku, grli me …” Eeeee, da mi je neko rek’o da će me direktori braniti sa puškom u rukama, a da ću se je okrenuti na biznis, proglasio bih ga za luđaka.” Trpa u nake papirnate kese, ne gledajući i bez reda, paprike, paradajz, patlidžane, jabuke…trpa li trpa, ma dobar dio od svega što mu se našlo na tezgi. Usput objašnjava da je bio ranjen, sada je sve u redu, ali je nesposoban za Armiju već četvrti mjesec. Dovuče ovdje što mu se nađe u bašći, a nešto i kupi u Visokom, jeftinije je tamo, pa proda ovdje …. “I vi iz Saraj’va ste dobro došli za ovaj nas pos’o. Neka vas. A popunjavate i naše linije, pa sad moja jedinica može bez mene. Bio sam zagrijan za ovu borbu, malo šta se moralo, ali malo više iz inata. Mislio ono, ma nećete nas satr’ti, jebem li vas naopake. A sad sam svaki dan zainteresovaniji za ovo malo što vrtim. Ugled’o se na druge. Na liniji će biti isto sa mnom, ili bez mene. A i bolje da izađem iz ovog belaja pun love, ne mora baš ono pun paretina k’o brod , nego da ostanem …. Ama, i ne zaradi se nešto posebno, ovo se ja samo tješim. Pun mi je k…. svega. Dobro si ono rek’o da ličiš na samog sebe. Eto ja ne bih smio tako o sebi…..Izvratio se….Hajmo mi na ćevape. Ja ti više ne pijem, al’ vama ne branim… Mali pripazi ti ovo moje,” – viče nekom koga ja i ne vidim. “Prodaj, k’o svoje….. lova bezbeli meni, a za ostalo ćemo se zdogovoriti.”

VaresVareš

“Šta ću bolan sa tim kesama, valja mi deverati šest dana, pa ako ostane štogoderce da valja, to nosim do Sarajeva. Nisam ti ja za tak’e vel’ke poduhvate.” Okrećem se tražeći Mahmutovu pomoć.
“Šta bi sad htio gospodine šefe? Da ti ovo isporučim do kuće? Ili ti je malo? Pa ja, guzonjama nikako ugodit’. A valj’o si mi u ….” I uvali Mahmutu one kese. “Šef je u pravu jarane. Hem si mlađi, hem je on ovo zaradio, pa hajd’ sad i ti zaradi svoj dio.”
“Nema problema jarane, sve što preostane biće moja briga do kućnih mu vrata, ….” uskače Mahmut – “do naše brvnare može i ovako, a tamo ja već imam opremu-ambalažu pod šifrom ‘ako šta naleti’, pa ću prepakovati.”
Dobismo po porciju ćevapa. U restoranu pored nekog potoka. Dobri pravo. A kako i ne bi bili. Do prije sat samo bijahu misaona imenica, a sad evo ih uživo. Puše se! Amir će limunadu. Za nas tu ne bi pive, ali Amir ode i odnekud’ nam donese po dvije. Etikete odlijepljenje, ne raspoznaje se porijeklo. I ne popi svoje šerbe ni do pola, pa najednom skoči – “Možete i ponijeti te boce, a po sir dođite, znate gdje sam svaki dan….” Bez rukovanja i bez pozdrava, sve okrećući glavu čas lijevo, čas desno, u svakom slučaju izbjegavajući moj začuđeni pogled, udalji se hitrim koracima u pravcu pijace.
“Allahu dragi, je li on zdrav?” – izleti Mahmutu iz punih, žvakanjem još zaposlenih usta.
“Jaštaradi neg’ zdrav, možda i previše,” rekoh otvarajući prve dvije pive. “Ove preostale dvije ćemo ostaviti za kasnije.More l’?”

Epilog:
– Ne odoh ja više do Vareša. Bijaše to predaleko i naporno za mene. A i imao sam nekih drugih dogodovština. Mahmut išao dole i kupio nam sira. Amira nije viđao, a možda se nisu ni prepoznali, k’o kad su se i sreli na kratko i u “letu”.
Pri povratku, na počeku uspona uz Igman, negdje kod Lokava, skoro se sudarih sa Sijarićem. Kažem da sam se raspitiv’o, da niko nije znao gdje je….
Odgovara da je on znao gdje je, ali ni sad ne zna zašto i u kom svojstvu. Po noći je bivao u jednoj sobici predviđenoj za pritvor, odmah uz Komandu. A po danu opsluživao “glavonje”. Radio šta mu kažu. Cjepao drva, prao, čistio…..Jedne prilike od nekuda donijeli janje, on ga odradio i okrenuo na ražnju. Tad’ se i “bezbjednjak” koji je naročito bio zainteresovan za njega, toliko oduševio da ga je pozvao za sofru, da ravnopravno učestvuje u gozbi.
– Ne prođe ni mjesec dana, a ja preko puta Druge gimnazije sretnem zagonetnog Mr. Bean-a. Razgovorljiv i vedar. Drugi čovjek. Demobilisan. Kaže mi da radi kao elektroinženjer u nekom ministarstvu. Na moju opasku da je dobro isfolir’o, odgovara da nije. “Griješiš, moj Saško. Ja sam onda bio privremeno tamo sam sebi k’o neki stranac, ihtijar-neznanac što je do sada skoro izlapio iz mog pamćenja. A sad sam u svojoj koži, onaj stari ….vidi me u odijelu. Kako mi stoji? Haaa?!”

 
Komentariši

Objavio/la na 09/12/2013 u Nekategorizirano

 

Komentari su isključeni.

 
%d bloggers like this: